Neko drugo mjesto, neki drugi život | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Neko drugo mjesto, neki drugi život

Umjetnička praksa, rodni identitet, principi djelovanja i promišljanja u različitim kontekstima, pitanja su kojima su se usporedo bavile umjetnice Milijana Babić i Ida Hanssen.

Piše: Iva Milaković

FOTO: Corners of Europe

Umjetnička praksa, rodni identitet, principi djelovanja i promišljanja – koliko bismo se razlikovali u tim i drugim aspektima da smo se formirali u nekom drukčijem političkom i kulturološkom kontekstu? To su samo neka od pitanja kojima se bave autorice Milijana Babić i Ida Hanssen u projektu Put yourself in my place. Riječ je o vrlo intenzivnom i intimnom projektu u kojem su dvije umjetnice na tri tjedna zamijenile, uvjetno rečeno, živote. Ida se preselila u Milijanin riječki stan, a Milijana se smjestila u Idinom švedskom domu. Iako se na prvi pogled može učiniti da je riječ o svojevrsnom eksperimentu zamjene identiteta, ipak je riječ o nečemu sasvim drugačijem.

Rad je nastao pod okriljem projekta Corners of Europe čija je misija povezivanje umjetnika i publike iz različitih rubnih geografskih područja Europe. Projekt uključuje organizaciju takozvanih umjetničkih ekspedicija u kojima umjetnici imaju priliku doživjeti druge kulture, upoznati lokalne umjetnike i scenu, nalazeći inspiraciju za kulturno-umjetničku suradnju. Projekt Put yourself in my place idejno je začet na jednoj takvoj ekspediciji te je premijerno predstavljen prvom polovinom ove godine u švedskoj Umei, europskoj prijestolnici kulture za 2014. godinu, dok smo ga u Hrvatskoj imali prilike vidjeti krajem rujna u galerijskim prostorima riječke udruge Drugo More koja je ujedno i koproducent projekta.

U Puli je projekt predstavljen u nešto reduciranoj verziji zbog skromnijih gabarita prostora Galerije Poola, nezavisnog izložbenog prostora u povijesnom centru grada pod vodstvom umjetničke organizacije Robot, no zbog toga nije nimalo izgubio na snazi, čak dapače: intimna priroda dokumentarnog materijala je posebno došla do izražaja u kompaktnom izložbenom prostoru. Prije samog otvaranja autorica Milijana Babić, hrvatska strana autorskog tandema, predstavila se zainteresiranoj publici u sklopu programa Artist Talk. U razgovoru koji je s autoricom vodio pulski umjetnik Bojan Šumonja doznali smo pojedinosti nastajanja projekta.

Put yourself in my place nije samo umjetnički projekt, on je u isto vrijeme zamišljen i kao durational performance u kojemu umjetnice svojoj svakodnevnici, istrgnutoj iz uobičajenog konteksta, pristupaju kao umjetničkom činu. Kao što je napomenuto na samome početku, ovdje nije riječ o zamjeni identiteta: autorice zadržavaju svoj identitet te dokumentiraju proživljeno iskustvo svakodnevnice iz svoje osobne perspektive, bez pretenzija prilagodbe perspektivi osobe čiji su život nakratko preuzele. Nije riječ ni o oponašanju drugačijega, već o kompleksnom doživljaju veze subjekta i konteksta te pokušaju razumijevanja istoga.

U fokusu se nalazi identitet autorica kao žena i umjetnica, njihove uloge u društvu i odnos društva prema njima i njihovom radu. Koliko je rad umjetnika determiniran specifičnim kulturno-političkim kontekstom koji ga okružuje? Koliko su fine kulturološke razlike koje nalazimo u nekim naizgled banalnim svakodnevnim detaljima zapravo pokazatelj nekih dubljih razlika? Koliko one na podsvjesnoj razini mogu oblikovati autora i njegovo djelovanje? Autorice u svom istraživanju izbjegavaju polazak od postojećih teorijskih i metodoloških okvira te razvijaju vlastitu metodologiju kako bi na individualan način propitale središnje teme njihova interesa. Osim kompletnog involviranja u svakodnevnicu one druge, jedna od druge preuzima određene zadatke koji u fokus stavljaju različite važne aspekte njihovih života: odnos s društvom, odnos prema umjetničkom radu, odnos sa suprotnim spolom, odnos prema samima sebi.

