Nježna kontrakultura 1990-ih | kulturpunkt

Nježna kontrakultura 1990-ih

Kolektiv Daklelososi pojavljuje se kao šarena, otkačena i pristupačna skupina mladih izvođačica koje svojim antimodnim performansima narušavaju koncept općeg crnila i pesimizma tranzicije.

Pišu: Ljubica Anđelković Džambić i Iva-Matija Bitanga

Revija Daklelososa na 24. Salonu mladih / Fotografije: privatne kolekcije članica Daklelososa

  • A
  • +
  • -

Ako bi zadatak na početku ovog teksta bio izdvojiti ključne pojmove od kojih može krenuti priča o Daklelososima, možda bi najprikladniji bili "neformalno" ili "slučajno". Umjetnička skupina Daklelososi, bilo da govorimo o njenom nastanku, načinu djelovanja ili konceptu njihovih performansa, bila je izrazito neformalna "nakupina" (kako su se same deklarirale) mladih umjetnica čije je djelovanje započelo znatiželjom, slučajno, a trajalo je dokle god im je to bilo zanimljivo i zabavno. 

Kada se iz današnje perspektive sagleda doba u kojem se okupljaju Daklelososice, jasno je da nije moglo biti drugačije. Vrijeme je to poslijeratnih 1990-ih godina: vrijeme neizvjesnosti, suočavanja s prvim posttraumatskim reakcijama na dotad  nedoživljenu nehumanost ratnih prizora, nametanja nove ideologije koje je zatiralo nadu u bolje sutra. To se osobito odražavalo na mlade slobodnomisleće ljude, čije su slobode otvoreno zatirane tuđmanovskom cenzurom koja je svoje mikroaktivnosti sustavno razvijala kroz racije i bizarne policijske kontrole u klubovima i na događanjima gdje se okupljala publika koja je pratila alternativnu glazbu i umjetnost, odnosno publika koja je razmišljala drugačije od nametnutih matrica postratne režimske kulture. 

Za razliku od danas, doba je to prije početka korištenja internetskih društvenih mreža i široke dostupnosti digitalne tehnologije, nedovoljno razvijene svijesti o potrebi dokumentiranja događanja kod mnogih tadašnjih aktera rubne umjetničke scene, što rezultira relativno oskudnom i ponekad teško dostupnom arhivskom građom o tadašnjoj alternativnoj kulturi. Mnogo je toga ostalo prepušteno sjećanjima aktera koja su se (pre)često pokazala krhkim osloncem u pokušaju rekonstrukcije umjetničkih pojava u preddigitalno doba.

Rad Mije Krkač, model: Iva-Matija Bitaga

Scena devedesetih je bila vrhunska, od Eurokaza u kojemu su pozvali najrazličitije šašavce zajedno s renomiranim trupama, HNK koji je imao sjajnih opernih, plesnih i kazališnih izvedbi, PiF, Animafest – toga svega ima danas, da, ok, ali tematski su bili znatno provokativniji, a naročito su bili duhovitiji, u odnosu na današnje produkte koji su kao "duboko misaoni", ali pretjerano politički korektni, uz rijetki tračak duhovitosti, većina samo čemer i tmurnost. Od samostalnih, hm, bilo je puno pojedinih malih inozemnih dueta, solo izvođača, znatiželjnika, koji su došli dati potporu napaćenoj (post) ratnoj Hrvatskoj sa svojim mini projektima, izložbama i performansima, ali ne i kao modne revije - Daklelososice su bile jedinstvene u tome!

dr. sc. Sabine Florence Fabijanec – Flo, znanstvena suradnica HAZU, 1990-ih manekenka Daklelososa

