Neispunjene ambicije | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Neispunjene ambicije

U prostoru višestruke nesređenosti - namjenske, pravno-imovinske i fizičke - smjestio se ovogodišnji Oktobarski salon u kustoskoj koncepciji Branislava Dimitrijevića i Mike Hannu

Pišu: Adela Lovrić, Ana Škegro

Kreativno korištenje napuštenih ili zapuštenih prostora u sve više europskih gradova postaje norma i faktor koji presuđuje o zanimljivosti kulturno-umjetničke scene i društvenog života. U posljednje vrijeme to potvrđuje i kasno propupali beogradski primjer. Trenutno se čini kao da sve zanimljivo odvija u četvrti Savamala koja se sve brojnijim umjetničkim inicijativama naočigled pretvara u berlinski Kreuzberg (nekada kvart izbjeglica i ostalih pripadnika nižih društvenih slojeva, a danas europski centar ambicioznih umjetnika i dizajnera). Savamala je doduše prostor kojemu su kroz povijest dodijeljivane važne uloge, od ekonomskog do prometnog centra, u koje se potom nije ulagalo; ostajao je sustavno zanemarivan i na koncu, kao društveni prostor, izbjegavan. Tako je prešao put od najstarijeg urbanog dijela grada krcatog tobože zaštićenim spomenicima kulture do jednog od najzapuštenijih i ekološki najugroženijih.

No, svako zlo za neko dobro. Estetika propale arhitekture na socijalno problematičnom tlu dokazano proizvodi čuda. Razlog leži, između ostalog, u već gotovom setu simbola i narativa oko kojih se može i ne mora graditi novi koncept. To je vrlo zahvalna situacija koju je i beogradska kulturna scena prepoznala, te je u posljednje vrijeme počela intenzivnije raditi na potencijalu kakvog ovakav značenjski bogat prostor nudi. Na program i cilj ovogodišnjeg izdanja festivala Mikser održanog sredinom godine na više lokacija u Savamali nadovezao se ovaj pedeset i treći po redu Oktobarski salon, ili "Oktobarac" kako ga lokalni stanovnici radije zovu, nastanjujući jednu specifičnu građevinu. Riječ je o monumentalnom beogradskom zdanju koje je od početka gradnje 1905. godine do danas imalo raznolike namjene: prvobitno je služilo Beogradskoj zadruzi, zatim Geodetskom institutu, a nakon njegovog iseljenja raznim nasumičnim prigodama poput tuluma i snimanja glazbenih turbofolk spotova. Osim renoviranog prizemlja koje trenutno koristi Pravosudna akademija, interijer apsolutno odaje godine zloupotrebe i zanemarivanja na oguljenim zidovima, debeloj paučini i razbacanim rekvizitima prethodnih stanara za koje je teško procijeniti pripadaju li inventaru zgrade ili nekom od oktobarskih umjetnika. 

U takvom prostoru višestruke nesređenosti, kako namjenske, pravno-imovinske, pa tako i fizičke, smjestio se ovogodišnji Oktobarski salon naslova Гуд лајф / Good Life (fizički narativi i prostorne imaginacije) u kustoskoj koncepciji Branislava Dimitrijevića (Srbija) i Mike Hannule (Finska). Iz navedenog naslova čitljiva je dvostruka tematika Salona. S jedne strane, tematizira pojam "dobrog života", što i kako bi se on trebao predstavljati u trenutcima sveprisutne političke, ekonomske i društvene krize, dok se s druge strane taj opširan koncept pokušava smjestiti u odnos s fizičkim prostorom u kojemu se nalazi. Pomalo ambiciozno zamišljen poduhvat koji je izveden s više ili manje uspjeha, ovisno s koje točke gledišta promatramo. Ukoliko fokus usmjerimo na uspješnost namjere Salona da, kako u uvodu kataloga piše, istraži modalitete prevođenja i transformacije prostora kao unaprijed datog i statičnog, u mjesto, kao privremeno i tranzicijsko, mogli bismo ustvrditi da je ta namjera ostvarena. Građevina nekadašnjeg Geodetskog instituta uistinu je pružila idealan prostor za smještaj izložbe koja svojom derutnom estetikom mami posjetitelje, te se na taj kratak period između 22. rujna i 4. studenog transformirala u vibrantno mjesto različitih događanja. No, upravo zbog svoje visokocijenjene estetske vrijednosti, građevina je istovremeno predstavljala izazov za kustose i umjetnike koji su s vidljivim strahopoštovanjem ulazili u prostor. Radovi su pozicionirani na način da korespondiraju s prostorom bez invazivnosti prilagođavajući se već postojećoj strukturi, što je u nekoliko navrata rezultiralo potpunom inferiornošću ili čak nevidljivošću radova spram snažne impresije oronulih zidova i raspadajućeg namještaja. Osim prostorne poveznice, koja je očito bila os oko koje se zavrtila cijela struktura ovogodišnjeg Salona, radovima je nedostajala jedna viša logika koja ih povezuje. Druga ponuđena tema koja je trebala objediniti radove na izložbi, već spomenuti "dobar život", u potpunosti je pala u drugi plan, ne samo zbog nedovoljne mogućnosti primjene koncepta na same radove, već i zbog superiornosti građevine koja je isti koncept proždrla. Povezujući tako radove isključivo kontekstom prostora u kojem su izloženi stavljen je prevelik naglasak na samu građevinu, dok je odgovornost za njezinu sudbinu vješto izbjegnuta. Naime, budućnost građevine i radova izloženih u njoj prepuštena je slučaju ili boljim prilikama i pametnijim naraštajima, što pokazuje nedovoljnu promišljenost primarnog koncepta izložbe. 

