Nema zemlje za mlade | kulturpunkt

Nema zemlje za mlade

Istraživanja mladih na tržištu rada pokazuju visoku svijest o postojećim problemima, ali umjesto u borbi za bolji sustav, mladi rješenje vide u odlasku iz Hrvatske.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Filip Peruzović

U trenucima kada uz salve odobravanja poslodavaca na snagu stupa zakon o pravu na rad umirovljenika, dobro je osvrnuti se na nedavno objavljena istraživanja o mladima na tržištu rada, kvaliteti dostupnih radnih mjesta i utjecaju koji radne okolnosti imaju na percepciju mladih o društvu u kojem žive. Nesigurni radni uvjeti, nemogućnost osamostaljivanja, ovisnost o financijskoj pomoći roditelja i obitelji i nepovjerenje u sustav razlozi su zbog kojih čak i u trenucima gospodarskog rasta stopa emigracije mladog i radno sposobnog stanovništva ne posustaje. Nedostaci na tržištu, pogotovo sezonskog rada već su vidljivi, što pak utječe na njegovu daljnju liberalizaciju, između ostalog i zapošljavanje umirovljenika, kako bi se poslodavcima što više olakšalo i spriječila eventualna samoregulacija cijene rada. 

Istraživanje koje je u sklopu projekta Poverty, Income, and Employment News provela platforma commonfare u Italiji, Nizozemskoj i Hrvatskoj pokazalo je sličnosti radnih okolnosti i uvjeta života u Hrvatskoj i zemljama Europske unije, ali i razlike u percepciji kako se na njih može utjecati. Kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama EU ekonomska liberalizacija proizvela je generaciju mladih u potpuno drugačijem socio-ekonomskom položaju nego su to bili njihovi roditelji. Veća nesigurnost, nestajanje javnih dobara i usluga, internalizacija neuspjeha, zajednički su iskustvima mladih iz svih spomenutih zemalja, iako postoje i određene razlike u percepciji mogućnosti i potreba, pa se primjerice, hrvatski ispitanici u istom financijskom stanju kao mladi u drugim europskim zemljama ne smatraju jednako siromašnima. 

Ispitanici koji su sudjelovali u ovom istraživanju prekarni su radnici, zaposleni na određeno vrijeme, putem studentskih ugovora, stručnog osposobljavanja ili su nezaposleni. Svi shvaćaju da su takvi radni uvjeti tipični za kapitalizam i nitko ne vjeruje da će se promijeniti, čak niti zbog ekonomskog rasta jer će tvrtkama uvijek na prvom mjestu biti zarada. Posljedice takvih radnih uvjeta su prilično dramatične: mladi se ne mogu odseliti od roditelja, strah ih je osnovati vlastitu obitelj, ne mogu si priuštiti pojedine stvari ili putovanja, nemaju mogućnost dugoročnog razvoja karijere, već samo skakanje s jednog posla na drugi i puno ljudi želi se iseliti jer im se u Hrvatskoj životni uvjeti nikad neće popraviti. Istaknuli su kako nije nemoguće pronaći posao, jer postoji pregršt loših poslova, ali oni su besperspektivni, eksploatatorski, radnici nemaju nikakvu kontrolu nad svojim radom ili životnim uvjetima, a sve to čak i nije vezano uz stupanj obrazovanja. Jedna od ispitanica, dvadesetdevetogodišnja žena zaposlena u jednom uredu preko stručnog osposobljavanja tako je rekla da "sada kad je završila studij, napredovala je od toga da je iskorištavana kao jeftina radna snaga u kafićima, prema tome da je iskorištavana kao jeftina radna snaga u uredima".