Pokušaj kratkog prikaza djelovanja ove skupine, temeljen na sjećanjima autorica ovog teksta i potpomognut fotomaterijalima i razgovorima s ostalim sudionicima, započinje povratkom u zimu 1996. godine. Tada se se deset studentica[1] treće godine Akademije likovnih umjetnosti na Jabukovcu prvi put okupilo povodom pripreme zajedničkog nastupa 4. travnja na reviji u zagrebačkom klubu Gjuro II, na koji ih poziva Emerik Gudelj, tadašnji student TTF-a. Ponukane pozivom i iz kreativne znatiželje, djevojke se prihvaćaju izrade modnih kreacija koje nastaju kroz specifičnu likovnu interpretaciju, te se odlučuju i identificirati kao umjetnička grupa začudnog naziva Daklelososi.[2] Ova se revija pokazala početnim impulsom, okidačem za daljnje istraživanje različitih materijala i tekstilija, iz čega vrlo brzo nastaju i čitave antikolekcije za samostalne antirevije. 

Zvučno ime, atraktivni (anti)modni performativni nastupi obilježeni autoironijom i light provokativnošću, u kratkom su vremenu Daklelososicama osigurali status rado viđenih umjetnica u raznim zagrebačkim klubovima, pa će kroz sljedeće dvije godine grupa svoj izraz etablirati na brojnim nastupima.[3] Gjuro II postaje njihova baza kroz redovne sesije četvrtkom koje programski vodi Nikola Devčić Mišo, čiji iskusni promotorski njuh brzo prepoznaje izvedbeni potencijal ove skupine.[4] Osim u Gjuri II, revije su se zaredale i u drugim klupskim i galerijskim prostorima, a pratili su ih i drugi tipovi umjetničkih angažmana, poput izrade scenografije za koncerte bendova i revije drugih dizajnera, samostalne i grupne izložbe članica, performansi i urbane intervencije te sudjelovanja u različitim akcijama inicijative Attack,[5] kojima su vješto premošćivale granice između rubnih, underground izvedbenih prostora i onih muzejsko-galerijskih.

1995., Gjuro II ili Jabuka

Biti Daklelososica značilo mi je biti dio neke nove, progresivne, zanimljive struje oko koje se dizala graja. Malo i prestižno. Privukao me svježi kreativni tok, zajedništvo, zabavnost takvog rada i promišljanja, nešto novo. Moda je bila medij, ne motiv za sebe ili cilj. Podupirali su nas neki profesori, kolege, prijatelji, ljudi koji su pratili likovnu i performersku, kazališnu scenu. Bile smo hit, na neki način. Bile smo primljene s velikim odobravanjem i oduševljenjem. Mislim da smo bile osvježenje za razne scene, modnu, likovnu, performersku. Materijali su bili: žica, papir, razne tkanine, plastka, kaširani papir, često dosta elaborirane ručne izrade. Neke sam koristila i ranije, neke ne. Učila sam na licu mjesta. Period Daklelososa definitivno me oslobodio u smislu javnog nastupa i vezanosti za jedan medij. Donio mi je puno samopouzdanja.

Ana Kadoić, prof. likovne kulture, samostalna umjetnica ilustratorica, 1990-ih članica Daklelososa

Ana Kadoić u vlastitom modelu

Težnja dijela grupe da se u umjetnosti promoviraju nove ideje i pravci dovela je do toga da su Jasminka Končić, Ida Mati i Iva-Matija Bitanga predložile Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU) koncept izložbe Salon mladih[6] kao međunarodnog natječajnog festivala posvećenog svim vrstama umjetničkog stvaralaštva, a ne samo likovnog. Upravo je tako u njihovoj organizaciji 1998. godine realiziran 25. Salon mladih kroz intenzivni jednomjesečni program koji se osim u galerijskim i muzejskim prostorima održavao na brojnim alternativnim gradskim lokacijama. 

