Nesigurnost je standard | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Nesigurnost je standard

Prekarnost je već godinama konstanta velikog djela našeg tržišta rada, a nesigurnošću zaposlenja ponajviše su pogođeni oni koji se već u startu nalaze u ranjivom položaju – mladi.

Piše: Jakov Kolak

FOTO: Dovile Ramoskaite

  • A
  • +
  • -

Pada broj zaposlenih putem nesigurnih ugovora, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi – pokazuju to najnovije brojke Eurostata za 2020. I to bi naravno bila dobra vijest, s obzirom na lošu kvalitetu takvih radnih mjesta, da iza tih brojki ne stoje otkazi, i to prvenstveno mladim radnicima. Dakle, ne radi se o tome da su poslodavci, ili država, promijenili svoju politiku koja je zadnjih desetljeća počivala upravo na fleksibilizaciji radnog zakonodavstva i učinila nas rekorderima u EU po razini kratkoročnog zapošljavanja, već o tome da su ti najranjiviji radnici prvi izgubili poslove čim je udarila kriza. 

Takav razvoj stvari nije neobičan. Godinama se upozorava da poslodavci, ili "preuzimatelji rizika" kako si vole tepati kada se netko usudi pitati zašto njihovi radnici ne bi dobili dio profita koji su pomogli stvoriti, povećanim korištenjem ugovora na određeno ustvari prebacuju rizik poslovanja na radnike. Prekarni radnik predstavlja manji trošak, manja je vjerojatnost da će se organizirati ili "raditi probleme", a ako se desi neka poteškoća u poslovanju, može ga se otpustiti bez troškova. Dakle, sve ide po planu – u situaciji pandemije nesigurni ugovori su za poslodavce odradili ono za što su namjenjeni. U direktnoj suprotnosti s njihovim nastojanjem minimiziranja troškova stoje interesi radnika, koji usred krize i nesigurnosti ostaju bez jedinog prihoda.

Ironija je još veća kad poslodavci koji su usred krize upravo one najranjivije prepustili samima sebi, (i) od bivših radnika traže da transferima javnog novca financiraju njihove poslovne gubitke. Čak i da je stalo samo na tome, bilo bi nam jasno da uporno spominjane floskule o "prevladanom sukobu rada i kapitala" padaju u vodu, no poslodavcima je kriza predstavila priliku i za dodatni obračun s "preprekama u poslovanju". Pa su tako uz otpuštanja, smanjivanja plaća/prava i "žicanje" države da na sebe preuzme što veći trošak krize, zahtjeve za suspenzijom Zakona o radu s početka pandemije – što je i za naše vrlo antiradnički orijentirane prostore djelovalo preekstremno – usmjerili prema dodatnoj fleksibilizaciji tržišta rada.

"Treba olakšati otpuštanje radnika zaposlenih na neodređeno", ponavljao je u Otvorenom šef Hrvatske udruge poslodavaca. Ali da bi zahtjevu za dodatnim srozavanjem kakve takve socijalne zaštite dao plemeniti štih, ustvrdio je da bi se upravo olakšavanjem otpuštanja smanjila nesigurnost na tržištu rada jer bi "poslodavci tad bili manje skloni zapošljavati na određeno". Za ovu bizarnu logičku vratolomiju naravno ne postoje nikakvi dokazi, ali to od onih koji za radnike u Hrvatskoj govore da su zaštićeni poput "ličkih medvjeda" nismo ni očekivali.

Tko su prekarni radnici i kakva su njihova prava?

Suprotno od onoga što tvrdi krovna udruga poslodavaca, Hrvatska već ima relativno slabu zaštitu zaposlenih na neodređeno, dok je istovremeno postala zemlja u kojoj je zapošljavanje na određeno, uz druge nestandardne oblike, postalo uobičajeno. A da je naše tržište vrlo fleksibilno, što za radnike znači manju razinu prava, pokazuju rezultati nedavno provedenog istraživanja Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) o kvaliteti zaposlenja putem ugovora na određeno.

Ključne brojke o prekarnosti u Hrvatskoj koja je rekorder EU po udjelu ugovora u trajanju do tri mjeseca i postotku ugovora na određeno koji je daleko iznad prosjeka – javnosti su već neko vrijeme poznate. Isto tako, o lošoj poziciji prekarnih radnika – malim plaćama, nesigurnosti i nemogućnosti planiranja, otežanom organiziranju i manjku glasa na radnom mjestu – puno se pisalo. No zahvaljujući spomenutom istraživanju, po prvi puta su nam dostupni konkretniji podaci o tome tko su prekarni radnici u Hrvatskoj i kakva su njihova prava naspram onih koji imaju ugovor za stalno, odnosno sigurniji posao.

