Neplaćeni kulturni rad | kulturpunkt

Neplaćeni kulturni rad

Cijenu neplaćenog i potplaćenog rada snose uglavnom mlade kulturne radnice, nerijetko subvencionirajući zaposlenje u struci obavljanjem nekog drugog posla. 

Piše: Matko Vlahović

Razglednice dizajnirane u sklopu radionice Aplauz ne plaća stanarinu.

  • A
  • +
  • -

"Za vrijeme studiranja značajan dio poslova sam obavljao volonterski što se prešutno smatralo jedinim mogućim ulaskom u polje rada u kulturi. To mi je omogućili osobni 'probitak', ali ne i stabilno zaposlenje i radne uvjete. Nastavio sam raditi u lošim, ako ne i gorim uvjetima."

(iz intervjua s kulturnim radnikom, Za K.R.U.H.)

Udruga BLOK nedavno je u prostoru Mreže antifašistkinja Zagreba organizirala tribinu pod nazivom Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturne radnice. Tribina je problematizirala uvjete i načine rada mladih umjetnica/ka i zaposlenica/ka u kulturi, a održana je u okviru istoimenog Erasmus+ projekta, u sklopu kojeg se također odvijala i radionica za mlade kulturne radnike/ce. Namjera je cjelokupnog projekta bila otvoriti prijeko potrebnu diskusiju o položaju mladih u umjetničkoj produkciji, kao i preispitivanje načina njihovog ulaska u polje kulture. 

Već je u samoj najavi BLOK–ove tribine istaknuta potreba da se iskreno progovori o određenim prešutnim i prešućivanim istinama rada u kulturnom sektoru. Jedna od tih neprijatnih istina je da umjetničko i kulturno polje ovisi o enormnoj količini neplaćenog rada, bilo volonterskog bilo potplaćenog. Uvriježeno pravilo glasi kako mladi, da bi uopće zakoračili u sektor, trebaju obavljati što je moguće više volonterskih poslova na raznim festivalima, manifestacijama, koncertima, izložbama itd., a ako slučajno imaju sreću i dobiju honorar, u pravilu se radi tek o mizernim svotama ni približno dostatnima za život. Ugovori o radu su rijetkost, kada eventualno dođe do zaposlenja većinom su to ugovori na određeno. Tako je zapravo glavna naknada za obavljeni rad neka neodređena i maglovita mogućnost budućeg angažmana. 

Unatoč prekarnom uvjetima u čitavom sektoru, ne postoji navika da se o umjetničkoj produkciji raspravlja kroz perspektivu rada. Još je uvijek široko rasprostranjena predodžba o kulturi kao svojevrsnoj neopipljivoj i uzvišenoj sferi ovisnoj isključivo o genijalnosti, talentu i interesu pojedinačnih osoba, iz kojih umjetnost valjda prirodno i spontano izvire. Kad se tome pridoda ustaljeno mišljenje da umjetnice/i i kulturni radnici/e navodno svoj posao obavljaju isključivo iz ljubavi ili vlastitog entuzijazma, mnogi takav rad ne prepoznaju kao nešto što treba pravedno  financijski kompenzirati – pa možda čak i smatraju da su zapravo oni ti koji čine uslugu umjetnicama time što ih angažiraju i osiguraju prostor za besplatno predstavljanje svojih djela ili izvedbi. Sve to upućuje da nevidljivi rad mladih u kulturi itekako zaslužuje kritički osvrt.

"Teško je odbiti bilo koji ponuđeni posao jer je on odskočna daska za neki drugi. Ne možemo izaći iz začaranog kruga honorarnih, sezonskih, i projektnih poslova, skoro pa nema opcije zasnivanja stalnog radnog odnosa. Pristajemo na bilo kakve radne uvjete, nikada nismo mogli pregovarati oko njih. Poslodavac nas nikad nije informirao o našim radničkim pravima."

(iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Tako je prva govornica na tribini, povjesničarka umjetnosti i kustosica Tena Starčević, predstavila vlastito iskustvo mlade radnice u sektoru. Starčević je sudjelovala na ranije spomenutim BLOK–ovim radionicama za mlade radnice/ke u kulturi te je podcrtala značaj takvih programa za ublažavanje neutemeljenog osjećaja vlastite krivice i razotkrivanje strukturnih uzroka nesigurnosti: "Slušajući sve priče shvatila sam da to nije stvar samo moje discipline nego je riječ o sistemskom problemu. Na prvu mi je bilo oslobađajuće čuti da nisam sama u tom problemu i da puno ljudi vodi tu istu borbu." 

