Nemamo planet B | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Nemamo planet B

S Enesom Ćerimagićem, aktivistom i pravnikom Zelene akcije, razgovaramo o referendumu, građanskim pravima, civilnom društvu te okolišu.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

"Jednom sam prilikom sudjelovao kao javnost na suđenju kolegi uhićenom prilikom mirnih prosvjeda za Varšavsku. S kolegicom odvjetnicom koja ga je branila došaptavao sam se tijekom ročišta, pa me vidno iživcirana sutkinja u jednom trenutku pitala: Pa dobro, tko ste sad vi? Odgovorio sam joj: Parafrazirat ću Danila Batu Stojkovića iz Šijanova filma Kako sam sistematski uništen od idiota. Ovdje Enes Ćerimagić, prvenstveno čovjek. Prijatelj je oslobođen, a mene ne prestaju prozivati da sam prvenstveno čovjek."

Enesom Ćerimagićem, dugogodišnjim aktivistom i pravnikom u Zelenoj akciji, popričali smo o Zakonu o referendumu, civilnom društvu, zainteresiranoj javnosti, pravnoj struci kao vidu aktivizma te borbi za okoliš kao borbi za prava socijalno najugroženijih, a u globalnom kontekstu i borbi za opstanak.


KP: Otprilike jednak broj građana koji su potpisali zahtjev za raspisivanjem dubrovačkog referenduma izašlo je na sam referendum. Nakon što je izborena zaista povijesna prilika za odlučivanje, izgleda kao da se nitko drugi, osim onih već zainteresiranih, nije aktivirao odnosno shvatio referendum kao jedinstvenu mogućnost participacije. Što se dogodilo u Dubrovniku?

E. Ć.: Dogodila se svojevrsna "privatizacija demokracije". Investitor je, potpomognut lokalnim vlastima, naročito gradonačelnikom Vlahušićem, uspio uvjeriti jedan dio građana da njihov glas nije važan. Zašto privatizacija - zato jer je nametnuto pravilo da je legitimno suspendirati demokratski proces ako ćete bojkotiranjem demokratskog procesa de facto omogućiti ostvarenje svog privatnog stava. Dakle, demokracija se u ovom slučaju od instituta ograničenja privatnih interesa prometnula u sredstvo njihova ostvarenja.

U skladu s u zadnje vrijeme repopulariziranom Hegel-Marxovom izrekom - povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa - takvo privatiziranje prava glasa je tragedija, a činjenica da onda investitor rezultate od 84% protiv projekta i 16% za projekt proglašava pobjedom većine, nije ništa drugo nego farsa.

Bilo bi ovdje zgodno reći da je Dubrovnik učinio puni krug – potpuno izvrtanje svog temeljnog načela obliti privatorum publica curate – ali bojim se da bi to bilo naivno nasjedanje na mit o Dubrovniku kao nekoj vrsti povijesnog diskontinuuma. U Dubrovniku je na djelu ista vrsta političkog cinizma kao i drugdje - rastakanje političkog na koloplet interesnih grupiranja. Ako gledamo stvari iz te perspektive, i ne izgubimo iz vida činjenicu da moderni Dubrovnik dijeli sudbinu ostatka Hrvatske, onda je uvjerenje 31% birača da oni sami moraju donijeti odluku o zajedničkim pitanjima, ustvari, korak naprijed ka rekonstituiranju političkog. Očuvanje Dubrovnika od potpune marginalizacije je na leđima tih 31%. Nadam se da će taj postotak rasti. 

KP: Zakon o referendumu propisuje nemoguće uvjete da bi bio obvezujući. Politička volja da se one promijene ne postoji. Uskoro će možda biti raspisan i treći referendum, na području Zaprešića, no upravo činjenica da je prikupljeno malo više od potrebnog broja potpisa za raspisivanje stvara bojazan da će i na taj referendum izaći upravo toliki broj građana, nedovoljno da bi referendum bio važeći. Kako stvari stoje, uskoro će vlasti početi poticati održavanje referenduma jer im se otvara dodatna mogućnost fingiranja demokracije. Gdje vidiš mogućnost intervencije ili otpora civilnoga društva, a gdje struke, konkretno pravne?

