Neumorno guranje naprijed | kulturpunkt

Neumorno guranje naprijed

S Denisom Pilepićem i Helgom Paškvan razgovaramo o razvoju riječke udruge Spirit.

Razgovarala: Dea Vidović
KP: Udruga Spirit počinje s radom krajem 1990-ih godina. Kako započinje djelovanje Spirita i iz kojih razloga? 
 
D. P.: Tijekom 1996. godine izrađivao sam jedan fanzin, rukom pisan, koji sam, po jednom stripu, nazvao Spirit. U njemu sam zapisivao neke svoje misli, pjesme, ideje. Bila bi to kao nekakva preteča današnjeg bloga. U to vrijeme sam radio u svom (vrlo) malom dućanu od četiri kvadratna metra, koji je bio smješten u centru grada na Korzu, i bavio se prodajom polovnih ploča i CD-a. Zbog provale koja se dogodila dućan je bio u nekoj vrsti smiraja i čini mi se da možda ne bi niti došlo do osnivanja udruge Spirit da je dućan imao daljnju perspektivu. Uglavnom, u dućanu su se skupljali ljubitelji muzike, bio je neka vrsta underground okupljališta i prije udruge, a nekolicini njih se svidio moj fanzin i njegov koncept, pa smo u razgovoru došli na ideju da se udružimo, proširimo djelovanje i zajednički nastavimo s fanzinom, počnemo organizirati koncerte, izdavati kazete i slično. Ne treba čuditi što smo htjeli energiju usmjeriti prema muzici, jer je većina nas u to vrijeme imala bendove, što je u Rijeci, uostalom, stil života među mladima. Hari Hadžić i Sven Vignjević su se najviše angažirali oko cijele te ideje, iako baš oni nisu bili muzičari. Drugi su sudjelovali po potrebi i svojim mogućnostima, a svi su manje-više bili studenti. Istražili smo kako osnovati udrugu i onda smo je osnovali 1997. godine.
 
No, prije formaliziranja našeg djelovanja startali smo s jednim koncertom humanitarnog karaktera - novce prikupljene prodajom ulaznica donirali smo jednom stradalom dječaku. Na koncertu su nastupili mladi riječki bendovi različitih žanrova, njih 15-ak. Koncert je održan u lipnju 1997. u Kostreni na plaži, oglasili smo ga s četiri ručno rađena plakata, i sami smo bili redari kao uostalom i na svim kasnijim događanjima koja smo organizirali. Događanje smo prijavili preko kafića "Morski pas" koji je bio smješten na toj plaži, njegov vlasnik nam je izašao u susret i odlučio podržati našu akciju. Bio je dobar odaziv publike, pa smo skupili oko 4000 kn koje smo donirali u humanitarne svrhe. Zanimljivo je da nam prilikom tog organiziranja koncerta uopće nije palo na pamet da bi vrijeme moglo poremetiti naš plan. Uopće nismo imali nikakav back up plan, a kiša je padala tih dana, ali smo imali sreću jer je prestala na tonskoj probi i nastavila tek kada je koncert završio. Ovo spominjem jer mi se čini da nešto govori i o našem neiskustvu u tim producentskim vodama; to je nešto o čemu smo kasnije, naravno, više vodili računa, no isto tako i o tome kako sreća prati dobre ideje, što se u više navrata ponovilo kad smo zapinjali!
 
