Neprofitni mediji: kontroverze javnog financiranja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Neprofitni mediji: kontroverze javnog financiranja

Prvi dio teksta o stanju i promjenama unutar trećeg medijskog sektora bavi se prilikama i posljedicama ukidanja programa potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture.

Piše: Jerko Bakotin

FOTO: Maximo Santana / Flickr

  • A
  • +
  • -

Neprofitni mediji u Hrvatskoj su velikim dijelom devastirani, značajan dio novinara se osuo, a preostali novinari i suradnici rade za male ili nikakve honorare te ne postoji gotovo nikakva perspektiva ili mogućnost planiranja, za što su potrebne stabilne i dugoročnije financije. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s nizom aktera neprofitnog sektora te stručnjacima koji se bave medijima. Cilj je bio skicirati stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. – tri godine nakon ukidanja programa potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture tijekom prethodne vlade Kukuriku koalicije – te dati pregled ključnih problema i institucija. To su – mimo gole činjenice da se neprofitni mediji nalaze na rubu preživljavanja – u prvom redu posljedice ukidanja spomenutog programa, potom funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture (MK) dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Što se tiče ukinutog programa potpore neprofitnim medijima, osvrnuli smo se na prednosti i mane tog programa tijekom njegovog trogodišnjeg postojanja – od 2013. do 2015. – pri Ministarstvu kulture RH u vrijeme mandata ministrice Andree Zlatar-Violić. Program je realiziran najviše zalaganjem njenog savjetnika za medije Milana Živkovića. Zahvaljujući pokretanju tog programa neprofitni je medijski sektor doživio svojevrsni procvat, ali i privukao golemu pažnju javnosti. Poneki istaknuti društveni akteri su taj program potpore – ali i čitav neprofitni sektor – izvrgli oštroj kritici i žestokim napadima. Naročito su komercijalni mediji program doživjeli kao državno podupiranje nelojalne, odnosno netržišne konkurencije. Pri tom su, međutim, licemjerno prešutjeli da je država smanjivanjem PDV-a na tiskane medije istim komercijalnim kućama koje su najviše granatirale spomenuti program poklonila neizmjerno veće iznose.

Osim s kritičarima tog programa iz samog neprofitnog sektora, razgovarali smo sa Živkovićem i jednim članom Povjerenstva za dodjelu potpora – i to ne samo o ukinutom programu, nego i o njihovom viđenju načina na koji je program u nekoj eventualnoj budućoj inkarnaciji moguće unaprijediti. Druga neuralgična točka neprofitne medijske scene je Vijeće za elektroničke medije. VEM, naime, raspolaže s Fondom za pluralizam koji medijima također raspodjeljuje preko trideset milijuna kuna godišnje. Suprotno praksi funkcioniranja sličnih fondova u zemljama Europske unije, neprofitnim medijima pripada samo sedam, a portalima pet posto tih sredstava, što u 2019. godini iznosi milijun i 680 tisuća kuna.

Treća važna tema natječaj je za sredstva ESF-a. Novinari neprofitnih medija sredinom su travnja 2019. – nakon gotovo trogodišnjeg otezanja – dočekali njegovo raspisivanje. Međutim, kao što je krajem veljače najavljeno, navedeni se natječaj provodi u dvije faze, pa je tako u proljeće 2019. umjesto ukupno 30 milijuna kuna osiguranih iz ESF-a raspisan natječaj za svega 15 milijuna. Ta je činjenica na neprofitnoj sceni pobudila sumnje i strah da vlasti putem izmjena Zakona o elektroničkim medijima namjeravaju omogućiti i profitnim nakladnicima elektroničkih medija da se prijave na natječaj u njegovoj drugoj fazi, kada će se dijeliti preostalih 15 milijuna kuna. To pritom neizravno podupiru izjave pojedinih službenika Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek, a kao što je spomenuto, Ministarstvo je s natječajem otezalo tri godine, pri čemu je više puta probijalo rokove koje je samo zadalo. Drugo, više odredbi tog natječaja je problematično. Treće i vjerojatno najvažnije, navedene fakte treba sagledati u kontekstu cjelokupnog odnosa sadašnje vlasti prema neprofitnom sektoru.

