(Ne)sigurnost nadolazećeg | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

(Ne)sigurnost nadolazećeg

Filmovi Prekasno da umreš mlad Dominge Sotomayor Castillo i Yara Abbasa Fahdela progovaraju o neizvjesnoj budućnosti, prvim ljubavima i strahovima odrastanja.

Piše: Luka Čubrić

Prekasno da umreš mlad (2018.), r.: Dominga Sotomayor Castillo

Proces oblikovanja u sazrijelu osobu iznimno je težak zadatak u životu svakog pojedinca. Spoznaja da svijet nije tako šaren sastavni je dio svake tranzicije iz nevine mladosti u odgovorni svijet odraslih. Sve prepreke postaju znatno teže, iskustva poučna, a izbor individualan. Odrastanje i sazrijevanje zato su važne teme koje između ostalog govore mnogo o pojedincu, društvu i čovjeku u surovoj realnosti današnjice. Filmovi Prekasno da umreš mlad Dominge Sotomayor Castillo i Yara Abbasa Fahdela s mnogo dodirnih točaka govore o mladim ljudima u njihovim pothvatima proučavanja vlastitog identita, principa i ideala.

Castillo u svom trećem dugometražnom ostvarenju iznosi priču koja se temelji na vlastitom iskustvu. Poput njezinih protagonista, 10-godišnje Clare te 16-godišnje Sofije i njenog vršnjaka Lucasa, svoju mladost autorica provodi u ekološkoj komuni u Peñalolénu, predgrađu glavnog grada Santiaga daleko od gradske vreve. Radnja je smještena u početak 90-ih, iznimno značajno razdoblje čileanske povijesti, kada dolazi do kraja vladavine vojne hunte Augusta Pinocheta. Tema Pinochetovog režima iznimno je utjecala na čileanski novi film i redatelje poput Alejandra Jodorowskog, Pabla Larraina i Patricija Guzmána koji su popratili početak, tijek i posljedice diktature. Castillo međutim temi pristupa drugačije, ona izlazi iz urbanog kotla političkih zavrzlama i smješta radnju u prirodom izoliranu okolinu gdje se nekoliko obitelji susreću kako bi proslavile novu godinu. S fokusom na tri mlada protagonista, redateljica progovara o nesigurnostima i zaljubljenosti mlade Sofije, o perceptivnosti još mlađe Clare te o izgubljenosti Lucasa. Njihove priče se isprepliću – promatrajući jedni druge i starije u svojoj okolini, oni uviđaju greške, ali i otkrivanje vlastite ideale.

S druge strane, Fahdel, iskusan u dokumentarnim prikazima iračke ratne svakodnevice, u igranom filmu Yara inspiriranom Buñuelovim La joven i Bressonovim Au Hazard Balthazar i Mouchette prikazuje mirniju atmosferu sazrijevanja mlade naslovne protagonistice. Riječ je o djevojci obilježenoj tragičnim gubitkom roditelja u djetinjstvu, koja živi u planinama pitoreskne doline Kadiša (radnja je u scenariju izvorno smještena u ruralnu Francusku) sa svojom bakom. Sve se mijenja kada kroz Yarino selo prođe mladi stranac Elias koji instantno osvaja Yarino srce. Dok se njihov odnos intenzivira, Elias daje znakove da će napustiti Libanon i otići ocu u Australiju, što god Yare budi osjećaje drugačije odgovornosti i povezanosti spram kraja njezinog oca.

