Nepreuzeti rizik | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Nepreuzeti rizik

Zbog nespremnosti da do kraja istraži Assangeove i WikiLeaksove kontradikcije, Rizik Laure Poitras propušta biti više od dokumenta redateljičine nesigurnosti i neodlučnosti.

Piše: Zoran Adžić

FOTO: IMDb

"Ovo nije film koji sam mislila da radim", nakon polusatnog trajanja dokumentarnog filma Rizik (2017.) navodi redateljica Laura Poitras. Iako je ostala vjerna prvotnoj namjeri da tematizira WikiLeaks i njegovog osnivača Juliana Assangea, fokus se filma u jednom trenutku počeo mijenjati. Poitrasovu je WikiLeaks zainteresirao kao primjer odvažnog novinarstva kakvo je u SAD-u nakon 11. rujna 2001. godine u velikoj mjeri iščeznulo. Stvorivši online platformu za anonimno objavljivanje povjerljivih informacija, ta je neprofitna organizacija ostvarila globalni utjecaj ne libeći se objavljivanim materijalom problematizirati američku okupaciju Iraka i Afganistana.

U tom smislu, bavljenje WikiLeaksom činilo se kao logični sljedeći korak u Poitrasinoj dokumentarističkoj karijeri nakon snimanja spram SAD-a kritički nastrojene trilogije koju čine Moja zemlja, moja zemlja (2006.), Zakletva (2010.) i Citizenfour (2014). Međutim, s planiranom temom počela je interferirati osobnost Juliana Assangea. Snimajući o WikiLeaksu, paralelno s Assangeovim aktivističkim djelovanjem, Poitras je svjedočila rastvaranju njegove egoistične ličnosti, dok su dojam dodatno komplicirale optužbe za seksualno zlostavljanje. Shvativši da spomenute kontradikcije ne može ignorirati, Poitras je oko njih počela organizirati sadržaj filma.

Iako je film na taj način prvenstveno postao portretom Assangea i njegovih proturječja, on istovremeno prikazuje političku dimenziju WikiLeaksovog djelovanja nadovezujući se na spomenuti ciklus Poitrasinih filmova, čemu se pridružuje i redateljičina perspektiva. Na početku filma Assange tvrdi da, iako u principu ne vjeruje u mučenike, vjeruje da ljudi u borbi za vlastite vrijednosti trebaju preuzimati određene rizike. Na rizik će se odlučiti nakon što procijene opravdavaju li ponuđene prilike njihovu žrtvu. Njegovi stavovi prizivaju Poitrasin prethodni film Citizenfour u kojem zviždač Edward Snowden na praktički isti način objašnjava svoju odluku da razotkrije povjerljive informacije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) nakon što je procijenio da mu demokratski principi za koje se bori znače više od rizika odlaska u zatvor. No iako spomenuto ukazuje na tematsku srodnost ovih filmova, Poitrasin se prikazi Assangea i Snowdena bitno razlikuju.

U Citizenfouru Snowden je dosljedno prikazan kao odvažni pojedinac koji se žrtvuje u borbi protiv totalitarnih tendencija društva u kojem živi. Film je svjedočanstvo Snowdenovog razotkrivanja povjerljivih informacija te pruža neposredni uvid u njegovo funkcioniranje u trenucima kada je nakon gotovog čina suočen s krajnjom netransparentnošću onoga što slijedi. Snowden pritom pred kamerom djeluje spontano i iskreno, što se može protumačiti činjenicom da je nalaženje s Poitras posljedica njegove odluke i inicijative. Nasuprot tome, Assange u Riziku djeluje distancirano i tajanstveno. Dojam pojačava uvođenje redateljičine osobne perspektive dramatizirane sporadičnim čitanjem produkcijskog dnevnika filma. Primjerice, Poitras u jednom trenutku govori: "Ponekad ne mogu vjerovati što mi Julian dozvoljava da snimim (...) Nejasno mi je zašto mi vjeruje jer mislim da mu se ne sviđam". No istovremeno priznaje da u pogledu Assangeovih namjera tapka u mraku jer on WikiLeaksom upravlja kao obavještajnom agencijom koristeći kodna imena, poricanje i obmanjivanje.

