Ništa bez civilnoga društva | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ništa bez civilnoga društva

Europska kultura, načelo supsidijarnosti, uloga kulture u odnosima EU i susjedstva – samo su neke od tema koje se provlače kroz razgovor s Helenom Drnovšek Zorko.

Razgovarao: Miroslav Zec
  • A
  • +
  • -

Helena Drnovšek Zorko kao voditeljica Odjela za kulturnu suradnju slovenskog Ministarstva vanjskih poslova jedna je od najupućenijih u sve što je slovenska kultura prošla na putu za Uniju kao i način na koji se danas upravlja razvojem europske kulture. Ono što kod Drnovšek upada u oči je iznimna važnost koju pridaje nevladinom sektoru i "živoj" kulturi kao stupovima kulturne scene. Pri tome će bez sustezanja priznati da se u promjenjivom krajoliku suvremene kulture daleko bolje snalaze ljudi iz civilnog sektora, upućeni na "borbu" za svaki euro, nego javni službenici kojima često manjka znanje čak i temeljne terminologije.

KP: Što kultura danas znači u EU i koji su se problemi iskristalizirali?



H. D. Z.: U Europskoj uniji na snazi je načelo supsidijarnosti koje ima za cilj osigurati da se odluke donose što je moguće bliže građanima te na razini na kojoj je to najučinkovitije, a koje u slučaju kulture predviđa da se njome bave pojedinačne države, tako da ne možemo govoriti o jedinstvenoj europskoj kulturi. To je i jedan od razloga što je u Europi premalo novca predviđeno za financiranje kulture i kulturne razmjene. Zajednička osobina europske kulture je raznolikost i to ne samo između nacionalnih kultura, nego i različitih etničkih skupina, zatim raznolikost koja je plod migracijskih procesa i slično. No postavlja se pitanje - postoji li nešto što je kolektivna dimenzija europske kulture? Često pričamo o tome kako je Europa poznata po svojoj kulturi - ali što je ta kultura? Kad o tome pričamo, važno je spomenuti i ideju da kulturu ne čini samo umjetnost, nego da se radi o nečem puno širem što utječe na razna područja društva i razne aspekte našeg života. Važnost takvog shvaćanja kulture danas raste i na političkoj ravni te dobiva svoju ulogu pri donošenju propisa. Bitna je i problematika interkulturnog dijaloga, koji je neka vrst supstituta za frazu "kulturna raznolikost", a bavi se odnosima između različitih grupa koje žive u Europi i pitanjem kako te skupine mogu živjeti zajedno bez previše tenzija, što trenutno nije slučaj.

KP: Koji su europski prioriteti u odnosu prema hrvatskoj kulturi i cijeloj ovoj regiji?

H. D. Z.: Želja nam je svakako implementirati i poboljšati kulturnu suradnju i pritom uključiti ne samo sve zemlje iz okružja, nego i sve okolnosti. Također, želimo istražiti kako uopće graditi regionalno partnerstvo, jer ako kažemo da u Europi imamo zamor od proširenja, činjenica je da ga imamo i na Balkanu, odnosno s obje strane granice. Moramo otkriti kako prevladati taj zamor i izgraditi partnerstvo s državama koje osjećaju da je Balkan važan dio Europe. Ključno pitanje danas je - kako potaknuti razumijevanje da su Balkan i balkanska kultura nezaobilazan dio Europe? Ova regija može ponuditi odgovor na to pitanje, ali potencijalno i na neka druga pitanja s kojima se suočava današnja Europa.

KP: Kao voditeljica Odjela za kulturnu suradnju u međunarodnim odnosima pri Ministarstvu vanjskih poslova, prava ste adresa za pitanje - kakvu ulogu igra kultura u odnosima EU i njenog susjedstva?