Mladi koji upišu humanističke studijske programe nerijetko od silnog uzbuđenja i privilegije da uopće studiraju ono što žele, ne propituju previše kvalitetu studija ili buduću poziciju na tržištu rada, napomenula je Starčević. Tijekom studiranja se doduše javlja potreba za volontiranjem ili odrađivanjem potplaćenih poslova u struci kako bi se izgradile reference i popunili životopisi, ali se pritom ne izgrađuje svijest o nedostatnim uvjetima rada. Važno je podcrtati da cijenu neplaćenog i potplaćenog rada snose upravo sami studenti, nerijetko financirajući zaposlenje u struci obavljanjem nekog drugog posla. Primjerice, studentice/i Povijesti umjetnosti nerijetko za stjecanje prvih iskustava krenu čuvati izložbe, ali su naknade toliko niske da je jednostavno nužno pronaći dodatni posao i žrtvovati se za privilegij rada u polju za koje se obrazuju.. 

Međutim, takav je način subvencioniranja (polu)volonterskih angažmana donekle održiv isključivo tijekom studiranja. Budući da studentski ugovor poslodavce oslobađa raznih davanja i time smanjuje cijenu rada, posao često uvjetuju takvom vrstom angažmana, nerijetko se raspitujući čak i za mogućnost rada preko tuđeg studentskog ugovora. Jednom kad potporna struktura fakulteta i studentskih prava nestane, mnogima izmakne i jedini način rada u struci za koju su se obrazovali. Kako je Starčević naglasila: "Za vrijeme studija ideš prema nečemu i onda se nađeš pred zidom. Kad izgubiš zaštitu studentskog ugovora nemaš pojma kako se snaći u novoj situaciji."

Jedina priprema za taj zid, tj. jedino praktično iskustvo s tržištem koje mladi dobivaju u okviru institucije visokog obrazovanja, vezana je za stručnu praksu. Međutim, zbog strukturne neuređenosti sistema prakse, i sami fakulteti mogu postati nezanemarivi akteri u normalizaciji eksploatacije. Na primjer, na Arhitektonskome fakultetu praksu tretiraju na način da je jednu trećinu vremena obračunaju kao rad, a dvije trećine kao poučavanje. To poslodavcima omogućuje da plaćaju tek trećinu obavljenog posla, daleko ispod minimalne studentske satnice. Kada se tome pridodaju slučajevi u kojima poslodavci nisu isplaćivali naknade za obavljeni rad bez ikakve reakcije sa strane fakulteta – što je istaknula jedna studentica iz publike – institucije visokog obrazovanja postaju mjesta koje vlastite studente efektivno navikavaju i pripremaju na potplaćenost i izrabljivanje.

"Cijena rada je niska. Možemo živjeti od svog rada samo ako radimo još jedan posao van struke. Nitko od nas ne očekuje da će biti kreditno sposoban ili uopće moći raditi neke dugoročnije planove."

(iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Upravo zbog usađenosti ideje kako ne postoji alternativa volonterskom i potplaćenom radu, druga je sudionica tribine, umjetnica Selma Banich, podcrtala važnost otvorenog razgovora o poslovima, iznosima honorara i potrebi da se o nemogućnosti preživljavanja od rada govori bez srama. Jedino mapiranjem stvarnih načina snalaženja i organiziranja života možemo uopće detektirati strukturne probleme. Prema Banich, "većina umjetnica i umjetnika, kulturnih radnika i radnica nikad neće imati stalni radni odnos, tj. ugovor na neodređeno. To smo najbolje mogli vidjeti u korona mjerama, u kojima je većina mladih ispala iz mjera, dakle nisu dobili pravo na naknadu od 4000 kuna. Nadalje, većina neće imati redovitu plaću, prava na beneficije, odnosno regresa, godišnjeg odmora, porodiljnog, bolovanja itd. Znači većina mojih kolegica i kolega, drugarica i drugara to kroz rad u kulturi neće ostvariti. To također znači da bi preživjeli mnogi će trebati raditi nekoliko poslova istovremeno, često izvan polja, a neki će skroz izaći iz polja u kojem su se obrazovali i u kojem su htjeli raditi."

Banich je napomenula kako je prema njezinom iskustvu rada u sektoru, kao i istraživanju Kako žive umjetnice provedenom 2018. godine, umjetnički rad moguć gotovo isključivo na temelju neformalnih mreža potpore – dakle, uz financijsku podršku obitelji, partnera/ice, nekog nasljedstva i slično. To je prema Banich jednostavno realnost prekarnog rada i projektnog financiranja u kontekstu u sklopu kojeg se javno financiranje urušava, budžeti za kulturu smanjuju, a radni "benefiti" su nepostojeći – "aplauz ne samo da ne plaća stanarinu, već ne plaća ni bolovanje". 

"Na sceni jako puno toga ovisi o self-brendingu, poznanstvima i konstantnom umrežavanju na događanjima i projektima. Kroz to stječeš socijalni kapital. Stalno moraš razvijati kontakte i socijalizirati se. Ne smiješ se izgubiti ni na kratko da ne izgubiš veze. To je jako psihički opterećujuće."

