Nihilistički smijeh | kulturpunkt

Nihilistički smijeh

Bez minimuma autorefleksije humor zapada u lijenost cinizma i nihilizma u kojem je svaka tema jednako vrijedna.

Piše: Matko Vlahović

Foto: Unsplash/Tim Mossholder

  • A
  • +
  • -

“Postoji ozbiljan problem s time da se ljudi ne znaju zajebavat’ na vlastiti račun. Ako se ne znamo šaliti na vlastiti račun imamo samo neku ksenofobnu i šovinističku perspektivu u kojoj je smiješno rugati se s onim s druge strane granice, a zapravo ne s onim bliskim.”

(Asja Bakić na tribini Funny how)

Kada je Elon Musk, prema javno dostupnim podacima trenutno najbogatija osoba na svijetu, prije nekoliko tjedana konačno odlučio – možda bolje rečeno, bio prisiljen – kupiti društvenu mrežu Twitter, u jednoj od prvih objava pompozno  je najavio kako je humor ponovno dozvoljen. Iako se ubrzo pokazala netočnom, Muskova objava je rijetko koga iznenadila. Narativ koji je pozorno iskonstruirao kao opravdanje i motivaciju za kupnju poprilično neprofitabilne društvene mreže velikim se dijelom oslanjao na pitanje moderiranja humora i slobode govora. Prema Musku i njegovim brojnim obožavateljima humor se na Twitteru, ali i ostalim moderiranim online prostorima, našao u raljama pripadnika woke zajednice koja svojom cancel kulturom ograničava slobodu izražavanja. Muskova kupnja Twittera u ovom je rakursu zapravo tek jedan u nizu primjera u kojima pitanje statusa humora zauzima važno mjesto u javnom diskursu i služi kao legitimacijsko sredstvo reakcionarnih političkih stajališta. 

O načinima korištenja humora u ekstremističkim online zajednicama već smo i ranije pisali na Kulturpunktu. U međuvremenu se diskurs o humoru oformljen na mreži prelio i u hrvatski javni prostor – prvo putem društvenih mreža i raznih foruma, a zatim i u mejnstrim političkim strankama i medijima. U tom je pogledu posebno indikativan nedavni slučaj stand-up komičara Aleksa Curaća Šarića koji je u svojem nastupu u zagrebačkom klubu Sax izvodio ni manje ni više nego "šale" o silovanju. Gledateljica koja se našla u publici izašla je za vrijeme nastupa i zatim svoje iskustvo podijelila na Instagramu. U postu koji je izazvao određenu razinu pozornosti u medijima i javnosti, gledateljica piše: "Nije smiješno, niti najmanje. Umjesto osuđivanja seksualnog nasilja mi kroz humor doprinosimo daljnjoj normalizaciji. U publici je također sjedila barem jedna osoba koja je doživjela seksualno nasilje, najmanje što su Lajnapov tim i club Sax mogli napraviti je upozoriti kakve neukusne šale stoje na repertoaru!".

Čini se nepotrebnim izvan ovog komentara raspravljati zašto su stand-up nastupi o silovanju i ismijavanje žrtava ili bilo koje ranjive skupine, koje još k tome izvodi muškarac, problematični, traumatični i politički regresivni – ukratko, šovinistički. Umjesto toga slučaj u Saxu možemo promatrati kao primjer koji simptomatično razotkriva mnoge probleme aktualnog pitanja o političkom značenju humora, pogotovo kada se u obzir uzme njegovo centralno mjesto u suvremenim kulturnim ratovima.

Kako je spomenuto, rasprave o humoru, a posebno o stand-up komediji, zadnjih se godina šablonski ponavljaju. Neki poznati dobrostojeći komičar srednjih godina nađe se na meti kritika zbog nekog dijela svojeg nastupa. Obično je riječ o šali u kojoj se na neosjetljiv način koriste iskustvom određene ranjive društvene skupine – žene i trans osobe su osobito omiljena tema. Jednom kad se ukaže na problematične dijelove njihovih materijala i njihov stvarni efekt u određenom društvenom kontekstu, ti komičari ne gube previše vremena na preispitivanje vlastitog materijala, već automatizmom krenu raspredati o tome kako se svemu dozvoljeno smijati. Zatim će u narednim nastupima pred prepunim auditorijima redovito pričati kako su kenslani, kako se bore za slobodu govora, kako njihovi kritičari imaju previše društvene moći, kako se njihove riječi izvrće, kako "woke rulja" upropaštava zabavu i tako dalje.