H. D. Z.: Pitanje ima li kultura ulogu u vanjskoj politici povezano je s pitanjem kako izgleda kultura u izvaneuropskim zemljama. Slovensko predsjedavanje došlo je upravo na vrijeme da se uključi u raspravu o toj problematici i pokuša na njoj dodatno poraditi. Organizirali smo konferenciju u Ljubljani naslovljenu Nove paradigme i novi modeli u kulturi u vanjskim odnosima Europske unije gdje smo među ostalim pokušali definirati radi li se o zajedničkoj Europskoj agendi, ako da - koji je njen sadržaj i tko su mogući sudionici u njezinoj izgradnji. Također nam je bilo važno postaviti to pitanje u odnosu na naše blisko susjedstvo, naročito regiju Zapadni Balkan, odnosno Jugoistočnu Europu, a naposljetku i u odnosu na ostatak svijeta. U raspravu je bilo uključeno puno elemenata iz europskog susjedstva, koji su dobili priliku iznijeti svoje mišljenje pred onima koji donose odluke na razini cijele EU. Posebno naglašavam da smo imali u vidu dvije zainteresirane strane - s jedne strane one koji odlučuju te s druge samo društvo koje su predstavljali razne udruge i pojedinci s područja kulture. Došli smo do spektra zaključaka i preporuka, prvi se aspekt odnosio na politiku i uključivao je preporuke ustanovama i nacionalnim državama o instrumentima kako provoditi, zajedno sa sadržajem koji smo smatrali da je bitno uključiti. Drugi su aspekt činile vrlo konkretne preporuke civilnom društvu.



KP: Koje su najvažnije preporuke europskim institucijama?

H. D. Z.: U preporukama europskim institucijama naglašena je važnost ulaganja europskih sredstava u svrhu poticanja moblinosti - između EU i susjedstva, ali isto tako unutar samog susjedstva. Važan je transfer praksi i iskustava te otvaranje prostora za diskusiju. Jedan od zahtjeva je da financijski instrumenti Unije, prije svega pretpristupni fondovi, uključe potrebe kulturnog sektora, dok je preporuka da se pritom prepozna ključna uloga civilnog društva. Najvažniji zaključak je - kako god izgledala Europska agenda za kulturu, nije je moguće provesti bez aktivnog sudjelovanja civilnog društva, i to ne samo onog iz EU, nego i svih zemalja partnera.



KP: Je li formiran kakav jasan zaključak o odnosu baštine i takozvane žive kulture, čemu treba dati primat?

H. D. Z.: Jedan od zaključaka Konferencije, u formi zbilja snažnog zahtjeva bio je - dajmo prednost suvremenoj kulturi. Samo ona nudi ili barem traži odgovore na pitanja današnjeg i budućeg vremena, zato je izrazito važna. Ona gradi kulturnu baštinu budućnosti. Odlučno zahtijevamo da suvremena kultura bude jednaka ili važnija od baštine.

KP: Kako je Slovenija prevladala tipičan postsocijalistički problem neravnoteže, uključujući i financijsku neravnotežu između državnih ustanova i civilnog sektora?



H. D. Z.: Ne mislim da smo prevladali tu neravnotežu, i ako poslušate komentare ljudi koji se u Sloveniji bave kulturom, vidjet ćete da problema ne nedostaje. U svim bivšim socijalističkim državama na snazi su konzervativne kulturne politike, s obzirom da kultura u pretpristupnom periodu nije podlijegala načelu supsidijarnosti, taj se sektor nije razvio na način na koji se razvila poljoprivreda, policija itd. Najednom postali smo dio EU, no kultura, umjetnost i kulturno tržište i dalje su prilično nejednako razvijeni, pri čemu ljudi koji se bave kulturom iz pozicije nevladine scene nemaju jednake prilike kao oni iz državnih ustanova. Pogledamo li nadalje primjer mobilnosti, razmjene umjetnika i umjetničkih rezidencija, Slovenija ne može ravnopravno sudjelovati u tom procesu jer ne mogu ponuditi umjetničke rezidencije koje su kod nas nepostojeća institucija.

No nije to i jedino negativno naslijeđe postsocijalitičke kulture - govorimo li o kulturnoj povijesti Europe, uglavnom govorimo o povijesti zapadne kulture koja je u velikoj mjeri analizirana i čest je predmet diskusija. S druge strane vrlo malo znanstvenih istraživanja bavi se pitanjem što se dogodilo na Istoku u zadnjih 50 godina. Ne postoji povijest istočnoeuropske kulture koju je moguće uključiti u korpus europske kulturne povijesti i to je također nešto što je vrlo bitno razviti, u protivnom ćemo se naći u vrlo neravnopravnom položaju. Vjerujem da je iskustvo istočnih zemalja izuzetno važno za sve europske zemlje žele li naučiti živjeti zajedno u budućnosti.