Ono što ove dvije priče povezuje jest upravo životni ritam koji unatoč nešto bržim izmjenama kadrova koketira sa strujanjima sporog filma. U oba filma uočljiva je iznimna pročišćenost mizanscene, jednostavnost dijaloga i istančana fokusiranost na stanja likova. Dok Castillo u analognoj fotografskoj magli prigušenih sedefastih tonova bira atmosferu koja tjera na bijeg, Fahdel osunčanim i bujnim zelenim krošnjama brdovitog kraja zahtijeva ostanak. Upravo zato lik Sofije konstantno traži izliku kako bi se maknuo iz komune i od oca s kojim nema prisan odnos i pokušao otići živjeti kod majke, bliže svojoj novoj/staroj simpatiji. Yara s druge strane nema potrebe za bijegom: ima svoje koze, kokoši, povremene prolaznike, baku i svoj mir. Iako joj Elias prodrma osjećaj lagode, ona nema kamo nego ostati živjeti u brdovitom nizu napuštenih kuća. Osjećaj samoće u Yarinom kraju u njoj budi još veći poriv da ostane, da se ne izgubi prisutstvo čovjeka. Njena požrtvovnost u jednom trenutku prelazi u mučeništvo jer se prepušta ondašnjim tradicijama (dogovorenom braku), dok je s Elisaom imala pravo izbora. Sofia s druge strane slabije podliježe sličnim pritiscima – u trenutku kad je njena ideja o ljubavi prevarena ona bježi u jeku novogodišnjeg slavlja i iznenadne vatre koja izbija u neposrednoj blizini komune. Zaljubljen u Sofiju, Lucas ju pokušava naći uvidjevši kakve greške radi te joj nudi pomoć.

Ima nešto u protagonistima obaju filmova, što govori o socio-političkoj situaciji vremena. Yara tako predstavlja Libanon, ali i cijeli Bliski istok pogođen ratnim stradanjima. Njezina tragedija prilikom koje postaje siroče govori na više razina – dok je ona spremna ostati i graditi svoj život u kraju svoga oca, njen voljeni Elias tvrdi da za njega tamo nema budućnosti, što na kraju potvrđuje svojim oproštajem pred odlazak u Australiju. Sofia, Clara i Lucas (i njihove obitelji i prijatelji) predstavljaju pak demokratsko sazrijevanje Čilea koji nakon 17 godina diktature dobiva slobodnije društvo, no što ono donosi neizvjesno je. Nit je to koja se provlači kroz mnoge elemente u filmu, poput bijega iz urbanog okruženja u ekološku komunu, izgorene kućice na drvetu i simboličnog sazrijevanja Lucasa i Sofije, nepostojeće komunikacije između Sofije i oca kao dugoročne posljedice generacijskog nesrazmjera te mlade Clare koja svjesno uzima psa drugoj obitelji misleći da je njezin, da bi ga na kraju pustila da otrči pravim vlasnicima.

Međutim, ono što likovi sami predstavljaju u prvom redu jesu oni sami. Njihova nadanja, dvojbe i težnje obilježeni su nesigurnošću nadolazećeg. Ono što su sunce i krajolik Yari, to je pjesma i zabava Clari, Lucasu i Sofiji, melem u trenucima neizvjesnosti. I dok se Yara oslanja na pozadinske cvrkute ptica i zvukove drugih životinja, Prekasno da umreš mlad prepun je nostalgičnih prepjeva pop glazbe početka 90-ih među kojima se kao ultimativno riješenje svih likova nudi završna pjesma – španjolski prepjev Mazzy Starove pjesme Fade Into You kao pravi lijek protiv svih strahova odrastanja.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 31.12.2018

VEZANE VIJESTI

Priča nijemog lica

Piše: Sara Simić

U filmu Tvoje lice tajvanski redatelj Tsai Ming-liang stvara jedno novo vrijeme drugačije brzine, u kojem događajnost funkcionira na principu svijesti o njegovoj suptilnosti.

Perceptivno vrijeme sporog filma

Piše: Luka Čubrić

Više zbir pojedinačnih reakcija na filmsko poimanje dimenzije vremena nego koherentan pokret, slow cinema ostaje značajnom pojavom u suvremenom umjetničkom filmu.

Pobuna protiv zaborava

Piše: Sara Simić
Filmovi Chantal Akerman, Marguerite Duras i Nikoline Bogdanović tragaju za načinom metafilmske reprezentacije vlastite intimnosti i obiteljske sadašnjosti ili prošlosti.