Nevidljivo kulturno pismo grada Osijeka | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nevidljivo kulturno pismo grada Osijeka

Intenzitetom, raznorodnim umjetničkim praksama i imenima osječki POPUP nastoji oponirati tradicionalizmu institucija koje programe realiziraju iz gradskih proračunskih izvora.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Miran Blažek, Incubare, POPUP17, 18.12.2014.

Kada je u travnju 2012. mlada osječka umjetnica Valentina Grubačević po prvi put predstavila svoj umjetnički rukopis u obliku grafičkih instalacija i soft skulptura koje inspirativno crpe iz čarobnog svijeta Mažuranićkina Regoča, odškrinuta su vrata jednog zanimljivog kulturnog projekta nazvanog POPUP. Spomenuta je umjetnica (inače i diplomantica Umjetničke akademije u Osijeku) tom prigodom dijagnosticirala letargicus domesticus osječke scene, ali i mladenački dobrohotno izrazila nadu kako bi upravo projekt POPUP (točnije njegovi sadržaji) mogli analgetički dokinuti spomenuto stanje i ponuditi građanima kvalitetna događanja kojima bi se kultura vratila u zapuštene i zaboravljene prostore u središtu Osijeka.

Na službenoj stranici POPUP-a (točnije, riječ je o blogu jer osim Facebook stranice, oni i nemaju službenu stranicu) moguće je i pronaći svojevrsnu programsku odrednicu ovog široko zamišljenog projekta koji intenzitetom, raznorodnim umjetničkim praksama i imenima nastoji oponirati tradicionalizmu one šačice kulturnih institucija koji programe realiziraju iz gradskih proračunskih izvora, uz neupitnu potporu gradskih struktura i s jasnih konzervativnih pozicija. Iako inicijalno određen kao alternativni dio gradske kulturne tezulje, POPUP se tijekom svoga dvogodišnjeg trajanja nije prometnuo u vehementno ili bukačko sredstvo koje tek proziva, kritizira i upire prstom, već je opozicijski djelovao iz stvaralačke perspektive: nudeći različite (i multimedijske) oblike umjetničkog istupanja, "proizvodeći" ili, češće, predstavljajući umjetnike čiji radovi nisu dio mainstreama ili ustaljene institucionalne produkcije. Dovođenjem tih i takvih umjetnika u tzv. neumjetničke prostore (napuštene trgovine, trgovačke centre, urbana čvorišta, pothodnike i slično) Popupovci su željeli (vođeni i svojom internetskom nomenklaturom) inscenirati "iskakanje" kulturnih (dakle, onih "neočekivanih") sadržaja u središtu Grada kojim su donedavno vladali merkantilni i poslovni sadržaji da bi ih potom čak i oni bespovratno napustili. Njihovim riječima - namjera projekta bila je i ostala staviti umjetnost i kulturu u kontekst svakodnevnog te predstaviti gradsko središte kao prostor za "sve na jednom mjestu", ovoga puta s kulturnih pozicija.

Iščitavajući i pregledavajući sve ono što su do sada ponudili, mora se priznati kako im energije i entuzijazma ne nedostaje. Naime, od travnja 2012. do prosinca 2014. predstavili su čak 17 različitih programa, a događanja su nerijetko realizirana u impresivnom mjesečnom ritmu što je svojevrsni kuriozitet kada se povede riječ o kulturnim projektima. Najbrojniji su programi likovni, izložbeni i instalacijski, ali bilo je ovdje i filmskih projekcija, kazališnih predstava, urbanih koncepata pa i glazbenih sadržaja koji svjedoče o širokoj i otvorenoj umjetničkoj koncepciji. Netko zlobniji mogao bi u tome prepoznati i izostanak čvrstog i jasnog koncepta u kojemu programi dolaze stihijski, a umjetnici po načelu "tko je slobodan ili ima neki rad". No, čini mi se kako je dosadašnji programski patchwork njegova prednost, a ne nedostatak te kako on zornije svjedoči o multipliciranosti umjetničkih izričaja i nastojanju da se pojam umjetničkog djelovanja ne začahuri u priručnu monomorfnu definiciju koja isključuje druge oblike izražavanja.

