Nitko ne pripada tu više nego Zepter | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nitko ne pripada tu više nego Zepter

U trenutku kada kulturne industrije sa snažnom tendencijom komercijalizacije postaju isplativija verzija "kulture", u Oktobarski salon sve se oči upiru s posebnom pažnjom.

Pišu: Ivana Hanaček i Ana Kutleša

Kad su 20. oktobra 1944. ujedinjene snage Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije i Crvene armije oslobodile Beograd od 1.287 dana duge fašističke okupacije, počelo je novo poglavlje u povijesti grada i formiranje njegovog novog identiteta, koji će "crvenim oktobrom" ostati obilježen i do danas, usprkos na svim razinama ojačanoj i u javnom diskursu dominantnoj restauraciji fašističkih i ultranacionalističkih ideja. Upravo je u tom suvremenom društveno-političkom kontekstu nužno aktivirati ideje antifašizma, i to ne samo kroz nominalno prisjećanje. Jedan takav nominalni spomen jest i beogradski Oktobarski salon, pokrenut davne 1960. godine, a danas godišnja međunarodna izložba suvremene umjetnosti, ujedno i ključna takva manifestacija na regionalnoj razini. Svoju popularnost među kustosima i umjetnicima, posebno na lokalnoj razini, Oktobarac ipak ne duguje antifašističkom predznaku svog imena, pa ni zavidnoj tradiciji i kontinuitetu u reprezentaciji suvremene umjetnosti, već činjenici da je on u srpskom kontekstu ostao de facto jedini program posvećen suvremenom umjetnosti koji može računati iz godine u godinu na dostatne javne financije. O rezanjima gradskog proračuna za kulturu možda najbolje govori podatak da su u 2012. ukinute dotacije gradskim kazalištima za financiranje novih predstava, a izdvajanje za kulturu na državnoj razini ionako već godinama ne prelazi 0,6%. Dok je beogradski Muzej savremene umjetnosti, još jedan "oktobarski izdanak", osnovan 20.10.1965., zatvoren radi rekonstrukcije već 6 godina, kulturne industrije sa snažnom tendencijom komercijalizacije s lakoćom postaju isplativija verzija "kulture" za Beograd.

U tom kontekstu ne čudi da se u Oktobarski salon, svojevrsnu ugroženu vrstu, sve oči upiru s posebnom pažnjom. Kustoski parovi po principu "jedan domaći/regionalni – jedan strani", kojima je posljednje dvije godine Kulturni centar Beograd, organizator Oktobarca, povjeravao kuriranje, snažnije su pozicionirali Salon na mapi međunarodnih umjetničkih manifestacija, što nije nužno prolazilo bez kompromisa koji su otupili kritičku oštricu. Salon zasigurno ima značajan potencijal u kreiranju svojevrsne platforme za kritičko pozicioniranje prema aktualnim društveno-političkim okolnostima, a da bi se on ostvario potrebna je vizura domaćeg/regionalnog kustosa koji dobro poznaje lokalni kontekst.

Kada je na 54. Oktobarskom salonu kustoska palica povjerena upravo jednom takvom, domaće-regionalnom kustoskom timu, i još prvi put izabranom putem natječaja, očekivanja su bila opravdano visoka. Kustoski koncept, pod naslovom Nitko ne pripada tu više nego ti potpisuje Red Min(e)d/Crvena, kustoski tim čije članice Danijela Dugandžić Živanović, Katja Kobolt, Dunja Kukovec i Jelena Petrović djeluju u različitim poljima (suvremena umjetnost, aktivizam, feministička teorija) na relaciji Sarajevo-Beograd-Ljubljana-München.