E. Ć.: Određena ograničenja referenduma moraju postojati. Međutim, kada su ograničenja takva da u 22 godine postojanja države nemamo niti jedan uspjeli referendum na zahtjev građana, onda slobodno možemo reći da referendum kao korektiv vlasti u Hrvatskoj ne postoji. Da se uistinu radi o fingiranju demokracije jasno je i iz činjenice da se referendum, u pravilu, provodi o pitanju iz nadležnosti tijela javne vlasti što znači da ta tijela imaju ovlasti donijeti odluku sukladnu volji građana izraženoj na referendumu, bez obzira je li postignut kvorum. Na primjeru Fužina vidimo da se to nije dogodilo, a većina dubrovačkih političara se nemušto poziva na volju naroda ostavljajući pritom nerazjašnjeno misle li na 84% onih koji su se izjasnili protiv na referendumu, ili na činjenicu da nije postignut kvorum. 

Uloga civilnog društva je upravo u tome da problematizira stvari, kontekstualizira probleme i stavlja pitanja na dnevni red. Bez tog 'predtretmana' teško je očekivati meritornu, uravnoteženu raspravu o pitanju o kojem bi se odlučivalo referendumom. Mislim da Hrvatska za većinu područja društvenog života ima jako civilno društvo koje može biti sugovornik takve rasprave. Problem nastaje s druge strane – kod tijela javne vlasti – koja niti prepoznaju vrijednost takvog dijaloga, a često nisu niti na razini rasprave. To nužno kod njih stvara neku vrstu paternalističke nervoze. 

Teško je govoriti o pravnoj struci kao o nekoj homogenoj kategoriji. Struka je sama po sebi skup instrumenata koje je korisno i nužno znati - u tom smislu pravna struka ima taktičku ulogu u pružanju otpora. Ona postaje opasna u onom trenutku kada te instrumente počnete tretirati kao vrijednosno neutralne, što je kod nas nažalost rezultat obrazovnog procesa. Bilo da promatrate stvari iz marksističke pozicije po kojoj je pravo instrument perpetuiranja klasnih odnosa, ili iz pozicije liberalnih demokratskih država (npr. tradicionalnog američkog liberalizma) po kojoj je uloga prava osiguranje jednakosti, nijedna od tih pozicija ne uzima pravo kao vrijednosno neutralno. U tom smislu pravna struka ima stratešku ulogu u definiranju točaka otpora. Pri tom je naravano neraskidivo povezana sa samim civilnim društvom koje kao platforma za detektiranje opresivnih praksi definira i točke otpora takvim praksama te na taj način predstavlja avangardu društvenih kretanja. Zadaća je pravnika da osvjeste društveni kontekst u kojem se pravo "događa", a s tim osvješćivanjem ide i prihvaćanje činjenice da pravo nije isključiva domena pravnih stručnjaka. 

KP: GONG i Mreža aktivista Hrvatske obratili su se otvorenim zahtjevom Vladi da promijeni uvjete raspisivanja refereduma i njegove propisane kvote. Zahtjevi civilnoga društva da se određene stvari mijenjaju redovito se pokazuju kao pucanj u prazno, hrvatska vlast već dugo ne pokazuje namjeru da odgaja javnost koja će biti participativna, mnogo su čvršći mehanizmi vlasti kojima se tu javnost opstruira. Pojam zainteresirane javnosti podosta je fleksibilan u hrvatskim prilikama, velika je većina neangažirana i nevidljiva, pa stoga i vlastima nereprezentabilna. Kako uspostaviti dijalog s nekim tko smatra da niste ravnopravni sugovornici?

E. Ć.: Već je duže vrijeme jasno da Zakon o referendumu treba mijenjati, a činjenica da vlasti tu potrebu sustavno ignoriraju, ukazuje na to da gaje određeni strah od građana. Taj strah se prikazuje kao bojazan da će se pribjegavati referendumu za rješavanje pitanja koja se ne smiju rješavati referendumom. Međutim takvo je objašnjenje krajnje neuvjerljivo jer su dobro znana rješenja kojima se takvo nešto može izbjeći, a upravo trenutna situacija omogućuje takve zloupotrebe. Pravo lice tog straha je prestravljenost činjenicom da bi se građani mogli ispriječiti štetnim projektima koji se prikazuju kao nužnost. A tu nametnutu nužnost, to permanentno izvanredno stanje omogućuje dezorijentiranost ljevice i nedostatak prave kritike. Onda imamo situacije da intelektualci koje se inače smatra lijevima u projektu apartmanizacije dubrovačkog Srđa ne vide da se u osnovi radi o komodifikaciji i privatizaciji zajedničkih dobara – šuma, vode, kulturnog nasljeđa, obrazaca ponašanja zajednice – da bi ih se iskoristilo kao tržišni proizvod, odnosno po potrebi uništilo radi stvaranja novog, 'atraktivnijeg' proizvoda. 