Udrugu smo formalizirali 18. listopada 1997, dakle nekoliko mjeseci nakon prvog, zajednički organiziranog, koncerta. Nakon što smo osnovali udrugu izdali smo prvi broj časopisa Spirit, u 1000 komada. Tiskali smo ga, no iako nije imao neki senzacionalni dizajn dobio je dobre kritike i okupilo se još ljudi oko naše inicijative. Okupila se velika grupa autora – donijeli su svoje stripove, pjesme, članke... Objavili smo i kazetu za koju se okupila većina bendova s onog humanitarnog koncerta, izdali smo je u 100 komada. Drugi broj časopisa smo tiskali krajem 1998. godine i taj broj je već izgledao puno bolje, jer smo u udruzi imali nekoliko članova koji su poznavali Photoshop, tako da je taj broj dizajnom više ličio na uobičajeni časopis. No, s tim brojem smo podigli i nešto prašine, jer smo nespretno i nepromišljeno objavili strip koji je uvrijedio Jehovine svjedoke (s ironijom se osvrnuo na njihove istupe na ulici). Poučeni tim iskustvom, kasnije smo se bunili protiv onoga protiv čega se treba buniti, bez ikakvog vrijeđanja. Treći broj je bio posvećen glazbi, predstavili smo bendove kroz razgovore s njima, pa uz časopis objavili i CD kao kompilaciju bendova i glazbenika predstavljenih u časopisu. Naklada od 1000 komada ovoga puta je dobro prošla. Ispada da su izdanja izlazila jedanput godišnje.
 
 
KP: Mnogi od vas se 1999. godine priključuju radu Glasa 99 preko kojeg ste dalje promovirali te bendove s objavljenog CD-a, mada ne kao udruga Spirit već kao pojedinci. Negdje u to vrijeme Spirit ulazi u svoj prvi prostor u kojem započinjete s kontinuiranim programskim aktivnostima. Kako ste došli do prostora i na koji način djelujete u to vrijeme, prema kojim aktivnostima usmjeravate svoju pažnju?  
 
H. P.: U Glasu smo djelovali i kao udruga i kao pojedinci, surađujući s drugim udrugama i kampanjama. Pille i ja smo se upoznali  negdje u tom razdoblju i ja se tada pridružujem djelovanju Spirita. Negdje u to vrijeme ulazimo u prve prostorije (2000. godine). Djelovali smo nekih 7-8 mjeseci u Mjesnom odboru Luka. Naime, tada su mjesni odbori širom Rijeke besplatno davali prostore na korištenje i mi smo imali sreću da smo se smjestili u jedan od njih, koristeći ured, uz mogućnost korištenja veće sale za radionice. U njemu smo pokrenuli ciklus radionica na koje smo pozivali različite autore da rade s nama i polaznicima, a uglavnom smo se bavili stripom i grafitima. U to vrijeme započinjemo i našu prvu aktivističku akciju vezanu uz Klobučarevićev trg, odnosno nekadašnje Teslino igralište. Tu je problematiku otvorio još Pille u svom prvom, ručno rađenom fanzinu, objavljenom još 1996. godine. Naime, na nekadašnjem dječjem igralištu je započela gradnja podzemne garaže, nakon koje je trebalo biti vraćeno igralište, a namjera je bila i urediti trg. Međutim, zbog podzemnih voda (i 'podzemnih', mutnih planova), izgradnja je stala i cijeli taj prostor je poplavljen, odnosno pretvoren je u jednu veliku lokvu. Uglavnom, igralište je nestalo, nastao je bazen, pa su generacije osnovnoškolaca ostale bez svog igrališta – naime, u jednoj od zgrada na tom trgu je smještena O.Š."Nikola Tesla". S obzirom da je riječ o javnoj površini koja je bila u vlasništvu Grada Rijeke, nas je to dugogodišnje nerješavanje problema potaknulo da javno reagiramo i iskažemo svoj stav. Počeli smo s grafitima koje smo iscrtavali na ogradi postavljenoj oko tog "bazena", odnosno igrališta. Pored grafiti radionica, svake subote smo izlazili na ulicu, pa smo organizirali različite akcije. Jedna od akcija je bila i malonogometni turnir "Za djecu bez igrališta", a uspjeli smo čak i gradonačelnika dovesti da djeci donira loptu. S nekoliko vijećnika smo potom prošetali do tog novog "kupališta", jedan je dečko ronio, ja sam se svukla u starinski kupaći kostim, imala sam plastične šlapice, kapu... na taj performativni način smo iskazali svoj stav želeći javnost upozoriti na problem. Nažalost, taj problem još postoji, nema lokve ali nema ni igrališta, niti volje da se sve sredi. Sramota o kojoj se ne priča glasno, ali se ponovno, evo već dvije godine zaredom kroz program Cestival obraća pažnja na to. Sudjeluju i školarci i škola, izradili su svoje prve foto kolaže, mlađi rezredi poruke, glumili smo stabla, bio je još jedan turnir..."Vraćanje svjetla Tesli" - prostoru i ljudima, bilo je u programu Festivala znanosti - svjetlo 2011! Prva praksa grupnog fotokolažiranja štorija o gradu nastala je u MO Luci, s prizorima Života pokraj Luke, kao vrsta izložbe-zahvale MO na prostoru. Tu praksu fotografiranja nastavljam na radionicama, a samo kolažiranje potaknuo je Pille.

