Nepredvidivi prostorni i politički odnosi | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nepredvidivi prostorni i politički odnosi

Ulazak u dijalog s 96. brojem časopisa Život umjetnosti je kompleksan i izazovan zadatak, slojevit i zahtjevan koliko je to i sam časopis.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Paolo Mofardin

Za početak, čini se nemogućim pozabaviti s opsežnim kritičkim raščlanjivanjem sadržaja u ograničenoj formi novinske recenzije, s obzirom na ogromnu heterogenost materijala; a k tome, već i nakon pukog prelistavanja dojam je da bi o ovom časopisu trebalo publicirati još jedan časopis ili ne napisati ništa. Stoga je razvidno da se ovaj broj Života umjetnosti ne može, nego mora iščitavati korak po korak, s najvećom pažnjom, kako ne bismo propustili ni jedan od detalja koji su za ovo izdanje iznimno bitni. Naposljetku, premda je cjelovit časopis više od zbira svojih dijelova, zanimljive autorske individue koje ga čine, uravnotežene koncepcijom urednika broja Nikole Bojića, same po sebi su dovoljno poticajne da bismo se njima mogli zasebno baviti. Zbog svega toga ovaj prikaz treba shvatiti prvenstveno kao poziv na čitanje.

Krenimo redom, ponajprije s par crtica o temeljnom povijesnom kontekstu. Život umjetnosti jedan je od znanstvenih časopisa s najdužom neprekinutom tradicijom u Hrvatskoj, kao i jedan od onih koji vlastitu tradiciju kontinuirano propituju i preoblikuju. Izlazeći u okrilju zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti još od 1966. u ustaljenom ritmu od dva broja godišnje, i ne mijenjajući svoje osnovne uređivačke parametre kao što su posvećenost vizualnim umjetnostima te regionalna i međunarodna orijentacija, svejedno se časopis uvijek iznova osmišljavao, od specifičnih temata pojedinih brojeva do prijeloma i dizajna. Časopis izlazi dvojezično od 2000. godine (na hrvatskom i engleskom), dok od 2008. u radu na pojedinim brojevima sudjeluju i gostujući urednici, a grafičko oblikovanje lista prelazi u ruke studija Bilić_Müller, što sve skupa otvara nove razine slojevitosti. Može se reći da su one u 96. broju časopisa usložnjene preko dosadašnjih granica, a sam knjiški blok osviješten je kao svojevrsni umjetnički artefakt. Mada nipošto nije riječ o nečemu novom u konceptualnom smislu, treba imati na umu da Život umjetnosti nije fanzin, niti knjiga umjetnika, pa s ovim brojem svakako izlazi iz kanona akademskih časopisa, barem kada se radi o hrvatskoj likovnoj sceni. Jezgru redakcije časopisa čine Sandra Križić Roban kao glavna urednica, te Sanja Horvatinčić kao izvršna, dok su članice uredništva također Marija Borovičkić, Liesbeth Decan, Leonida Kovač, Suzana Marjanić, Jelena Pašić, Irena Šimić i Vanja Žanko

Gost-urednik Nikola Bojić intrigantna je stvaralačka osobnost, itekako cijenjena u lokalnom i internacionalnom, znanstveno-istraživačkom i dizajnersko-umjetničkom kontekstu. Njegovo akademsko obrazovanje pokriva put od Filozofskih fakulteta u Splitu i Zagrebu, gdje je diplomirao povijest umjetnosti i muzeologiju, pa sve do Graduate School of Design Sveučilišta Harvard, gdje je završio postdiplomski magistarski studij u području umjetnosti i dizajna u javnom prostoru. Prije nego što je upisao zvučni studij u inozemstvu, Bojić je već bio realizirao nekoliko kolaborativnih umjetničkih radova, primjerice Stakleni Peristil u Splitu 2010. (čime se nadovezao na bogato nasljeđe site-specific intervencija u arhetipskom splitskom javnom prostoru), Harrag u alžirskom gradu Annabi 2009. (zajedno s grupom mladih hrvatskih umjetnika i plesnom skupinom Vent de Sable iz Alžira) te multimedijalni performans Spaceless u Zagrebu 2010., također interaktivno-plesnog karaktera (u oba potonja rada ključna mu je suradnica bila plesačica i koreografkinja Nikolina Komljenović). Svoje interese Bojić je nastavio razvijati tijekom studija na Harvardu, kada su nastali radovi Felton Street Emptiness (2011.), materijalizacija nestanka bežičnog signala na izdvojenom području u Cambridgeu, Massachusetts; Sinking Gardens (2012.), site-specific analiza brutalnih ekoloških i demografskih promjena u Hangzhou, Kina; te Excavations (2013.), eksperimentalna knjiga umjetnika koja povezuje prethodni projekt s metodološkim postavkama psihoanalize Sigmunda Freuda, istodobno izvrčući uvriježene, linearne pristupe procesu čitanja. U suštini, može se lako uočiti da središte istraživačkih i kreativnih interesa Nikole Bojića zaokuplja fenomen javnog prostora, odnosno njegova determiniranost kulturno-političkim datostima, kao i načini na koje ta uvjetovanost oblikuje različite individue i kolektive, te socijalne relacije između privatne i javne sfere.

