Nepoznati gradovi | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nepoznati gradovi

Razmišljanja potaknuta izložbom Igora Kuduza Deset od devet (10 od 9) u zagrebačkom MSU-u, o pojmu "otuđenog grada" i mikro-migracijama u urbanom prostoru.

Piše: Bojan Krištofić

U ovom tekstu, sadržaj recentne izložbe Igora Kuduza, poznatog hrvatskog multimedijalnog umjetnika, fotografa i dizajnera srednje generacije, poslužit će kao polazište za autorova podjednako subjektivna i objektivno opravdana razmišljanja o kretanju kroz grad koje je samo sebi svrhom, tj. o svojevrsnim mikro-migracijama kroz urbani prostor čiji smisao nije prevaljivanje puta od točke A do točke B, odnosno savladavanje udaljenosti kao određene prepreke, već je prije riječ o šetnji s napregnutim čulima, izazvanoj dokolicom. Drugim riječima, raspon vremena neopterećen funkcionalnom misijom privređivanja životnih resursa ispunjen je dugotrajnom šetnjom isprva zbog zabave i nužne rekreacije, ali i to uskoro biva osviješteno kao potencijalno spoznajni proces, kao specifična metoda učenja i način individualnog pozicioniranja u kompleksnom urbanom okolišu, što u široj perspektivi neizbježno priziva i brojne političke implikacije. K tome, šetnjom kroz nepoznato i refleksijom o poznatome stvaraju se i usvajaju i nove estetske vrijednosti. S obzirom da se u posljednje vrijeme na području Zagreba (ali i drugdje u Hrvatskoj, no o tome nekom drugom zgodom) artikuliralo više inicijativa građana koje spomenute aktivnosti koriste kao polazište svog društvenog angažmana, ovom prilikom bilo bi zanimljivo promotriti ne toliko značajke njihovih političkih postulata, koliko razmisliti što to sve karakterizira tu osebujnu spoznajnu metodologiju grada, u čemu je svježina te nove-stare ontologije urbanog prostora i njegovih fenomena.

 

Stream Pariza

U slučaju Igora Kuduza, iskustva stečena na rezidencijalnom boravku u Parizu tijekom ljeta 2013, te predstavljena na posljednjoj samostalnoj izložbi fino se nadovezuju na njegovu kontinuiranu praksu usputnog bilježenja mnogobrojnih detalja gradskih veduta, kao i osobnosti ljudi koji ih nastanjuju i oživljavaju. Dok na svom nekonvencionalnom Facebook profilu Kuduz prijateljima i poznanicima rijeku fotografija nudi na uvid bez gotovo ikakve selekcije, u zaista ogromnim količinama i različitim serijama, koje otkrivaju lucidnost i oštrinu umjetnikovih opažanja; izbor je za prezentaciju namijenjenu široj publici dakako mnogo rigorozniji. Međutim, zaista je zanimljivo imati pristup svim tim izvorima, jer hiperprodukcija tih fotografija, snimljenih arhetipskim alatom suvremenog fotografskog amaterizma (u najboljem smislu te riječi) - iPhoneom (a katkad i aplikacijom Instagram kao neizbježnim dodatkom) - jest ono što izvježbano, usredotočeno oko čini vidljivim u moru zapisa čiji je doseg ipak samo faktografski dokumentarizam, a vrijednost im ostaje u okvirima intimne individualne razmjene. S druge strane, Kuduzove fotografije, i one "javne" i one "tajne", usprkos istovjetnoj tehnologiji nastanka (ili možda baš zbog nje), ujedinjuje u dosljednu cjelinu jedan prevladavajući, univerzalni koncept, za koji bih se usudio reći da proizlazi iz svjetonazora koji prihvaća greške i stranputice, što će reći neizbježnu temporalnost umjetničkog djela (sve intenzivniju uslijed sve bržeg i sveobuhvatnijeg digitalnog umrežavanja) kao legitiman temelj cjelokupne filozofije djelovanja. Kako i dolikuje stvaralaštvu autora koji nema namjeru nastupati didaktički, ovaj je koncept više intuitivno prisutan nego što je izričito proveden, a to je vidljivo i na fotografijama i crtežima nastalima u Parizu, njih sveukupno oko sto pedeset, čiji je samo manji i reprezentativniji dio bio izložen u No galeriji Muzeja suvremene umjetnosti.

