Nedovršene bitke | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nedovršene bitke

Novi album Jenny Hval Apocalypse, girl karakterizira slojevitost, sloboda izraza te otpor maskulinom diskursu i manjkavostima neoliberalnog feminizma.

Piše: Ivna Franić

FOTO: dig Boston

"Think big, girl, like a king", Jenny Hval šapatom započinje svoj novi album kombinirajući spoken-word s minimalističkom, kućnom field recordings podlogom. Iako nježni početak možda djeluje kao da se Hval priprema uljuljkati slušatelje u meditaciju ili ih povesti na kakvu audio šetnju u maniri Janet Cardiff, Kingsize vrlo brzo razotkriva Apocalypse, girl kao suviše izazovan za bilo kakve umirujuće aktivnosti, a to će se odmah potvrditi i na Take Care of Yourself nizom pitanja koja pokrivaju teme od braka i trudnoće do vidljivosti na tržištu rada, poput kakve suvremene, feminističke verzije Fitter Happier, doduše s profinjenijim humorom. Ako se u prvoj pjesmi možda i činilo da će se sintagme poput "soft dick rock" i "huge capitalist clit" koristiti radi izazivanja onoga što se zahvaljujući referenci iz Ghost Worlda sada već popularno i nadasve ironično naziva "šokantnim prikazom potisnute ženstvenosti", već u drugoj postaje jasno da Jenny Hval ima ozbiljne namjere uspostaviti uporište za diskurs otpora naturaliziranom dominantnom jeziku koji je okružuje. 

Nigdje to nije jasnije formulirano negoli na That Battle Is Over u kojoj uzroke svih problema koji se tipično pripisuju modernim ženama, iznesenih u prvom licu, sarkastično svaljuje na sebe i biološke faktore, usput ogoljujući dobro poznatu logiku neoliberalnog feminizma po običaju zaogrnutom u veo tobožnjih osobnih izbora – "feminizam je gotov, socijalizam je gotov, sada mogu konzumirati što hoću". Sve je to izrečeno preko poprilično pozitivne i sasvim opuštene glazbene podloge, rezultirajući hit-potencijalom neočekivanim za ovako politički nabijenu pjesmu. U pripadajućem spotu kamera klizi po zatvorenom kućnom prostoru naseljenom ženama u svojim tradicionalnim ulogama koje se postepeno izvrću u grotesku, ugođajem i načinom snimanja prizivajući u sjećanje svojedobno provokativni videospot za Criminal, hit Fione Apple koju Hval otvoreno navodi kao utjecaj. Radi se i o simboličnom naklonu periodu tzv. "kučki s mudima" i tada vjerojatno jednako prisutnom protuargumentacijom o nepotrebnoj i završenoj bitci. Opservacije o umjetnosti i jeziku u Angels & Anaemia Hval ponovno vodi vlastitim pozicioniranjem u stereotipnu žensku ulogu započetim prizanjem o nesigurnosti ("Self doubt, it's what I do"). Čak i po vlastitom priznanju nasumično napisani stihovi otkrivaju preokupaciju rodnim ulogama, pitanjem maskuline prikrivene slabosti, odnosno femininosti koja ne želi ujedno označavati slabost. U briljantnoj Sabbath, unatoč smještenosti u sekvencu sna bezbožnoj i manje romantičnoj zamjeni uloga od one iz Running up that Hill, lako je prečuti pozadinske muške urlike koji djeluju kao poziv za izbavljenjem iz ženskog tijela jer je prilično evidentno kome bi takva zamjena manje odgovarala. Hval, koja je diplomirala radom o Kate Bush, u intervjuima bezrezervno naglašava njenu radikalnost često svedenu tek na impresivni vokal i zanemarene aspekte njena izričaja poput istraživanja androginosti i seksualnosti u pjesmama i spotovima. Eventualna glazbena veza između njih dvije ne leži u samom zvuku, ili nedajbože vokalu, ali mogla bi se detektirati u vječno nepredvidljivim postupcima, inovativnoj upotrebi jezika, kao i u izvanrednoj sposobnosti multimodalnog građenja jedinstvenog svijeta pojedinog izdanja. Iz nimalo eteričnog svijeta Apocalypse, girl izvode nas slojevi buke Holy Land na kojoj iščezava do tada prisutni plašt sarkazma podsjećajući na surovost stvarnosti.