Sličan se narativ mogao primijetiti i na spomenutom hrvatskom primjeru. U zajedničkoj izjavi za javnost pripadnici su grupe Lajnap Comedy, čiji je Šarić član, poručili kako je "stand-up kritika društva kroz apsurd, kroz teme koje su generalno teške i traumatične. Javno govorenje u ovom obliku naravno da izaziva reakcije u ljudima i ako će ova reakcija ljudi učiniti da se u javnom prostoru više govori o silovanju, ako je nagnala ljude na promišljanje i izazvala druge snažne reakcije onda je misija ovog stand-upa postignuta". Dalje u izjavi nastavljaju s tvrdnjama: "I ljutnja je reakcija! Svi trebamo biti ljuti ako će ta ljutnja učiniti da se svijet promijeni na bolje. Bravo za reakciju! Svaka čast jer odjek ovoga može učiniti da svijet sutra bude bolje mjesto." Eto, sredovječni muškarci žele šalama o silovanju mijenjati svijet, kad ih samo osobe bez smisla za humor ne bi tlačile do sad bi ga vjerojatno i promijenili.

No kad sarkazam i krindž ostavimo po strani, članovi Lajnapa svojom izjavom zapravo zrcale argumente koji se nerijetko mogu čuti u raspravama o statusu humora, osobito od strane komičara koji se nađu na meti kritike. Linija argumenta obično tvrdi kako je komičar u potpunosti suveren i određuje o čemu i kako se želi šaliti i provocirati, dok publici preostaje da se smije – primjerice, britanski komičar Ricky Gervais redovito voli isticati kako je njegov posao zapravo uvrijediti ljude i bez kompromisa ih suočiti s tabu temama. Dakle, zadaća je humora i komičara da nas suoče s onim što je neugodno. Ili, kako Lajnapovci ističu, da humor "kao umjetnička forma daje još jedan poligon za javno govorenje o temama, naglašava, prenaglašava i dovodi do apsurda sustava". Međutim, nikad ne čujemo mnogo o tome koji to sustav žele dovesti do apsurda, niti imamo učestale prilike vidjeti bazičnu razinu svijesti o kontekstu, društvenim odnosima moći i vlastitoj poziciji ili iskustvu komičara. Bez takvog minimuma autorefleksije humor zapada u lijenost cinizma i nihilizma u kojem je svaka tema jednako vrijedna te postaje potpuno svejedno ismijava li se pripadnica_k ranjive skupine ili milijarder. 

U svom komentaru na Gervaisove transfobne šale, sličnu stvar je primijetila i Natalie Wynn, kreatorica YouTube videoeseja Contrapoints: "Stvar je u tome što ne mislim da mnogi komičari zapravo vjeruju u potpuno nihilističku ideju komedije. Mislim da se ponekad pretvaraju kad pokušavaju izbjeći kritiku. Mislim, uzmite čak i one najedgy bijele komičare i slušajte način na koji pričaju o svojim junacima, Lennyju Bruceu ili Georgeu Carlinu. Uvijek postoji element divljenja njihovoj hrabrosti, riziku, subverziji, govorenju istine. Drugim riječima, pokazuju razinu brige za istinu, a ne samo za ono što ljude nasmijava. Pa možda prije nego što uopće možemo razgovarati o onome što je smiješno, moramo imati razinu zajedničkog dogovora o tome što je istina i što je moralno ispravno." 

Vratimo se konačno na uvodni problem legitimacijske funkcije humora. Odgovor ne treba tražiti dalje od spomenutog nihilističkog karaktera i s njime povezanog konformizma. Nihilistički smijeh po sebi nikad nije subverzivan, niti izaziva društvene odnose moći – štoviše, normalizira ih. Budući da njihove platforme, programi i stajališta nužno počivaju na cinizmu i nihilizmu, takav smijeh vrlo lako šovinističkim političkim akterima ili milijarderima omogućuje zauzimanje pozicije branitelja slobode govora, dok je ono što nazivaju kulturom otkazivanja tek izraz obespravljenih i potlačenih za minimumom pravednosti i reprezentacije u simboličnom prostoru. Sudeći po tome koliko je javnih osoba zapravo uspješno bojkotirano, teško je ne zaželjeti barem nešto bolju efikasnost kenseliranja.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 11.11.2022

VEZANE VIJESTI

Ne želimo popularnost, želimo pozornost

Piše: Ivana Pejić
U kojoj su mjeri disruptivne aktivističke taktike, kao što je uništavanje kulturno-povijesnog nasljeđa, korisne u skretanju pažnje na ekološku krizu, a koliko u tome odmažu?

Kultura otkazivanja novinarskih standarda

Piše: Lujo Parežanin

Mainstream tretman kulture otkazivanja ukazuje na niz problematičnih pojava u medijskom polju u kontekstu digitalnog oglašavanja i viralnosti društveno toksičnog sadržaja.

Uvod u digitalnu kontrarevoluciju

Piše: Matko Vlahović
Beznadnost potaknuta krizom pokazala se kao zapaljiva smjesa koja potpiruje digitalnu reakciju manosfere – nekoherentnog online pokreta koji mahom prisvaja taktike ljevičarske kontrakulture.