Suočena s Assangeovom tajanstvenošću Poitras pokušava interpretirati njegovo ponašanje. Dotaknuvši se problema nespontanog ponašanja pred kamerom zaključuje da Assange manipulira dojmom koji ostavlja, ali izlažući se također postaje ranjiv. U Riziku su izdvojeni momenti koji ističu Assangeov egoizam poput narcisoidne posvećenosti izgledu, oholog ponašanja ili megalomanije koja se manifestira kroz želju za globalnim utjecajem. No veću težinu u filmu dobivaju optužbe za seksualno zlostavljanje koje su protiv njega podignute u Švedskoj. Iako one prvenstveno upućuju na problematične crte Assangeove osobnosti, njihov širi kontekst ukazuje na snagu i rizike njegovog političkog djelovanja te totalitarne tendencije protiv kojih se bori. Naime, suđenje u Švedskoj prijetilo mu je izručenjem u SAD gdje bi mu uz prijetnju drakonskih kazni sudili za veleizdaju zbog prethodnog djelovanja u WikiLeaksu. No Assange se pokazuje proračunatim te nakon što mu je odbijena žalba traži i dobiva azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, što u filmu funkcionira kao svojevrsni preokret.

U pozadini se Assangeovog viđenja optužbi za zlostavljanje otkrivaju problematični stavovi koji graniče s mizoginijom. Ne prihvaćajući savjete odvjetnice Helene Kennedy da odbacivanje optužbi artikulira na prihvatljiv način, Assange ju je ostavio bez komentara inzistirajući da su optužbe dio svojevrsne feminističke zavjere. Tobožnjim racionalnim argumentima Assange "objašnjava" da stvarno suđenje nije u interesu onih koje ga tuže jer će ih to izložiti preziru velikog segmenta globalne populacije. Na to se nadovezuje prijedlogom alternativnog scenarija kojim bi suđenje bilo izbjegnuto. Assange se također osvrće na obrambenu strategiju protiv optužnice ističući kao otežavajući faktor činjenicu da tužbu podnose dvije žene jer, da se radi o samo jednoj, uslijedio bi pokušaj diskreditiranja stigmatizacijom. Rizik je uključivanjem nesputanih komentara o optužbama za zlostavljanje Assangea naposljetku naveo na prekid komunikacije s Poitras uz objašnjenje da film tog sadržaja predstavlja prijetnju njegovoj slobodi.

Rizik je imao i svoju raniju, spram Assangea manje kritički nastrojenu verziju koja je prikazana na filmskom festivalu u Cannesu. No Assange je neprimjerenim reakcijama i pokušajem cenzure Poitras naveo da sadržaj u filmu promijeni dodatno naglašavajući osobnu perspektivu. Jedna od naknadno ubačenih epizoda koja upućuje na subjektivniji izbor materijala, ali i izraženiju kritičnost, uključuje Jacoba Appelbauma, još jednog predstavnika WikiLeaksa optuživanog za seksualno zlostavljanje. Poitras navodi da je s Appelbaumom bila u kratkoj vezi te izražava razočaranje saznanjem da je nakon njihovog prekida bio nasilan spram osobe koja joj je bila bliska. Osobna perspektiva u filmu donosi i iskustvo paranoje nakon sve intenzivnijih i agresivnijih kontrola kojima je Poitras nakon početka snimanja filma o WikiLeaksu bila izložena prilikom prelaska američke granice. Usred takve atmosfere Poitras je pod pseudonimom kontaktirao Edward Snowden te je u filmu pružen širi kontekst događaja prikazanih u Citizenfouru