Još otkad je početkom 2016. tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović jednim potpisom ukinuo spomenuti institucionalni program potpore i pripadajuće Povjerenstvo za neprofitne medije, a preostale potpore neprofitnom sektoru sveo na beznačajne iznose, čini se jasnim da vlade prevođene HDZ-om prema tim medijima vode neprijateljsku politiku – politiku čiji je cilj njihovo ušutkavanje, pa i uništavanje. To je dobrim dijelom i ostvareno. Tekst donosi i osvrt na mogućnosti opstanka neprofitnih medija u situaciji u kojoj im je uskraćeno javno financiranje, odnosno na strategije poput crowdfundinga ili zasnivanja matchmaking donatorskih zaklada.

Konačno, razvoj hrvatske medijske scene treba sagledati u kontekstu globalnih trendova degeneracije komercijalnih medija i eksplozije fake newsa. U skladu s politikom rezanja troškova, privatni, ali i javni mediji sve manje ulažu u istraživačko novinarstvo, vanjskopolitičko izvještavanje i sustavan pristup društvenim problemima, a sve više u takozvani infotainment i tabloidni pristup novinarstvu, što u online sektoru rezultira objavom brojnih članaka gotovo isključivo u svrhu clickbaita. Ti procesi dovode u pitanje sposobnost tradicionalnih medija da ispunjavaju svoje osnovne uloge, ključne za funkcioniranje demokracije: istinito i uravnoteženo informiranje građana o političkim i društvenim problemima, kako bi mogli kompetentno donijeti najbolje odluke u skladu s vlastitim interesima. Dovoljno je pogledati primjere Brexita ili uspona Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih država – i ulogu koju su u tome odigrali tamošnji tabloidi te komercijalne TV postaje poput Fox Newsa – da bi se uvjerili kako komercijalni mediji danas često ne ispunjavaju tu ulogu, nego štoviše, djeluju upravo suprotno. Štoviše, kao što ćemo vidjeti, proizvodnja fake newsa unutar ovakvog medijskog i društvenog sustava postaje potpuno racionalan poslovni model.

Ovo je kontekst u kom treba sagledati fundamentalnu promjenu funkcije trećeg medijskog sektora – odnosno neprofitnih medija – unutar cjelovitog medijskog sustava. Naime, prvotna zadaća ovog sektora bila je da djeluje komplementarno u odnosu na velike medijske pogone koji svojom anatomijom nisu u mogućnosti zalaziti u male, specifične niše, pokrivati teme i probleme pojedinih sektora u detalje niti davati uvid u kompleksnosti svake od njih. Mediji trećeg sektora su donedavno često bili amaterski ili (polu)profesionalni poduhvati te nišna izdanja usredotočena na odsječke društvenog mozaika. Međutim, uslijed opisanog razvoja komercijalnog medijskog sektora – praćenog odumiranjem ili slabljenjem javnih medija – izvjesno je da će važnost neprofitnih medija i njihova strukturna uloga u poštenom informiranju javnosti samo rasti. Drugim riječima, izgledno je da će oni sve više preuzimati tradicionalnu društvenu misiju velikih privatnih i javnih medija: kao primjere možemo istaknuti Propublicu, američki portal orijentiran na istraživačko novinarstvo, ili domaći Faktograf. Sve navedeno hrvatske vlasti, međutim, ne zanima. Njihove se namjere svode na kontrolu javnih medija, pogodovanje komercijalnim te gašenje neprofitnih.

Napominjemo da je opis koji slijedi tek površna skica turbulentnog sektora koji je posljednjih četrdesetak godina izložen brojnim transformacijama i prilagodbama koje mu stalno i iznova nameću brojni izvanjski faktori, poput razvoja novih tehnologija, promjena korisničkih navika, uvođenja novih modela rada ili promjena u procesima proizvodnje sadržaja, da izdvojimo samo neke. 