Poetika Daklelososa nastajala je spontano, umjetničkim odlukama koje nisu određivale nikakve kalkulacije i koje su nerijetko bile trenutne te prilagodljive vremensko-prostornim zadanostima izvedbe. Prepoznatljiv oblik njihovih performansa postaje poigravanje konvencijama modne revije, a već prva izvedba rezultira odlukom umjetnica da se za daljnje nastupe[7] angažiraju "antimanekenke" i "antimanekeni" koje su pronalazile među svojim prijateljima, kao i među pripadnicima umjetničkih i alternativnih skupina sličnog senzibiliteta.[8]

Antimodni status i potpuna demokratizacija pristupa "modnoj pisti" uključivala je prihvaćanje ljepote tijela u svim oblicima i proporcijama i negiranje nametnutih standarda, a upute izvođačima bile su da tijekom nastupa mogu činiti što god žele i što misle da je najbolje u datom trenutku. Time se uloga izvođača bitno proširila s "tijela koje nosi modnu kreaciju" na aktivnog performera, pa su ovi antimodni performansi tek labavo slijedili koncept modnih revija: nakon improviziranog i ironiziranog catwalka po pozornici ili pisti, izvođači su ponekad nastavljali performans ulazeći u prostor publike, zadržavajući se i izvodeći daljnje radnje prema vlastitom nahođenju.

24. Salon mladih, 20. rujna 1996.

Naša publika modu zasigurno nije dolazila gledati jer tu nije bilo mode. Bilo je odjevnog eksperimenta i istraživanja govora mode u kontekstu čiste umjetnosti. Na naše su performanse dolazili jer smo bile zanimljiva i dinamična performerska grupa koja je pružala dobru zabavu, slobodan ulaz u klubove, promociju pivovara, besplatne koncerte i sl. Živjelo se intenzivno i cijeli taj period izgleda mi kao jedan kontinuirani party. Preko dana rad na klasi, noću nastupi. Sjećam se da sam jednom sve te odjevne mobile (a bili su ogromni!) nakon nekog nastupa u gradu mrtva-hladna dala u garderobu Saloona gdje smo izašli tu večer. Preneraženo lice garderobijerke teško je zaboraviti.

dr. sc. Jasminka Končić, izv. prof. na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, 1990-ih članica Daklelososa

Model Jasminke Končić, pozira Maja Kovač, Studentski centar u Zagrebu, izložba studenata profesora Šuteja

Osim zanimljive fuzije neobičnih kreacija različitih autorskih iskaza i performerskih sposobnosti i osobnosti izvođača, suradnja Daklelososa s brojnim kreativcima ukazuje i na jednu značajnu karakteristiku aktera onodobne scene: u nesebičnim "uskakanjima" u grupne projekte, u suradnjama koje su se odvijale bez zadrške, razvijao se osobit kolektivistički duh koji je krasila nesebična razmjena vlastitih umjetničkih i kreativnih ideja. Bilo je posve prirodno sukreirati neko događanje bez opterećenja autorstvom, pa tako nije rijetkost da su za kreativne dosege nekog projekta bili zaslužni pojedinci iz više grupa, premda se to nikada nije posebno isticalo. 

Daklelososi su u tom periodu najviše suradnji ostvarili s grupama The Schizoid Wickler's, Zli bubnjari, Schmrtz Teatar i mnogim pojedincima. Njihove dijelom disparatne umjetničke tendencije spajale su se kroz performans kao krajnje otvorenu izvedbenu formu, ali i "prepoznavanje skupine istomišljenika kojima je stvarnost 1990-ih bila ružna, dosadna i siva pa su odlučili napraviti neki svoj svijet u paralelnoj dimenziji", kako će to u sjećanjima na suradnju s Daklelososima ustvrditi Ana Franjić, članica The Schizoid Wickler'sa .