Paralelno s portretiranjem Assangea Rizik prati i djelovanje WikiLeaksa, ističući njegove pozitivne aspekte. Primjerice, upravo se uz pomoć WikiLeaksa i njegove predstavnice Sarah Harrison Snowden domogao sigurnosti i privremenog azila u Moskvi. Prikazano je i zalaganje za oslobađanje Chelsea Manning koja je optužena za veleizdaju nakon što je WikiLeaksu proslijedila dokumente američke vlade i vojske uključujući snimku ubojstva civila koje je počinila američka vojska u Iraku. Nadalje, kao predstavnik WikiLeaksa i projekta Tor u pozitivnom se kontekstu pojavljuje Jacob Appelbaum zagovarajući slobodu od cenzure i nadzora u Egiptu i Tunisu. S druge strane, skeptičniji tretman u filmu dobiva WikiLeaksova uloga tijekom kampanje za američke predsjedničke izbore. Objavljivanje hakirane elektroničke pošte Nacionalnog komiteta Demokratske stranke koje je ugrozilo kampanju Hillary Clinton u filmu služi za propitivanje Assangeovih metoda i izvora, no istodobno ukazuje na snažan utjecaj koji organizacija može ostaviti na globalne događaje jer, kako film sugerira, ti su događaji doprinijeli pobjedi protukandidata Donalda Trumpa.

Ambivalentni je prikaz WikiLeaksa posljedica Poitrasine podvojenosti koja je dodatno naglašena uvođenjem osobne perspektive. Ta je perspektiva istaknuta spomenutim čitanjem produkcijskog dnevnika s učinkom narušavanja iluzije objektivnosti filma i otkrivanja redateljice kao selektorice prikazanog. Iako je Poitrasina prisutnost primjetna i u njenim prethodnim filmovima, ona je uvijek u drugom planu. Primjerice, u Citizenfouru Poitras je sudionica prikazanih događaja, ali njezini su komentari u funkciji prikaza Snowdena kao heroja u borbi protiv cenzure i nadzora. U slučaju Rizika, osobna perspektiva ističe skepsu zbog sve veće disonance između ideala koje bi WikiLeaks trebao predstavljati i Assangeove ličnosti. Također, takva perspektiva Poitras otkriva kao pripadnicu miljea u kojem snima. Kroz višegodišnju povezanost s tim krugovima tijekom rada na filmu Poitras nije ostala promatračica s margina, što je primjerice vidljivo iz njezinog angažmana u Snowdenovom slučaju i iz naknadno otkrivene veze s Appelbaumom. 

Spomenuto, kao i naknadna revizija filma, svjedoče o kompleksnoj poziciji koju Poitras zauzima kao dokumentaristica. Njezina se naglašenija prisutnost u filmu ispostavlja kao refleksivan potez kojim istovremeno otkriva vlastitu upletenost i subjektivniji tretman materijala. Uvidi koje Rizik na taj način pruža dobrodošli su jer propitujući Assangea gledatelje dodatno upoznaju s manje vidljivim dijelom WikiLeaksa, ukazujući na njegov značaj ali i upozoravajući na problematične momente njegovog djelovanja. No ti su uvidi istovremeno ograničeni – svaka od filmom obuhvaćenih tema ostaje tek naznačena – Assange ostaje zagonetan zbog svoje nepristupačnosti, problematiziranje političkog aspekta WikiLeaksa pada u drugi plan pred kontroverzama vezanim uz Assangeovu osobnost, dok Poitrasina prisutnost, usprkos povremenom otkrivanju njezinih razmišljanja, ostaje uglavnom suzdržana. Upravo zbog spomenute suzdržanosti i nespremnosti da bilo koji od spomenutih smjerova dodatno elaborira film propušta biti nešto više od dokumenta redateljičine nesigurnosti i neodlučnosti. Za više od toga, čini se, Poitrasova kao redateljica nije bila spremna preuzeti rizik.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.03.2018

VEZANE VIJESTI

Zvižduk u osam (dana)

Piše: Silvestar Mileta

Film Citizenfour Laure Poitras najbolje je gledati i interpretirati kao izvještajno i filozofsko-političko djelo.

Stvarna prijetnja iz Kekistana

Piše: Zoran Adžić

Film Moja godina u Kekistanu Patrika Hermanssona, prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala, daje zabrinjavajući uvid u alt-right pokret.

Lisette u zemlji užasa

Piše: Luka Bolonić

Adrianina pogodba čileanske redateljice Lisette Orozco uvjerljiv je dokumentarac o obiteljskim sablastima i čileanskoj povijesti, koji ne nameće otvorenu političku poruku.