Problematika i potencijali feminističke dramaturgije interes su i rada dramaturginje
Nine Gojić, čija je nedavna suradnja na plesnoj predstavi
Ane Jelušić Ranjiva tijela (zajedno s
Martom Krešić i Zrinkom Užbinec), između ostaloga, utjelovljenje danog promišljanja unutar izvedbene minijature čistih, ali otvorenih misaonih linija. Napipavajući granice ne/ugode i ne/vidljivosti u repeticijama i iscrpljivanju,
Ranjiva tijela višestrukim uokvirivanjem i samosvjesnom isprekidanom estetizacijom paralelno istražuju ambivalentnu i višesmjernu hijerarhiju autorske konstelacije.
5. Sve za Kunst!
Dramska
indie scena svoje trenutno žarište ima na trešnjevačkoj adresi
KunstTeatra koji razvija sve ambiciozniji repertoar, postavljajući redom mlade autore i maestralno iskorištavajući sve mogućnosti koje njihovi produkcijski uvjeti imaju i nemaju. Neposredan, nepretenciozan i pogonjen čistom tvrdoglavom ljubavlju prema kazališnoj umjetnosti kao prostoru igre, Kunst je jedan od najvažnijih off off kazališnih fenomena u gradu. Među ovogodišnjim premijernim naslovima našlo se nekoliko mini-hitova: satirična preradba filozofskog mita
Vic o Sizifu autorskog tandema
Ivana Vuković/
Ivan Planinić, te generacijske drame
Granatiranje Dina Pešuta (u režiji
Judite Gamulin) i
Ti si prvi hrabar Espija Tomičića (s redateljskim potpisom
Ivana Penovića). Dok je
generacijska drama relativno nezahvalna sintagma, repertoarna jukstapozicija kakvu nudi Kunstov program jasno prikazuje dijeljene i raspršene preokupacije mladih autorskih glasova koji zajedno s kazalištem rastu i odrastaju. Kunst Kunsta, koji ne zazire od zabavljačkog pristupa,
high brow publici može biti više ili manje po umjetničkom guštu, ali je svakako riječ o prostoru koji vrijedi imati u vidu i pratiti njegov organski razvoj koji je tek na svojim počecima.
Ovo nije priča o katarzičnom pronalasku smisla života u ispravnosti i poštivanju zakona, ovo je bljeskoviti prikaz jedne generacije i njezinih pripadnika koji su odrasli na ulici.
Post/Scriptum: Godina magičnog mišljenja
Htjela sam pisati o konferencijskim događanjima zasićenima akademskim i para-akademskim celebima srednje generacije poput jesenskog događanja
How to do things with context?, posvećenog transdisciplinarnom i transnacionalnom predstavljanju pedagoških, umjetničkih, kustoskih i kritičarskih praksi na području izvedbenih umjetnosti, u središtu i na margini institucionalnih okvira. Pisala bih o dojmu da srodna diskurzivna događanja na umjetničkoj sceni uvijek ponavljaju iste refrene, ne samo uslijed pravila konferencijskog žanra ili tematskih fiksacija koje imaju vlastitu trendovsku logiku, nego zbog diskursa koji uporno udara u isti reflektirajući zid. Koliko god beskrajno pametni i iskreno angažirani, govornici i govornice kao da su u nekom trenutku uvučeni u diskurzivnu centrifugu u kojoj govore o novim modusima, alternativnim praksama, inovativnim pristupima, a da praksa ovih praksi slušateljicama i slušateljima ostaje nejasna apstrakcija. Iz perspektive bolno zainteresirane publike koja živi produženu post/adolescenciju u limbu nezavisne scene, čini se da od glasova s katedri i imena sa studijskih
syllaba saznajemo sve o dobrim namjerama, ograničenjima i zamkama institucionalnih spona (za koje bi se mnogi institucionalni autsajder rado uhvatio da mu je dana prilika), ali nemoguće je izmaknuti dojmu da uz gusti vokabular čujemo i šupljinu eho-komore.
Počela sam pisati o burnoutu, o potplaćenom i neplaćenom radu u kulturnom sektoru, potrebi za strukturalnim promjenama da bi život na sceni bio življiv. Napisala bih da je "(auto-)fetišizacija permanentnog rada i produktivnosti, natjecanje u tome tko će manje spavati ili sabrati više boljki uslijed maratonskog pregaranja još uvijek dio dominantnog komunikacijskog dekoruma". Požalila bih se da tipkam ove riječi u božićno jutro, podne, večer, ganjajući dedlajne naslagane poput domino pločica. Rekla bih i da "razgovor o problematičnim aspektima života i rada na sceni ima svoju važnost i vrijednost, ali vrijedi imati na umu i psihološku zamku kompulzivnog govora o svemu što bi se trebalo i moglo poduzeti, koji oblikuje iluzorni dojam djelovanja i promjena koje se ne događaju, barem ne dovoljno značajno, brzo i efikasno."
Tekst je tako rastao i skakao sam sebi u usta, ali kako sam se prisjećala najljepših trenutaka posljednjih godinu dana provedenih u para-vremenu-prostoru izvedbe, obuzela me vjerojatno ista glupa romantika koja me drži u ovoj ne/sretnoj stokholmskoj aferi s umjetničkom scenom. Konačno sam obrisala cirkularne lamentacije koje ionako nikome ne govore ništa čega nije već do iznemoglosti svjesna, o problemima koji se ionako prelijevaju iz godine u godinu. Trebat će nam više od magičnog mišljenja da izvučemo žive glave iz kulturnjačkog sadomazohističkog klinča, ali u međuvremenu je lijepo znati da ima još magije na toj našoj izudaranoj umjetničkoj sceni, da se imamo gdje uvući, gdje vrijeme skreće sa svoga toka, da malo zacijelimo.