Kontroverze oko bivšeg programa pri Ministarstvu kulture 

Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima postojao je pri Ministarstvu kulture od 2013., dok ga u siječnju 2016. tadašnji ministar kulture Hasanbegović nije ukinuo jednim potezom pera. Riječ je bila o jedinom programu institucionalne potpore neprofitnim medijima, uz kojeg je postojao i jedini program potpore individualnom novinarskom istraživačkom radu. Taj financijski skroman, ali razvojno važan program neprofitnim je medijima nudio potpore za bazično funkcioniranje, pokrivanje operativnih troškova te stabilizacijska sredstva za razvoj. Pored potpora postojećim medijima, u okviru programa osmišljen je i program za start-up-ove, odnosno potpore koje su poticale nastanak novih medijskih izdanja. Rečeni Program je bio zapravo nastavak prakse Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (NZRCD) koja je godinama podupirala neprofitne medije, izdvajajući nešto preko milijun kuna iz ukupnog udjela koji joj je namijenjen u raspodjeli sredstava Hrvatske lutrije. Taj je projekt potom modificiran i prešao je u Ministarstvo kulture, gdje ga je "preuzeo" i vodio Milan F. Živković, tadašnji savjetnik za medije ministrice kulture Andree Zlatar-Violić. U to je vrijeme – od 2011. do 2015. – na vlasti bila, uvjetno rečeno, lijevo-liberalna Kukuriku koalicija.

"Nas u Ministarstvu kulture su iz Nacionalne zaklade pitali bi li mi preuzeli ta sredstva i dijelili ih neprofitnim medijima. Naravno da smo prihvatili, ali smo nastojali i da budu bar malo povećana, što se i dogodilo zahvaljujući zalaganju Igora Vidačka i vladinog Ureda za udruge", kaže Živković. Sredstva su povećana na otprilike tri milijuna kuna, i tako je naredne tri godine Ministarstvo izravno financiralo neprofitne medije, pri čemu je o raspodjeli sredstava odlučivalo Stručno povjerenstvo pri Ministarstvu.

"Najveći problem bio je taj da je potporu zasluživalo četrdeset ili pedeset medija koji bi se prijavili, a mi smo mogli financirati desetak. Najviše vremena trošili smo na to da izbalansiramo različite segmente – dakle da novac dobiju i mediji koji se bave političkom ekonomijom, kao i oni koji se bave LGBT zajednicom. Bili smo pod pritiskom jer smo imali malo novca, a očekivanja su bila velika. Istovremeno mislim da je Povjerenstvo u kratkom periodu s malo novca postiglo odlične rezultate. Tim novcem financirao se rad nekoliko stotina ljudi, od kojih se dio formirao u neprofitnim medijima, ali velik dio je došao i iz mainstream medija", reći će član posljednjeg saziva Povjerenstva Hajrudin Hromadžić.

Naime, Program je pokrenut nekoliko godina nakon što je Hrvatsku zadesila ekonomska kriza, čiji je rezultat bio da je u periodu od 2008. do 2012. broj svih zaposlenih u medijskih industriji pao s 12,5 na 9,3 tisuće radnika – odnosno, smanjio se za 25 posto. Što se samih novinara tiče, po nekim procjenama, u Hrvatskoj je prije krize bilo oko pet tisuća novinara, da bi ih do 2015. posao izgubilo između tisuću i pol do dvije tisuće, odnosno između 30 i 40 posto. Program potpore neprofitnim medijima tako je pomogao i da se barem donekle ublaži kriza u medijskom polju, s obzirom da je dio otpuštenih novinara u njima pronašao "utočište".  Ipak, da bi Program zaista imao opipljivijeg utjecaja na medijsku scenu u RH, reći će Živković, "njegov se budžet trebao mjeriti u desecima milijuna kuna".

Bez obzira na nedostatak sredstava, taj je Program zamišljen kao tek početak ambicioznog plana javnog financiranja progresivnih medija. Međutim, sam je program – iako kvalitetno osmišljen i koncipiran prema jasnim kriterijima – izazvao mnogo buke u javnosti. Mnogi za koje u tom skučenom kolaču nije bilo mjesta pokretali su javne hajke na sam natječaj i povjerenstva koja su odlučivala o potporama, a saveznike za to pronašli su u komercijalnim medijima. Time su pod lupu javnosti stavljena opsegom mala i dosegom ograničena medijska izdanja. Njihova strukturna pozicija, funkcija i uloga prvotno niti nije bila natjecanje s velikim, komercijalnim ili javnim servisima i medijskim kućama. Uslijed, međutim, opisane medijske krize – te povezanosti privrednih interesa medijskih vlasnika i političkih krugova u Hrvatskoj – pojedine važne društvene teme su nedovoljno ili nimalo obrađivane u komercijalnim medijima, a sve više otvarane upravo u neprofitnim.

Bez obzira na to, skromni program potpore neprofitnim medijima nije bio nikakva realna prijetnja za komercijalne medije: u odnosu na prihode domaće medijske industrije neprofitnim su medijima dodjeljivana posve beznačajna, ali za njih životno važna sredstva. To, međutim, komercijalne medije nije spriječilo da taj program sustavno ocrnjuju te pokrenu neprijateljsku kampanju čiji je cilj bio njegovo gašenje. Ukidanje programa bilo je posljedica te hajke, ali nesumnjivo i iskaz neprijateljske politike Vlade prema neprofitnim medijima.

