Nedostaju nam alati kojima bismo mislili budućnost(i) | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Nedostaju nam alati kojima bismo mislili budućnost(i)

S Tihanom Rubić, znanstvenicom i autoricom publikacije Nezaposleni u gradu razgovaramo o etičkim pitanjima koja se javljaju prilikom istraživanja marginaliziranih skupina.

Piše: Ivana Jandrić

Skrojene budućnosti? / Facebook

  • A
  • +
  • -

Tihana Rubić je docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2017. objavljena je njena knjiga Nezaposleni u gradu: antropologija rada i neformalne ekonomije, u kojoj autorica iz perspektive etnologije i kulturne antropologije analizira teme radništva, neformalne ekonomije i suvremene nezaposlenosti. U fokusu istraživanja provedenog među nezaposlenima u jednom zagrebačkom stambenom naselju od 2008. do 2011. godine su mehanizmi kojima su se bivši radnici (nekada zaposleni u socijalističkim poduzećima, danas umirovljenici) nosili s ekonomskim, simboličkim i socijalnim izazovima nezaposlenosti. 

Potaknuti temama i pristupima koje u svojem radu primjenjuje, s Tihanom Rubić razgovaramo o etičkim pitanjima koja se javljaju prilikom terenskog i kvalitativnog istraživanja marginaliziranih i ranjivih skupina.

 

I.J.: U etnografskoj teoriji već su dugo prisutne rasprave o etičnosti antropoloških istraživanja, pa je tako još 1980-ih godina James Clifford postulirao da bismo naše sugovornike trebali tretirati kao jednake sebi, do mjere da ih supotpisujemo kao koautore onoga što objavljujemo, jer su upravo oni ti koji nam otvaraju oči u svijetu koji istražujemo i čine konstitutivni dio naših nalaza. Među recentnijim primjerima etnografskih zagovora važnosti svojevrsnog uzvraćanja zajednici istraživanih je i onaj Nancy Scheper Hughes, koja tvrdi da antropologija treba biti aktivistički orijentirana i konkretno doprinositi zajednici istraživanih – da na terenu moramo biti suborci istraživanih i u čim većoj mjeri inzistirati na primjeni onoga što objavljujemo, bilo da je riječ o tome da s pozicije stručnjaka širimo važne informacije u medijima ili surađujemo s primjerice vladinim i nevladinim organizacijama koje provode projekte unutar zajednice istraživanih. Naravno, postoji niz drugih primjera etičkih zahtjeva unutar antropološke struke i nadam se da ćete imati priliku osvrnuti se na njih tijekom ovog razgovora, no voljela bih da se primarno osvrnemo na neke etičke propozicije koje francuski filozof i sociolog Geoffroy De Lagasnerie iznosi u knjizi Misliti u lošem svijetu. Konkretnije pritom mislim na pitanja poput onog kome se zapravo obraćamo našim istraživanjima, kako vidimo utjecaj našeg rada u zajednici i kako se nosimo s odgovornošću koju kao istraživači imamo prema društvu.

T.R.: Ta su pitanja ključna u svakoj znanosti, ona su kompleksna i teško u potpunosti dohvatljiva jer se postavlja pitanje o "smislu", "svrsi" i "dosezima" znanstvenoga i kritičko-analitičkog rada. To je pitanje koje si znanstvenik može i treba kontinuirano postavljati kao esencijalno pitanje, pitanje odgovornosti i svrhovitosti onoga što radi. To je i pitanje etike i korektiva i o tome bez prestanka treba refleksivno promišljati; to nikad nije dovršen posao. U etnološkom i kulturnoantropološkom bavljenju pitanje korisnosti naših istraživanja ima kapilarnu važnost. U etnološkom i kulturnoantropološkom istraživanju, istraživač ne prikuplja podatke na način čvrsto zadanih upitnika i tablica, već "ulazi" u zajednicu, (dugo) boravi u zajednici, ulazi u razne društvene interakcije, pomaže pri poslovima, postaje često na razne načine član zajednice pa i prijatelj. Odnos povjerenja koji se pritom stvara i kojeg treba uspostaviti, njegovati i trajno održati nije nimalo lak. Traži vrijeme, istraživačku i ljudsku pažnju, slušanje, poštivanje različitosti, nijansirano samoodvagivanje moralnosti i etičnosti postupaka unutar neke društvene situacije, koja je ujedno i istraživačka. To su pitanja koja nemaju jednostavan odgovor. Možda vrijedi ono što i govorimo studentima i kako ih učimo; čini se paušalno, ali sadržava u sebi sve važno za terenski pristup i rad s ljudima: ponašajte se tako kako biste se željeli i trudili ponašati, a da osjećate da je to pošteno i ispravno, u bilo kojoj drugoj životnoj, društvenoj situaciji i interakciji. Tako se ponašajte prema svojim sugovornicima – svi oni moralni kodovi i nepisana "pravila" društvenosti i ophođenja s drugima, koja vrijede i u "stvarnom" životu, vrijede i "na terenu": briga za drugoga, pošten i recipročan odnos, težnja da se disbalansi u odnosima moći osvijeste pa zatim dovedu u ravnotežu – to su sve kapilarne stvari i u našim istraživanjima. Sve se to, u istraživačkom radu, dakako, najbolje usvaja kroz iskustvo, uz kvalitetnu teorijsku i metodološku pripremu.