Kao što je na ranijoj kolektivnoj izložbi Grad na drugi pogled u Galeriji Galženici u Velikoj Gorici Kuduz mjesto radnje prikazao pažljivo komponiranim fotografijama konvencionalnih nebodera i stambenih zgrada, odnosno minimalistički ocrtanim obrisima fasada istih tih građevina, tako ga ni u Parizu nije zanimalo blještavilo uobičajenih turističkih destinacija, već se u par mjeseci provedenih ondje nastojao odmaknuti daleko van gradskog središta i istražiti ono što o svakoj naseobini danas često govori više od njegovanog povijesnog centra - periferiju. Tako i te "pariške" fotografije mahom prikazuju beskonačne stambene blokove, poslovne zgrade i šoping centre, projektirane u (post)modernističkom ključu jeftine arhitekture za brzu izgradnju i masovnu potrošnju, koja danas prevladava na obzorima većine europskih gradova, najčešće bez one vanzemaljske ekstravagancije karakteristične za, recimo, novogradnje u neusporedivo bogatijim arapskim i nekim dalekoistočnim državama. Dakako, takvo viđenje svjedoči i o kovitlacu tektonskih promjena na političkoj i ekonomskoj mapi svijeta, gdje se kapital premješta s hitrošću koju je čovjeku teško pratiti, osim ako nekako ne pokuša fiksirati značenje određenog trenutka - pomoću fotografije, na primjer. Suzdržanost friških nekretnina stare Europe naspram razmetljivosti onih u momentalno propulzivnijim dijelovima zemaljske kugle može ciniku poslužiti za novu ilustraciju vječne gnome "tko bi gori, sad je doli", no ako ostanemo pri analizi Kuduzove individualne vizure Pariza logično ćemo doći do zaključka kako je čovjek, mada je na tim fotografijama doslovno rijetko prisutan, u podtekstu i kontekstu neizostavan. Nije važno što ljudskih lica na tim fotografijama nema, kad je jasno da je čovjek u samom očištu, da je upravo njegovo lice i njegovo biće ono što se raspršuje, dematerijalizira pri gledanju te arhitekture monumentalne po dimenzijama, ali minijaturne po konkretnom društvenom sadržaju, prema participaciji javnosti u genezi tih objekata i njihovog okoliša, te s obzirom na emancipatorski potencijal tih građevina u budućnosti, koji je vjerojatno ravan nuli.

 

Zagreb, Pariz, Tuškanac

Na stranu dramatična politička pitanja upravljanja javnim dobrima u raljama sveprisutnog privatnog kapitala, o kojima će, ne sumnjam, uskoro ponovno imati što reći kompetentniji društveni teoretičari; psihološki utjecaj pregradnje europskih metropola na socijalni status različitih obespravljenih društvenih skupina u svakom slučaju je znatan, a jedna je od posljedica ta da pojedinac, kome god pripadao, mora ponovno usvojiti svoj životni prostor kao nešto što ga se itekako tiče, što zahtijeva njegovu neodgodivu participaciju u transformaciji urbanog eksterijera, pri čemu se mijenja i neposredni "interijer" individue, od shvaćanja stambenog pitanja do refleksivnih mijena identiteta koje se neminovno događaju. Riječima Leile Topić, kustosice Kuduzove izložbe, koja pak citira američkog urbanista Kevina Lyncha, otuđeni grad - pojam koji smo do sada iscrpno ilustrirali - bio bi takav grad "u kojemu ljudi nisu kadri nacrtati kartu vlastitog položaja ili gradske cjeline u kojoj se nalaze", što podrazumijeva da su se kognitivne mape građana, bilo individualne bilo kolektivne, raspale zbog utjecaja faktora koji su stubokom promijenili gradove - kako Pariz, tako i Zagreb, koliko god se glavni gradovi Francuske i Hrvatske činili miljama udaljeni. Ukoliko pojam otuđenja odlučimo koristiti prema izvornom Marxovom shvaćanju, otuđenost grada od njegovih stanovnika (i obrnuto) mogla bi se očitovati u diskrepanciji između životnih resursa koje čovjek (ili određena skupina ljudi) ulažu u svoj opstanak u gradu (npr. vrijeme, tijelo/zdravlje, znanje i mašta, itd), te posredno u razvoj samog grada (ovisno o radnom mjestu, porezima, itd); i sadržaja koje im taj grad zauzvrat nudi, a da su im konstantno dostupni. Također, takvi bi sadržaji trebali biti sasvim pristupačni s obzirom na kupovnu moć građana, ili u nekim slučajevima - besplatni (od pješačkih zona i zelenih površina, preko kulturnih, sportskih i rekreativnih sadržaja - poput knjižnica, kupališta ili terena za amaterski sport, pa do javnog obrazovanja, zdravstvene skrbi, ali i posmrtne pripomoći, itd.). Promotrivši navedeno, nije problem uvidjeti kako je Zagreb urbana aglomeracija sa sve višim stupnjem otuđenja prema svim kriterijima, a to je proces koji ne traje od jučer, ali se čini da je odnedavno pomalo osviješten kao takav, negdje od masovnijih prosvjeda građana protiv netransparentne gradnje u srcu središnje pješačke zone – Varšavskoj ulici – što predstavlja privatni interes realiziran uz blagoslov gradskih vlasti, odnosno institucije gradonačelnika, koji je tada i tamo, kao i obično, uočio neku priliku za kratkoročnu vlastitu korist. Ono što je bitno jest to što su se umjetnost i dizajn - u svojim performativnim, temporalnim vidovima - priključili građanskom neposluhu, oživjevši taj dio grada na način kojim je izvaninstitucionalna, nezavisna, spontana kreativnost od strane širokog kruga građana prepoznata kao nešto što se oko njih može događati stalno, i u čemu mogu aktivno sudjelovati. Općenito govoreći, ovo se može shvatiti kao početna točka te specifične metodologije spoznavanja grada, koja se osnažena komunikacijskim mogućnostima interneta danas račva u više pravaca, među kojima i pristup Igora Kuduza zauzima ravnopravno mjesto. Analogni i digitalni alati ocrtavanja novih kognitivnih mapa gradova supostoje u komplementarnoj, umreženoj i horizontalnoj strukturiranoj viziji stvarnosti.