Za razliku od osjećaja nedovršenosti koji prožima dvostruku tematiku izložbe, katalog iste odaje dojam kvalitetno osmišljene ideje izvan okvira standardnih povijesno-umjetničkih publikacija. U njemu ne pronalazimo šture opise ili tumačenja izloženih radova, već različite intervjue sudionika izložbe, literarne i kritičke tekstove književnika, povjesničara, antropologa, koji se, na ovaj ili onaj način, nadovezuju na temu ovogodišnjeg izbora izložbenog prostora. Radovi su predstavljeni fotografskom dokumentacijom i kratkom legendom, a potpuno razumijevanje i obrazloženje istih ostalo je na posjetiteljima koji su ih u razdoblju od mjesec i pol dana imali vremena posjetiti i detaljno proučiti. Postav je bio izuzetno pristupačan i primamljiv. No, iako je kretanje kroz izložbu bilo dovoljno jasno označeno, kao i sami radovi, ponekad je granica između rada i fizičkog prostora u kojem se isti nalazi teško razlučiva, te je na promatrač da zaključi što je umjetničko djelo, a što dio prostornog interijera. To je, dakako bio slučaj s instalacijama, koje su bile i najčešća forma umjetničke ekspresije ovogodišnjeg Salona koji je, uz prostorne intervencije, sadržavao i širok spektar ostalih umjetničkih medija izražavanja. Sasvim razumljivo, s obzirom da je na izložbi izlagalo više od trideset sudionika iz Finske, Njemačke, Švedske, Slovačke, Turske, Bugarske, Hrvatske, Estonije, Nizozemske, Velike Britanije i Srbije koji su se odazvali pozivu dvaju kustosa da interveniraju u datom prostoru na način koji smatraju najprikladnijim.

Po zavšetku programa nagrada Salona dodijeljena je Vladimiru Miladinoviću za seriju crteža laviranim tušem na papiru u kojima vjerno precrtava izabrane stranice beogradskih novina izdavanih u ratnim devedesetim godinama. Osobitost ovog rada nije samo u fascinaciji mukotrpnom tehnikom, već i u tekstualnom sadržaju koji, eksponiran na ovakav umjetnički relevantan način, ovjekovječuje odbačene fragmente kolektivne memorije i diskurs ratne propagande. Nagrada Kulturnog centra Beograd koja omogućuje samostalnu izložbu u galerijskom prostoru Centra pripala je njemačkom umjetniku Karstenu Konradu za rad pod nazivom Rialto Beograd. Riječ je o polukružnoj site-specific instalaciji sazdanoj od starog namještaja pronađenog u uredima Instituta, pompozno smještenoj nad stoljetnom skulpturom i centralnim stepeništem zgrade, koja za razliku od mnogih drugih izložaka uspijeva parirati monumentalnosti interijera. Instalacija aktualizira priču o prošlosti okolice Geozavoda, koja je svojevremeno bila prozvana Bara Venecija, u datoj fizičkoj građi i prostoru te na taj način uspješno komunicira koncept ove izložbe. Zadatak koji većina ostalih radova nije ispunila, čime je tradicionalno glavna okosnica Oktobarskog salona, vizualna umjetnost, nažalost pala u drugi plan. Možemo li zato okriviti preveliku ambiciju kustoskog dvojca, ili pak nedovoljnu snagu umjetnika i njihovih radova da pariraju monumentalnosti građevine, teško je reći. Odgovor vjerojatno leži u kombinaciji obaju faktora, te našim prevelikim očekivanjima da jedna izložba funkcionira u punini vlastitog koncepta od zamisli do izvedbe.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 15.11.2012