I.J.: Istraživali ste nezaposlene, društvenu skupinu unutar koje se isprepliće niz drugih društvenih kategorija marginaliziranosti, već samim time što u najvećem broju slučajeva nezaposlenost osobu stavlja u poziciju relativnog siromaštva, u kojoj su mogućnosti korištenja zaštitnih mehanizama pravne države, pa tako i nalaza znanstvenih istraživanja o njima samima, vrlo sužene. Osobno mi djeluje kao da istraživanje marginaliziranih skupina za sobom povlači i pretpostavku da istraživač, etnograf, nije tu da samo objektivno promatra i bilježi ono što vidi, već da ga emocije / savjest / etička odgovornost prilikom terenskog iskustva neminovno upućuju na to da angažirano pristupi problemima zajednice koju susreće na terenu, i da to učini iz povlaštene pozicije formalno educiranog istraživača čija riječ kod "onih koji donose odluke" možda i može nešto značiti. Za početak, možete li nam reći kako ste se uopće odlučili na istraživanje ove društvene skupine?


T.R.: Silno sam željela pisati o toj temi jer sam u obiteljskom i širem krugu kao srednjoškolka svjedočila razdorima na tržištu rada, u obiteljima i osjećaju samopoštovanja i samopotvrđivanja pojedinaca, koje je devedesetih godina na prostoru ondašnje nestajuće Jugoslavije, u procesu stvaranja samostalnih država, osjetio ogroman broj ljudi. To je bila ponajviše generacija mojih roditelja – sada umirovljenici, a tada – devedesetih godina 20. stoljeća – četrdesetogodišnjaci. Često se spominje da je to bila izgubljena, žrtvovana generacija – premladi za mirovinu, prestari za novi posao. U  devedesetim godinama 20. stoljeća pola milijuna ljudi u Hrvatskoj je ostalo bez posla u ekonomskim restrukturiranjima i posrnućima raznih poduzeća i proizvodnih pogona. "Rijeke nezaposlenih" –  tako se govorilo. Na izrazito turbulentnom i mijenjajućem tržištu rada u dva-tri desetljeća političke i ekonomske tranzicije, privatizacije, korupcije i ekonomskih posrtanja, toj generaciji radnika otpuštenih onemogućena su bila nova zapošljavanja i ta je dobna skupina radnika i danas označena kao teže zapošljiva, a zapravo su u radnoj snazi i zrelosti. Dodatno, tu su bile i ratne prilike, tada najteži ratni sukob na europskom prostoru od nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, ti radnici koji nisu birali svoju nezaposlenost, nego su "preko noći" postali nezaposlenima, mnogi su i ostali trajno formalno nezaposleni, oslanjajući se desetljećima na neformalnu ekonomiju, sisteme unutarobiteljske podrške i oskudne socijalne transfere. 

Kada sam počela pripremati svoje doktorsko istraživanje, 2007. godine, ta mi se priča činila neispričana i nezastupljena u bilo kojoj sferi: znanstvenoj, političkoj, medijskoj,… Željela sam je istražiti i ispričati. Zamislite samo, to istraživanje je još trajalo kada je Hrvatsku, kao i mnoge druge zemlje, pogodila uskoro globalna financijska kriza koja je ponovno, imajući svoje odjeke u Hrvatskoj snažno od 2010. godine, uzdrmala hrvatsko tranzicijsko tržište rada i potaknula nove-stare probleme nezaposlenosti, dakle, dinamizirala i reaktualizirala problem nezaposlenosti. Svoje istraživanje dovršila sam 2011. godine.