Akcija Ex-igralište Tesla, 2002.
KP: Kako ste i sami istaknuli, u Mjesnom odboru Luka se zadržavate tek 8 mjeseci. Zašto ste se preselili u drugi prostor, odnosno bivšu tvornicu Rikard Benčić? Jeste li promišljeno i svjesno tražili napušteni tvornički prostor ili je igrom slučaja došlo do vašeg umještanja u zgradu unutar tvorničkog kompleksa? 
 
H. P.: U Mjesnom odboru Luka se okupila raznorodna grupa ljudi. Bilo nas je sve više i više, a samim tim sve više i više ideja za različite programske aktivnosti koje je svatko od nas htio raditi. Pokazalo se da je za širenje naših aktivnosti prostor poput mjesnog odbora nedostatan i neadekvatan. Zato smo između sebe započeli razgovarati o novom prostoru, pa smo organizirali neki tip "radionice" na kojoj smo zajednički raspravljali o tome kakav bismo prostor željeli i trebali. Nismo uopće imali ideju da bi naš sljedeći prostor trebao biti tvornički, samo smo razmišljali o prostoru koji bi bio prikladan za određene aktivnosti: koncerte, radionice, izložbe, tribine i slično. 
 
D. P.: Okupilo se nas 10-ak, a ja sam, iako tada nisam imao nikakva iskustva u vođenju radionica, pokušavao biti moderator koji će usmjeriti naše vizije i staviti ih na papir. Dakle, planski smo pristupili razmišljanju o novom prostoru. Svi su govorili što bi tamo trebali raditi, tj. što bi netko od nas htio raditi i što u gradu nedostaje. To je jedna od ključnih karakteristika Spirita – mi radimo na ostvarenju naših misli i djela, sukladno 'svojim željama i potrebama na terenu' tj. provodimo ono što bi netko od nas htio raditi, a onda gledamo mogu li mu i drugi u tome pomoći. Uglavnom, ja sam crtao prostor – on bi svirke; ona bi neki prostor u kojem bi crtala, ali i prostor u kojem bi drugi mogli izlagati svoje radove; netko bi vodio radionice; netko drugi bi pak produkcijski studio; a trebamo i urede, itd. Onda smo se zapitali koji bi prostori mogli biti višenamjenski – recimo, ako imamo svirke, onda bi to mogao istovremeno biti i galerijski prostor; a koji bi prostori trebali imati samo jednu funkciju – recimo u produkcijskom studiju teško da smo mogli zamisliti i javna događanja, itd. Uz sve prostore koji su mogli biti višenamjenski smo stavljali plusiće. Nakon nekoliko sati došli smo do neke skice prostora kakav bi on trebao biti, pa je tako izašlo na vidjelo da trebamo imati jednu veću prostoriju, jednu za studio, jednu za ured, wc i slično. I sve to smo nacrtali. 
 