Slične rezultate pokazalo je i istraživanje Mladi PoZOR! koje je proveo BRID, a ispitivalo se na koji način zakonodavstvo utječe na mlade radnike i radnice koji na tržište rada dolaze u zadnjih deset godina, te kako je ekonomska kriza 2008. godine utjecala na uvijete rada na tržištu. U građevinskom sektoru kriza je korištena kao izgovor za lošije uvijete rada nakon što je oko 40 posto radnika ostalo bez posla. No kada je kriza prestala, isti uvjeti rada naravno nisu vraćeni. Trenutno vlada nestašica radne snage u ovom sektoru, no to ne utječe na poboljšanje radnih uvjeta, čak naprotiv, pritisak na radnike još je veći. U začaranom krugu to utječe na još veći odljev radne snage koja se počinje nadomještati uvezenim radnicima s istoka, koji su pritom još nezaštićeniji. Ugovori na određeno u ovom su sektoru toliko uobičajeni da se izbjegavaju čak i zakonske obaveze maksimalnog trajanja takvih ugovora od 3 godine, na različite "legalne" načine. S  druge strane, rad na određeno u medijskom sektoru smatra se privilegijom, a najčešći radni ugovori su honorarni, autorski i studentski. Novinarski rad također obuhvaća puno neplaćenog rada, a radno vrijeme ne postoji. Zbog malih nadnica medijski radnici moraju preuzimati puno drugih angažmana što neizbježno utječe na kvalitetu rada, a takva praksa u potpunosti je normalizirana. Honorarno zaposlenje također utječe na atomiziranje radne snage što onemogućava organiziranje radnika. Turizam i ugostiteljstvo najbrže je rastući sektor koji također bilježi i najveći rast produktivnosti, odnosno istu količinu rada obavlja manji broj ljudi. Iako se turizam percipira kao generator zaposlenja, 70 posto tog rada otpada na sezonski rad, a on pak više nije dovoljno plaćen da bi od njega mogli preživjeti ostatak godine. S druge strane, stalnozaposleni u turizmu sve su više opterećeni čemu doprinosi i stalna fluktuacija radnika koje treba nanovo podučavati. Karakteristika ovog sektora su i plaće od 15 do 20 posto niže od hrvatskog prosjeka. 

Oko 90 posto novih ugovora o radu su ugovori na određeno. Hrvatska tako predvodi u nesigurnim oblicima rada, a novi Zakon o radu iz 2013/14. samo je utvrdio neželjene trendove. Također, pokazalo se da zakoni ni ne mogu zaštititi radike jer se ne poštuju čak ni oni koji postoje. Rad po mjeri čovjeka, istraživanje koje je proveo SSSH u travnju 2018. godine, pokazalo je važnost sigurnosti na radnom mjestu. Primjerice, radnici s ugovorom na određeno koji se obnavlja manje su zadovoljni sa svojom plaćom od onih stalno zaposlenih. Takvi radnici ne mogu utjecati na uvjete rada, napredovati ili biti nagrađeni za svoj rad, a pri tome nema razlika u javnom i privatnom sektoru. Istraživanje commonfarea također je pokazalo da više od niskih plaća mladima problem predstavlja nesiguran posao i poštovanje prema njihovom radu, što je posebno vezano za stručna osposobljavanja za koja mnogi vjeruju da su dizajnirana kako bi snizila cijenu rada. 

Za razliku od drugih zemalja, obiteljski kapital i socijalne veza sa zajednicom zaštitni su mehanizam od siromaštva ili barem osjećaja siromaštva. Od europskih zemalja u Hrvatskoj najveći postotak populacije živi s roditeljima, a činjenica da imaju dom u kojem mogu živjeti bez stanarine mladima stvara percepciju da nisu siromašni, iako primjerice nemaju nikakve prihode. Generacijske razlike u uvjetima života i rada vrlo su izražene u Hrvatskoj kao i u europskim zemljama gdje ispitanici u jednakoj mjeri smatraju nepravednim da su njihovi roditelji mogli prehranjivati obitelj, imati kuću i auto i visoku kvalitetu života te uzeti 30 dana godišnjeg odmora i sve to uz radničku plaću. To je nešto o čemu mladi danas mogu samo sanjati. Ispitanici su također istaknuli nerazumijevanje starijih generacija današnje situacije u kojoj su nesigurni radni uvjeti uobičajeni pa ih često pritišću da pronađu bolji posao i osnuju obitelj što samo pridonosi većoj frustraciji mladih. 