Uvodni Bojićev tekst, kao i sam broj časopisa, naslovljeni su Od teritorija do specifičnog mjesta, što je tematski okvir u kojem se kreću svi objavljeni prilozi. Prije nego što će se suočiti s tekstom, pred čitateljem se otvara manifestni spread s parolom "Teritorij je sudbina" Vere Horvat-Pintatić iz 1986., ispisan novom tipografijom Identitet proslavljenog hrvatskog dizajnera pisama Nikole Đureka. Odmah potom, Bojić ispravno ističe da Đurekova tipografija "nije dizajnirana za ispisivanje riječi, nego upisivanje značenja". Njezina specifičnost je u tome što sadrži sustav za paralelno pisanje sa četiri pisma: latinicom, ćirilicom, glagoljicom i arabicom, okružujući tako kulturno-politički kontekst područja koje uobičajeno zovemo Balkanom, odnosno još šire – Mediteranom. Premda je, kako rekosmo, doseg Života umjetnosti potencijalno globalan, stoga i ovog broja, kako njegovim sadržajem, tako i sudionicima, koloplet obrađenih tema naposljetku ocrtava gabarite u kojima se kreće razumijevanje aktualnih ekstrema na ovdašnjoj međi Istoka i Zapada. Konzekvenca takvog pristupa je interpretacija Starog, europskog kontinenta kao globalne metafore za rascjep između interkulturnog dijaloga u otvorenoj, da ne velimo open-source zajednici i zatvorenih, etnički homogenih društava čija pozicija na mapi svijeta više nije određena potrošenim kategorijama poput središta i margine. Danas, a možda je tako oduvijek bilo, kulturna i politička središta i margine mogu istodobno postojati svugdje, što upućuje na neophodnu promjenu paradigme čitanja teritorijalnih preslagivanja svuda oko nas, a to je jedan od temeljnih ciljeva 96. broja Života umjetnosti.

U tom smislu, Bojić definira teritorij kao kulturno-politički imaginarij sačinjen od skupova toponima koje svaka individua i kolektiv komponiraju i oblikuju prema vlastitim identitetima i afinitetima, što ga čini sudbonosnom kategorijom, ako sudbinu vidimo neizbježno povezanu sa specifičnim mjestima koja nas određuju. Odbacivši pretpostavku da sustave riječi i rečenica, tj. jezike, uvjetuju stoljetne migracije ljudi u planetarnom prostoru, Bojić logično zaključuje da su upravo jezici oni koji definiraju teritorije kao kulturne nadgradnje prostora. Odatle je trebalo poduzeti samo jedan korak prema časopisu kao mediju osmišljavanja novih, progresivnih oblika teritorijalnosti, što je i učinjeno podjelom broja na deset komplementarnih slojeva. Oni pak podrazumijevaju manje dualne cjeline, koje čine po jedan tekst i jedna mapa različitih autora, ali na teme koje se međusobno nadopunjuju. Urednik ih naziva tekstualno-kartografskim slojevima časopisa, budući da su mape materijalizacija spekulativnih teritorija pojedinih autora, dakako utemeljenih u određenim segmentima realnosti koji su kartografski povezani nelinearnim projekcijskim metodama. Mada se autori jednih i drugih ne poklapaju (s tek jednom iznimkom), tekstovi se mogu čitati kao kritičke elaboracije koncepata primijenjenih u mapama, a obrnuto se mape mogu promatrati kao sustavna provjera zaključaka izvedenih u tekstovima, u očito reflektirajućem mediju.