Riječi pjesama djeluju kao da odnose primat, ali ne bi bile tako efektne bez adekvatne glazbene podloge. Apocalypse, girl je suptilan ali majstorski izveden spoj različitih elemenata – od spomenutog naklona "ženskom" rocku druge polovice '90-ih i folku sve do free jazza i improvizirane glazbe prošarane drone i noise utjecajima. I odabir suradnika sve je samo ne slučajan, predvođen Lasseom Marhaugom koji je, među ostalim, radio sa Sunn O))) i Thorom Harrisom iz Swansa, bivših kolega s turneje i njenih velikih fanova. Hval možda nema ambiciju biti šamanica kao Michael Gira, ali s obzirom na trenutni izostanak drugih pretendentica na ulogu, tako možda i završi. Na mjestu beskonačne glazbene repetitivnosti, ovdje je tematsko pretakanje i ponavljanje referenci – pjesme se gotovo neprimjetno prelijevaju jedna u drugu, i glazbeno i tematski, pojačavajući opći dojam toka misli iz kojeg na svakom koraku vrebaju zvukovna i lirička iznenađenja. Apocalypse, girl na površno slušanje može zvučati kao tipični alt-rock album s eksperimentalnim pokušajima, ali radi se o vrlo originalnom albumu koji je pristupačan unatoč konstantnom iznevjerivanju pop struktura. U suštini sasvim slušljivo, gotovo i ugodno ostvarenje, koje nije nimalo banalno već itekako promišljeno i fokusirano na važne teme, tip je izdanja s kakvim glazbena kritika često ima problema. 

Doista, jedan od najuzbudljivijih albuma godine najvjerojatnije se neće naći pri vrhu važnih godišnjih lista i bilo bi suviše reduktivno reći da je to stoga što je autorica žena, ipak, teško je ne primijetiti koliko tip diskursa koji okružuje Apocalypse, girl samo potvrđuje sve čime se Jenny Hval na njemu bavi. Čitajući osvrte na dotični album u glazbenim medijima, stječe se dojam kako je dobar dio kritike zakočen predrasudom da se radi o izdanju koje će oduševiti u prvom redu polaznice ženskih studija pa se – unatoč neizbježno pozitivnim ocjenama – radije suzdržava od pretjerane hvale u ionako redovno promašenim opservacijama o ovoj "polu feminističkoj intelektualki, polu skandinavskoj sanjarici" koja se nalazi u tzv. "krizi Isusovih godina" i želi da vam pri slušanju "bude neugodno", no čak i kada niste sasvim sigurni "o čemu ona to, i dalje ubada kao potpetica". Hval, dakako, nije podvojena ličnost – ako bi se spomenute karakteristike uopće trebale promatrati kao neskladne; u krizi je prije društvo negoli ona sama; ne nastoji postići da slušatelju bude neugodno, ali to je upravo kako će se osjećati pronađe li se na neželjni način u njenim pjesmama, što se sasvim sigurno događa kritičarima koji pišući o ovakvom albumu uspiju posegnuti za simbolikom okrutne ženstvenosti jeftinom poput reference na potpetice. (Kako Hval sama kaže u Heaven: "I never was a girly girl, forgive me!")