Predatorsko uništavanje slabijeg

Istovremeno, ti isti komercijalni mediji – odnosno njihovi vlasnici – prešutjeli su da su i HDZ-ova i SPD-ova vlada njih neizravno podupirale s desetinama i desetinama milijuna kuna godišnje, i to smanjenjem stope PDV-a na štampane medije. PDV je prvo 2007. smanjila vlada Ive Sanadera, i to s 22 na 10 posto. Potom je vlada Kukuriku koalicije 2013. snizila tu stopu na pet posto. Prilikom rasprava o drugom smanjenju PDV-a, grupa od sedamdesetak novinara uputila je državnim dužnosnicima pismo u kojem su smanjivanje PDV-a, a bez ispunjavanja točno određenih uvjeta, ocijenili skandaloznim. U pismu su podsjetili kako su se izdavači obvezali da će novac koji im ostaje na računima uložiti u jačanje društvene uloge tiskanih glasila, poboljšanje profesionalnih i radnih standarda te u popravljanje materijalnog položaja novinara.

"Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi (...) samo da je jeftino. Stoga se novinare profesionalce otpušta – na Zavodu za zapošljavanje već ih je osam stotina, među njima i niz poznatih novinara stručnjaka – i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima odnosno 'novinarima obrtnicima'", stoji u njihovom pismu. Pri tome ti "novinari obrtnici" – piše u Nacionalnom izvještaju o medijima iz 2015. – "nisu nikakvi slobodnjaci niti obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu: u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama."

Ukratko, napad komercijalnih medija na potpore neprofitnim medijima zapravo je bio predatorsko uništavanje slabijeg od sebe, i to zato što su neprofitnim medijima podijeljene mrvice iz državne kase iz koje se obilato goste ti isti komercijalni mediji koji su poveli hajku. Pri tom, istaknimo, ti neprofitni mediji apsolutno nikada nisu predstavljali tržišnu prijetnju: čak ni u trenutku kada su bili u najboljem stanju – tijekom mandata ministrice Andree Zlatar-Violić – imali su svega jedan posto udjela u tržištu: prema podacima za 2012. godinu, ukupni prihodi neprofitnih medija iznosili su 23,4 milijuna kuna. Od toga, najveći dio, 8 milijuna (34 posto) dolazio je izravno iz državnog proračuna, 807,5 tisuća (3,5 posto) iz sredstava lokalne uprave, 1,9 milijuna (8,4 posto) iz sredstava inozemnih fondova, 3,4 milijuna (14,4 posto) donijeli su prihodi od prodaje medijskih sadržaja. Iznos od 8,8 milijuna kuna (37,7 posto) spada u kategoriju "ostalih prihoda", u koje ulaze članarine i sredstva pojedinih institucija poput Crkve. Istovremeno, međutim, unatoč svega 1 posto udjela u tržištu, neprofitni su mediji okupljali tri posto ukupnog novinarskog kadra. To znači, između ostalog, da su se novinari u neprofitnom medijskom sektoru zapravo oduvijek samoeksploatirali kako bi radili u medijima kojima je primarni interes zadovoljavanje javne informativne funkcije.

Konačno, unatoč hajci koju su podigli lažni tržišni fundamentalisti iz komercijalnih medija, treba reći da u razvijenim europskim zemljama postoje ne samo indirektne potpore za medije, nego i direktne: u Švedskoj su se, primjerice, one 2013. popele na 53 milijuna eura, u Norveškoj na 44, a u Francuskoj na 615 milijuna eura. Nije li to narušilo tržišno natjecanje i medijski pluralizam, a novine u tim zemljama učinilo glasnogovornicima njihovih vlada? "Sasvim suprotno" – piše u Živkovićevoj publikaciji Tko će platiti novinarstvo? – broj naslova se tijekom desetljeća krize novina u tim zemljama najmanje smanjivao. Dok su medijski sustavi koji nemaju direktne potpore novinama, poput Mađarske, Bugarske ili Hrvatske često na meti kritika zbog zastrašujuće sprege vlade i medija, najviša mjesta na ljestvicama medijskih sloboda redovito zauzimaju upravo zemlje s tradicijom aktivne medijske politike direktnih potpora".