S obzirom da Grad Rijeka svaki mjesec dana objavljuje natječaje za prazne prostore, mi smo provjerili koji bi od tih u ponudi teoretski zadovoljili naše potrebe. Kada smo napravili najužu selekciju zatražili smo tlocrte tih prostora. Nakon što smo dobili tlocrte Benčića uvidjeli smo da je riječ o gotovo identičnom prostoru koji smo mi zamislili i potom nacrtali. Bez imalo dvojbe smo zaključili - To je to! Otišli smo u tvornicu i pronašli totalno devastirani prostor – kao da je unutra pala atomska bomba. Žali bože da smo bili tako glupi, a vlasnik prostora, dakle Grad, je htio da mi takav prostor i plaćamo. Kako je bilo riječi o pomoći u uređivanju, a i česte su kompenzacije (ulaganje se uračuna u najam) naivno smo pristali da taj prostor unajmimo i onda smo krenuli u čišćenje i sređivanje prostora koji smo uredili metodom recikliranja – iskoristili smo sve pronađene klupice, stolice i druge predmete koje smo negdje pronašli. Zidove i druge stvari smo uređivali kroz grafiti radionice i slično. Uostalom, drugačije nismo niti mogli. U prostor smo se uselili u studenom 2001. godine. Odmah smo počeli raditi programe, a sve 'zarađene' novce na tim programima smo ulagali u prostor, npr. imamo koncert na koji dođe 50 ljudi koji daju 10 kuna za ulaz, a mi od tih prikupljenih 500 kuna kupimo lampe za prostor, i tako redom. Kapacitet je bio za oko 100 ljudi. Sad kad pričam o tim sumama sve mi je smiješno, kao da je to bilo prije ne znam koliko godina i u kojoj valuti (smijeh). No tada je to bilo tako. Rijeka nije navikla za demo bend odvojiti kunu, tek kasnije (čini se, nekako nakon našeg dugotrajnijeg eksperimentiranja) još su neka mjesta počela organizirati događanja manjeg kalibra. De facto mi smo pokrivali dugogodišnju rupu koja je nastala zbog ne odrđavanja koncerata u Palachu. Isto vrijedi i za neke druge programe, a ne samo za svirke. Bilo je desetak godina moratorija na takvu vrstu subkulture. Zanimljivo, Grad je i dalje stimulirao Palach, koji nije plaćao najam za solidno uređen prostor, dok smo mi de facto rupu morali plaćati, uz skoro nikakav support. Tek nakon što smo se 'dokazali', support je počeo pomalo dolaziti. Iako su to bile sume od kojih 'boli glava'. Cijelo vrijeme više dajemo za prostor Gradu, nego što imamo podršku za programe. Možda je vrijedno spomenuti da su se upravo tim prostorom koristila mnoga imena današnje scene, da su tamo nastali ili koristili prostor mnoge inicijative koje i danas rade, da su se organizirale radionice, dogovori, protesti za mir u svijetu, jako puno aktivnosti - prava je šteta što se sve to nije dalje održalo. Svojevrsna idejna supstitucija je današnja Molekula. Naravno, uz neke odmake i razlike, no okvirno "Kreativna kuhinja" je neki prototip Molekule. Osobno smatram da je Benčić bio puno adekvatniji prostor i da je šteta što se nije slijedila naša ideja oko razvoja Benčića. Imali smo plan i za druge prostore oko Spirita. Sad je tamo prazno i propast.
 
 
KP: Tvornicu Benčić ste dakle unajmili od Grada Rijeke. Kako ste pokrivali troškove najma i jeste li u to vrijeme imali podršku nekih donatora, domaćih i/ili međunarodnih?
 
H. P.: Praktički smo prvu godinu bili u skvotiranom prostoru, jer nismo imali sredstva s kojima bismo platili najam prostora. Sve je odlazilo u uređenja. Iako nas je Grad vrlo rano počeo prozivati, jer ne plaćamo najam, nas je hrabrila činjenica da koristimo potpuno ruševan prostor u koji ulažemo svoja sredstva, pa smo mislili da je i to način plaćanja najma. Grad nije tako mislio, pa smo se uvukli u probleme. Nakon godinu dana smo dobili donaciju od američke agencije USAID i tih 30 tisuća kuna nas je spasilo. Nakon tih sredstava koja smo dobili od međunarodnog donatora počeli smo dobivati i neka sredstva na lokalnoj razini što se poklopilo i s nacionalnom razinom jer smo od Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, preteče današnjeg Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, dobili potporu kao klub mladih. U tih godinu dana do 'proboja', organizirano je oko 150 programskih dana, vrlo šarolikog programa. Taj se tempo zadržao dok smo bili u Benčiću. Ukupno oko 1000 programskih dana u 5 godina.