Uglavnom, parovi tekstova i mapa čine sljedeće slojeve: geopolitički, memorijalni, poetični, planetarni, ekološki, migracijski, legalni, infrastrukturni, tehnološki i javni. Nulta mapa Sivo polje povezana je s Bojićevim uvodnim tekstom, a realizirana je u suradnji s dizajnerom Damirom Bralićem i Arturom Šilićem, programerom sustava za računalnu analizu i prikaz tekstova. Sivo polje predstavlja umanjeni i kontinuirani prikaz svih tekstova objavljenih u časopisu, na koji su primijenjeni suprotstavljeni računalni algoritmi s ciljem otkrivanja njihovih međusobnih veza na više razina, uz pripadajuću vizualizaciju. Mapa je stoga grafička artikulacija alternativnog sustava za navigaciju časopisom, umjesto onog standardnog, linearnog.

Geopolitički sloj uparuje tekst Politika jednog mjesečevog kamena Igora Ekštajna s mapom Matična ploča Branke Cvjetičanin. Ekštajn u tekstu problematizira odnos između američkog istraživanja svemira i zemaljskih osvajačkih pretenzija Sjedinjenih država, dok Cvjetičanin obrađuje analognu situaciju u manjem mjerilu, analizirajući prostor trenutnog veleposlanstva SAD-a u južnoj okolici Zagreba, koje oblikuje militantnu sigurnosnu zonu remećenja ranije teritorijalne konstelacije tog okoliša. Memorijalni sloj podrazumijeva tekst Spomenik, teritorij i medijacija ratnog sjećanja Sanje Horvatinčić, na temu pozicije izdvojenih partizanskih spomenika u kolektivnom prostornom imaginariju lokalnog stanovništva, te mapu Najveći grafit na svijetu Santiaga Serre, u biti fotografiju pješčanog natpisa S.O.S. u Zapadnoj Sahari, koji simbolizira borbu autohtonih domicilnih stanovnika protiv nametnute marokanske vlasti.

Poetični sloj spaja tekst Prostorni obrat: komparativna analiza funkcije mjesta u eksperimentalnoj poeziji i vizualnim umjetnostima (poglavito američkima '60-ih godina 20. stoljeća), autora Dubravke Đurić i Miška Šuvakovića, te mapu Rasprava o imaginarnim eksplozijama Caitlin Berrigan, poetsko izmaštavanje odnosa između mogućih vulkanskih erupcija i ekstremnih stadija ljudskog ponašanja. Planetarni sloj ima univerzalne autore – urbanista Neila Brennera i njegove suradnike s harvardskog Laboratorija urbane teorije, koji u tekstu Doba urbanizacije i mapi Operativni krajolici: prema alternativnoj kartografiji svjetske urbanizacije nastoje transcendirati uobičajena ograničenja promišljanja naslovne teme, promatrajući problem globalne urbanizacije onkraj procesa rasta gradova i gradske populacije.

Ekološki sloj označava tekst Pejzaži nestajanja Felipea Vere i mapu Budućnost kao alat – poplava kao nulto stanje Ide Križaj, koji se svaki na svoj način bave prirodnim fenomenom poplava u bitno različitim geopolitičkim i kulturalnim uvjetima. Dok Vera istražuje fascinantni indijski "privremeni grad" Kumbh Melu, koji periodički nastaje i nestaje svake godine u zoni povlačenja svete rijeke Ganges za vrijeme masovnog hodočašća, Križaj u mapi promišlja i predviđa potencijale "arhitekture izvanrednih stanja" u regionalnim područjima unesrećenima katastrofalnim poplavama 2014. godine. Migracijski sloj čine tekst Rječnik gostoprimstva: na tragu zakona turske arhitektice Merve Bedir, u kojem autorica piše o načinima na koje vlast njezine rodne zemlje postupa prema izbjeglicama u tekućem imigracijskom valu, te mapa Intermundia Ane Dane Beroš, također arhitektice. Mapa je u principu segmentirani prikaz njezinog kustosko-istraživačkog projekta predstavljenog na Venecijanskom bijenalu arhitekture, u kojem autorica na više razina pripovijeda potresnu priču o malenom otoku Lampedusi između Sicilije i Tunisa, koji je najčešća prva europska postaja izbjeglica iz Sjeverne Afrike.