Prijepori unutar sektora

Međutim, kontroverze oko programa potpore neprofitnim medijima postojale su i unutar same neprofitne scene – i to dvije vrste kontroverzi. Prve se vežu uz činjenicu da su ponekim medijima sredstva dodijeljena, odnosno povećana, diskrecijskom odlukom ministrice kulture, mimo propisa koje je uvelo samo Ministarstvo. Drugi tip prijepora, međutim, tiče se i oko samog načina na koji je Program organiziran.

"Od početka sam govorio ljudima koji su kreirali taj program – Živkoviću, Borisu Postnikovu i Leli Vujanić – da kriterije za dobivanje potpore treba što više osloniti na Ustav RH i njegove temeljne vrijednosti. Trebalo ih je gotovo copy-paste prebaciti u odredbe natječaja. Da su to uradili, nitko im ne bi mogao predbaciti političku jednostranost. U rezultatima se ništa ne bi promijenilo, jer mediji koji su dobivali sredstva i tako jesu mediji koji se zalažu za ustavne vrijednosti, a jasno je tko im se protivi – mediji poput portala Narod.hr, koji šire mržnju", reći će Toni Gabrić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Ta je Udruga nakladnik portala H-Alter, jednog od najvećih kritičara programa potpore. Po Gabrićevom su mišljenju neprofitni mediji nepotrebno postali simbol "ultralijeve politike SDP-a i HNS-a u medijskoj politici, antihrvatske politike – naravno, sve ovo pod navodnicima – u očima desnice u Hrvatskoj".

"Natječaj su preeksplicitno definirali prema socijalnim i radnim pravima, smatrajući da takozvane liberalne vrijednosti i set građanskih prava u Hrvatskoj više nije sporan. Povijest ih je, nažalost, demantirala, jer danas je sporno i pravo na pobačaj. Mislim da su takvim definiranjem stvari dali Hasanbegoviću šlagvort da ukine Program", nastavlja Gabrić. Naredna zamjerka koje Gabrić upućuje programu je da bi bilo bolje poticati okrupnjavanje neprofitnih medija, nego li financirati više od dvadeset portala, kao što se radilo.

"U tom bi nas slučaju bilo teže uništiti. Teže je ukinuti tri jaka medija nego li dvadeset i pet patuljastih", dodaje Gabrić. Njegovu treću kritiku tog programa dijele još neki akteri na neprofitnoj sceni: riječ je o tezi da je financiranje neprofitnih medija trebalo izmjestiti u vanjsku, nezavisnu instituciju ili zakladu. Time bi se, kažu pobornici tog stava, postigle dvije stvari: prvo, takva zaklada ne bi ovisila direktno o političkim vlastima, kao što je ovisilo tijelo formirano pri Ministarstvu kulture. Drugo, takve institucije je – tvrdi Gabrić – teže uništiti.

"Pogledajmo NZRCD. Nju se počelo kadrovski uništavati tek otkada je na vlast došao Andrej Plenković. Međutim, u taj postupak je trebalo uložiti dosta truda i Zaklada još uvijek financira neke stvari koje su smislene. Hasanbegović je Povjerenstvo za neprofitne medije ukinuo jednim potpisom, dok je uništavanje Nacionalne zaklade puno sporiji proces“, objašnjava. Međutim, u konačnici Gabrić unatoč svim oštrim kritikama koje je iznio na račun programa potpore neprofitnim medijima, smatra da je "u usporedbi s nizom drugih natječaja – recimo s natječajem Fonda za pluralizam ili natječajem za potpore časopisima i elektroničkim publikacijama u kulturi, koji također provodi Ministarstvo kulture – taj natječaj bio '22.stoljeće'".

"Ukupno je bio daleko bolji i transparentniji nego li drugi programi. Ja sam ga kritizirao upravo zato jer je to bio dobar program. Smatrao sam da je trebalo isključiti stvari koje su zapravo bile pervertiranje tog natječaja. No sve to nije bio razlog za njegovo ukidanje – po toj logici bi zbog svih skandala koji su se dogodili trebalo ukinuti i samu državu", zaključuje Gabrić.