Samo istraživanje, čije rezultate je predstavila Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja provedeno je na uzorku od 500 osoba koje su u 12 mjeseci prije provedbe istraživanja radile minimalno tri mjeseca za plaću. Osnovni cilj bio je vidjeti utječe li vrsta ugovora o radu na zadovoljstvo i kvalitetu radnog mjesta s obzirom na dimenzije "Rada po mjeri čovjeka", koncepta kojim se nastoji pružiti zaokružena definicija kvalitetnog radnog mjesta.

Podaci otkrivaju da postoje značajne razlike u zadovoljstvu plaćom, a više od 70 % onih koji rade na određeno primaju plaću manju od 5000 kn. "Rad na određeno sa sobom nosi penalizaciju i manje plaće koje nisu objašnjive vještinama i produktivnošću", objašnjava Jaklin. Također, gotovo sva područja na kojima su se uspoređivali uvjeti rada – materijalni dodatci na plaću, mogućnost usavršavanja i napredovanja, prisutnost sindikata na radnom mjestu i dr. – potvrđuju da se radi o lošijim poslovima. Razlika je velika i po pitanju sigurnosti – samo 28 % ispitanika zaposlenih na određeno smatra da im posao omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, naspram 53 % onih koji su zaposleni na neodređeno.

S obzirom na predstavljene podatke, kao i činjenicu da je prekarnost već godinama konstanta velikog djela našeg tržišta rada, sve je teže vjerovati tvrdnjama poslodavaca i ekonomskih analitičara da su ti poslovi neki "početni koraci u radnoj karijeri". Nakon gospodarske krize 2008. godine, i posljednje fleksibilizacije radnog zakonodavstva 2014. došlo je do naglog povećanja nesigurnog rada, a nove najave u tom smjeru moraju nas zabrinuti. Ali one ne zabrinjavaju sve jednako – nesigurnošću zaposlenja pogođeni su oni koji se već u startu nalaze u gorem položaju – slabije obrazovani i niže kvalificirani radnici, te mladi. 

Fleksibilnost ne znači više slobode

Za mnoge mlade opisani uvjeti su jedino što poznaju, odnosno što im se kroz život nudilo. Oni sretniji otišli su na faks i tamo se susreli sa studentskim radom koji je po pitanju radničkih prava predstavljao crnu rupu (kako-tako je zakonski reguliran tek 2018. godine), ali je za mnoge bio i jest preduvjet studiranja, a ne krpanje džeparca. Još sretniji, oni koji su faks završili, ali nakon njega nisu mogli naći posao, susreli su se s programom "stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa". Tamo je njih oko 100 000 radilo za ekstremno niske naknade (manje ili jednake minimalcu), često niže i od studentske satnice, poslove koji često nisu imali nikakve veze s njihovom strukom i imali reducirana prava naspram onoga što bi im garantirao normalan ugovor o radu. Nakon toga došli su na tržište u kojem se 90 % novog zapošljavanja radi putem ugovora na određeno, te gotovo polovica mladih radi putem takvih ugovora. S time da oni koji su studirali i imali mogućnost stručnog osposobljavanja spadaju u privilegiranije među nama. 

Ostali su na takvo tržište došli još ranije – tržište na kojem fleksibilnost ne znači više slobode ili bolje raspolaganje vremenom već konstantnu nesigurnost i apsolutnu podređenost života potrebama poslodavca. Tržište u kojem vam poslodavac ima pravo 36 puta produžiti ugovor na određeno prije nego što vam ponudi ugovor za stalno (ili ništa) nakon tri godine rada. Na tržištu gdje, prema svjedočanstvima turističkih radnika, radite sezonu u kojoj vam je "poslodavac isplaćivao minimalac i ostatak davao na ruke". Ili do ugovora uopće ne možete doći, kako opisuje mlada radnica iz sektora medija: "Radila sam bez ikakvog ugovora, bez ičega... onda na studentski – godinu i pol bez ikakve povišice, za honorarčić. Dakle, to nije kao, dva mjeseca nemaš plaću jer te učimo, testiramo, već se to pretvori u praktički neplaćeno radno mjesto – osam sati dnevno, vikendi, sve... Kada sam diplomirala sam išla na stručno, no SOR nije bio korišten kao osposobljavanje, jer sam to već odradila ranije, već samo kao instrument uštede poslodavcu."

A još jednu fleksibilnu inovaciju – u pogledu fleksibilnog izmicanja gotovo svim zakonskim regulama koje barem malo štite radnika – možemo uočiti ako se osvrnemo ulicama većih gradova gdje sve više mladih pedalirajući jure kako bi dostavili hamburgere, cigarete ili špeceraj, radeći za platforme bez gotovo ikakvih radničkih prava. Nesigurnost je standard, glavno obilježje rada mladih – a ona utječe na sve druge aspekte života.

