Nepredvidljiv odnos čovjeka i algoritma | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nepredvidljiv odnos čovjeka i algoritma

Kombiniranjem live codinga i algoritamski generirane glazbe, interaktivni performans Anastatica propituje dihotomije koje donosi postdigitalno doba.

Piše: Dijana Grubor

FOTO: Nina Klarić

Razvoj novih tehnologija, a posebno umjetne inteligencije i njena naizgled neograničena mogućnost infiltracije i primjene na sva područja ljudskog života, već je desetljećima jedno od centralnih i višedimenzionalnih predmeta kulturoloških analiza – od proučavanja širih socioloških i ekonomskih implikacija suživota s tehnologijom na navike njenih korisnika, do konstantnih afektivnih napetosti vezanih uz demonizaciju novih tehnologija u mainstream kulturi ili pak njihovo nekritičko prigrljivanje. Generativna umjetnost pritom predstavlja posebno osjetljivo područje zbog svoje sposobnosti da dovede u pitanje narav i značenje umjetničke prakse, percepcije i recepcije umjetničkog djela i s njima nužno povezanih dubljih problematika autentičnosti, kontrole i same ljudskosti. Glazbeni performans Anastatica Antonia Pošćića i Gordana Krekovića, održan u sklopu Participativne Pogonove sezone 2020. kao dio projekta Svi za Pogon – Pogon za sve!, nastoji adresirati dio te problematike, suočavajući sudionike s uvjetima nastanka (generativnog) umjetničkog djela u stvarnom vremenu, demistificirajući delikatan, nepredvidljiv i dinamičan odnos čovjeka i generativnog algoritma kao krucijalni dio tog procesa. 

Prema popratnom tekstu izvedbe, Anastatica polazi od propitivanja težnje za apsolutnom automatizacijom u postdigitalnom dobu kao prostoru dualizma čovjeka i algoritamskih procesa, nastojeći stvoriti uvjete njihova razvidnog suočenja. Kombiniranjem live codinga i algoritamski generirane glazbe, Pošćić i Kreković algoritam i čovjeka postavljaju kao ravnopravne aktere u proizvodnji izvedbe, iz čega proizlazi konvencionalni set dihotomija (umjetno-prirodno, determinirano-autonomno, proceduralnost-improvizacija). Njihovu nestabilnu narav i pripadajuću kognitivnu disonancu Anastatica teži redefinirati ili barem iskustveno osvijestiti. Participacija publike predstavlja ključan dio takvog eksperimenta jer kroz pregovaranje uvjeta vlastitog sudjelovanja svaki sudionik ostvaruje direktan utjecaj na tijek izvedbe i potencijalno aktivno propituje njeno značenje kroz prizmu vlastitih izbora, što otvara nove mogućnosti interpretiranja umjetničkog djela.

U Velikoj dvorani Pogona jedinstvo Anastatica se realizira kao interaktivni performans neodređenog ishoda i trajanja. Njena zbunjujuća fleksibilnost naznačena je već vrlo općenitim uputama za sudjelovanje na popratnom letku, a taj se dojam samo intenzivira ulaskom u dvoranu gdje publika otkriva da je izvedba već u tijeku. Prividu još nejasne i neosviještene slobode djelovanja suprotstavlja se instantna obrednost atmosfere, nametnuta impozantnošću mračnog prostora koliko i procesom ulaska obilježenim obaveznom primjenom mjera vezanih uz Covid-19: potpisivanjem na evidencijski list, dezinficiranjem ruku i stavljanjem maski, neposredno osnažujući svijest o fizičkoj prisutnosti ostalih sudionika i njihovih tijela kao Drugih. Specifične okolnosti odvijanja performansa i nedefinirana narav očekivanja publiku inicijalno stavljaju u poziciju izoliranih promatrača i svjedoka magije koju ne razumiju, što odgovara još uvijek dominantnim kulturološkim tendencijama mistificiranja tehnologije. Takva se atmosfera u određenoj mjeri zadržava i do kraja izvedbe.

U prvom dijelu performansa, algoritam samostalno generira kȏd koji stvara glazbu, a output tog procesa vidljiv je na velikom platnu u obliku sukcesije raznobojnih kriptičnih linija teksta. S obzirom na to da je isprogramiran da nasumično generira potencijalno neograničenu količinu glazbe na temelju unaprijed definiranih estetskih i kompozicijskih načela, algoritam umjesto elaboriranog oruđa postaje akter izvedbe. Njegova se autonomija očituje u samom procesu generiranja glazbe, čiji je ishod, iako počiva na određenom setu pravila, ultimativno nepredvidljiv i nedefiniran. U drugom dijelu izvedbe, algoritmu se pridružuje glazbenik koji stvara glazbu putem live codinga u stvarnom vremenu, prilagođavajući se i suprotstavljajući outputu algoritma. Proces live codinga pojavljuje se na paralelnom platnu kao brza izmjena linija u stalnom nastajanju.

