Nek' govori tišina | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Nek' govori tišina

Svijet romana Ne reci da nemamo ništa Madeleine Thien nastanjuju likovi koji se bore s dalekosežnim povijesnim traumama i posljedicama Kineske kulturne revolucije.

Piše: Maša Borović

Trg Tiananmen, 1988. FOTO: Derzsi Elekes Andor, Wikimedia Commons

  • A
  • +
  • -

Voda socijalizma napojila me,

Pod crvenom zastavom odrastoh,

I prisegnuh

Da ću se usuditi misliti, podići glas, djelovati, 

Posvetiti se revoluciji.


Prošlo je nešto više od pola stoljeća od početka Kineske kulturne revolucije koju je pokrenuo Mao Ce-tung kako bi se obračunao s "kapitalističkom buržoazijom" koja je preuzela gotovo sve političke, kulturne i društvene institucije. Pozvao je narod na ustanak kako bi se Kina vratila na put komunističke ideologije te kako bi se žestoko osudila prijašnja vlast koja se sve više okretala Zapadu i kapitalizmu. Taj poziv imao je kobne posljedice i stradalo je više milijuna ljudi (zapravo, o broju stradalih još se danas pregovara). Naravno, to nije bio izoliran društveni događaj. Samoj revoluciji prethodio je Veliki skok naprijed kojim se kinesko društvo trebalo preobraziti iz agrarnog u industrijsko. Taj plan ruralne industrijalizacije rezultirao je ekonomskom krizom, glađu i represijom stanovništva, što je uzrok dubokoj društvenoj traumi koja seže do danas i vjerojatno će još dugo imati utjecaj na kinesko društvo. Desetljeće nakon završetka same Kulturne revolucije nezadovoljstvo nanovo eskalira prilikom studentskih nemira na Trgu nebeskog mira (Tiananmen) u Pekingu 1989. godine. 

Roman Ne reci da nemamo ništa autorice Madeleine Thien progovara upravo o dalekosežnim i nepremostivim traumama društva kroz prizmu likova koje je povezala neuništiva ljubav prema glazbi i književnosti. Madeleine Thien je kanadska autorica kineskih korijena, a ovo je njezin posljednji roman koji je izašao 2016. godine. Prije njega napisala je zbirku priča Simple Recipes i romane The Chinese Violin, Certainty i Dogs at the Perimeter. Kod nas je dosad bio preveden samo roman Certainty (Izvjesnost, Disput, 2010.) u kojem se bavila sličnom temom i na sličan način je gradila fabulu. Glavne likove povezuje znatiželja oko dnevnika, odnosno knjige koje pronalaze u sadašnjosti. Samim otkrivanjem važnosti i značenja tog pisanog djela razotkriva se i gradi njihova povezanost te se kroz različite priče iz prošlosti slaže cjelina. Autorica je u svom književnom opusu pripovjedačni i sadržajno dosljedna, pa su likovi u romanima najčešće azijski doseljenici, a teme su političke prilike u Kini i Kambodži te odnos Istoka i Zapada. 

Roman ima kompleksnu narativnu strukturu. Pratimo nekoliko radnji i likova koji su vezani uz različite povijesne periode i lokacije, a u knjizi se te priče presijecaju. Na samom početku obraća nam se pripovjedački glas u prvom licu, glas Li-ling (Marie) koja nas iz "sadašnjosti" i vodi sjećanje na 1989. godinu, kada je živjela u Kanadi sa svojom majkom. U priču ulazi lik Ai-ming koja dolazi iz Kine kao bjegunka nakon nemira i studentskih prosvjeda iste godine. Njih dvije spaja prošla povezanost njihovih očeva koji su bili glazbenici, a priče Ai-ming služe kao okidač naraciji o likovima i događajima iz prošlosti. Likove povezuje i Knjiga sjećanja, knjiga u nastavcima koja je pisana rukom na tradicionalnom kineskom pismu. Izvorno je služila kao način komunikacije, pomažući obitelji Ai-ming da sazna gdje se nalaze bjegunci iz logora i jesu li uopće živi, ali sadrži i priče u koje su utkana sjećanja na one koji su progonjeni od strane kineskog režima. Ai-ming pronalazi primjerak knjige kod mlade Li-ling i prepoznaje rukopis svog oca nakon čega počinje pričati o prošlosti svoje obitelji, ali i o odnosu njihovih očeva.

Radnja skače iz sadašnjosti u prošlost te obuhvaća druge likove iz različitih mjesta i vremenskih razdoblja. To isprva djeluje zbunjujuće, jer se uvodi puno likova čija se povezanost i povijesna smještenost teško razabire. Također, pripovijedanje u početku vodi glas odrasle Li-ling u "sadašnjosti", no u trenutku kada nas vraća u svoje djetinjstvo, naraciju preuzima ona kao djevojčica od desetak godina. Zbog toga se čini doista odraslom i zrelom za svoje godine i teško je taj glas pripisati desetogodišnjoj djevojčici. Nakon što smo uplivali u živote likova u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, radnju opet presijeca glas pripovjedačice, ali sada je u razdoblju 2000-ih i priča o svom životu nakon smrti majke. Počinje tragati za odgovorima i za Ai-ming te odlazi u Hong Kong 2006. godine.