Apocalypse, girl zaogrnut je u previše slojeva pronicljivog humora kao i kompleksne referencijalnosti da bi se čitao doslovno, a najveća snaga albuma leži upravo u tom naizgled ležernom pristupu toka misli kojim neizbježno plivaju važne teme ispreplićući privatnu i javnu domenu, lokalno i globalno. Stihovi ne traže nužno uvijek interpretaciju; dio njih je u funkciji oslikavanja ugođaja i poticanja asocijacija koje pomažu skicirati širu sliku. Već uvodna skladba Kingsize postavlja temelj poetičnog pristupa koji se pokušajem izravnog tumačenja može samo oskvrnuti, otvarajući album u sada već tipično "hvalovskoj" vulgarnoj maniri kojom na neki način odmah izaziva opredjeljenje kod slušatelja. Tako smo nakon "I arrived in town with an electric toothbrush pressed against my clitoris" i "That night I watched people fucking on my computer", uvoda u prošla dva albuma, dobili rafiniranije stihove posuđene od danske pjesnikinje Mette Moestrup i ispitivanje nečega što Hval naziva "soft dick rock". Fraza nastala za vrijeme umjetničkog projekta koji je uključivao razgovore o muškoj ranjivosti i seksualnosti, s gomilom muškaraca u kariranim košuljama (kako simbolično), doima se kao parodija cock rocka ali i ne bitno manje maskuline domene soft rocka, ili pak kao po muškarce generalno zastrašujuća sintagma koja spaja mekoću s tradicionalnim simbolom moći. Dihotomiju "mekog" i "tvrdog", "pasivnog" i "aktivnog", Hval prenosi i u samu glazbu: neobično za tako konfrontacijski album, Apocalypse, girl je izuzetno smiren i opušten, lišen uobičajenih glazbenih manifestacija političke namjere, u prvom redu buke koje se javlja tek na nekoliko mjesta. Izostanak agresije u izvedbi, međutim, ne označava pomirenost sa statusom quo i slabu političku agendu, nego umor od ponavljanja istih – za jedne bjelodanih, za druge neshvatljivih – argumenata i, zapravo, osudu sveopće pasivnosti. Ovaj njen glazbeni postupak, čini se, ipak nije polučio željeni efekt. Čitanje iskaza kao osobnog a ne političkog predstavlja standardni mehanizam devaloriziranja feminističkih pitanja njihovim smještanjem u individualnu sferu, ali i moćno oruđe kapitalizma koje pažnju odvraća od sustava i skreće ju na pojedinca. To je upravo ono čega se Hval najjasnije dotiče u That Battle Is Over uz pomoć suptilne reference na film Safe Todda Haynesa koji rado spominje kao izvor inspiracije, a pruža važnu ilustraciju upravo onoga što je dobar dio kritike naprosto pogrešno protumačio predstavivši britke društvene komentare kao žensku, u prijevodu iracionalnu, krizu: za nezadovoljstvo naizgled savršenim životom protagonistkinje kriva je priroda i, naravno, ona sama. (Omoti aktualnih izdanja Hval u sjećanje prizivaju i scenu izgubljene Julianne Moore koja ne može uhvatiti korak s kolegicama na satu aerobika, odnosno, s okolinom nekritički uljuljkanom u vlastitu besmislenu egzistenciju.) 

Spomenuto doslovno shvaćanje tekstova također ide u prilog neuništivom stereotipu o ženskoj nesposobnosti produciranja odmaka, u ovom slučaju uvelike prisutnog, pažljivo doziranog i nijansiranog humora koji predstavlja jednu od ključnih točaka albuma. "Stihovi su možda fikcija mene kao autorice, ali čim ih izgovaram ili pjevam, ja sam njihovo tijelo. Na ovaj način ne odvajam osobna iskustva, prizore iz snova i literarne reference u stihovima. Svi su nešto između svega toga," izjavila je Hval prije nekoliko godina u intervjuu za The Wire, vjerojatno ne sluteći da bi isto trebala naglasiti pri svakom novom izdanju. Da, brojnim upitnicima u svojim stihovima Hval možda navodi na misao da je sama u potrazi za odgovorima, no ne radi se o vapajima nje kao konkretne žene pogubljene u vrlom novom svijetu, već upravo o kritici redovno servirane takve percepcije žene, odnosno, to nisu toliko pitanja koja ona doista postavlja sebi koliko pitanja koja bi pasivni dio populacije možda trebao početi postavljati sam sebi. Kako i eksplicitno objašnjava, feminizam je – nužnost.