Šarena soba u prostoru bivše tvornice Rikard Benčić
KP: Kakav ste program nudili i kako ste koncepcijski osmislili rad kluba? 
 
D. P.: Odmah smo limitirali ponudu na malom šanku, jer nismo htjeli da se naš prostor pretvori u okupljalište alkoholičara i ljudi koje ne zanima program. Nudili smo sok, kavu, čaj i pivo. Zahvaljujući takvoj politici sami smo uspijevali biti redari, smanjio se broj 'agresivaca'. Godišnje smo organizirali oko 150 različitih programa – koncerti, izložbe, tribine, radionice, dakle sve one tipove aktivnosti o kojima smo i razmišljali kada smo planirali preseljenje u novi prostor. Bio je to klupski prostor, ali opet nije bio uobičajeni klub, a i mi sami smo ga nazivali "Kreativna kuhinja"- different clubbing. Čini mi se važnim istaknuti da nitko od nas u to vrijeme nije radio u Spiritu profesionalno, odnosno nitko nije bio zaposlen. Svi smo osiguravali egzistenciju negdje drugdje, a mnogi su još uvijek bili studenti, tako da je naš angažman u  klubu bio volonterski, hobistički i naravno prožet totalnim entuzijazmom i energijom. Naša je ključna ideja bila stvoriti klub kao prostor i okupljalište kreativaca koji će i sami sudjelovati u proizvodnji programa, pa se s vremenom počela skupljati sve veća grupa ljudi među kojima su se iskristalizirali i oni koji su se sve aktivnije uključivali u rad udruge, na različitim programskim i projektnim aktivnostima. 
 
H. P.: Spomenuti Državni zavod za mladež je našem klubu dodijelio oznaku kluba za mlade, a mislim da smo među prvima bili proglašeni takvim klubom. Pritom je važno istaknuti da mi nismo imali neku plansku politiku prema mladima i za mlade, više smo intuitivno odgovarali na potrebu/problem s kojim se suočavamo. No, naš je rad u to vrijeme bio važan jer su se oko nas počeli okupljati mladi s problemima s kojima smo spontano počeli raditi kroz brojne kreativne radionice, a bilo je važno i naše otvaranje prema svima koji su bili zainteresirani raditi neki program u klubu. UNICEF je u našem prostor radio ankete u okviru svoga Programa smanjenja zdravstvenih i socijalnih posljedica uzimanja droga. Oni su tome pristupili iz stručnog aspekta, a mi iz ovog kreativnog, kulturnog i umjetničkog, smatrajući da je to također dobar način da se pristupi mladima s problemima. Mnogi ljudi su nam kasnije rekli da su upravo zahvaljujući našem prostoru i kreativnom radu uspjeli prevladati krize u koje su upali - Spirit je za njih bio neka vrsta utočišta. Mnogi su tamo spavali, jeli, skoro i živjeli neko vrijeme dok su bili u problemima. Isto tako bio je utočite mladih bendova, crtača, grafitera, i drugih - praktički dvije godine jedino mjesto gdje su se mogli izraziti. Poslije su se otvorila još neka mjesta kojima su se mogli obratiti. Sve u svemu, po riječima mnogih, vrlo korisno mjesto, no razumljivo ne i za svakoga s obzirom na sve navedeno. Tamo si ili došao i 'ostao zauvijek' ili si tek jednom ušao- ne razumio o čem' se radi i nikad više...
 