(iskustva sudionika/ca radionice Aplauz ne plaća stanarinu)

Međutim, nesigurni uvjeti rada nisu karakteristika svojstvena isključivo sektoru kulturne i umjetničke produkcije, nego su odraz širih društvenih procesa poput fleksibilizacije radnog zakonodavstva i prekarizacije. Upravo je kontekstualiziranje kulturnog rada bila tema posljednjeg sudionika tribine, politologa i urednika portala Radnička prava, Jakova Kolaka. Prekarnost kulturnog rada naslanja se na rast atipičnih oblika zaposlenja, koja su Hrvatskoj u posljednjem desetljeću itekako uzela maha. Pod nestandardnim tipovima zaposlenja podrazumijevaju se poslovi na određeno, honorarni poslovi, stručna osposobljavanja, pripravništva, platformski rad itd. Uglavnom, riječ je o oblicima nesigurnog zaposlenja u kojima je Hrvatska europski rekorder. 

Atipični oblici rada su pravilo, a ne iznimka kad su u pitanju mladi radnici i radnice, kojih je gotovo 50 posto zaposleno na određeno, a činjenica da čak 90 posto novozaposlenih potpisuje taj tip ugovora govori mnogo o velikoj ulozi prekarnosti u discipliniranju mlade radne snage. Od studentskog rada kao prvog susreta s tržištem, mlade se neprekidno navikava na nesigurne radne uvjete. Štetne posljedice takvog režima sežu od nemogućnosti bilo kakvog planiranja života do psihičkih poteškoća. Primjerice, u kulturnom sektoru zbog nesigurnosti budućeg angažmana radnici/e nemaju luksuz odbijanja posla pa preuzimaju prevelike terete, zapravo sve što se nudi, što nerijetko završava sagorijevanjem

Atipični i nesigurni oblici zaposlenja također znatno otežavaju sindikalno organiziranje. Kada ugovor prestaje nakon nekoliko mjeseci, pobuna protiv radnih uvjeta jednostavno postaje preriskantna. Kolak je istaknuo kako se ljudi često boje sastati čak i u tajnosti zbog mogućnosti da za to saznaju poslodavci pa radi toga otkažu njihove buduće angažmane. Dodatna je otežavajuća okolnost i tendencija sindikata da se šire u uvjetima gdje postoji stabilno članstvo – dakle, ondje gdje postoje ugovori na neodređeno, ali to ne treba biti pravilo kako pokazuju recenti primjeri kolektivne organizacije platformskih radnica/ka.

Završni dio tribine bio je otvoren za sudjelovanje publike. U raspravi su se nametnula pitanja načina na koje konceptualiziramo kulturni rad te praksi pomoću kojih je moguće utjecati na smanjenje prekarnosti. Kao jedan od korisnih instrumenata borbe za pravednu plaću istaknuta je strukovna sistematizacija cijene rada. Budući da visina honorara ovisi o mogućnostima financijera, da njihovi iznosi nisu javno poznati, da se mijenjaju od posla do posla i od osobe do osobe, mladim je radnicima/ama teško odrediti je li njihov rad potplaćen, a kamo li pregovarati o boljem honoraru. Strukovni cjenici – poput nedavno predstavljenog SPID–ovog Priručnika – pružaju određenu mjeru za pravedno vrednovanje rada dostupnu svima. Sistematizacija cijene rada je stoga odličan instrument za pravedniju plaću, ali i demistifikaciju kulturnog rada kao neke posebne i neopipljive sfere. Kao primjeri dobre prakse, spomenuti su i recentni uspjeh kampanje Za poštenu plaću, kao i platforma Za K.R.U.H. Svi ti primjeri pokazuju je kolektivno organiziranje radnica/ka – unatoč tome što kolektivno i sindikalno djelovanje u kulturi pati od brojnih strukturnih poteškoća – najbolji način za borbe za pravednu plaću.  

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

 

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 15.11.2021

VEZANE VIJESTI

Proizvodnja prekarnosti

Piše: Matko Vlahović

Iako je petina radne snage prekarno zaposlena, nestandardni oblici rada nesrazmjerno pogađaju ranjive i podzastupljene skupine – posebno mlade.

Sagorijevanje u trećem sektoru

Piše: Ivana Pejić

Burnout je nevidljiv ili se smatra sastavnim dijelom rada u civilnom društvu, kojem za nošenje s ovim problemom nedostaju sustavna rješenja i programi podrške.

Držati glavu iznad vode

Razgovarala: Ivana Pejić

Sa Selmom Banich i Ninom Gojić razgovarale smo o istraživanju Kako žive umjetnice, nedavno pretočenom u istoimenu publikaciju.