Na neki način, Jenny Hval sama podlo poziva u zamku svođenja autorice glazbenog djela na inherentno izgubljenu ženu. Jedan od najučestalijih mehanizama prikrivenog diskreditiranja glazbenica jest stavljanje naglaska na vokal, jedini opipljivi iskaz tjelesnog u glazbi, čime se ultimativno i same glazbenice smješta u domenu tjelesnog uspostavljajući i reproducirajući ih u diskursu kao primarno žene a sekundarno umjetnice. Hval to dodatno potencira obilatom upotrebom verbalnih označitelja fizičkog kojim ženska i muška tijela prikazuje kao podjednako krhka ili prljava, odbacujući uvriježene obrasce njihova međusobnog odnosa ali i odnosa s okolinom. Isto kao što pjesme i misli na Apocalypse, girl često nisu sasvim jasno razdijeljene, nisu ni same teme – seksualnost je tako povezana i s emocionalnom i s društveno-ekonomskom domenom. Za razliku od, primjerice, napadno realističnih prikaza tjelesnosti kod Pharmakon, koja je možda više zainteresirana za općeljudsko propadanje, Hval tijelu pristupa kao manifestaciji različitih, i pozitivnih i negativnih, aspekata života te jednom od prostora emancipacije i to, važno je napomenuti, ne samo za žene. Tom se temom bavi još od početka karijere, udaljavajući se svakim novim izdanjem pod vlastitim imenom od eventualnih ostataka indie-folk stila prijašnjeg projekta Rockettotthesky i sve se manje ustručavajući od korištenja vulgarnih izraza. Kada glazbenice upotrebljavaju eksplicitni jezik to najčešće provocira puku zgroženost leksičkim odabirima ili pak otpisivanje nužnosti istih na temelju pretpostavljene želje za šokantnošću kao primarnog motiva takvih odabira. Izuzev doslovne interpretacije, ovakva čitanja otkrivaju implikaciju o korištenju spomenutih sredstava s muškom publikom u vidu – neizbježni iskaz maskulino-homosocijalne dimenzije glazbenog diskursa – te zbunjenost govorom o seksu koji na isti ne poziva.

Momenti seksualnog i emocionalnog na albumu vjerojatno ga samo pomažu odvesti u intimni svijet, no Hval tu međusobnu isključivost privatnog i javnog uporno odbija. Na Apocalypse, girl ona ne propovijeda i umjesto gotovih rješenja nudi tek satirični prikaz svakodnevnih apokalipsi, pružajući političkim pitanjima dimenzije utjelovljenosti i iskustvenosti koje bi trebale potaknuti na razmišljanje i eventualno djelovanje. Osobno je političko, naslov eseja kojeg se Kate Hennesy dobro sjetila u svojoj recenziji, sažima bit itekako političnog albuma čija zamaskiranost u osobne brige samo karikira prikaz tradicionalne percepcije "ženskih" pitanja (koja, usput, propušta vidjeti da se ona ne tiču samo žena). Apocalypse, girl ne nudi katarzu niti dramatičnost naznačene apokalipse, naslovom još jednom podebljane dvojnosti moćnog i nemoćnog; prije prokazuje okolinu koja govori: "nepotrebno dramiš, curo" te istovremeno viri iza ramena društva i sugerira: "znaš, zapravo bi i trebala dramiti!"

Objavio/la tomislav [at] kulturpunkt.hr 27.07.2015

VEZANE VIJESTI

Ispod i iznad slojeva buke

Piše: Ivna Franić

U Zagrebu je, u zajedničkoj organizaciji Explicit Musica i Žednog uha, nastupio australski skladatelj i multiinstrumentalist Oren Ambarchi.

Pogurati stvari naprijed

Piše: Ivna Franić

Treće izdanje Izloga suvremenog zvuka u četiri je dana pružilo solidan pregled područja koje pokriva.

Vizije eklektičnosti

Piše: Ivna Franić
Resonate Live nije dosegao ambicije prezentiranja naprednijih tendencija u suvremenoj glazbi, no pružio je nekoliko nastupa izvođača kakve inače ne bismo imali priliku gledati u regiji.