Nepodnošljiva lakoća zločina | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Nepodnošljiva lakoća zločina

Politički dokumentarist Eyal Sivan, ovogodišnji gost HRFF-a, govori o žrtvi, motivima činjenja zla i njegovim uzrocima.

Napisao i razgovarao: Šefik Tatlić

Ovogodišnji Human Rights Film Festival,  održan od 24. do 28. ožujka u kinu Europa u Zagrebu u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture - URK, za temu je imao političke sustave i ratne zločine. Festival je ugostio i poznatog političkog dokumentarista Eyal Sivana.  

Ovaj porijeklom izraelski redatelj (rođen u Haifi 1964. godine) sa adresom u Parizu od 1985. godine, snima dokumentarne filmove koji tematiziraju ne samo određenu političku ili društvenu stvarnost nego filmove koji propituju motive počinitelja određenog zla.

 

Sivanovi filmovi prikazani ove godine u Zagrebu bili su Građani K. (Citizens K, 2007.) – koji prikazuje uspon braće Kaczynski na vlast u Poljskoj; Iz ljubavi prema narodu (Aus Liebe zum Volk, 2004.) – koji prezentira razmišljanja bivšeg agenta istočnonjemačke tajne policije (STASI) o nadzoru koji je provodila, te Specijalist (The Specialist, 1999.) film koji prikazuje suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961.

specialist_finalPored toga što u Specijalistu prikazuje banalnost Eichmannove racionalizacije nacističkog zločina Holokausta i svoje uloge u njemu (jer je “samo slijedio zapovijedi”), Sivan u ovom filmu, izbjegavajući detaljnije informacije i bilo kakvo sugeriranje gledatelju u pristupu filmu, zapravo prikazuje izraelski državni aparat kao onaj koji pokazuje intenciju da, kao odraz cionističke politike, instrumentalizira ulogu židovske žrtve. Kao takav, Specijalist je upravo jedan od onih filmova koji je izazvao val kritika u kojima je Sivan čak bivao proglašavan antisemitom te dobivao prijetnje smrću.

 

O svom filmskom pristupu Sivan kaže - "Kada provocirate razmišljanje zapravo izbjegavate bilo kakvu fiksnu startnu poziciju. Ja nisam pristran, ne pripadam nijednom 'kampu', ja predstavljam samo sebe, dakle svoje razmišljanje. Biram dokumentarni film kao alat za, ne samo razumijevanje, nego i kao alat za stvaranje diskusije, pokušavam provocirati permanentnu diskusiju. Ne želim reći da razumijem što je zlo, ili reći ovo i ovo je fašizam, nego pokušavam razumijeti."

U tom smislu, podtekst Specijalista provocira ideološko cionizma kao ono ideološko koje ima intenciju da monopolizira ulogu židovske žrtve kao ultimative ili ekskluzivne žrtve te kao one koja bi sugerirala status žrtvi Holokausta, čak i potpuno izvan konteksta Holokausta. A koja, kao takva, snažno referira na današnju politiku Izraela prema Palestincima.

"Izrael je suverena država sa svim odgovornostima suverene države. U tom smislu, mentalitet opsade (okruženost arapskim državama – op.a.) je nešto što doprinosi situaciji u kojoj se Izrael prodaje kao ultimativni geto", kaže Sivan. Odbijajući, dakako, bilo kakvo eksplicitno poređenje Izraela s nacističkim režimom, Sivan na diskusiji upriličenoj u organizaciji Festivala, izjavljuje kako je instrumentalizacija statusa žrtve (victimhood) zapravo svojevrsno opravdanje izraelske politike prema Palestincima te napominje kako Palestinci kolokvijalno imaju običaj reći da su "žrtva žrtve". 

“Žrtva nije permanenta žrtva, ona je žrtva u specifičnoj situaciji, kaže Sivan za Kulturpunkt i nastavlja “a ispitivanje ove pozicije (u kojoj se nalazi žrtva op.a.) znači ispitivati pojam reprezentacije žrtve, što dalje povlači pitanja zašto je žrtva reprezentirana. Pitanje je zašto je figura žrtve centralna Zapadna figura.  Mislim da reprezentacija žrtve koja se temelji na kršćanskim korijenima, zapravo ne reprezentira uzrok zla, nego njegov rezultat. Mene osobno interesira upravo uzrok zla”, objašnjava redatelj.

iz ljubavi prema narodu_final_1U filmu Iz ljubavi prema narodu glavni protagonist Major S., koji je više od dvadeset godina radio u istočnonjemačkoj tajnoj policiji STASI, sa glasom u off-u govori o načinima kako su građani nadzirani, snimani, praćeni i hapšeni, ali i opisujući svoje impresije takvom praksom. Ovim filmom, u kojemu se mogu vidjeti mnogi ranije neobjavljeni arhivski materijali, Sivan, dajući riječ "običnom čovjeku", koji je izvršitelj politike, a ne njen kreator, predstavlja način na koji pripadnik jednog represivnog aparata razmišlja o svom poslu te o državi i društvu "koje tako voli". Major S. u ovom filmu ne samo da doživljava pad Berlinskog zida (i nestanak DDR-a) kao osobni neuspjeh, nego i na svoj način, što zvuči još jezovitije, evocira nikad prežaljeni ideal totalitarne države, totalnu kontrolu. Ovdje Sivan ostaje dosljedan svojem interesu za elaboraciju motiva izvršitelja zla te se umjesto žrtvom represivnog aparata, bavi "običnim" provodnikom represivne politike i načinom na koji on samom sebi racionalizira svoje postupke.