Ključna riječ ovdje je temporalnost, odnosno prolaznost, kao simbol kritičnih promjena urbanog okoliša koje uvelike ostaju nezabilježene i neprobavljene, bilo da su slučajne - prirodne ili namjerne - ljudski uvjetovane, što i ne čudi budući da zagrebačka prošlost i sadašnjost, pa stoga i budućnost, još uvijek sadrže niz misterija koji zasad nažalost nisu utkani u kolektivnu memoriju, odnosno svijest građana, iako to po svojem značaju za identitet grada neosporno zaslužuju. Tu su također i aktualni građanski običaji i raznovrsne komunalne aktivnosti koje se trenutno odvijaju gerilski, bez zajedničke agende koja bi ih ujedinila u jedinstveno viđenje zdravog grada kao energetski i proizvodno samoodržive zajednice, bez koje i ovaj odlomak zvuči kao naivna, utopistička fantazija. Nije riječ o potrebi za bilo kakvim monolitnim projektom, već o intenzivnijoj koordinaciji institucija, udruga i inicijativa koje djeluju u svrhu ostvarenja gorenavedenog cilja, bilo da je riječ uzgoju voća i povrća na livadama Novog Zagreba ili edukacije građana o bitnim događajima iz novije gradske povijesti, kao što je Virtualni muzej Dotrščina. Riječ je o projektu revitalizacije Spomen-područja na sjeveroistoku grada posvećenog najvećem masovnom ubijanju civila u lokalnom poglavlju Drugog svjetskog rata, o čemu je i dan danas velik broj građana slabo informiran, usprkos lakoj dostupnosti te šumovite lokacije na putu za prigradsko naselje Markuševac. Da ne duljimo s nabrajanjem, zaključno bi se na najbanalnijoj razini moglo reći da puko kretanje kroz grad s ciljem njegovog što potpunijeg upoznavanja, dakle izvan standardne matrice pomicanja na relacijama prema punktovima poput kuće, škole i posla doprinosi osvježavanju, obogaćivanju, ali i kontekstualizaciji spoznaje grada i njegovoj ponovnoj izgradnji kao doma, a ne samo kao mjesta na kojem smo se slučajno zatekli. O tome, na primjer, svjedoče otvorene šetnje koje je volonterska platforma 1postozagrad organizirala po rjeđe posjećenim gradskim putanjama i znamenitostima, kao i potpuno neprofitni i neuobičajeni jednodnevni festival poezije 50 Poems for Snow, u režiji istog kruga ljudi (koji potiču Saša Šimpraga, Aleksandar Hut Kono i drugi), održan na noć prvog ovogodišnjeg snijega na Krešićevim livadama iznad ljetnog kina Tuškanac. U pitanju je dobro odabrana lokacija koja odavno predstavlja živahno mjesto okupljanja raznolikih Zagrepčana, bilo da je riječ o treningu ninjutsu kluba, klincima koji na prijenosnom plameniku kuhaju vino, artistima koji žongliraju, prolaznicima koji šeću pse ili parovima koji na dekama noću vode ljubav. Naravno, ovo mjesto je samo jedno od mnogih uključenih u nepoznati život grada, s tendencijom da on postane osnova nekog budućeg urbanog društvenog imaginarija.

Kreativno promišljanje i življenje grada može se, dakle, očitovati i u manjim, nepretencioznim i produkcijski nezahtjevnim akcijama i zapravo - druženjima, no čija učinkovitost u poosobljavanju tog prostora zna biti velika. Kao jedna od životnih supstanci grada, memorija koja proizlazi iz takvih događanja postupno gradi presudan moment identifikacije pojedinaca s prostorom u kojem žive i djeluju, i u čijim su promjenama posljedično spremni sudjelovati. A nepoznato - ono koje želi biti otkriveno - provjereno privlači sve znatiželjne duše.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 11.02.2014