Ovakva pripovjedna struktura pokazat će se kao sjajan i smislen izbor unatoč mogućoj zbunjenosti. Njome se uspijeva prikazati kompleksnost ljudskih života, osjećaja protoka i kontinuiteta životnih priča, kao i društvenih okolnosti u koje su te priče uronjene. Prateći kako su se likovi probijali kroz traumatična iskustva, saznajemo i o povijesnim okolnostima Mao Ce-Tungove politike te njezinim posljedicama po živote pojedinaca i pojedinki. Ovdje se konkretno radi o glazbenicima i velikom gubitku koji trpe uslijed Kulturne revolucije, kada dominantna ideologija nije dozvoljala umjetnički rad koji se smatrao kontrarevolucionarnom aktivnošću. Postignut je osjećaj cjelovitosti priče koja ima linearni slijed, no istovremeno nam omogućuje da iznova proživljavamo živote i priče koje iskrsavaju u potpuno različitim vremenima. Odnos linearnosti i cikličnosti – kako naracije i iskustva likova, tako i same kineske kulture –izrazito je zanimljivo postavljen. Iz romana saznajemo i mnogo toga o kineskoj kulturi i jeziku, o načinu kako formiraju odnos spram razumijevanja svijeta i stvarnosti. 

Te sam večeri u Šangaju zaspala uz galamu radija [...] Na engleskom su svijest i nesvijest dijelovi okomice, tako da se probudimo (wake up) ↑ i zaspimo (fall asleep) ↓ i padamo u komu. Kinezima je to vodoravna crta, tako da je buđenje prelazak granice prema svijesti →, a nesvjestica je povratak ←. Dotle je samo vrijeme okomica, tako da je prošla godina "godina iznad", a iduća tek "godina ispod". Prekjučer (前 天) jest dan "ispred", a prekosutra (後 天) dan "iza". To znači da buduće generacije nisu generacije pred nama, nego iza nas (後 代). Stoga, da bismo pogledali u budućnost, moramo se osvrnuti [...] (str. 185)

Roman je prožet tragikom, što se posebice iščitava iz nemogućnosti likova da ispolje svoju ljubav prema glazbi, ali i prema drugim osobama. Ta se nemogućnost proizlazi iz zabrane glazbenog stvaranja, ali nazire se i u nemogućnosti da očevi Li-ling i Ai-ming ostvare svoju ljubavnu vezu. Glazba je važna za radnju i za strukturu romana jer je čini koherentnom. Pojavljujući se u različitim vremenskim periodima i različitim kontekstima, ona povezuje likove i događaje. U odsutnosti glazbe i informacija o bližnjima koji su izgubljeni, tišina iskrsava kao simbol onoga što nikad nije rečeno i što nikad nije učinjeno. Ljudi, godine, ljubavi i talenti su izgubljeni, ali tišina likovima nudi način da se nose s neizrecivom boli, kao i novi početak jer je tišina ono što preživljava. 

Rekli su da je tatina smrt bila samoubojstvo. Onda je tišina (qù) počela živjeti kao dodatna osoba u našoj kući. Spavala je u ormaru s očevim košuljama, hlačama i cipelama, čuvala je njegove note s glazbom Beethovena, Prokofjeva i Šostakoviča, njegove šešire, naslonjač i posebnu šalicu. Tišina (闃) se uvukla u naše umove i bjesnjela poput oceana u mojoj majci i meni. (str. 11)

Na samom kraju romana shvaćamo na koliko su kompleksan način sudbine isprepletene i, iako se stvara osjećaj cjeline, kraj ostaje otvoren što opet sugerira cikličnost i činjenicu da i najmanji događaji, odluke i okolnosti kroje vrijeme koje dolazi. Roman progovara o sjećanjima koja su očito točka prijepora u samoj kineskoj kulturi, gdje društvene traume nisu u potpunosti razriješene, a posljedice dugogodišnjih progona rasule su i razdvojile obitelji, prijatelje i ljubavi. Iako je ovo intimna priča o pojedinim likovima, oni mogu biti bilo tko. Ono što preostaje je traganje za sjećanjima i pričama te pokušaj da se godine i kilometri na neki način premoste, možda upravo kroz glazbu i njezinu odsutnost – tišinu.

 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 21.01.2021

VEZANE VIJESTI

Moje školovane noge

Piše: Maša Borović

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju Silvia Marchig pripovijeda, predstava Sol ispunjena je iznimnom privrženosti i posvećenosti plesu.

O deset prstiju koji u strahu često zakažu

Razgovarala: Petra Sever
S mladim pjesnikom Jakovom Skokom razgovaramo o njegovoj poeziji, pogledima na umjetničko stvaranje i književnost, te važnosti pisanja na dijalektu.

Izrada psihograma književne ikone

Piše: Petra Bolić
Benjamin Moser, biograf Susan Sontag, pokušava prodrijeti i u privatan život ove ikone, a čini se – i u njezinu podsvijest