U legalnom sloju također nastupaju arhitekti. Marcus Owens u tekstu Novi vernakulari: "skvoterska kuća" skupine Land Action obrađuje "pravnu pozadinu skvotiranja prostora oko napuštenih industrijskih postrojenja u Oaklandu na zapadnoj obali SAD-a", dok Idis Turato u mapi Legalizirani grad duhovito spaja sva bespravno izgrađena naselja i objekte na hrvatskoj strani jadranske obale, kolektivno legalne od 30. lipnja 2013. U infrastrukturnom sloju čitatelji mogu pronaći novi prijedlog mapiranja gradskog teritorija Novog Sada i vojvođanske okolice, u tekstu Modernizacijski nizovi Aleksandra Bedea, dok se u mapi Magistrala: infrastruktura kao generator teritorija autori Damir Gamulin i Antun Sevšek bave istraživanjem mogućnosti razvijanja kartografskih metoda izvan egzaktnih tehnoloških okvira, na primjeru Jadranske magistrale.

Tehnološki sloj objedinjuje tekst Dizajniranje hibridnog urbanog prostora budućnosti: od sustavno prema osobno upravljanom prostoru, splitskog dizajnera interakcija i predavača Ivice Mitrovića, te mapu Monopol nad legitimnom uporabom: Blackspot Tobiasa Revella, Mitrovićevog britanskog kolege. U oba slučaja autori spekulativno pristupaju temi javnog prostora u neposrednoj sadašnjosti i bliskoj budućnosti, analitički razlažući granice između fakata i fikcije u pokušajima utopijskog pronalaženja novih modela svakodnevnog funkcioniranja stanovnika sve kompleksnijih urbanih megalopolisa. Naposljetku, u javni sloj uvršteni su tekst Ispunjeno / ispražnjeno: čitanje grada u dva mjerila iz perspektive s dva očišta, autora Sonje Leboš i Darka Fritza, te mapa Atlas trenja grupe La jetée (Paolo Patelli i Giuditta Vendrame). Leboš i Fritz u tekstu predstavljaju svoj istoimeni projekt koji pomoću mobilne online aplikacije omogućava građanima da na određenim punktovima u širem centru Zagreba "prizovu" u vidokrug instalacije koje su tamo svojedobno postavili Fritz i Željko Serdarević kao Studio imitacija života krajem osamdesetih. Mapa Atlas trenja pak vizualizira prepreke koje pred suvremene urbanu populaciju postavljaju državne zakonske regulative. Naizgled, one nisu materijalne, ali svejedno suštinski određuju koreografiju čovjekovog kretanja u životnom mu prostoru, podcrtavajući krhku granicu između privatnog i javnog.

Mape su umetnute u plastični ovitak časopisa, te ih čitatelji mogu slobodno rasklapati i pregledavati, ne narušavajući time cjelovitost knjiškog bloka. Svakako treba odati veliko priznanje dizajnericama Dori Bilić i Tini Müller, koje su uspješno vizualno artikulirale itekako zahtjevan materijal, uklopivši nesvakidašnji skup sadržaja u integralni vizualni identitet Života umjetnosti. Kako vidimo, 96. broj časopisa na svim razinama predstavlja iznimno raznorodno kolektivno ostvarenje, te se ova publikacija nesumnjivo može svrstati među najznačajnije na domaćoj umjetničkoj sceni prošle godine. Sam po sebi, časopis upravo priziva raznolika čitanja i interpretacije, inicirajući dijalog čije je grananje ubuduće itekako poželjno. No, sve i da ne izazove daljnje rasprave i polemike, ostat će nezadrživo suvremen dokument posve aktualne problematike i vrijedna referentna točka za nova istraživanja nepredvidivih prostornih i političkih odnosa.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 22.01.2016

VEZANE VIJESTI

Okupljanje filmofilske zajednice

Razgovarao: Vatroslav Miloš

Kino emancipacije novi je filmski program kojemu je želja, na što upućuje i sam naziv, emancipirati mišljenje o narativnom filmu od razmišljanja o filmskoj naraciji.

Glazbeni diskurs otpora

Piše: Ivna Franić
Naša glazbena kritičarka ispisala je godišnji pregled previranja i izazova u suvremenoj eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi.

Obnavljanje iskustva kvalitetne manipulacije

Piše: Igor Ružić

Tri predstave - Doviđenja, djeco, Bez Drugoga i Ponos i predrasude - zatvorile su prvi dio Eurokazove sezone 2015/2016.