Dok se algoritamski generirana glazba na početku izvedbe opire na plastičnim, čistim teksturama, između zaigranih melodija i ritmova čija kompleksnost nedorečeno priziva tribal, uključivanjem Gordana Krekovića u drugom dijelu improvizacija dobiva momentum i osjetniju emotivnu dimenziju očitovanu i u odabiru sempliranih instrumenata. Kreković se ponajviše igra zvukovima piana i violine te slijedi načela klasične kompozicije, što u koliziji s outputima algoritma često rezultira nepravilnim strukturama i zvučnim nedosljednostima u vidu pukotina i nesrazmjera organskog i sintetskog zvuka. Artificijelnost algoritma i njegova outputa dodatno je naglašena samom konceptualizacijom izabranih instrumenata koji se kulturološki vežu uz produhovljena i afektivna glazbena ostvarenja. Sekvence njihova harmoničnog stapanja uglavnom se registriraju kao neobična varijanta neoklasike, podcrtavajući nužnu međuovisnost obaju aktera u stvaranju jedinstvene kompozicije: čovjek oplemenjuje idiosinkratičan output algoritma dozom konceptualne i emotivne rafiniranosti.

Dinamika stvaranja kompozicije kroz interakciju algoritamske i ljudske improvizacije vizualno odražena na platnima, priziva transparentnost i spontanost procesa i pogrešaka tipičnu za live coding događaje. Pritom se računa na činjenicu da većina publike ne razumije kod, što transparentnost u konačnici promiče u novu mistifikaciju. Iako naizgled otkriva sistem nastanka hibridne improvizirane kompozicije, za neupućene razvidnost procesa demaskira prvenstveno nespoznatljivost koda jer većina publike ne zna što vidi. Umjesto osvještavanja neograničenog prostora djelovanja i imaginacije u odsutnosti definicija, više se osnažuje osjećaj nesigurnosti u vlastito iskustvo koji kao da dominira većinom izvedbe. U koliziji s drugim faktorima, ta se začudnost odražava i na oblike participacije.

Anastatica je u spontanim periodima otvarala prostor za intervenciju publike u live izvedbu putem mobitela. Mogućnost sudjelovanja, inicijalno navedena u popratnom letku, tijekom izvedbe je komunicirana verbalnim uputama na platnu iznad koda: "nije vrijeme za dodire" ili "glazba= kod + dodir". Poetična polisemnost uputa možda je referencirala vanjske okolnosti, korespondirajući od početka uspostavljenoj atmosferi distance. Prilikom ulaska u dvoranu, veći dio publike odvojio se od prijatelja i raspršio prostorijom, a to je, u kombinaciji s nedavno prizvanom sviješću o virusu, Anastaticu nehotice profiliralo kao samotno iskustvo obilježeno dvostrukom izolacijom – fizičkom distancom i udubljenošću u pokušaj konvencionalnog razumijevanja izvedbe.

Potpuna otvorenost interpretacije svih razina performansa za sobom je povlačila i nebrojene mogućnosti participacije, od promatranja i slušanja, do samostalne intervencije u kod i iznalaska načina intuitivnog povezivanja s drugim sudionicama kroz matricu isprepletenih, subverzivnih ili komplementarnih intervencija. Takav potencijal u većoj mjeri ostaje neosviješten. Publika se fokusirala na prva dva oblika sudjelovanja, a formalnost postupanja i ponašanja potpuno je zaokružena rijetko dramatičnim izlaskom iz prostorije koji se odvio u potpunoj tišini.

Imajući u vidu kontekstualnu ovisnost, a time i nepredvidljivost ishoda, Anastaticu se ne može promatrati u terminima neke unaprijed zadane namjere, nego ponajviše kao odraz ljudskog odnosa prema tehnologiji i kognitivnom učinku generativne glazbe u bilo kojem trenutku u vremenu. Takva interpretacija proizlazi iz fleksibilne naravi i međusobne neodvojivosti njenih parametara, zbog čega se može reproducirati u niz unikatnih ostvarenja diktiranih novim kombinacijama koda, dinamikama glavnih aktera i drugačijim načinima sudjelovanja.

Iako je izgledno da bi jasnije upute za sudjelovanje umanjile moguću sramežljivost publike, dijelom proizašlu iz svijesti o nerazumijevanju pravila jednog novog sustava, takav bi postupak istovremeno dokinuo ikakvu mogućnost slobodnog kreiranja značenja. Ni opis funkcioniranja metoda stvaranja glazbe ni njihova vizualizacija ne pridonose dubljem razumijevanju problematiziranih tema. S druge strane, individualno iskustvo glazbe upareno s bazičnom sviješću o postojanju spontanog i nesavršenog procesa njena stvaranja otvara put za intuitivno uočavanje i kreiranje točaka dodira, ispreplitanja i potpunog razgraničenja čovjeka i generativnog algoritma, kao i njihovih implicitnih semantičkih pozicija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 20.07.2020

VEZANE VIJESTI

Produbljeno glazbeno čitanje tradicije i identiteta

Piše: Dijana Grubor

Peto izdanje kompilacije Remiks identiteta uspješno je nadvladavalo dio blokada na koje je istoimeni projekt naišao u tretmanu tradicijske glazbe istarskog poluotoka.

Propitivanje granica osobnog izričaja

Piše: Dijana Grubor

Realiziran kao duži mixtape koji funkcionira kao pozadinska glazba, Yayeov album Lo-Life/Hi-Life domišljatošću i neupitnom kvalitetom navodi na aktivno slušanje.

Čovjek iza zavjese

Piše: Antonio Pošćić
Tim Hecker izuzetno je hermetičnim nastupom u Močvari dokazao, doslovno i figurativno, da njegov rad zbilja nije moguće povezati s idejom podilaženja širem auditoriju.