Prvih nekoliko programa realizirano je zahvaljujući lokalnim umjetničkim snagama, a predstavljena su mlada i relativno neafirmirana imena koja su posredno ili izravno korespondirala s gradskom problematikom (najočitije dizajner Leo Vinković koji je projektom Bajssek predstavio biciklističko mapiranje Osijeka). Sljedeće godine POPUP ugošćuje i poznata imena poput Kate Mijatović i Borisa Greinera, a u travnju 2014. dobiva i međunarodni karakter dolaskom belgijskih umjetnika Van Oersa, Van der Vekena i Tweelinckxa te, mjesec dana kasnije, i mađarskog pionira media arta i aktivista Janosa Sugara

No, najzvučniji program (koji je jedini odjeknuo dalje od gradskih rubova) bila je grupna izložba Odbiennale koja je održana u prosincu 2012., paralelno sa Slavonskim biennaleom u Galeriji likovnih umjetnosti. Tom su prigodom u praznim prostorijama trgovačkog Esseker centra izloženi radovi onih umjetnika koje povjerenstvo nije uvrstilo u Slavonski biennale, ali i radovi onih umjetnika koji ih nisu željeli poslati na natječaj ili su jednostavno željeli biti dijelom te opozicije, kulturnjačke geste koja nastoji redefinirati pojam umjetničke prakse, konzervativnog promišljanja umjetnosti i skučenog institucionalnog pogleda. Tom najsnažnijem i najglasnijem iskoraku u alternativno kasnije su pridodali i polemiku s kustosom tadašnje Galerije likovnih umjetnosti, Vlastimirom Kusikom, a koja je određeno vrijeme služila i kao početna stranica na njihovu blogu. U polemici su se ukrstili pogledi na umjetničku strategiju prenamjene postojećih prostora pri čemu je Kusik u pitanje doveo i programsku platformu POPUP-a pa i cijelu svrhovitost ove organizacije (tvrdnjom kako izlaganjem radova u napuštenim trgovačkim prostorijama doslovno dolazi do zamjene jedne robe drugom – u ovom slučaju kulturnom čija kvaliteta, kada i postoji, ne dolazi do izražaja jer se izgubila u "kaotičnosti svoje ideologije"), a koja je započela benignim komentarom grafita koji je osvanuo na zidu današnjeg Muzeja likovnih umjetnosti. Polemika je zastala na nekoliko postova, a kako je vođena na privatnim Facebook profilima koje neki kulturtregeri smatraju i doživljavaju relevantnim i javnim prostorom kulturne politike koju vode i zagovaraju ne bi se trebala smatrati relevantnom u kontekstu tumačenja nečijih kulturnih aktivnosti ili strategija.

Ipak, u ovom kratkom sumariju POPUP aktivnosti još se frapantnijim čini podatak o dosljednoj i potpunoj nevidljivosti ovih kulturnih entuzijasta i pregalaca. Naime, Osijek je tijekom posljednjih nekoliko godina marljivo dezinficiran od bilo kakvog oblika kontinuiranih aktivnosti, a posebice onih kulturnoga predznaka. Notice i najave takvoga sadržaja vezane su uglavnom uz već bezbroj puta spomenute institucije, njihove proračunske paragrafe koji se inercijski realiziraju, a bilo kakve anomalije u tu učmalu urbanu sliku unosi tek pokoji metak neovisne scene koji povremeno ispali udruga M-art. Kako je onda moguće da su ovdje spomenuti programi POPUP-a promaknuli značajnom dijelu građanstva koji od kulture nimalo ne zazire? Kako je moguće ostati nevidljiv u gradu koji kulturna događanja dobiva na kapaljku, u koji umjetnike tek sporadično pozivaju, u kojemu je kulturni aktivizam slabo poznata sintagma? Kako je moguće nositi takav medijski naziv i u isto vrijeme nemati svijest o modalitetima višemedijske prisutnosti? Jedan od mogućih i u ovom trenutku najuvjerljivijih odgovora jest nepromišljena medijska strategija. POPUP ima dobru stranicu na Bloggeru na kojoj su dostupne informacije o umjetnicima, programima, videozapisi i fotodokumentacija, ali najave budućih projekata ažurnije donose neki drugi portali no oni sami. Nadalje, u internetskom univerzumu moguće je pronaći samo i isključivo najave događanja dok o njima ne postoji doslovno niti jedan recipijentski redak (ovdje treba izuzeti tiskovine poput Konture), kritička ili barem dokumentacijska bilješka. To bjelilo, odsutnost recepcije gotovo da negira njihov značaj kao i činjenicu da već dvije godine intenzivno organiziraju događaje, nude alternativne izvedbe i, još značajnije, imaju prilično dobru posjećenost programa i to programa koji su financijski potpomognuti od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Osijeka (koji im od početka ustupa prostor, financijski ih je podupro nekoliko puta, a dva puta financijskom potporom priključila im se i Osječko-baranjska županija). Spomenuta medijska nepromišljenost zanemaruje druge prostore kulturne "borbe" i pomalo paradoksalno pristaje na tradicionalistički shvaćene modalitete umjetničkog djelovanja. Ukoliko želi opstati i nastaviti djelovati dosadašnjim intenzitetom, POPUP uistinu mora iskakati tamo gdje netko to ne bi očekivao, a ne tek anemično prigovarati o izostavljanju njihova imena s imaginarnog popisa jednako imaginarne osječke alternativne scene.