"Korpus mog filmskog rada bavi se izvršiteljem (perpetrator). Za razliku od klasične kinematografije koja žrtvu stavlja u centar promišljanja te tako na neki način 'skriva' izvršitelja, daje zlu metafizički oblik, moji filmovi se upravo bave izvršiteljem. Pokušavam humanizirati izvršitelja s ciljem nalaženja istine, ali ne u binarnosti žrtva-izvršitelj, nego u kontekstu, jer je izvršitelj izvršitelj u određenom kontekstu", kaže Sivan. "Moj rad je svojevrsni kontinuirani politički esej koji se, slijedeći radove Hanne Arendt, Giorgio Agambena, Michel Foucaulta, odnosi na stvarni svijet, bolje rečeno interesiram se za sadašnjost”, objašnjava dokumentarist.

Kada se pak spominje sadašnjost, na pitanje kako vidi ulogu neoliberalnog kapitalizma, tržišnog fundamentalizma u kontekstu zla i njegove racionalizacije, Sivan odgovara da se s "pitanjem tržišta dotičemo pitanja moderniteta, tehnologije i pojmova poput učinkovitosti, procjene, pravila i regulacije, te upotrebe zakona da bi se sve reguliralo." Tu se, neodoljivo evocirajući tematiku nadzora populacije iz filma Iz ljubavi prema narodu primjenjenu na današnje neoliberalne paranoje, redatelj nadovezuje riječima da se "zapravo nalazimo u svojevrsnoj proto-fašističkoj situaciji, a jedna od stvari koje odražavaju takvo stanje je ideja sigurnosti, kontrole, procjene i tržišta."

Na pitanje je li recentna neoliberalna retorika, npr. upotreba pojma izvrsnosti, zapravo retorika proto-fašističkog društva, Sivan odgovara: "Da, apsolutno. To se tiče već spomenutog pojma učinkovitosti gdje se dotičemo pitanja odnosa rada i institucija, ali i pitanja distribucije znanja gdje je znanje postalo roba. Kada plaćate ogromne sume novca da bi se školovali na nekom, recimo britanskom, prestižnom sveučilištu, vi zapravo plaćate certifikat koji će vam omogućiti ulaz na tržište, a ne da znate više. Tu je jezik jako bitna stvar, neoliberalni jezik ne pokušava definirati realnost, nego je reprezentirati".

citizens_k_finalSpominjući reprezentaciju realnosti, Sivanov film Građani K možda je najviše na tom tragu. U ovom filmu se autor bavi političkim usponom braće Kaczynski na vlast, gdje je prvi, Lech, današnji predsjednik, dok je drugi brat Jaroslaw bio na funkciji premijera od 2006. do 2007. godine. Film prati način na koji su braća Kaczysnki formirali politiku svoje stranke Zakon i red (Prawo i Sprawiedliwość) prvo je temeljeći na žestokoj anti-komunističkoj retorici da bi je nakon pobjede na izborima 2005. godine ustrojili kao stranku koja je koristeći se konzervativnom populističkom retorikom (zaštite tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, obitelji i slično) i promocijom nazadne ideje nacionalizma kao svjetonazora, dala apsolutni primat neoliberalnoj privatizaciji temeljenoj na tržištu dionica. Dakle, onoj vrsti režima koji svojom logikom profita upravo potkopava većinu onih vrijednosti koje Kaczynski braća drže tako dragima. Sve sličnosti s Hrvatskom su, dakako, slučajne.

"U slučaju Građana K. prikazao sam način transformacije politike u produkt. U njihovom slučaju politika je pretvorena u komercijalni produkt, a jedan od ‘uspjeha’ braće Kaczynski leži u tome da su uspjeli kreirati imidž koji se može prodati. Dakle, tu se više ne radi o diskursu nego o imidžu", komentira dokumentarist.

Dakle, baveći se problemom banalnosti zla u slučaju Eichmann, ali i problemom uspostave monopola nad statusom žrtve koji rezultira u drugoj vrsti zla (Specijalist), represivnog sustava i pitanja kontrole (Iz ljubavi prema narodu) i pitanja reprezentacije politike kao surogata njenog nepostojanja (Građani K.), Eyal Sivan reartikulira, kao što je i sam rekao, uzroke, a ne rezultate zla. Na ovaj način dokumentarist ne samo da kreira dodatnu dimenziju za interpretaciju zla, nego i, propitujući konsenzus u objašnjenju određenog zla, provocira monopol na njegovu interpretaciju.

Na ovaj način, Sivanovi dokumentarci prikaz su određenog društveno-političkog konteksta samo sekundarno, dok su primarno te prvenstveno kroz koncept humaniziranja izvršitelja, zapravo zdrav doprinos procesu propitivanja prirode same ljudskosti.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 31.03.2009