Prvi put sam ih vidio 29. lipnja 1996. na open air festivalu na Ponikvama gdje sam nastupao sa svojom tadašnjom grupom Schmrtz Teatar. Kako smo i mi bili grupa koja je svjetonazorom i imidžem odskakala od uobičajene "alter rock" spike te smo koketirali s visokom umjetnošću, odmah smo u Daklelososicama prepoznali srodne duše i ubrzo počeli surađivati na raznim poljima. U moru "uniformiranih" mladih ljudi odjevenih u tada popularne karirane košulje ili majice rock bendova, one su unijele dašak mode i visoke umjetnosti, otprilike kao što je Viviane Westwood dala "vizualnu injekciju" punk rock pokretu. Moglo bi se reći da su Daklelososice i cijela ta scena bili jedan vapaj za pomoć, krik izgubljene generacije kojoj je rat pojeo najbolje godine života pa smo, umjesto da jadikujemo i lamentiramo nad sudbinom, odlučili zasukati rukave, okupiti se u manje plemenske zajednice i spas potražiti u umjetničkom radu. Okruženi jeftinim nacionalističkim kičem ili ispraznim eskapizmom koji nam se nudio, ponudili smo vlastita D.I.Y. (do it yourself – "uradi sam") rješenja neopterećeni strukovnim uspjehom ili zaradom.

dr. sc. Mario Kovač, kazališni redatelj, 1990-ih voditelj Schmrtz Teatra

Umjetničko obilježje Daklelososa temeljilo se na pristupu izradi odjeće likovnim i kiparskim tehnikama i materijalima, uz svjesno ignoriranje zadatosti krojačkog umijeća, čime su otvorili posve nove prostore istraživanja, kako u antimodnom, tako i u likovnom smislu. Od samog početka modeli su bili vidno nenosivi, a među članicama grupe nije postojala nikakva ambicija da se etabliraju u svijetu mode.[9]

Kreacije, za koje su od termina "odjeća" pogodniji termini "nosivih konstrukcija" ili "modnih objekata", nastajale su od različitih materijala (papir, vatelin, celofan, drvo, žica, platno, najlon, tapison, karton, tekstilije i dr.) i izrađivane raznim tehnikama poput kaširanja, punjenja materijala te spajane ljepilom, žicom i šivanjem. Stvaralačka logika ostala im je primarno likovna, a premještanjem u novi medij izvedbe dobila je posve nove konotacije. Premda je svaka od umjetnica u svoje modele utkivala vlastitu likovnu poetiku i viziju, zajednička karakteristika svim kreacijama bila je nesputanost umjetničkog pristupa, što se posljedično odrazilo i na način nošenja ovih modela tijekom antimodnih performansa, u koje se spontano uključivala i publika.

Rijeka, Korzo, Biennale mladih Mediterana, Cirkus Bijesne gliste, 1997.

Za mene su Daklelososi bili: iznenađujuće, drugačije od viđenoga, jaki umjetnički dojam, kolorit koji ugodno izmiče, dotiče i izaziva pažnju nesmetano. Ugoda i znatiželja. Pojava Daklelososa bila je totalno opuštena, fluidna, u nekom vidu prkosna i kreativna energija sačinjena od puuuuuuno pojedinaca koji isto briju. Dobro da su se pojavile. 

Tanja Kljaić, magistra dizajna, 1990-ih fotografkinja Daklelososa

Iako su nastale slučajno, Daklelososice su očito bile potrebne vremenu u kojem su djelovale. U trenutku kada Zagreb još uvijek obitava u svojevrsnoj egzistencijalnoj obamrlosti tranzicijskog perioda, na sceni se kao reakcija na to stanje pojavljuje šarena, otkačena i pristupačna skupina mladih izvođačica koja svojim istraživačkim performansima na rubu provokativnosti narušava koncept općeg crnila i pesimizma. Suprotstavljajući dekadenciji datog vremena svoj kontrolirani izvedbeni kaos temeljen na elementu ludičnosti, svojim su bojama, humorom i nepretencioznošću kritiku sistema pretvarale u igru tim sistemom. Odabravši neočekivano vedar pristup opresivnim vremenima, sasvim su sigurno izazivale pozitivan šok gdje god su se pojavljivale, te u kratkom periodu ostvarile značajne umjetničke rezultate koji vrijede biti zabilježeni. 

Ja sam bila fan Daklelososa. Ne znam za reakcije drugih, mene je sigurno inspiriralo i dalo mi neku vrst krila da i sama budem hrabrija da radim ono što želim.

