Nije u šoldima sve | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Nije u šoldima sve

Nagrađivani sitcom Schitt's Creek nudi toplu, neklišeiziranu utopiju malomještanskog zbližavanja preko klasnih granica.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Kanadska serija Schitt's Creek ovoga je tjedna ušla u povijest kao prva humoristična serija koja je osvojila Emmyje u sve četiri glumačke kategorije, a k tome je još i pobijedila u svim ostalim glavnim kategorijama za humoristične serije (najbolja serija, režija i scenarij). Bio je to posve zasluženi trijumf i povod za slavlje, samo što kao fan (novopečeni, počeo gledati ovog ljeta) i nisam imao s bogznakim slaviti na društvenim mrežama jerbo osobno znam točno... četvero ljudi koji su gledali seriju? A znam hrpu serijskih ubojica koji znaju gledati svakojake opskure!

Kako to da je jedna serija za koju tako malo ljudi zna – tako temeljito pomela na inače sablažnjivo ziheraškim Emmyjima? Pa, kao prvo, to je serija za koju zna jako malo ljudi kod nas. Kao i općenito izvan Sjeverne Amerike, gdje je premijerno prikazivana na minornom kablovskom kanalu Pop TV. Nije Schitt's Creek ni u SAD-u, doduše, sad neki rejting-efendija tipa Modern Family, ali jest dobio jako puno na vidljvosti kada je Netflix otkupio prava na reprize i uvrstio ga u svoj repertoar prije tri godine.

Uz napomenu da ga i dalje nema na Netflixovom repertoaru za ove prostore, kao ni na – koliko je meni poznato – nijednom drugom legalnom streaming servisu kod nas. Pa ako ste znatiželjni, preostaje vam samo da spustite povez preko oka, nasadite papigu na rame, zgrabite bocu ruma (ili bar rooma) i napravite ono što ovdašnjim serijoljupcima ionako nikada nije bilo strano. Svejedno, godinama smo mahom ignorirali Schitt's Creek. Zašto? Mogu jedino govoriti u svoje ime, pa ću reći da sam dugo izbjegavao seriju jer mi je kombinacija već viđenog koncepta i tupave skatološke igre riječima u naslovu imala aromu... Arrested Developmenta za siromašne duhom? Na što su otprilike upućivale i prve, uglavnom mlake kritike. 

Jer prva sezona jest bila simpatična, ali i ništa više od toga. Donedavno bogata obitelj Rose, sredovječni Johnny i Moira i njihova djeca u dvadesetima, David i Alexis, spadnu na prosjački štap, bivaju prisiljeni smjestiti se u zabitom gradiću Schitt's Creek te se humor većinom bazira na njihovoj nesposobnosti prilagođavanja nebogataškom životu – ništa osobito originalno. No serija poprima nove obrise već u idućoj sezoni, kada se Roseovi počinju miriti s time da njihov boravak u Schitt's Creeku neće biti kratkog vijeka i tako se malo-pomalo počinju i uklapati u mještansku zajednicu i njezin život.

To je već jedna zanimljivija priča, ali je i tu postojala opasnost da serija ode u jedan drugi klišej – onaj hladnih, bešćutnih bogataša kojima obični, "mali" ljudi pomognu da ponovno nađu toplinu u svojim srcima. Pa ima taj jedan super moment usred treće sezone – u kojoj su Roseovi već sve manje uljezi u Schitt's Creeku, a sve više dio njegove plejade dobroćudnih ekscentrika – kad se Johnny i Moira čeznutljivo prisjećaju svog prijašnjeg života, da bi se onda zapitali: "Ali... jesmo li tada uistinu bili sretni?" Na što se znakovito pogledaju, pa se oboje osmjehnu a ona iskreno usklikne: "O, da! Bili smo TAKO sretni!".

Schitt's Creek nikada ne banalizira u stilu "bogataši loši, mali čovjek dobar". Roseovi nisu loši ljudi koji postanu dobri, oni su pretežno okej ljudi koji kroz nekoliko sezona suptilno, organski postanu – bolji ljudi. Nisu čak ni disfunkcionalna obitelj: naravno da će ih to što će se silom prilika morati svi skupa zgurati u skučeni motelski smještaj dodatno zbližiti, ali u startu je jasno da među njima ima puno ljubavi i uvažavanja, ma koliko da David i Alexis znali kolutati očima na svoje roditelje, a egocentrična Moira katkad i stavljati svoje interese ispred onih svoje djece. 