Komentirajući te kritike, Hromadžić će podsjetiti da su krajem 2012. u javnost procurili radni materijali Medijske strategije – riječ je o dokumentu kojim su se tijekom mandata Zlatar-Violić pokušale odrediti temeljne smjernice budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj. Iz dijelova koji su dospjeli u javnost bilo je vidljivo da se u MK-u,  odnosno Odjelu za medije koji je vodio Živković, razmišlja i o bitno dalekosežnijim intervencijama u medijski prostor, poput pokretanja dnevnog lista u javnom vlasništvu.

"Mainstream mediji – Jutarnji i Večernji list – to su prikazali kao novi Komunistički manifest. To je moment nakon kojeg je cijela priča oko medija pri MK-u došla pod kontraproduktivnu pasku, a pod tu pasku bi Povjerenstvo došlo kakav god da je bio njegov sastav", ističe Hromadžić. Slaže se da najviše sredstava jesu dobili mediji lijeve orijentacije, međutim, po njegovom mišljenju to je logično s obzirom na način na koji funkcioniraju neprofitni mediji.

"Ne mislim da je to bilo pitanje ideološke karakteristike. Prvo, članovi Povjerenstva jesu imali donekle različite stavove, čak i u bitnim pitanjima. Ti stavovi nisu bili ideološki i svjetonazorski jednoznačni. Drugo, neprofitni mediji napunili su prazninu koja je nastala zbog jake komercijalizacije privatnih medija i situacije u kojoj su se našli javni mediji. Što se kriterija tiče, oni su u startu isključivali, primjerice, jezik diskriminacije, govor mržnje, narušavanje inkluzivnosti. To je nešto što takozvani desni mediji teško zadovoljavaju. Ne vidim prostora za priču o pristranosti", zaključuje Hromadžić.

Sam Živković kaže da prigovor o pristranosti kriterija "apsolutno ne stoji". Također, ističe da nije bilo nikakvih propisa koji bi obvezivali na određeno političko usmjerenje.

"Ti su mediji uvažavali ljudska prava, uključujući i socijalna prava. To su vrijednosti koje su desnici strane, pa je bilo najlakše sve te medije proglasiti ljevičarskim, iako su oni bili itekako raznorodni. Činjenica je da se novinari i nakladnici neprofitnog sektora medijskim poslom ne bave zbog profita. Motivacija je da se u javnu sferu doda nešto što nedostaje – očito govore iz pozicije obespravljenosti. Nismo išli za tim da zanemarujemo građanska, a ističemo socijalna prava. Treba li – primjerice – izbaciti kriterij redakcijske demokracije, zato što je on previše socijalan? Osnovni raster kriterija sastojao se od procjene članova žirija koliko određeni medij zastupa društvene skupine koje imaju potrebu da nadoknade  nedostatak svojih prava – bilo socijalnih, građanskih ili političkih. Te su dimenzije bile ravnopravno zastupljene. Ostatak su bili kriteriji medijskog profesionalizma. I kad se danas pogledaju – rasterećeno od naših internih odnosa – meni se čini da oni dosta dobro funkcioniraju", obrazlaže Živković.

Dodaje da se dobar dio napada svodio na tezu da je Vlada sufinancirala medije kako bi proizvela medijsku podršku svom djelovanju. No nekadašnji savjetnik u Ministarstvu kulture upućuje da su mediji sufinancirani spornim programom bili od svih medija daleko najkritičniji – "prema Vladi, Ministarstvu, pa i samom Odjelu za medije koji je pokrenuo program. Ta primjedba je bila potpuno apsurdna".

"Agregatni" medij ili eutanazija?

Sa Živkovićem se slaže i Sanja Despot, urednica fact-checking portala Faktograf te članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva (HND). Riječ je mediju koji jest dobio simboličnu potporu Fonda za pluralizam, no temeljno financiranje osigurava mu američka nezavisna zaklada National Endowment for Democracy. Dio novca Faktograf dobiva i od projekata Europske unije te Googleovog programa DNI (koji koristi izdavač Faktografa, udruga GONG), a u travnju 2019. portal je potpisao i ugovor s Facebookom te sudjeluju u njegovom programu provjeravanja činjenica, od čega također dolazi dio sredstava za rad portala. Despot je, međutim, prethodno niz godina bila novinarka neprofitnog portala Forum.tm.

"Propozicije tog natječaja su bile dosta slične ovima koje su i u Fondu za pluralizam – borba protiv diskriminacije, potpora ranjivim skupinama, vrijednosti koje se toliko i ne sreću u komercijalnim medijima. Osim toga, 2013. ta desna medijska scena nije bila ni razvijena. A portali s otvoreno diskriminatornim natpisima prema manjinama ili LGBT populaciji nisu mogli niti proći takve uvjete natječaja."