D. P.: Prvi tjedan mreže Clubture održan je krajem 2002. godine upravo u našem prostoru u Benčiću. Tada je okupljeno desetak organizacija iz cijele Hrvatske koje su se upoznale i počele međusobno surađivati upravo preko mreže. Mi smo se također priključili mreži i počeli razmjenjivati svoje programe. Međutim, mi smo u tom trenutku bili podkapacitirani za tako veliki događaj i okupljanje organizacija - 7 dana smo pored sastanaka i radionica imali i popratne programe – koncerte, izložbe, slušaonice. Svi smo radili volonterski i bili smo na rubu snaga, ali smo iznijeli cijelo to događanje. Ono što je zanimljivo, i što pokazuje da smo imali i "vanjskih" ometanja (osim nerazumijevanja Grada), je odnos medija. Iako smo pressicom najavili 7 dana Clubturea, Novi list koji tada nije previše pratio takva događanja, jednostavno je ignorirao taj program koji je nudio ranovrsna događanja iz cijele Hrvatske. Sjećam se da je ekipa iz Sorosa, koji je podržao program, morala osobno nazvati uredništvo i tek tada su se pojavili reporteri i objavili veliki članak, no nakon događanja. Poslije toga ipak je malo skrenuta pažnja na to što radimo, pa smo malo lakše dolazili do medija. U to je doba prilično važna ova napomena, jer da je tada postojao Facebook ili slični servisi koji danas postoje, mi bi puno lakše skupili sve one koje zanima to što smo nudili. Tada je još sve ovisilo o plakatima i Novom listu kojeg u Rijeci svi čitaju... Svejedno, na nekim smo programima imali mnogo posjetitelja, no ipak neki programi (pogotovo oni u nestandardnim danima, kao utorak, srijeda) su bili manje posjećeni nego što zaslužuju po kvaliteti. Naravno, ovime ne krijem i neke naše početničke greške.
 
U međuvremenu smo se počeli baviti i video produkcijom, jer smo dobili neke donacije koje su nam omogućile nabavku multimedijalne opreme (Apple računalo od Sorosa i kamericu od Care Int.), i to je segment koji smo nastavili sve više i više razvijati do danas kad je to vrlo uspješna sekcija koja surađuje s mnogim udrugama, Turističkim zajednicama i drugima. 
 
 
KP: Prostor u Benčiću ne samo da je bio u ruševnom stanju, nego ste nekoliko puta imali i probleme s poplavama. Iz tih razloga napuštate Benčić i selite se u nove prostore zbog čije neadekvatnosti prestajete s nekim tipovima aktivnosti, kao što su koncerti. Što za vas znači napuštanje Benčića i odlazak u novi prostor? Na koji način tada koncipirate svoje djelovanje?
 
D. P.: U Benčiću ostajemo do kraja 2005. godine. Bilo nam je svega dosta, a posebno nakon te poplave koja nam je dodatno uništila prostor, a još smo neprekidno bili izloženi prašini koja se podizala zbog renoviranja susjedne zgrade u tvorničkom kompleksu. U njoj je trebala biti likovna Akademija, no to im uprkos ogromnom ulaganju nikad nije zaživilo. Tražili smo od Grada da urede i 'naš' prostor, ali kako nismo nailazili na razumijevanje i dobru volju, morali smo odustati od prostora. Odluka je bila teška, nakon toliko uloženog truda, ali smo je morali donijeti. Preselili smo se u novi prostor u središtu grada za koji također plaćamo najam. Ovaj prostor je drugačijeg tipa, nisu mogući glazbeni LIVE eventi – prostor je u zgradi i na katu. Koliko god nam je to bilo teško, morali smo napraviti taj rez i zbog nedostatka vremena, resursa, i financija. Isto tako mi odgovaramo na neke potrebe u gradu, a kako sad ima dosta mjesta za koncerte, nije ni bitno da postojimo u toj funkciji, tim prije što je većini članova to 'dosadilo'.  Stoga smo se okrenuli nekim drugim idejama. Mnogi su strani donatori financirali ovakve klubove samo ukoliko bi klub dobio i financijsku podršku od Grada, koju mi u toj mjeri, nismo imali. Tako da je kao mogućnost za uspješno vođenje Kluba preostala još komercijalizacija na koju nismo pristajali... Kod nas su uglavnom svirali mladi i nepoznati bendovi, neafirmirani autori su radili izložbe i slično. Iz današnje perspektive to nije nikakvo čudo, no tada u Rijeci još nije bilo navike da se plati nekakav upad za nešto što ne poznaješ.
 

