Nevidljivost izbjeglica s invaliditetom | kulturpunkt

Nevidljivost izbjeglica s invaliditetom

Osobe s invaliditetom još uvijek se promatra kao teret za državu u kojoj je zatražen azil – drugim riječima, tek kao objekte milosrđa i opterećenje za sustav socijalne skrbi.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Moises Gonzalez/Unsplash

  • A
  • +
  • -

Prema procjeni UNHCR-a 2020. godine u svijetu je bilo gotovo 90 milijuna prisilno izmještenih ljudi, dok se broj osoba koje žive izvan zemlje u kojoj su rođeni popeo na 281 milijun. U zadnjim godinama udio osoba s migrantskim iskustvom sve brže raste. No iako je riječ o značajnom dijelu svjetske populacije, nerijetko se o migrantima govori kao o monolitnoj homogenoj grupi bez sagledavanja specifičnih iskustava brojnih ranjivih podskupina. Zbog toga razloga mnoge od njih ostaju nevidljive, a njihove potrebe neprepoznate i neispunjene. Na primjer, unatoč tome što je u međunarodnom normativnom okviru generalno prepoznata važnost rješavanja potreba osoba s invaliditetom u područjima ljudskih prava i razvoja – konkretno, u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. godine – iskustva osoba s invaliditetom u kontekstu migracija povijesno su ignorirana – kako u slučajevima migranta radnika s invaliditetom, tako i u slučajevima izbjeglica s invaliditetom.

Nešto više od 15 posto svjetske populacije spada u kategoriju osoba s invaliditetom, dok je u slučaju izbjeglica i interno raseljenih ljudi ta brojka bliža jednoj petini. Riječ je doduše o okvirnim procjenama jer se konkretni podaci o migrantima s invaliditetom ne evidentiraju. Takav pristup dovodi do gotovo potpune nevidljivosti jedne poprilično velike skupine ljudi i izostanka bilo kakve sustavne podrške. Tako je krajem lipnja na predstavljanju svoje knjige The Refugee Status of Persons with Disabilities, Stephanie Anne Motz, švicarska znanstvenica koja se bavi proučavanjem migracija i međunarodnog prava, podcrtala kako “u kontekstu međunarodne zaštite, većina država još uvijek promatra osobe s invaliditetom kao predmete milosrđa, opterećenje za državu – posebno za financijske resurse države – i efektivno provode ono što je u invalidskim pravima naziva medicinskim modelom – to jest, smatraju da je invaliditet samo medicinski problem koji je potrebno liječiti i ispraviti”. 

Unatoč formalnoj pravnoj zaštiti, osobe s invaliditetom u mnogim su zemljama diljem svijeta redovito podvrgnute torturi, okrutnom postupanju i teškoj diskriminaciji na temelju svojeg stanja. Motz ističe da s vremena na vrijeme mogu doživjeti čak i izravne državne progone, no teška zlostavljanja ipak najčešće doživljavaju od strane svojih obitelji, zajednica ili vjerskih organizacija dok sama država ne čini ništa da spriječi takva postupanja. The Refugee Status of Persons with Disabilities stoga istražuje okolnosti u kojima se osobe s invaliditetom koje su progonjene zbog svog stanja kvalificiraju kao izbjeglice, zbog čega bi trebale biti zaštićene Konvencijom o izbjeglicama iz 1951. i Protokolom o status izbjeglica iz 1967. godine. 

Nema sumnje da se neki od oblika maltretiranja koje osobe s invaliditetom trpe kvalificiraju kao progon – to jest, da predstavljaju validan temelj za pružanje međunarodne zaštite. Stephanie Motz kao očigledan primjer ističe osobe s albinizmom, koje ponekad trpe ritualne napade jer određena društva vjeruju da njihovi dijelovi tijela imaju magičnu moć. Međutim, diskriminacija osoba s invaliditetom često poprima i suptilnije oblike. Primjerice, radi stigme vezane uz osobe koje imaju poteškoće s mentalnim zdravljem, određene države diskriminatorno uskraćuju sredstva ustanovama koje pružaju odgovarajuću brigu za mentalno zdravlje. Nadalje, životni uvjeti i stanje u institucijama koje bi trebale skrbiti za neuroatipične osobe u nekim su zemljama izuzetno loši. Pacijente se u takvim institucijama nerijetko drži u teškim, nehumanim i ponižavajućim uvjetima, a ponekad postaju i predmet nasilja i iživljavanja. Institucionalizirane osobe u takvim institucijama mogu umrijeti od zlostavljanja i zanemarivanja, sve pod krinkom liječenja. Motz napominje kako je “kategoriziranje ovih ljudi kao izbjeglica još uvijek rijetka pojava iako se za njih može reći kako su izloženi progonu, da doživljavaju potpuni nedostatak državne zaštite, a sve je to izravno povezano s njihovim stanjem”.