Same kao fokus svog kustoskog rada ističu "neprestano preispitivanje i istraživanje mogućih polja emancipacijskog mišljenja, ali i djelovanja kroz zajedničku ideju o feminizmu koja se provlači u kolektivnim procesima proizvodnje znanja i njihovog aktivnog odnosa prema svakodnevnom životu". Aktualni Oktobarski salon polazi od njihovog vremenski neograničenog projekta Living Archive (Živi arhiv) koji se "bavi (ne)mogućnostima probijanja kroz okoštale institucionalne i patrijarhalne modele proizvodnje znanja." Dakle, mogućnost poraza vlastite feminističke agende otvaraju već u startu, dovodeći u zagradu (a time i u pitanje) mogućnost probijanja patrijarhalnih modela, umjesto da inzistiraju na njegovoj nužnosti. U suvremenom kontekstu, kad su seksizam i šovinizam shvaćeni kao norma i kulturna odrednica, a rodna diskriminacija vlada na svim razinama, pojava kustoskog tima s feminističkom agendom ohrabruje, ali njihov pesimizam koji je u tu agendu upisan duboko uznemiruje. 

Referirajući se na arhiv kao otvoreno mjesto proizvodnje drugačijeg znanja, Salon donekle izmiče ustaljenim principima reprezentacije, pa tako uz tradicionalni medij izložbe, sadrži i tzv. "ne-radne stanice", a to su: arhiv video radova i raznovrsne dokumentacije nazvan perpetuum mobile, audio/video kabina u kojoj se snimaju različiti diskurzivni sadržaji i tako odmah dokumentira ono što nastaje tijekom Salona, digitalna rerna gdje se materijali uređuju i digitaliziraju, zatim čitaonica i forum kao poprišta diskusija, predstavljanja, razgovora, i napokon kustoska škola, radionica kuriranja u polju suvremene umjetnosti.

Ovi se brojni formati lako mogu svesti na arhiv i radnje vezane za dokumentiranje te na radionice i diskusije, upravo kao što se i naizgled bogat program Salona, kad se izuzme program u drugim gradovima i onaj kojeg organizira direktno KC Beograd, svodi na nekoliko performansa i diskusija te filmske projekcije po principu Ilegalnog bioskopa. Tako heterogenost formata postaje tobožnja, a izmicanje tradicionalnoj salonskoj izložbi iz perspektive publike ne znači gotovo ništa. Stručnoj publici koja posjeduje predznanje iz suvremenih umjetničkih praksi i zanima se za feminizam u tom kontekstu ovi formati mogu biti zanimljivi, ako za njih nađu dovoljno vremena u svojim prekarno-radnim rasporedima, ali pripadnici tzv. šire publike teško da će osjetiti da pripadaju tu, a pogotovo više od ikoga. 

Možemo zaključiti da je ne-reprezentacijski dio Salona svojim specifičnim sadržajem doveo pod veliki upitnik sam koncept i želju da se suvremeni feminizam definira kroz stvaranje novih oblika zajedništva, ili je u najmanju ruku pokazao da se akteri u polju angažiranih umjetničkih praksi prvo moraju "između sebe" dogovoriti što bi to feministička borba kroz umjetnost danas trebala biti, pa tek onda izaći među šire slojeve. 

A širim slojevima ostaje izložba, kojoj također nedostaje osnovna artikulacija ili odgovor na pitanje: što je feminizam danas ili barem kako ga vide kustosice Salona, više ili manje potpomognute radovima suvremenih (uglavnom) umjetnica. Teško je u izboru radova ne primijetiti kroničan nedostatak aktualnih tema retradicionalizacije društvenih odnosa koju proizvodi neoliberalni kapitalizam: oduzimanje socijalnih prava poput zdravstva i obrazovanja ženu (ponovno) čvrsto veže uz kuću gdje joj preostaju isključivo uloge njegovateljice, kuharice i spremačice.