Ovdje sada imamo radionice, audio i video studio te prostor za filmske projekcije, predavanja, tribine i slična "mirnija" javna događanja. Video produkciju s kojom smo započeli u Benčiću nastavili smo ovdje razvijati. Ponovno smo pokrenuli i audio produkciju koja je kraće vrijeme zbog neadekvatnih uvjeta u tvorničkom prostoru bila obustavljena. Međutim, nastavila se graditi DJ radionica, kao i ondašnji Internet radio, koje smo započeli razvijati u Benčiću. Dugo godina sam bio DJ i vezan sam uz muziku, a još od samih početaka Spirita uvijek sam svima zainteresiranima pokazivao kako se radi taj posao. Prvotno su te radionice bile besplatne, ali onda smo shvatili da ih moramo naplaćivati, jer je to bio jedan od načina samoprihodovanja. Samim tim podigli smo kvalitetu načina predavanja i prostora "DJ box-a"  - novom opremom, i profesionalno sređenom akustikom.

 

Akcija za Dan voda, 2003. 
KP: Programska usmjerenja Spirita se s vremenom djelomično mjenjaju, otvarate nova područja interesa ili reaktivirate stara. Kako iz današnje perspektive vidite razvojni put udruge, kako u programskom tako i u organizacijskom smislu? 
 
D. P.: Temeljna ideja je ostala ista. Rekao bih da smo donekle profesionalizirali svoje djelovanje, usmjerili ga prema točno određenim i jasnijim tipovima aktivnosti. Znači, prestali smo svoju energiju rasipati na bezbroj raznovrsnih aktivnosti. Do tada nam se nebrojeno puta dogodilo da netko ima prijedlog i ideju i mi je svi odmah idemo realizirati. S vremenom smo naučili stati na loptu, pa kad netko sa strane (izvan matičnog članstva, ili novi član) ima ideju mi je podržimo, ali ne na način da na sebe preuzmemo realizaciju, nego prepustimo onome čija je ideja da je sam provede u djelo, uz našu podršku, koju opreznije dogovorimo. Dakle, sada fokusiramo pažnju na promišljenije preuzimanje zaduženja. Osim toga, počeli smo naše aktivnosti "brendirati", točnije nazivati ih njihovim imenima da ih drugi lakše prepoznaju.
 
Specifično je i dalje za nas da kroz jedan projekt povezujemo više područja, što svima ponekad zadaje muke da shvate o čemu je riječ, ali moramo i želimo tako, jer holistički pristup djeluje finalno i iscjeljujuće i nudi kompletniju sliku ove stvarnosti gdje krutost sistema ljude gura da se opredjele za jednu granu. Tako npr. kroz Helgin Cestival i Karmine za slobodni grad dajemo ideju da kreiranje grada ne spada samo u domenu arhitekture i građevinarstva. Radionice u takvim procesima uključuju kolektivnu kreativnost. Učesnici kreiraju viziju boljeg grada kroz grafička rješenja, instalacije, performanse... Inače na radionicama u školi stavljamo učenike u aktivne uloge koje su simulacija stvarnosti. Primjer za to je i Skriveni kutak – izlazak iz ghetta, serija video priloga okrenutih životu udruga, kreativnih pojedinaca i volontera... prikazivanih na Internetu i nešto na televiziji. Dosta smo radova posvetili osobama s invaliditetom, tako da je došlo do rada na multimedijskim radionicama baš za takve korisnike, i povezivanje filmske kulture s njima.
 