Pojam zainteresirane javnosti, osim na razini nekih tehničkih propisa, je nepostojeći. Indikativno je da vlast one koji zagovaraju određeni javni interes smatra nereprezentabilnima. Dakle ono što čini zainteresiranu javnost nije činjenica da oni neposredno reprezentiraju određeni broj ljudi već činjenica da zagovaraju stavove iz pozicije općeg, zajedničkog, pozivajući se na normativne vrijednosti, a ne promovirajući partikularne interese. Ali ta zabuna nije slučajna, i to je najbolje vidljivo kada vas optuže da ste nečiji plaćenik. Na taj način skreće se rasprava sa pitanja o normativnim vrijednostima i pokušava se stvar prikazati kao sukob partikularnih interesa. Paradoks je u tome da je najbolji način da dokažete da je netko eksponent partikularnih interesa da odgovorite na pitanja pozivajući se na normativne vrijednosti. Primjerice, po pitanju apartmanizacije Srđa gradonačelnik Vlahušić je dovodio u pitanje činjenicu da smo mi uložili novac u kampanju za raspisivanje referenduma istovremeno odbijajući odgovoriti zašto nije napravio nezavisnu studiju isplativosti za Grad Dubrovnik, zašto je gradnju vila i apartmana planirao isključivo na parcelama koje su već u vlasništvu investitora ili koje investitor namjerava dobiti u koncesiju od države (tako da ne mora otkupljivati te parcele kao skuplje građevinsko zemljište), zašto on nije sukladno ovlastima gradonačelnika tražio raspisivanje referenduma itd. Da je uspio dati smislene odgovore na ta i slična pitanja onda bi možda netko i imao osnove za posumnjati da mi tu ne zastupamo javni nego nečiji partikularni interes. 

KP: Nakon dubrovačkog referenduma, između ostalog je priopćeno da Zakon o referendumu nije usklađen s Ustavom jer Ustav ne propisuje obavezu izlaznosti 50 posto plus jedan birač. Zašto tek nakon neuspjeha referenduma takva ocjena ustavnosti izlazi u javnost? Prema svemu sudeći, uvjet participacije zapravo je nedostižan, odnosno Zakon o referendumu na kojem počivaju takve građanske inicijative ne bi smio biti legalan. Kako objašnjavaš taj paradoks i zašto upravo ta činjenica nije u fokusu angažiranoga društva?

E. Ć.: To su sve pitanja koja smo i ranije problematizirali. Konkretno, 2011. godine su pokrenute izmjene zakona o referendumu koje smo aktivno pratili i sudjelovali u radu nadležnih tijela, ali se onda od izmjena naprasno odustalo. Izmjene zakona o referendumu su i jedan od zahtjeva Platforme 112

KP: Zelena akcija kupila je parcelu od 60-ak kvadrata na Srđu i time osigurala status stranke u postupku ako dođe do toga da Razvoj golf počne izvlašćivati privatne vlasnike. O kakvom se tu postupku zapravo radi i koje su mogućnosti ZA?

E. Ć.: Ukoliko se ne može postići dogovor oko prodaje zemljišta onda se ide u postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice. U jednom dijelu tog postupka će se utvrđivati i vrijednost predmetnog zemljišta. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se procjenjivati vrijednost zemljišta koje je unutar obuhvata zahvata kojim se planira izgradnja 240 vila, 400 apartmana i dva hotela, dakle de facto građevinskog zemljišta, a koje je u prostornim planovima navedeno kao zemljište sportske namjene (golf tereni). Mislim da to ima veliki razotkrivajući potencijal. Također omogućava nam i stranačku legitimaciju u nekim drugim postupcima, ali nema potrebe da ulazimo u detalje pravne strategije. 