Roseovi rastu kao osobe, ali tako da kao likovi uvijek ostaju dosljedni sebi: David se nikada neće do kraja otresti svoje snobovštine ni Alexis svoje razmaženosti, isto kao što će i Moira uvijek biti ekstravagantna diva, i kad treba i kad ne treba (najčešće uopće ne treba). Schitt's Creek će promijeniti Roseove – ali će i Roseovi promijeniti Schitt's Creek, pa će tako David pokrenuti obrt s kojim će mjestu donijeti dašak metropolskog hipsteraja, a i Johnny će iznaći priliku da na lokalnoj razini primijeni svoja umijeća iz dana kada je vodio nacionalni videotekarski imperij. Pametna je i autorska odluka da Johnny i Moira budu u skladnom braku, izbjegavajući tako sve one zamorne, stoput prežvakane zaplete oko bračnih kriza viđene u tko zna koliko obiteljskih sitcoma.

I dok su romantični odnosi u sitcomima (i ne samo sitcomima!) nerijetko točka u kojoj se posebno napadno osjeti scenaristička ruka koja nasilu vuče konce da bi se zadovoljila forma, gledajući Schitt's Creek sam se neočekivano zatekao kako istinski, baš svim srcem navijam za Davida i Alexis da se spoje sa svojim srodnim dušama. Još bolje: dok sitcomi često ne znaju što da više rade s likovima nakon što se ljubavno skrase, David uistinu procvjeta tek kada nađe ljubav svog života – stvarno se ne sjećam kad sam zadnji put u nekoj seriji vidio jednu tako slatku i dirljivu romansu. Nikada više neću čuti Simply the Best Tine Turner istim ušima!

Kao feelgood seriju o provincijskom (su)životu, Schitt's Creek se ponekad uspoređuje s Parks and Recreation i... ima nešto u tome. Jest da nije baš isti tip humora – Schitt's Creek nema tako rafalnu paljbu forama i zapravo više naginje dramediji – ali obje serije pružaju sličan osjećaj topline druženja s vašim omiljenim fiktivnim malomještanskim čudacima. Uz jednu bitnu razliku, a to je da je suživot u Pawneeju više bio... kohabitacija? Možda ne plenkovićevski tvrda, ali ipak kohabitacija: uvijek je postojala barijera između nadobudne policy wonk Leslie i nezahvalnih blue collar žitelja Pawneeja. Leslie Knope nikada nije uistinu bila dio Pawneeja, pa ga je naposlijetku i ostavila za sobom. I okej, poruka da su neke klasne razlike nepomirljive možda i jest realističnija, ali... 

Štajaznam, živio sam i u velikom gradu i u malom mjestu i volim ja grad i to kako je u njemu lako naći istomišljenike, samo što oni uvijek nekako budu manje-više... iste klase kao i ja? Dok se u manjim mjestima znaju sklapati ta neočekivana prijateljstva s ljudima s kakvima u gradu možda nikada ne biste ni došli u dodir, prijateljstva ne uzduž nego preko klasnih granica. Pa mi je jako blisko i privlačno to nepokolebljivo, gotovo utopijsko inzistiranje Schitt's Creeka da smo svi skupa ispod kože sličniji nego što mislimo i da uz malo dobre volje i razumijevanja možemo naći zajednički jezik sa svakim i sretno živjeti jedni s drugima. Ima li ljepše utopije?

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 25.09.2020

VEZANE VIJESTI

Male stvari koje život znače

Piše: Tonći Kožul

Iako je još jedna dramedija o komičarki koja glumi neku verziju sebe, Better Things redovito iznenađuje načinima na koje uspije stopiti svakodnevne prizore u nešto dirljivo.

Samo ljubav je tajna dvaju svjetova

Piše: Tonći Kožul

Serija Forever zanimljiva je, dirljiva i ne sasvim obična ljubavna dramedija koja tjera na razmišljanje.

Top 25 najboljih serija 2018.

Piše: Tonći Kožul
Zlatno doba televizijske produkcije nastavilo se i u 2018. godini, na čijem kraju donosimo izbor najzanimljivijih dramskih, humorističnih i animiranih serija, i svega onog između.