H. P.: Za našu unutrašnju dinamiku i preslagivanje je bio jako važan edukacijski program iz strateškog planiranja koji je 2006. organizirala mreža Clubture. Iako naš strateški plan nikada nije službeno finaliziran, mi smo u to vrijeme mnogo radili na promišljanju strategija organizacije, a to se sve ujedno poklopilo i s našim preseljenjem u novi prostor. Susret s novim uvjetima rada mijenja nam perspektivu, pa je jedna od naših strategija bila i povezati sve resurse i tematski ih kombinirati. Tada smo odlučili potpuno odvojiti, "spin-offirati" video produkciju koju smo tako dijelom profesionalizirali, a u Spiritu smo mogli nastaviti volontirati, održavati radionice, prezentacije i edukacije raznih vrsta, eksperimentirati. Sada su naše financijske krize puno manje. Ono što smo naučili smo s vremenom uspjeli i artikulirati. S vremenom smo se proširili i tematski, pa se sada bavimo i pitanjima urbane ekologije, a radionice održavamo po osnovnim i srednjim školama. Uspostavljamo i nove suradnje, pa smo nedavno započeli partnerstvo s organizacijom Parnas iz Novog Sada s kojom radimo na video produkciji i organizaciji zajedničkog festivala s tematikom života osoba s invaliditetom. Uostalom, suradnja i komunikacija s drugim pojedincima i organizacijama je za nas oduvijek bila važna i to je sigurno smjer kojim ćemo dalje ići. 
 
D. P.: Gledajući unazad, vidimo se kao ekipu (u svim postavama koje smo imali) koja stalno eksperimentira, koja se ne boji probati nešto novo i odgovara na potrebe i probleme u segmentu koji prati. Nekad to učinimo bolje, nekad lošije, no to je normalno u eksperimentiranju. Ono što zaista znamo je da smo skupili jako puno znanja i vizija kroz svoj rad i prava je šteta što nas jako malo koriste ljudi iz Grada, ljudi iz recimo nekakvih firmi i slično, i mislim da je put da se njima bolje prezentiramo – to je ono što nas čeka u skoroj budućnosti. Jedan od pokazatelja tog kursa je sve veće prihvaćanje naše spomenute video sekcije AWE-multigenijalni studio, od strane Turističkih zajednica, pa je na nama da vidimo koji još segment možemo tako predstaviti i biti korisni sebi i drugima. Neke smo aktivnosti već tako predstavljali, pa su neke prepoznate, a neke nisu. Npr. nedavni nesporazum oko plaćanja starih spornih računa sa "Čistoćom" smo riješili tako da smo "za njih" osmislili i odradili radionice o reciklaži u tri srednje škole s osam razreda – to je nešto u čemu oni sami nisu uspijevali. S druge strane, postoji slučaj kada gradski službenik za školstvo doslovce kaže, i to napismeno - službeno, "da se nada kako će nam sretni dječji osmjesi biti dovoljna nagrada za radionice". Nama su dovoljni (ako izuzmemo da bi nekada i jeli nešto) no nisu dovoljni onima koji nam stalno šalju račune. Ipak, zanimljivo je da netko tko ima 10.000 kn plaću to kaže nama - nekakvim volonterima koji nadopunjavaju dio njegovog posla. Ono na što je potrebno paziti, a što vidimo da se drugima događa, je da se u želji za profesionalizacijom, i trci za novcima sve manje bude udruga, a sve više firma, sa svim dobrim i lošim stranama toga. Kada razmišljanje o novcima pretegne mislim da je vrijeme da se promijenimo ili zatvorimo Spirit. Besmisleno je da se izgubi taj duh inovativnosti, eksperimenta, igranja kroz stvarnost. Voljeli bi da više ljudi razumije o čemu mi ovdje uopće govorimo i koliko je to vrijedno za zajednicu. Bit će vrlo loše ako se svi pretvore u 'firme'. 
 
Za kraj je potrebno napomenuti da osim intervjuiranih, kostur Spirita još čine Nazif Habibović i Nataša Batistić, kao voditelji i dio predsjedništva, naravno uz mlađe snage koje se pridružuju po sekcijama u one segmente koji ih zanimaju.

 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.09.2011

TAGOVI