Zadaci su uglavnom dokumentirani i prezentirani kroz video zapise, fotografije te pokoji artefakt. Jedan od zadataka je uključivao uobičajeni društveni čin – organiziranje večere za rodbinu i prijatelje. Kroz sam način pripreme obroka te socijalne interakcije s najbližima one druge u specifičnoj intimnosti tuđeg doma razotkrivaju se fine, sitne razlike u svakodnevnim banalnostima koje inače ne bismo niti primijetili, a koje u ovakvome kontekstu postaju evidentne. O finim se razlikama nipošto ne može govoriti u slučaju zadatka traženja "partnera" putem za to specijaliziranih internetskih stranica. Razlike u načinu interakcije suprotnog spola s autoricama bi se mogle nazvati svakako samo ne suptilnim: dok je Milijana od korisnika švedskih stranica doživjela pristojnosti i suzdržanost, Idin inbox više je podsjećao na erotski hotline. Njihovi profili i korespondencija s korisnicima detaljno su isprintani i usporedno postavljeni na dvometarskim platnima koja svojom masivnošću još više podcrtavaju sadržajni kontrast.

Zadatak koji propituje odnos prema umjetničkom radu izveden je kroz obostrani reenactment. Milijana i Ida preuzimaju radove jedna od druge: Milijana izvodi performans It's a sin u kojemu interpretira ženu koja se osjeća kao muškarac koji se osjeća kao žena, kompleksnu ličnost koju je stvorila Ida propitujući rodne uloge. Ida, s druge strane, izvodi Milijaninu akciju Radni dan u kojoj mora osam sati ulicama Rijeke sakupljati plastičnu ambalažu iz kontejnera kako bi ju na kraju radnog dana unovčila kao svoju dnevnicu. Preuzimajući umjetnički rad jedna od druge kroz proces gotovo aristotelijanskog mimesisa autorice su primorane u stresnoj situaciji življenja nečijeg tuđeg života unijeti cijelu sebe i pokušati shvatiti mehanizam umjetničkog procesa one druge što se pokazuje kao nimalo lak zadatak. Ida prolazi kroz krizne trenutke autorefleksije i osjećaja izgubljenosti tijekom osmosatne akcije, Milijana mukotrpno pokušava utjeloviti i dočarati neka rodna pitanja koja nikako ne osjeća kao svoja, u formi umjetničke prakse koju inače ne prakticira. U tom procesu izuzetno dolaze do izražaja kako individualne umjetničke tako i kulturološke razlike: koliko god se razlikovale kao umjetničke osobnosti, evidentna postaje i činjenica da je umjetnička praksa nerazdvojiva od svog kulturološkog konteksta van kojega gubi svoju motivaciju i smisao.

Nažalost, ostaje dojam da zanimljivi uvidi do kojih su autorice došle imaju veći potencijal za razradu i istraživanje. Vjerojatno je tome uzrok razmjerno kratko vrijeme u kojem se odvijao projekt, prema riječima same autorice, rezultat manjka resursa. Zbog toga predstavljeni projekt pomalo djeluje kao work in progress, iako je riječ o dokumentarnom materijalu završenog umjetničkog procesa. Sličan dojam ostaje nakon gledanja videa koji zaokružuje cijelo iskustvo: sukcesivne snimke obiju autorica u razgovoru s psihoterapeutkinjom u kojima iznose svoje strahove, tjeskobu i krizu identiteta kroz koju su obje prolazile tijekom trajanja projekta, opisuju pritisak situacije u kojem se briše granica između performansa i stvarnog života. Taj je video ujedno najupečatljiviji, ali i najkritičniji element cijelog projekta: potpuna iskrenost i otvaranje su vrlo dojmljivi i pružaju gotovo neposredan uvid u iskustvo, ali u isto vrijeme doima se da su se neke misli i uvidi mogli čvršće iskristalizirati, samo da je bilo vremena i mogućnosti ući još dublje i dugotrajnije u sam projekt. 

U svakom slučaju valja napomenuti da su rijetki radovi u kojima autori na tako eksplicitan i hrabar način ogoljuju svoju intimu te da projekt uspješno uspijeva dočarati otrgnutost od vlastite zone sigurnosti. Proživljavanje neke druge svakodnevnice, osim susretanja s drugačijim, nužno donosi i propitivanja te konfrontaciju sa samima sobom i vlastitim motivacijama. Element ogoljene intime i jasno artikuliranog discomforta tako je pridonio autentičnosti cijelog projekta, iz kojeg autorice izlaze kao iste osobe, ali s jasnije definiranim shvaćanjima vlastitih pozicija naspram društva i umjetnosti.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 08.12.2014