Važno mi je bilo ispričati priču bliskih osoba, ali istovremeno ipak temi ne pristupiti preusko i posve autoetnografski i anegdotalno. Dakle, ne pričati priču isključivo moje obitelji, već ispričati i priču mnogih drugih pojedinaca i zajednica koje su prolazile kroz iste makroekonomske procese. Zahvatila sam etnografski glavni grad, Zagreb, ponajviše lociravši istraživanje u jednom radničkom naselju (koje je u radu ostalo anonimno). Postavši dio mnogih društvenih zajednica u naselju, ali i šire, intervjuiravši šezdesetak sugovornika te prateći mnoge pojedinačne obiteljske priče i životne situacije kroz godine, propitivala sam vlastita motrišta, iskustva i sjećanja na turbulentne devedesete u Hrvatskoj, ali i otkrivala mnoga dotad meni nepoznata i u javnosti slabo apostrofirana, neuralgična mjesta u toj postsocijalističkoj, klijentelističkoj, ratnoj i poslijeratnoj, prekarnoj i tada još tako slabo politički i socioekonomski strukturiranoj državi.

I.J.: Kada se osobno u nekoj sredini ponašam kao etnografkinja, kada svakodnevne situacije doživljavam kao teren i kroz određeni period zapisujem dnevničke bilješke, često stječem dojam da mi "obični" ljudi s kojima boravim za vrijeme tih iskustava pružaju određeni otpor. Kao da pritom zaziru od pripadnika akademske zajednice, očekujući valjda da ću ih iskoristiti za vlastite potrebe kao i koja druga osoba na "višoj" poziciji, zbog čega se najradije držim opisivanja vlastitih iskustava u kojima uočavam nekakve opće obrasce funkcioniranja zajednice. Jeste li prilikom vašeg istraživanja osjećali kakav otpor od strane vaših sugovornika_ca? Kako ste uopće došli do sugovornika i kako ste razrješavali eventualne poteškoće u komunikaciji koje proizlaze iz ovog nejednakog položaja između istraživača i istraživanih u društvu?


T.R.: Prije nego započnete istraživanje, ne možete znati hoćete li za razgovor imati "razgovorljive" sugovornike, odnosno, hoće li tema biti nešto o čemu ljudi neće rado ili uopće govoriti ili tema "vapi" za tim da bude ispričana. Bojala sam se da je neformalna ekonomija tema o kojoj ljudi neće rado govoriti, međutim, to nije bio slučaj. Razni su razlozi tomu, od toga da je vertikalno nepovjerenje (nepovjerenje u formalne sustave) sveprisutno da ljudi sami ne osjećaju moralni problem s tim da sudjeluju u radu "na crno". Smatraju to nekom vrstom reciprociteta i namicanja pravde, "mrvicama" u odnosu na percipirane i pretpostavljene koruptivne nepravilnosti na višim razinama moći. Zato o tome s malo ustručavanja govore, s prkosom i ljutnjom. Prisutna je, dakle, društvena legitimizacija rada "na crno". Pored ekonomskih, razne su druge (sociokulturne, psihološke) motivacije za participaciju u neformalnoj ekonomiji. Ovo je istraživanje otkrilo veliko nepovjerenje u sustave moći i odlučivanja te brojne neuralgične točke gradskih tijela upravljanja, socijalne skrbi, tržišta rada i sl. U svemu tome razne su mikro "strategije preživljavanja". Jednako se to odnosi na muškarce i žene, pri čemu su žene u procesu tranzicije i post-tranzicije tradicionalni gubitnici, još uvijek na razne načine pod pritiscima (re)patrijarhalizacije, mizoginije i nejednakosti na tržištu rada (formalnom i neformalnom). 

U etnološkom i kulturnoantropološkom istraživanju stalno trebate u procesu istraživanja propitivati svoju poziciju moći, snalaziti se u razgovorima i društvenim interakcijama tako da budete otvoreni u svojim namjerama, da predstavite svoju istraživačku poziciju i ulogu, da vaši sugovornici mogu procijeniti komu i u koju svrhu govore. Razgovorna situacija i dugotrajan boravak na terenu, višekratni posjeti i postupni "ulazak" u življenu svakodnevicu pojedinaca i zajednica među kojima istražujemo, omogućava otvoreniji razgovor i odnos povjerenja. Ne možete samo nekomu pokucati na vrata i početi ga ispitivati. Tehnika usmene preporuke neke druge osobe koju prva osoba poznaje ("tko bi bio dobar daljnji sugovornik", "tko poznaje to i to", "tko je bio u toj i toj situaciji"), nužna je u takvom istraživanju. Također, u takvom bliskom odnosu i istraživanjima, traži se i od istraživača da se "izloži" s osobnim stavovima, obiteljskim prilikama, iskustvima i uvjerenjima te da istraživanje bude odnos i razgovor koji nije jednosmjeran. Na taj način i vi privatno sebe "razotkrivate" i "dajete" u tom razgovoru, autorefleksivno promišljate pozicije moći i težite reciprocitetu u tim odnosima (moći).