Što se tiče prigovora o usitnjavanju neprofitne scene, Živković ističe da je glavni problem bio malen ukupni iznos kojim je Program raspolagao. Najveći iznosi koje je Program dodjeljivao bili su od 200 do 400 tisuća kuna. "To je ništa. Jako se malo može na jednom portalu napraviti bez, recimo milijun i tristo tisuća kuna godišnje. To je minimalan iznos koji bi omogućio, recimo, da imate malenu redakciju i dvoje-troje zaposlenih novinara te neki fond za honorare", objašnjava. Njegove riječi potvrđuje i Sanja Despot.

"Iznos od 400 tisuća kuna zvuči sjajno, ali kada to rasporedite u honorare i plaće tijekom godine, to je zapravo bila prilično niska plaća za svega nekoliko ljudi, reći će novinarka. Živković se opsežno osvrnuo i na prigovor po kojem je bilo bolje izdašnije poticati manji broj ozbiljnijih portala, nego li čitav niz manjih. Ističe kako je postojao prijedlog da se pokuša napraviti jedan veliki "agregatni" neprofitni medij. To bi bio svojevrsni krovni medij sastavljen od postojećih medija: jedan bi se bavio unutarnjepolitičkim pitanjima, drugi kulturom i tako dalje. No to bi značilo da već uhodane i postojeće redakcije odustaju od svoje autonomije i na tome je projekt zapeo. Naš sugovornik na kraju ističe da su ideje o podupiranju svega par većih neprofitnih medija – suštinski pogrešne.

"Teze da smo trebali financirati jedan ili dva medija kojima bi se dao monopol, a ostale eutanazirati, proizlaze iz nerazumijevanja funkcije neprofitnih medija. Uvijek je bilo daleko više onih koji nisu dobili novac, a trebali su. Imate prijavljen projekt nastavnika i učenika u Gorskom kotaru, koji žele napraviti portal o biologiji. To će pomoći djeci u kvaliteti nastave te će se i baviti svojim krajem. No nemate novca da taj projekt financirate. Da ne govorim o situacijama kada vam se, primjerice, prijave dva romska medija, a vi možete financirati samo jedan. Automatski ulazite u sukob. Ukratko, prigovor o usitnjavanju nije prigovor koji treba uputiti mehanizmu raspodjele, nego izdašnosti budžeta. Kada bi imali budžet s kojim bi se mogla voditi medijska politika, onda bi i prigovori na raspodjelu bili manji. Kako VEM dijeli sredstva Fonda za pluralizam? Tako da svatko – ali baš svatko – dobije nešto. Neke od njihovih donacija iznose i po 10 tisuća kuna. No koliko je bilo prigovora?", žali se naš sugovornik.

Što se zadnje spomenute kritike tiče – o nužnosti izmještanja Programa u nezavisnu instituciju – Živković odgovara kako "nedavni napadi na HAVC, otprilike od istih političkih snaga koje su ukinule i program za neprofitne medije – dokazuju da izmještanje u neki armslength tip institucije ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje." S njim se slaže i Despot: stav da bi program potpore neprofitnih medija spasilo izmještanje u nezavisnu instituciju je, ističe, "naivan", jer bi snage koje su ga željele ugasiti uspjele to učiniti bez obzira na to gdje on bio smješten. U svakom slučaju, ukinute potpore nikada više nisu vraćene, a neprofitnim je medijima preostao tek jedan izvor financiranja – onaj Vijeća za elektroničke medije.

 

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 28.04.2020

VEZANE VIJESTI

Samo stručno, samo transparentno

Piše: Vatroslav Miloš
Ministar kulture Zlatko Hasanbegović razriješio je dužnosti članove Stručnog povjerenstva za neprofitne medije.

Efekt javnog financiranja

Piše: Andrea Milat
Javno financiranje medija jedna je od temeljnih poluga u osiguravanju njihove neovisnosti i vjerodostojnosti što je pokazalo i istraživanje Sveučilišta u New Yorku.

Panika u medijskom sektoru

Razgovarao: Jerko Bakotin
O stanju u neprofitnom medijskom sektoru razgovaramo s novinarom, urednikom, nezavisnim medijskim savjetnikom te predavačem Davorom Glavašem.