Irena Jukić Pranjić, docentica na ALU Zagreb, prof. likovne kulture, strip crtačica i animatorica, 1990-ih fan Daklelososa

[1]Ivana Franke, Gordana Koščec, Jasminka Končić, Ana Kadoić, Ida Mati, Ksenija Domančić, Ljubinka Grujin, Danijela Stanković, Mia Krkač i Iva-Matija Bitanga. Skupini se kasnije priključuje i Koraljka Kovač.

[2]Ime Daklelososi nastaje prokušanom dadaističkom metodom nasumičnog odabira i spajanja nespojivog: žmirečki odabrati prstom riječi na nasumično otvorenoj stranici knjige koja se našla na stolu, a riječ je o monografiji slikarice i akademske profesorice Nives Kavurić Kurtović, a dvije riječi koje su se našle ispod kažiprsta bile su "dakle" i "lososi".

[3]Kronologija revija i projekata: Godina 1996.: Prva revija i izložba Daklelososa, 4. travnja 1996., klub Gjuro II, Zagreb; Druga revija Daklelososa, 8. svibnja 1996. u GSK Jabuci, održana u programu naziva Road house (D.J. Viduka, Prlja i Šparka puštali su glazbu, a Daklelososi su bili najavljeni kao "special guests Daklelososi fashion performance - Cool baby cool!"; ALU Jabukovac, tulum za završetak akademske godine, Humanitarna revija u organizaciji Lions kluba "Ladies day" u sklopu Zagreb ATP Open Toura na bazenu Mladost u Zagrebu; Eko akcija čišćenja glomaznog otpada na Ponikvama, Zagreb, 29. lipnja 1996.; revija na 24. Salonu mladih, Zagreb, 20. runja 1996.; revija na 31. Zagrebačkom salonu primijenjene umjetnosti u Klovićevim dvorima, Zagreb, 21. studenog 1996.; Maskenbal na ALU u Ilici (revija i ad hoc performans Da sam ja učiteljica). Godina 1997.: Ciklus izložbi Daklelososa u Gjuri II; Ženske sobe, ELECTRA, 8. ožujka 1997. tribina Kuda idu Daklelososi u organizaciji Ženskog umjetničkog centra, Baletna škola na Ilirskom trgu; performans u sklopu koncerta Prvi dan proljeća u klubu KSET, Zagreb, 21. ožujka 1997.; izrada dekora/scenografije: IFF-Fashion news Rijeka/Opatija, 25. travnja 1997.; Ponovna Akcija čišćenja Ponikva; Biennale mladih mediterana, Moderna galerija, Rijeka; Serija revija za promociju Crno Tomislav Pivo, proljeće 1997.; revije u klubovima: Gjuro II, Aquarius, The Best (lipanj 1997.); serija performansa pod nazivom Cirkus Daklelososi/Bijesne Gliste; Otvaranje festivala PUF, Pula, 1. srpnja 1997.; izložba Kako je moda ušla u galerije u organizaciji Radija 101, Galerije Gradske i Sorosevog centra za suvremenu umjetnost; festival Cest is d'Best, lipanj 1997. - revija u suradnji sa Zlim bunjarima; projekt Triptih, organizacija Art trezora, stan Olega Hržića; Attack akcija Buvljak, Trg Francuske republike, 25. listopada 1997.; sudjelovanje Daklelososa na Festivalu Break 21, Ljubljana. Godina 1998.: performans Crta, Bogovićeva ulica/Preradovićev trg, 27. travnja 1998. Zagreb, organizator Attack; performans Čisto, čišće, najčišće (frakcija Bijesne gliste), festival FAK@; Reciklažno drvo, drvo čije lišće čine poruke obećanja planeti Zemlji koje smo spremni dati mi građani da bi poboljšali živote sviju nas..., Dan planete zemlje, Zagreb, 22.4.1998.; skupna izložba Daklelososi, Galerija Matice Hrvatske, 20. siječnja 1998.; organizacija (dio članica) Salona mladih SMXXV, 1998. Godina 2001.: izložba Preživjeli daklelososi, daklelososi, i dalje protiv struje: Ljubinka Grujin, Gordana Košćec, Ana Kadoić, Jasminka Končić, Ida Mati, Ivana Franke, Ksenija Domančić, Koraljka Kovač, Iva-Matija Bitanga, Danijela Stanković i Mia Krkač, Galerija "Tituš", Zagreb, Međunarodna radionica performansa (voditeljice Iva-Matija Bitanga, Anica Tomić, Ljubica Anđelković), sve u sklopu u sklopu Urbanog festivala, Zagreb, 23. - 27. srpnja 2001.