KP: Jutro nakon dubrovačkog referenduma održana je u Vladi konferencija i predstavljeno izvješće o radu Koordinacije za gospodarstvo i investicije ministara Grčića, Hajdaša Dončića i Vrdoljaka. Predstavljena su četiri realizirana projekta i deset u postupku rješavanja, kao da se ukazalo na činjenicu da Vlada zaista nešto radi dok građani protiv njihovih nastojanja prosvjeduju. Je li neuspjeh građanskih inicijativa vjetar u leđa Zakonu o strateškim investicijama, HE Ombli, Plominu C...? Ili realizacija ''strateških projekata'' zaista nema veze s lokalnim stanovništvom i njihovim bilo pozitivnim bilo negativnim stavovima?

E. Ć.: Vlada je zauzela neku vrstu mesijanske pozicije i bilo čiji doprinos shvaća kao nepoželjno miješanje. Nije prvi put da Vlada pokazuje potpuno nerazumjevanje dinamike društvenih odnosa i plošno shvaćanje političkog polja. Dobar primjer je kada na kritike civilnog društva odgovaraju pozivom civilnom društvu da osvoje izbore pa da se onda "jave". Dakle, radi se o ignoriranju legitimnih nastojanja pojedinaca ili grupa da utječu na djelovanje vlasti, bez želje da istu i osvoje. To ignoriranje je ili namjerno, a takvi prigovori jeftini populizam - pa je to za svaku osudu, ili je posljedica neznanja i nerazumijevanja - pa je to za svaku osudu. 

Što se tiče neuspjeha građanskih inicijativa to ovisi o kontekstu - ako stvari promatramo iz konteksta sveopće apatije i političkog cinizma onda je svojevrsna "renesansa" referenduma i velika - mada zakonski neobvezujuća – izlaznost, postignuće. Bitno je znati da borba ne završava s "odrađenim" referendumom ili nekom drugom inicijativom. Naime, čak i kad uspijete u takvim pokušajima, sustav vam taj uspjeh uvijek nastoji osporiti na neki način. Zbog toga je ova kasnija borba za interpretaciju možda i važnija. Ilustrativan je primjer Varšavske ulice. Projekt kojem smo se protivili je realiziran i mnogi su to interpretirali kao izgubljenu stvar. Međutim, jedna vrlo konkretna posljedica kampanje su zaključci gradske Skupštine koji zabranjuju takve projekte u budućnosti i oni su uključeni u zagrebački GUP 2013. godine. Prije toga planirano je 16 projekata sličnih Varšavskoj. Mi smo dvije godine nakon završetka kampanje ponovno okupili aktiviste i bili prisutni u gradskoj Skupštini pri usvajanju izmjena koje su rezultat naše kampanje. Na taj način nismo prepustili interpretaciju tog uspjeha Skupštini koja je devastaciju u prvom redu i dopustila, a nismo ni dozvolili da se uspjeh zaboravi uslijed vremenskog odmaka od 2 godine. Ako je netko i mislio da je kampanja Varšavska bila uzaludna, ove vrlo konkretne uspjehe sigurno ne može ignorirati. 

Dakle, jedini vjetar u leđa štetnim projektima bi bio izostanak otpora takvim projektima. Što se tiče tzv. strateških projekata teško je o njima ozbiljno govoriti kada niti ne postoji strategija na osnovu koje bi ih se moglo nazvati strateškima. 

KP: Kako je pokazala spomenuta konferencija, interdisciplinarnost u hrvatskim prilikama zapravo je zasjedanje istomišljenika, bez uzimanja u obzir nezavisnih stranaka u postupcima donošenja odluka, a još manje svekolike javnosti o čijoj se egzistenciji radi. Organizacije civilnoga društva zasigurno su opozicija prevladavajućim politikama i dominantim diskursima, no i njima nedostaje povezanosti i općenitosti. Javni i privatni mediji podjednako su cijepljeni protiv kritičkoga stava. Gdje vidiš priliku za proboj svijesti o potrebi udruživanja i promicanja solidarnosti? 