Ta se tema neposredno nazire u radu riječke umjetnice Milijane Babić Tražim posao, performansu u trajanju od godine dana tijekom kojeg je umjetnica putem tiskanih oglasnika tražila i radila "bilo kakve poslove", s obzirom da od neplaćenog prekarnog rada u sferi suvremene umjetnosti ne može (pre)živjeti. Komentirajući poziciju umjetnice-radnice Babić je kroz temu nezaposlenosti i konkretne poslove koje je radila (čišćenje, peglanje, konobarenje) otvorila prostor prema promišljanju novog patrijarhata u kojem su žene posebno ugrožene, ne samo jer među nezaposlenima  čine većinu nego i jer su osuđene na slabije plaćene, a fizički vrlo naporne poslove, te su prema općoj stopi znatno siromašnije od muškaraca.

Rad Tražim posao također dobro ilustrira činjenicu da aktualnost naše rodne diskriminacije nije isključivo žensko pitanje, a ponajmanje pitanje žena. Stoga čudi podzastupljenost feminističkih tema iz vizure (muških) umjetnika, pogotovo ako imamo na umu da su kustosice u izboru radova uzele u obzir svjetsku produkciju. Tako se izložba u cjelini, iako sadrži nekoliko vrlo zanimljivih radova, doima kao prikaz stvaralaštva žena diljem svijeta, ma na kojoj razini političke artikulacije ono bilo, a nedostatak bilo kakvih smjernica za razumijevanje umjetničkih koncepata u vidu legendi, tj. opisa radova, dodatno podcrtava osjećaj kakofonije koja onemogućava komuniciranje bilo kakvog značenja. 

Kao posljednja, ali nikako ne i najmanje važna točka kritike ovogodišnjeg Oktobarca jest pitanje prostora u kojem se manifestacija odvija. Radi se o bivšoj robnoj kući Kluz, danas u vlasništvu korporacije Zepter čijim potrebama i služi, tako da se u njoj, pored Zepterovih proizvoda, često promovira i Zepterova umjetnička kolekcija. U promotivnim i informativnim materijalima Oktobarca, a kamoli u kustoskom tekstu, ovo se nigdje ne spominje, a tek kad smo kao dio grupe na vodstvu kroz izložbu stigle na drugi kat, kustosice su pojasnile da je dio izložbenog prostora ograđen crvenom traku, a u kojem su izložena ulja na platnu u maniri 19. stoljeća (neki od njih s neizostavnim motivom ženskog akta), zapravo dio Zepterove kolekcije, koja se tu našla kao kompromisno rješenje. Naime, kao uvjet besplatnog korištenja Kluza, Zepter je zatražio da djela iz kolekcije budu uvrštena u postav Oktobarca; odbivši to, kustosice su pristale da se u odvojenom dijelu zadrži kolekcija, jer su se, citiramo, "zaljubile u zgradu". U jednom radijskom intervjuu Jelena Petrović ističe kako bez Zepterovog ustupanja prostora ne bi bilo izložbe i kako u kontekstu zatvorenih muzeja ne možemo više govoriti o javnim prostorima, te da je suradnja s prostorima u vlasništvu privatnog kapitala možda problematičan ali i jedini način da se djeluje. Čak i da pretpostavimo da to u beogradskom kontekstu i jest točno, to ne priječi kustosice da se na javno financiranoj manifestaciji tim problemom otvoreno pozabave i učine ga predmetom rasprave. 

U istom intervjuu Petrović kaže kako "ne bi vezivala politiku s prostorom nego sa sadržajima" – sadržaj koji je ponudila manifestacija Nitko ne pripada ovdje više nego ti nažalost je teško povezati s konkretnim i jasno artikuliranim političkim stavom, a želja da se prostor ne veže s politikom odaje dubinsko nerazumijevanje odnosa moći u suvremenom neoliberalnom kontekstu. Ako netko ne razumije koliko su naši (gradski) životi, koncepti rada i nerada, javnoga i privatnoga, a naposljetku i umjetnička proizvodnja i reprezentacija, određeni prostornim politikama, teško da može feminizam smjestiti u relevantan okvir i ponuditi smjerove djelovanja adekvatne današnjem stanju na terenu.

Fotografija: Manja, detalj iz robne kuće Kluz

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 31.10.2013