Teško je biti (lokal)patriota bez kune u džepu

Kad čitamo neke druge poražavajuće brojke o mladima u Hrvatskoj moramo ih staviti u odnos s navedenim. Naslovnice portala svako toliko napune naslovi poput "Hrvati su ovisni o majčinoj sisi", ali iza takvih naslova koji na prvu izgledaju kao još jedan članak o "mediteranskoj kulturi" ili "maminim sinovima" čak i mainstream portali poznati po svojoj "tržište sve rješava" propagandi, sve više uzimaju u obzir ekonomske faktore. A oni su naravno presudni – ako nemate (barem) posao za stalno, planiranje van osmišljavanja preživljavanja u narednih nekoliko mjeseci u najmanju ruku djeluje kao maštarenje. Kamoli onda da planiraju osamostaljivanje i osnivanje obitelji (kao što oni isti koji provode politike koje ih stavljaju u takav položaj dociraju da bi trebali). 

Veliki je problem i što javne stanogradnje u Hrvatskoj gotovo pa i nema, prepušteni smo tržištu nekretnina i profitnoj logici koja je dovela do toga da je Hrvatska postala jedna od najgorih zemalja u Europi po pitanju priuštivosti stanovanja. Medijansko kućanstvo za kupnju stana trebalo bi izdvojiti više od svojih 14 ukupnih godišnjih prihoda. Druga opcija osamostaljenja su stanovi za najam, ali njih je premalo, skupi su i cijene im ubrzano rastu – a čak i kad uspijete pronaći kakav-takav stan nemate gotovo nikakva podstanarska prava. Odnos između stanodavaca i najmoprimca tako je gotovo preslika odnosa između poslodavca i radnika. Očekivanja od mladih, koji se ionako nalaze u najgorem položaju na tržištu rada, da se "osamostale" u ovakvoj situaciji pokazuju potpuno ignoriranje realnosti, a podatak da 75 % mladih do 34. godine i dalje živi s roditeljima, postaje još malo jasniji.

Ako vam se nude loši poslovi, a čak ni opcija dizanja kredita na 30 godina kako bi plaćali relativno najskuplje stanove u EU nije vam na raspolaganju, onda nije ni čudno da zabrinjavajuće velik broj mladih izlaz iz svojih problema traži u – iseljavanju.

Prema jednom od istraživanja glavni razlog iseljavanja predstavlja financijska nesigurnost, za oko 65 % ispitanika, a podaci govore kako najviše iseljavaju upravo mladi. Teško je biti (lokal)patriota bez kune u džepu! Drugo istraživanje koje se bavi isključivo mladima navodi da njih čak dvije trećine razmišlja o preseljenju u inozemstvo na dulje vrijeme ili zauvijek, ukoliko ne uspiju u ostvarenju svojih privatnih i profesionalnih ciljeva u Hrvatskoj. No zanimljivo je da su mladi koji ne razmišljaju o odlasku često upravo oni koji se s problemima opisanima u tekstu nasreću ne susreću. "Moji glavni razlozi [za ostanak] su da mi je tu obitelj, da imam posao s kojim sam zadovoljan, radim tu. Imam stambeno pitanje manje više riješeno, zato jednostavno ne vidim razlog zašto bi odlazio i ne vidim da bi mi negdje drugdje bilo bolje." Značajan broj onih koji bi ostali su visokoobrazovani mladi sa stabilnom ekonomskom situacijom, osobito oni koji imaju riješeno stambeno pitanje, navodi se u istraživanju.  

Korona je trenutno "zatočila" ljude u matičnim državama i time smanjila iseljavanje, kao što je gospodarska kriza koju je izazvala smanjila udio prekarnog rada, jer su ti radnici prvi izgubili posao. No ako se poslodavcima dozvoli da krizu iskoriste za dodatno smanjivanje zakonske zaštite radnika i radničkih prava, povratak na dugo iščekivano "staro normalno" mogao bi dovesti do još drastičnijeg porasta iseljavanja mladih, a za one koji ostanu, značiti još gore uvjete života.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.04.2021

VEZANE VIJESTI

Iseljeni na tržište

Piše: Maša Borović
Alternativni modeli stanovanja pokušavaju razotkriti nelogičnosti sustava, u kojima gradski i državni prostori zjape prazni, dok sve više mladih ne može osigurati krov nad glavom.

Nedostatan odgovor na nagomilane probleme

Piše: Martina Domladovac
Nacionalni program za mlade 2020 – 2024., dokument čije se usvajanje još čeka, zbog neusklađenosti i zastarjelosti već sad teško nudi rješenja za akutne izazove s kojima se mladi suočavaju.

U nezavidnom, nevidljivom položaju

Piše: Andreja Pančur
Istraživanja o mladima na tržištu rada pokazuju frustriranost, preživljavanje, nedostatak kvalitetnih rješenja, no i nedostatak inicijative prouzročen osjećajem bespomoćnosti.