Najveći strahovi koji mladi imaju o budućnosti su da si neće moći priuštiti vlastiti dom, da si neće moći priuštiti imati djecu ili brinuti se za stare roditelje. Svi duboko sumnjaju da će do trenutka kad budu stari i nemoćni uopće postojati ikakva socijalna država. Što se tiče zdravstvenog sustava i obrazovanja, projekcije mladih su podijeljene. Neki smatraju da će trebati puno vremena da se ove javne usluge dezintegriraju, dok drugi vjeruju da će se privatizirati svaki čas. Svi su se složili da kvaliteta zdravstvenog i obrazovnog sustava propada, da javni prostori i javna dobra nestaju naočigled, a svi se također slažu da se ništa ne može napraviti kako bi se to spriječilo.

Vlada i vrlo uobičajena percepcija da je za posao najvažnija "veza" ili članstvo u stranci. Jedna osoba tijekom istraživanja istaknula je da kako bi u Hrvatskoj dobio posao "moraš imati vezu, biti u stranci ili biti genije". Gotovo svi ispitanici susreli su se s ovakvom vrstom diskriminacije, ali nitko to nikada nije prijavio jer smatraju da se time ništa neće postići. "Nema smisla nekoga prijavljivati. Kome ćeš ih prijaviti? Osobi iznad njih koja ih je zaposlila? Nekom vladinom uredu gdje su svi korumpirani? Korumpiranom sudstvu? Samo ćeš potrošiti puno svog vremena i resursa, a nećeš dobiti ništa na kraju. Ako ti se ne sviđa, onda otiđi. Ništa se drugo ne može napraviti", izjavio je jedan od ispitanika. Ovo se također podudara s izjavom predsjednice Grabar Kitarović koja je svojevremeno istaknula da ljudi kojima se u Hrvatskoj ne sviđa mogu slobodno otići.

Pesimizam, osjećaj da se ništa ne može promijeniti i snažan poriv za napuštanjem zemlje provlače se kroz sve fokus grupe i zaključak su svih istraživanja koja se bave mladima i uvjetima rada. Puno je mladih osoba istaknulo da ne žele odgajati djecu u Hrvatskoj i da bi radije emigrirali negdje gdje bi im mogli ponuditi bolju budućnost. To je i osnovna razlika između hrvatskih i europskih ispitanika i mogući razlog zašto u drugim zemljama koje se također susreću s brojnim problemima ekonomske liberalizacije, postoji veća organiziranost odozdo i borba za promjenom trulog sustava. Među mladima u Hrvatskoj postoji neka približna ideja da su "radnička prava" nešto što je postojalo u prošlosti, ali da to nije nešto što mogu očekivati i za sebe. Također, pokazalo se da iako su ispitanici bili svjesni svog prekarnog položaja, nisu imali svijest o pripadanju nekoj široj zajednici ili "klasi" prekarnih radnika. Djelovanje putem sindikata također nije osobito popularno, a mladi radnici često su stava da im sindikat nije potreban jer se svi ispregovarani kolektivni ugovori ionako odnose na sve radnike. U nekoj mjeri, sustav je toliko savršeno neprobojan da mladima ne stvara čak ni uobičajenu lažnu nadu da se za bolji život, ako su uporni, mogu izboriti, niti osjećaj da se zajedničkim djelovanjem može postići više. Eventualno organiziranje i mobilizacija mladih trebala bi zato krenuti od pozivanja na veću solidarnost i stvaranja svijesti dijeljenih problema koji se samo zajedničkom akcijom mogu adresirati. 

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 30.01.2019

VEZANE VIJESTI

Traženje posla posao je za sebe

Piše: Martina Domladovac
Unatoč dobrim željama i ponekad velikom entuzijazmu njegovih provoditelja, sustav mjera za zapošljavanje mladih gura nas sve dublje u provaliju nejednakosti i socijalne isključenosti.

Siva zona hrvatske tržišne politike

Piše: Martina Jurišić
Unatoč neučinkovitosti mjera aktivnog zapošljavanja koje prvenstveno idu na ruku poslodavcima i državnoj statistici, masovna pobuna mladih radnika i radnica još uvijek izostaje.

Za mlade to zemlja nije

Piše: Luka Ostojić
Predviđanje budućnosti društva nije zahvalan zadatak, pogotovo na našim prostorima gdje je čovjek tijekom svog života mogao živjeti u šest različitih država bez da napusti kuću.