[4]Tadašnji voditelji kluba Gjuro II, Dražen Kokanović i Nikola Devčić Mišo svojim su široko postavljenim programskim konceptom otvorili ovaj prostor brojnim umjetnicima i kreativcima, stvorivši rasadište zagrebačke, pa i hrvatske kulturne i alternativne scene, kultno mjesto koje će tijekom 1990-ih obilježiti život mnogim generacijama.

[5]U nekima su sudjelovale pod "frakcijskim" imenima Cirkus Daklelososi i Bijesne gliste, okupljajući u suautorstvu i članove izvan primarne skupine.

[6]Salon mladih, danas tradicionalna smotra mlađe generacije umjetnika, pokrenut je 1968. godine. Salon će se krajem svog prvog desetljeća stabilizirati u formi žirirane izložbe, u čijoj koncepciji putem natječaja sudjeluju odabrani kritičari te koja uz redovnu Situaciju često uključuje i specijalističke sekcije posvećene različitim fenomenima poput novih medija, fotografije, mode i animacije. Od tih godina do danas Salon neće napustiti ova temeljna načela, premda će proći kroz mnoge transformacije. Prema izvoru: https://www.ipu.hr/article/hr/622/50-godina-salona-mladih, pristup 3. rujna 2021.

[7]Prvu reviju nosile su i profesionalne manekenke.

[8]Pridružene članice, manekenke: Florence Fabijanec, Lena Vesović, Maja Kovač, Ana Franjić, Irena Došlić, Andrea Kubla, Lala Raščić, Ana Penavić, Gordana Jurić, Željka Gradski, Katja Domančić, Ljubica Anđelković, Alen Zanjko, Ančica Medvedec , Mirjana Vodopija, Tajna Peršić, Iva Čosić-Dragan, Vedran Jukić, Marko Zdravković, Ivor Ivezić, Ivica Malčić, Ivana Sajko, Nikolina Manojlović Vanja, Lana Cavar, Ana Peraica, Anica Tomić, Ana Maria Franić, Zvonimir Bregeš, Enesa Mahić, Vida Borš, Tihana Dasović i mnogi drugi.

[9]Unatoč tome, popularnost njihovih nastupa u par je navrata dovela do toga da budu identificirane u području mode. To, između ostalog, potvrđuju članci modne kritičarke i novinarke Ane Lendvaj, koja je pratila njihov rad, pozivi organizatora za sudjelovanje na modnim revijama i nagrada na manifestaciji Fashion News održanoj u Rijeci i Opatiji 1997. godine.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 15.09.2021

VEZANE VIJESTI

Pripadati, pripasti ili propasti u (ne)zaslužnim vremenima

Piše: Igor Ružić
Damir Bartol Indoš i Schmrtz Teatar kao dvije slike devedesetih, ilustracija je koja reflektira društvene okolnosti i poziciju izvedbenih umjetnosti u tom traumatičnom desetljeću.

Nova kazališna realnost splitskih devedesetih

Piše: Igor Mihovilović
U tehnički potpuno sirovim i siromašnim uvjetima nastaje Fraktal Falus Teatar, ključni akter splitskog nezavisnog teatra.

Punk (ni)je samo muzika

Piše: Marko Strpić
Punk predstavlja fizički, kulturni i politički prostor unutar kojeg je dio jedne generacije mogao opstati unatoč svemu što se događalo u devedesetima.