Spomenuta tvrdnja postaje očitija kada promotrimo popis dosadašnjih programa, ali i onaj posljednji u nizu koji potpisuje osječki umjetnik Miran Blažek, a koji je predstavljen domaćoj publici sredinom prosinca. On, naime, izabire osječki pothodnik (u samom središtu grada u kojemu danas postoji tek nekoliko trgovina dok je nekada bio sama žila kucavica Osijeka) za svoju instalaciju Incubare. Riječ je prostoru koji je nastao uklanjanjem zemlje, a Blažek mu dvoznačno vraća njegov početak. Od zemlje i pčelinjeg voska on oblikuje skulpturu koja predstavlja umanjeni oblik samog izložbenog prostora čime propitkuje pitanje prostora, njegove ispunjenosti, oblika i dinamike. Naime, posjetitelji ulaskom u izložbeni prostor (koji je obojan u bijelo, dakle, nebojom) zakoračuju u prostor unutar prostora, uvijek ga iznova oblikuju na drugačiji način i s drugačijom svrhom. Blažek se istovremeno bavi i mitskim značenjem zemlje jer mjestu na kojemu je tek zemlja bila on vraća upravo masu sačinjenu od zemlje i pčelinja voska; tijelo koje postoji svojim oblikom i materijom. Konceptualno gledajući Incubare je složeniji no što se na prvi pogled čini; on problematizira transformaciju oblika, pitanje granica prostora i njegova značaja, a slučajnost koja se događala tijekom posjetiteljeva ulaska u prostor pri čemu je nekoliko njih potpuno nesvjesno nogom odgurivalo zemljanu masu samom je „djelu“ dala svojevrsnu konotaciju. U tom slučajnom odguravanju corpusa (kako ga naziva sam autor) moguće je uočiti pokušaj ljudske nadređenosti prostoru, ljudsko nastojanje da ga podredi sebi, ukloni nepotrebno ili utilitarno prilagodi trenutku i situaciji. Njihovo viđenje toga prostora (kao i viđenje umanjene replike tog prostora sažete u zemljanom corpusu) pitanje je osobne perspektive, projekcija pojedinca koja se razlikuje i u vremenu i u osobnom poimanju.

Blažekova prostorna "introspekcija" za sada je posljednje poglavlje zanimljivog programskog kaleidoskopa umjetničke grupacije okupljene pod nazivom POPUP. Osječke bi građane svakako trebala radovati činjenica kako u njihovu gradu postoji inicijativa takve vrste koja ima i energije i ideja u osmišljavanju intrigantnih kulturnih koncepata koji bi lijepo popunili inače vrlo praznjikavu mjesečnu "to-do" listu. No, bilo bi zaista neophodno glasnije i promišljenije (pa i agresivnije) prikazati, najaviti i popratiti ovakve programe kako bi jednoga dana uistinu mogli postati značajnim dijelom kulturnog identiteta ili barem pamtljivim događajem nekog drugačijeg kulturnog užitka.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.01.2015