KP: Kad već govorimo o Istočnoj Europi, kakav subjektivan stav prevladava u Sloveniji osjećate li se kao Istok ili Zapad?



H. D. Z.: Kao integralni dio bivše Jugoslavije, Slovenija se nalazila između Istoka i Zapada. Zato mi je danas vrlo nelagodno kad čujem da se govori isključivo o postkomunističkim društvima. U svim diskusijama koje slave pad Berlinskog zida skloni smo zaboraviti da je Jugoslavija bila između - za nas koji smo imali jugoslavenski pasoš i mogli s njim putovati u oba smjera nije bilo Berlinskog zida. To je naravno izuzetno važan događaj, no pogledamo li što se događalo u Jugoslaviji - bilo je toliko unutarnjih tenzija da jedva da smo zapazili taj događaj. Bili smo okupirani našim vlastitim problemima, nadolazećim raspadom države i tragičnim ratom. Moramo se, prvo u regiji, a onda i na razini EU, zapitati - što se dogodilo i zašto se to dogodilo? Ne smijemo zaboraviti ni da je Europa prije 50-ak godina bila poprište ogromnog rata, a to nije tako daleko vrijeme da bismo mogli mirne duše zaključiti da smo sad sigurni. Analiza socijalizma je nešto što je vrlo važno jer moramo priznati - nije sve bilo loše, naročito kad pogledamo današnju Europu koja traga za sličnim konceptom. Ta analiza i činjenica da iskustvo bivše Jugoslavije može ponuditi određenu ekspertizu za budućnost EU može poboljšati samopouzdanje regije koje je toliko bitno, za samu regiju i za Uniju.



KP: A koliko je Slovenija danas objektivno kulturno povezana s regijom?

H. D. Z.: Pogledate li sudjelovanje Slovenaca na konferenciji Exit Europe reklo bi se da je u velikoj mjeri povezana s regijom. Veze koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji nisu bile samo institucionalne veze, velik dio tih veza činila je kulturna i intelektualna razmjena koja nije bila institucionalizirana. Te su veze dakako popucale uslijed rata i svega što se dogodilo, a u 90-ima je bilo i politički nekorektno pokušavati ih obnoviti. No danas mislim da smo svi svjesni važnosti ponovne uspostave i institucionalizacije veza. Puno kulturnih ustanova u Sloveniji sve više teže ustanovljavanju novih veza i iskreno žele surađivati s ovim područjem. Primjer je izdanje Sarajevskih bilježnica, inicijativa skupine pisaca iz bivše Jugoslavije započeta u Sarajevu s težnjom intelektualne razmjene na tlu bivše Jugoslavije. U šest godina objavljeno je 26 književnih izdanja, radi se o ediciji koja nikad nije postojala u bivšoj Jugoslaviji i vrlo dragocjenoj inicijativi koja nudi platformu za pisce poput primjerice Dubravke Ugrešić i drugih autora koji žive u inozemstvu i ne žele ili ne mogu tiskati u nacionalnim edicijama. No to je i platforma za istraživanje na raznim slavističkim katedrama diljem svijeta.



KP: Za kraj što jedna nacionalna kultura može očekivati od ulaska u EU - prije svega što se promijenilo u slovenskoj kulturi ulaskom u Uniju?




H. D. Z.:
Povezaniji smo s europskom kulturom, imamo pristup Programu Kultura. Sve je jednostavnije, a naročito kulturna razmjena. Doduše rezultat ulaska je konfuzija osobnog identiteta - pitanjem jesmo li Slovenci ili Europljani. Rješenje je vjerojatno u tome da nađemo formulu po kojoj možemo biti oboje, po kojoj jedno ne isključuje drugo. Moramo prihvatiti da smo Europljani i to je jedini način da kao Hrvati ili Slovenci sudjelujemo u europskoj kulturi.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 11.12.2009