I.J.: Jeste li već u procesu planiranja istraživanja imali na umu određene ciljane skupine kojima bi se nalazi trebali obraćati, odnosno motivirati ih na angažman u smjeru poboljšanja životnih uvjeta nezaposlenih osoba? Ako da, je li se obzor vaših publika mijenjao tijekom samog istraživanja i po njegovu završetku? Također, je li vam poznato kakav je bio odaziv vaših ciljanih publika na objavljene nalaze, odnosno jeste li upoznati s kakvim primjenama vašeg istraživanja?


T.R.: U istraživanju sam razgovarala sa stručnjacima, zaposlenicima u raznim gradskim i državnim službama, zaposlenicima i volonterima u udrugama i slično. U tom procesu doznajete podatke, ali i ukazujete na probleme s kojima ste se "na terenu" susreli pa se i tu dešava neki protok informacija i davanje glasa marginaliziranima. Također, u prezentaciji rezultata, uz neizbježnu anonimizaciju sugovornika, važan dio etnološkog i kulturnoantropološkoga pisanja jest predstaviti u tekstu ulomke kazivanja sugovornika, dakle, ne parafrazirati, već integralno predstaviti narative, priče, iskustva i uvjerenja iz življene svakodnevice i s mikro i kapilarnih razina društva. Kako znanstveni radovi imaju ograničenu i specijaliziranu publiku, rezultati se nužno moraju komunicirati i u medijima, na javnim događanjima, tribinama, skupovima, u školama, knjižnicama, udrugama i klubovima, ali i prema donositeljima političkih odluka. Tako je bilo i s ovim istraživanjem. Publika se prepoznavala u onomu što je istraženo i predstavljeno, što je ujedno i važna povratna informacija istraživaču/ici – jednom kad je istraživanje gotovo, ne možete kontrolirati recepciju i odjeke, zanima vas kako će javnosti procijeniti ono što im predstavljate. 

U zaključnom dijelu objavljene knjige sumirala sam zapažanja i zaključke, ponudivši i preporuke za oblikovanje budućih socijalnih politika, politika rada i zapošljavanja. Kako posebno komunikacija s donositeljima političkih odluka često pokazuje brojne probleme i manjak političkoga interesa za temeljna znanstvena istraživanja, što nije dobro, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju pojačano se radi na projektima osnaživanja sprege akademske zajednice i raznih tijela upravljanja, civilnoga društva i tržišta. Akademska zajednica sa svojim istraživanjima, uvidima, pristupima i rezultatima treba angažirano i (pro)aktivno sudjelovati, nametnuti se kao akter i inzistirati na primjeni, u svrhu (bržeg i direktnijeg) poboljšanja života pojedinaca i zajednica. Temeljna znanstvena istraživanja su tu, ali nedostaju (brža) primjena i promjena.

I.J.: Prošlo je već pet godina od objave rezultata vašeg istraživanja – jeste li se u međuvremenu vraćali na taj teren, odnosno komunicirali s vašim sugovornicima? Bavite li se još uvijek tematikom nezaposlenih, odnosno marginaliziranih i ako da, možete li nam reći nešto o vašim trenutnim istraživačkim projektima u tom polju?


T.R.: Stvari na terenu su se u samo nekoliko godina posve promijenile, novi ljudi, mnogih s kojima sam bila razgovarala više nema među nama, modernizacija naselja, drukčija infrastruktura i sadržaji, novi-stari problemi (lokalni i svjetski), nove generacije nezaposlenih, nove potrebe i izazovi na tržištu rada. Generacije mlađe od one koja je bila u fokusu mojeg istraživačkog interesa, drukčije su strukturno, od razine obrazovanja, korištenja novih tehnologija, do neimanja iskustva življenja u socijalizmu pa su im referentna narativna i valorizacijska polja sasvim drugačija od ranijih generacija. Moji su se istraživački interesi nastavili kretati među društvenom skupinom koju sam istraživala kao nezaposlene. Danas su oni umirovljenici, generacija 65+, treća dob, ili kako ih se sve imenuje, jer su činjenicom svoje kronološke dobi iz formalnoga statusa nezaposlenih postali sada umirovljenicima. Riječ je o heterogenoj skupini koju prate marginalizacija, nejednakost, kršenje prava, stereotipizacija i stigmatizacija na osnovu kronološke dobi. Ipak, uvidom u to da je to sve brojnija populacija i da se životni vijek produžio, sve je više lokalnih, nacionalnih i nadnacionalnih projekata i nastojanja da se i tu dogodi promjena te osnaže programi koji na starost gledaju afirmativno i pravedno.

