Neopterećenost ozbiljne glazbe | kulturpunkt

Neopterećenost ozbiljne glazbe

Ako je cilj otvaranja MBZ-a bio približiti svijet ozbiljne glazbe onima koji ga dosad nisu imali prilike upoznati, onda se nastup Filharmonije pokazao kao pun pogodak.

Piše: Danaja Glavičić

FOTO: Vedran Metelko

  • A
  • +
  • -

Iako je zagrebačka Tvornica Kulture mjesto koje automatski povezujete s nastupima domaćih i stranih izvođača najčešće alternativnog pop-rock usmjerenja, u srpnju je ugostila za svoj repertoar vrlo nesvakidašnje goste – uprava Muzičkog biennalea Zagreb odlučila je upravo u njezinom Velikom pogonu smjestiti Zagrebačku filharmoniju i njezine, u svijetu klasične glazbe, vrlo uvažene goste. 

Covid-mjere diktirale su mnogo manji broj posjetitelja nego je to u Tvornici uobičajeno, kao i sjedeća mjesta s odgovarajućim razmakom. No, odmah od početka, činilo mi se da se Zagrebačka filharmonija, raspoređena u središtu dvorane, sasvim lijepo uklapa u ambijent. Dress codea kojeg sam se pribojavala jednostavno nije bilo, kao ni nekakve ozbiljne starije gospode i dama, rušeći moje predrasude o tome kakva publika dolazi slušati klasiku – ispada da je jednako raznovrsna kao što se to i može očekivati na za Tvornicu tipičnim nastupima, kao i jednako opuštena i neopterećena nekadašnjim kodeksom ponašanja. 

Kao autsajderici, kojoj ni imena skladatelja čija su djela izvedena, kao ni imena gostujućih glazbenika, ne govore mnogo, preostalo mi je samo prepustiti se samoj glazbi, bez ikakvih prethodnih očekivanja. Nastup je otvorio flautist Karl-Heinz Schütz, koji je sa Zagrebačkom filharmonijom izveo dijelo Aile du songe finske skladateljice Kaije Saariaho, čiji je prvi dio odisao prozračnom atmosferičnošću, pokušavajući na apstraktni glazbeni jezik prevesti osamljeni, ali veličanstveni ptičji let, dok je drugi dio unio mnogo više drame i dinamike, u pokušaju da se dočara divlja sloboda takvoga postojanja. Pomislila sam: ovo bi se sigurno svidjelo fanovima Pink Floyda, iz onih manje psihodeličnih faza.
 
Uslijedio je koncert za violinu i orkestar Grand jeu classique hrvatskoga skladatelja Milka Kelemena, uz gošću violinisticu Katarinu Kutnar. Kao što je djelo od nje zahtijevalo, iz svoje je violine izvlačila neuobičajeno opore i disonantne zvukove, a isto je činio i perkusionistički dio Zagrebačke filharmonije, nizom izlomljenih zvukova koji su stvarali neku vrstu uređene buke, obje strane vjerno dočaravajući dekonstrukciju klasične forme. Pomislila sam: ovo bi se sigurno svidjelo fanovima Sonic Youtha i njihova kontroliranog kaosa.
 
Za kraj, izveden je Koncert za klavir i orkestar ruskog skladatelja Alfreda Schnittkea, koji je kroz svoja tri stavka donio mnoštvo zanimljivih trenutaka, često se približavajući formi filmskoga soundracka, i ne bi ga bilo teško zamisliti u pozadini neke vrlo napete drame ili vrlo emotivnog trilera. Pomislila sam: ovo bi se svidjelo fanovima Trenta Reznora i Atticusa Rossa, koji su slično učinili koristeći prvenstveno elektronsku glazbu.
 
Kroz sva tri nastupa pratio me onaj osjećaj koji me vrlo često prati na koncertima – osjećaj divljenja prema svim izvođačima, bilo solistima, bilo svakom pojedinačnom članu Zagrebačke filharmonije, divljenja prema njihovim talentima, ali i njihovoj ljubavi prema glazbi koja mora biti u pozadini dugih i napornih radnih sati potrebnih da se ovakav nastup pripremi. Posebno me oduševila i dirigentica Ariane Matiakh, čiji je energičan nastup na trenutke izgledao poput nekog suvremenog, freestyle plesa, a koja je, kao jedina koja je prema mojem dijelu tribina bila okrenuta en face, imala i zahjevnu središnju poziciju ovih neobično postavljenih nastupa, svojim pokretima i izrazima lica reflektirajući prvenstveno izuzetnu strast prema glazbi. 
 
Bilo je vrlo zabavno, zanimljivo i poučno provesti večer kao gost jednog meni sasvim novog i većim dijelom nepoznatog svijeta. Ako je upravi zagrebačkog Biennalea bio cilj približiti taj svijet onima koji ga dosad nisu imali prilike upoznati, kao i srušiti neke stereotipe vezane uz njega, onda je ova večer bila pun pogodak. S plakata na zidu Velikog pogona sve je promatrao i Nick Cave. Na izlazu iz dvorane pomislila sam – ne čini mi se više toliko out-of-place kao kad smo ušli.
 
 
Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba.  
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.09.2021

VEZANE VIJESTI

Uši širom otvorene

Piše: Danaja Glavičić

Tri glazbene prezentacije u sklopu ovogodišnjeg MBZ-a pokazale su kako su moderne forme izuzetno zahtjevne i publici ne dozvoljavaju ništa manje od potpunog angažmana.

U muzičkoj šumi strave

Piše: Marija Butirić
Prvog dana MBZ-a Zagrebačka filharmonija slušateljskim je čulima servirala servirala slojevit obrok prema receptima Kaaije Saariaho, Milka Kelemena i Alfreda Schnittkea.

Tajanstvenost novoga

Piše: Aleksandra Vukadinović
Izvedba Zagrebačke filharmonije u sklopu Muzičkog Biennalea Zagreb pružila je vjeran prikaz glazbe eksperimentalnog 20. stoljeća.