E. Ć.: Priliku vidim u inicijativama poput Platofrme 112. Dakle, radi se o povezivanju širokog spektra organizacija civilnog društva iz različitih polja djelovanja pod zajedničkim nazivnikom vladavine prava. Netko će s pravom reći da to nije pretjerano avangardna pozicija, međutim ja svejedno smatram da je ne samo korisna već i nužna. Vladavina prava, iako vrlo širok pojam, u ovom kontekstu predstavlja borbu za poštivanje već izborenih prava i standarda, dakle neki minimum pristojnog funkcioniranja države. Kroz borbu za osiguranje tih prava vi gradite povjerenje građana u političke aktere izvan uskog sistema parlamentarne reprezentacije. Neki će reći da je to tupljenje oštrice koja bi omogućila revoluciju i pravu promjenu sistema, ali to shvaćanje implicira da je revolucija svrha sama sebi. Također implicira dva suprotstavljena apsoluta po kojem je jedan sistem apsolutno nepravedan, a drugi, nedosanjani, apsolutno pravedan. Ja mislim da je pitanje pravednosti pitanje društvene prakse i polje stalne napetosti koje ne nestaje postizanjem određenog stanja. Dakle, radi se o permanentnoj borbi. Zbog toga je bitno izgrađivati i osnaživati aktere te borbe. Ta borba naravno ne isključuje pojedinačne otpore sistemu. Istovremeno, potrebno je koalicije poput Platforme 112 proširivati i stvarati zajedničke platforme otpora sa studentima, radnicima, akademskom zajednicom itd. To je onda pozicija s koje se može propitivati sistem i postavljati mu nove, avangardnije zahtjeve. Revolucija po definiciji znači postavljanje zahtjeva kojeg postojeći sistem ne može zadovoljiti, a da pritom nastavi postojati. Nije velika sreća ako takav zahtjev nametne mala grupica zato jer smatra da je na pravedničkoj strani povijesti. Takav zahtjev, ako do njega dođe, mora biti rezultat društvene kritičke prakse, a za takvu revolucionarnu praksu su potrebni akteri.

KP: Kad smo već kod pravne struke: možeš li detektirati osnovne razloge zbog kojih se ljudi koji imaju znanje i sposobnost razumijevanja često nemogućeg jezika zakona o kojima ovisi naša svakodnevnica, redovito odlučuju fokusirati na profitabilnost vlastite struke, a ne na dobrobit zajednice? Možda je pitanje utopističko, ali pogotovo pogledamo li nedavno održane parnice koje je pokrenula udruga Franak, situacija u Hrvatskoj kao da zaziva osnaživanje platforme koja će građane voditi kroz mogućnosti artikulacije i legalizacije vlastitih zahtjeva.

E. Ć.: Radi se o individualizmu nesputanom osjećajem za socijalnu pravdu. Borba za socijalnu pravdu ipak zahtijeva određenu solidarnost, empatiju, i sputavanje vlastitih želja i prohtjeva. Kada se pravo tretira kao neutralni instrument rada, isključivo kao sredstvo ostvarenja individualnih želja i potreba, onda i ne čudi da pravnici sebe promatraju isključivo kao subjekt u razmjeni dobara, a ne kao građane s određenim specifičnim znanjem. Ja srećom kroz svoj posao imam priliku surađivati sa kolegicama i kolegama koji imaju osviještenu društvenu ulogu svoje struke. Volio bi jedan dan okupiti pravnike iz različitih područja prava u odvjetnički ured koji bi zastupao stranke u obrani javnog interesa. 

KP: Smisao svakog zakona trebao bi biti zaštita najslabijih. No, u situaciji kada su nedostupne informacije, tehnološka baza, sve više i obrazovanje, a društvo se kreće u smjeru totaloga zanemarivanja štetnih ekonomskih činitelja koji su toliko duboko utkani u svakodnevno funkcioniranje pojedinca, zašto je baš borba za okoliš važna?

E. Ć.: Trenutni globalni trend je komodifikacija prirodnih resursa. U osnovi radi se o vrsti prvobitne akumulacije kapitala. U hrvatskom konktekstu radi se o drugoj privatizaciji nakon one iz '90-ih. Degradacija okoliša tu se pojavljuje kao naličje obrnute redistribucije, one prema višim slojevima društva, i zbog toga sam i spomenuo važnost povezivanja sa sindikatima, studentima i akademskom zajednicom. Osim što borba za okoliš predstavlja borbu za prava socijalno najugroženijih, jer su direktne posljedice degradacije okoliša najveće za one koji im se najmanje mogu oduprijeti, u globalnom kontekstu ona je i bitka za opstanak. Kao što se to često vrlo slikovito kaže - nemamo planet B. Na kraju krajeva priroda ima i određenu intrinzičnu vrijednost koja nije zanemariva. 


Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 16.05.2013