Motz svoju analizu temelji na pretpostavkama ranije spomenute UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Značaj same konvencije sastoji se u tome što je bazirana na društvenom modelu invaliditeta, umjesto na nedostatnom medicinskom pristupu koji je dugo vremena predstavljao dominantan narativ. Naime, umjesto koncentriranja na zdravlje osobe i načine liječenja ili redukcije nekog fizičkog problema, društveni model naglašava potrebu za uklanjanjem društvenih prepreka koje sprječavaju osobe s invaliditetom da ostvaruju vlastita prava i potpuno sudjeluju u zajednicama. Posljedice zastarjelih pristupa kao što je spomenuti medicinski model su višestruko štetne – primjerice, dovode do uvriježene percepcije da osobe s invaliditetom ne mogu voditi kvalitetan život, da jedino mogu predstavljati teret, da ovise o isplatama socijalne pomoći ili milosrđu itd. Sve to osoba s invaliditetom oduzima mogućnosti slobodnog djelovanja i zatvara ih u začarani krug ovisnosti. Društveni model stoga umjesto na pojedinca naglasak stavlja na nužnost prilagodbe zajednica, kako bi postale što pristupačnije i inkluzivnije

Dakle, prema Stephanie Motz, pravo na društvenu uključenost i autonomiju jedno je od ključnih načela socijalnog modela kodificiranog u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Umjesto izolacije i institucionalizacije osoba s invaliditetom, u Konvenciji se opetovano naglašava dužnost društava da uključuju osobe s invaliditetom, kao i nužnost stvaranja prostora u kojima mogu donositi vlastite odluke i uživati autonomiju uz potporu koja se pruža po potrebi. Podrška ili briga mogu biti potrebni za socijalno uključivanje, no institucionaliziranje osoba s invaliditetom prečesto je bila standardna opcija, pogotovo kada se protivi željama te osobe. Međutim, unatoč tome što je Konvencija ratificirana u više od 180 zemalja, kršenje se preuzetih obveza ne percipira kao uzrok progona ili razlog za odobravanje međunarodne zaštite.

“Zatvaranje osobe na temelju njezine vjere ili seksualnog identiteta bez njezina pristanka, kao i provođenje prisilne institucionalizacije te osobe kako bi je se izliječilo od njezinih pogrešnih vjerskih pogleda ili njezina 'nemoralnog ponašanja' u većini će država azila predstavljati progon. Nasuprot tome, prisilna institucionalizacija osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim teškoćama i njihovo prisilno liječenje samo na temelju njihovog invaliditeta i dalje se redovito prakticira u mnogim zemljama diljem svijeta i često se ne smatra progonom”, zaključila je Motz u svojoj studiji.

Kako je spomenuto, osobe s invaliditetom suočene su s različitim vrstama diskriminacije i nedostatkom službene zaštite, stoga ih se ne može jednostavno uvrstiti u kategoriju ranjive populacije. Različite skupine koje se ponekad grupiraju zajedno pod krovnim pojmom ranjive trpe raznolike oblike diskriminacije. Situacije žena, mladih migranata i odraslih muškaraca nisu iste, kao ni njihova iskustva. Motz je zato podcrtala da isto vrijedi i za izbjeglice s invaliditetom koje izabiru integraciju i slobodu nasuprot sažaljenja i povučenosti. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom stoga "obećava povećati svijest o diskriminaciji svih osoba s invaliditetom, uključujući radnike migrante s invaliditetom, izbjeglice s invaliditetom i hendikepirane žene i djecu koji traže sigurnost u nediskriminirajućem okruženju". Međutim, praksa migracijskih politika je nažalost drugačija jer se protokoli o međunarodnoj zaštiti ne referiraju na Konvenciju zbog čega specifična iskustva izbjeglica s invaliditetom ostaju formalno neprepoznata. Europski forum osoba s invaliditetom je stoga prošle godine predložio niz konkretnih prijedloga koji se dotiču prepoznavanja specifičnih problema izbjeglica s invaliditetom – prijedlozi sežu od bazičnog prikupljanja podataka, identificiranja oblika invaliditeta kod svakog pojedinca, pa do osiguranja pristupa obrazovanju, zdravstvu i dostojanstvenim životnim uvjetima. Ukratko, potrebno je osigurati uvjete za uključivanje u društvo bez prepreka.

Unatoč tome, donositelji odluka osobe s invaliditetom još uvijek promatraju kao teret za državu u kojoj je zatražena međunarodna zaštita – drugim riječima, tek kao objekte milosrđa i opterećenje za sustav socijalne skrbi. Motz napominje kako široko rasprostranjena, ali istovremeno prešutna, kritika definicije izbjeglice koja uključuje osobe s invaliditetom tvrdi kako bogate nacije u kojima se traži utočište ne mogu služiti kao bolnice za ljude iz ostatka svijeta. Takva cinična perspektiva ponovno odražava medicinsku paradigmu invaliditeta i zanemaruje važnu ulogu koju društvene prepreke igraju u svakodnevnom životu osoba s invaliditetom. Stephanie Motz piše kako je dobro poznato da režim izbjegličkog prava počiva na surogat zaštiti jer “nudi zaštitu onima koje su njihove vlastite države iznevjerile, izlažući ih ozbiljnoj i diskriminirajućoj šteti zbog toga tko su ili u što vjeruju. Isto mora vrijediti i za osobe s invaliditetom kada bježe od ozbiljnih opasnosti i ugroza s kojima se suočavaju zbog svoje invalidnosti, a koje njihova država dočekuje s čistom ravnodušnošću u najboljem slučaju, a sudioništvom u najgorem. One zaslužuju zaštitu koju nudi Konvencija o izbjeglicama".

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.




Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 23.06.2022

VEZANE VIJESTI

Prostor uključivanja, prostor sigurnosti

Piše: Ana Vučić
Konferencija platforme Upgrade tematizirala je ključna pitanja vezana za pokretanje Interkulturnog društvenog centra kao važne poluge integracije u Zagrebu.

I to je pitanje kulture: Cjeloviti pristup inkluziji

Autorica: Josipa Lulić

U prvoj epizodi podcasta I to je pitanje kulture Josipa Lulić i Tomislav Medak razgovaraju o ulozi inkluzivnosti u oblikovanju javne sfere.

Između politike i prakse

Piše: Matko Vlahović

Na ovogodišnjim Tjednima izbjeglicama su organizirana dva okrugla stola na kojima su problematizirane institucionalne politike i prakse integracije izbjeglica.