I.J.: Za kraj, jeste li tijekom istraživanja nezaposlenosti i otada, razmišljali o sudjelovanju u provedbi kakvih praktičnih mjera u korist društvene skupine nezaposlenih? Možete li nam barem ugrubo reći kako vidite da je moguće poboljšati socijalni status nezaposlenih i na koji način mislite da društvene znanosti općenito mogu pomoći u tome?

T.R.: Uz istraživački rad, važno mi je biti uključena u rješavanje nekog društvenog pitanja aktivistički i volonterski. Od aktivističkog svijeta akademska zajednica te razne druge društvene skupine imaju toliko toga za naučiti. Strukturiran rad, brzo rješavanje problema, adresiranje problema u javnosti, iznalaženje rješenja, jasnim jezikom komuniciranje problema prema javnosti. Znanstveni rad je spor, on traje, ima svoju metodologiju i svoju dinamiku, ali je važan jer daje građu, podatke, ali i znanstvena tumačenja, analizu i interpretaciju zasnovanu na teoriji, metodologiji i znanstvenim podacima. Posebno bih istaknula znanstveni projekt na kojemu sam suradnica, a koji je usmjeren na promišljanje i adresiranje teme urbanih budućnosti. To je projekt Hrvatske zaklade za znanost "Urbane budućnosti: zamišljanje i aktiviranje mogućnosti u nemirnim vremenima". 

Etnologija i kulturna antropologija bavi se povijesnošću i suvremenošću sociokulturnih procesa, no sada idemo i korak dalje i pitamo se na koji način naša znanost i etnografski rad mogu doprinijeti proaktivnom i anticipacijskom mišljenju, poimanju i oblikovanju budućnosti. Čini nam se da na svim razinama teško i vrlo nes(p)retno zamišljamo budućnost(i). U vremenu izrazitih kriza i nesigurnosti osjećaj neizvjesne budućnosti i neimanja budućnosti snažno je izražen. No, nedostaju nam i alati kojima bismo umjeli misliti i željeti budućnost(i). Kada sugovornicima postavimo pitanje: gdje vidite sebe, svoje naselje, grad ili svijet u idućih deset godina, nailazimo redovito na muk, šutnju. Ovim projektom istražujemo svakodnevicu gradova i urbanih naselja, ali i potičemo spomenuta pitanja i aktivno zamišljanje i oblikovanje (bolje) vlastite budućnosti i budućnosti gradova. 

Druga stvar koju mislim da je važno istaknuti, a koju vidim kao izazov i priliku za etnologiju i kulturnu antropologiju, je novi sveučilišni studijski program etnologije i kulturne antropologije koji je odobren na poslijediplomskoj razini, a uskoro će biti oblikovan i na ostalim razinama studija, koji uključuje kritičko promišljanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te jaču primjenljivost znanstvenih spoznaja i povezivanje akademske zajednice s tržištem rada, donositeljima odluka, privatnim sektorom i civilnim društvom.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 15.08.2022

VEZANE VIJESTI

Odrazi neimaštine

Piše: Matko Vlahović

Đordana Barbarić u publikaciji Siromaštvo - Mrlja na savjesti čovječanstva opisuje nezanemarivu društvenu patologiju iz aktivističke, teorijske i institucionalne perspektive.

Prekrojene prošlosti, zakrpane sadašnjosti

Piše: Bojan Krištofić

Posvećeni povijesti i sudbini naše tekstilne industrije, projekt "Skrojene budućnosti?" i prateća izložba na dojmljiv način objedinjuju proizvodnju znanja i umjetnički angažman.

Kako je tvornica promijenila grad

Piše: Martina Domladovac
Tvornica Dalmatinka predstavlja važnu ulogu u kolektivnoj memoriji grada Sinja, ali i susret različitih generacija koje veže nesretna sudbina jednog tvorničkog diva.