Noć muzeja | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Noć muzeja

O tome kako je i iz kojih razloga konceptom "noći muzeja" došlo do "očuđenja muzejskog prostora" kojim se on pretvara u "cool, super zabavni noćni izlazak i počinje funkcionirati kao mjesto

Marko Pogačar
  • A
  • +
  • -

Očuđenje zaboravljenog prostor/vremena

Jeste li ikad, osim ako niste zaljubljenik u starine i trajno nastanjeni u Gospiću (bez da se na bilo koji način izrugujemo provinciji), zagrebačke muzeje doživljavali kao nešto atraktivno? Iako njihovi zidovi skrivaju nekolicinu zanimljivih, vrijednih ali podcijenjenih i neadekvatno prezentiranih zbirki (često zbog nedostatka ili neadekvatnosti dodijeljenog prostora), rijetko tko je, ako uzmemo u obzir prosječnu godišnju posjećenost, na gore navedenu tvrdnju spreman odgovoriti potvrdno. Ako od ukupnog broja posjeta odbijemo rijetke zalutale turiste i za ruku dovučene kolone učenika osnovnih i srednjih škola, muzeji nam, evidentno, veći dio godine zjape prazni. Razmotrit ćemo ukratko nekoliko razloga koji bi mogli ležati u srži problema, ako, naravno, smatrate da problem uopće postoji. Zagrebačke zbirke koje, u usporedbi s nekim drugim istočnoeuropskim, a onda i svjetskim metropolama, u cjelini nisu pretjerano zanimljive, a kamoli 'egzotične', pritom su više povod nego uzrok problematiziranog recepcijskog debakla. Činjenicu da hrvatski srednjoškolci na izletima i ekskurzijama u Pragu, Budimpešti, Barceloni, Parizu i inim odredištima kao muhe na govno hrle (i uredno plaćaju relativno visoku cijenu ulaznice) u muzeje torture, erotike, voštanih figura, rocka, automobila i raznoraznim mladima zanimljivih, ali i gotovo agresivno prezentiranih prostora povijesti, zasad ćemo ostaviti po strani.

Ekonomija vikenda

Zašto, dakle, prosječni hrvatski 'čovjek jedne dimenzije' u pravilu ignorira ponuđenu mu kulturnu baštinu u obliku dostupnog fundusa nešto više od dvadeset zagrebačkih (umjesto njega mogao bi bez razlike stajati bilo koji veći grad), cijele godine otvorenih, muzeja?

Sintagma "vrijeme je novac" postaje u doba kasnog kapitalizma gotovo doslovno važećom. Slobodno vrijeme funkcionira pritom kao jedan od fundamentalnih prostora proizvođenja i artikulacije potreba unutar autopoietičnog sustava kapitala. Dimenzija 'vremenitosti' preuzima primat u kronotopu spektakla. Rezultat je to globalne promjene u strukturi kapitala uvjetovane prebacivanjem težišta s prostora prvobitne akumulacije na vrijeme akumulacije simboličkog. Zanimljivo bi bilo istražiti strukturu slobodnog vremena razvijenog kapitalizma i uopće promjenu semantičkog polja 'slobodnog' u ovom kontekstu kroz zadnjih nekoliko stoljeća. Famozni socijalistički slogan 'osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja', što se tiče ekonomske logike, poprima sasvim drugi smisao. Odmor i 'kulturno uzdizanje' postali su premreženiji i više uvjetovani kapitalom od samog rada, uz koji se on inicijalno vezuje. Prebacivanje geneze kapitala na polje simboličkog unosi sve više promjena i u klasične oblike rada.

U debordovskom, dakle, 'cikličkom vremenu proizvodnje', neumoljivom ritmu radnog tjedna i ekonomiji vikenda, substrukturi linearnog, teleološkog, u osnovi kršćanskog vremena suvremenog društva valja tražiti jedan od ključnih uzroka zanemarivanja ove vrste 'kulturnog uzdizanja', u konkretnom slučaju, muzeja. Uz jedan, možda neočekivani, obrat. Razlog ovoj (ne)posjećenosti leži, čini se, upravo u tome što su muzeji kod nas, za razliku od većine drugih kulturnih i društvenih sfera, još uvijek gotovo u potpunosti izvan mehanizma spektakla, popudbina tranzicije ih zahvaća samo povratnom spregom, a tržišni princip sa svim svojim konzekvencama nije se u njima još udomaćio. Navedeno, naravno, djelomično ovisi i o prirodi institucije, ali, sudeći po brojnim inozemnim primjerima, različiti radikalno drugačiji scenariji su itekako mogući.

Noć muzeja

I kako onda objasniti prizor koji je u petak, 26. siječnja 2006. dominirao užim zagrebačkim centrom, pobliže, 'muzejskim trokutom' omeđenim Tehničkim muzejom, 'Mimarom', Muzejom za umjetnost i obrt i Etnografskim muzejom, pa i dobrim dijelom 'koridora' koji ih povezuju s nekim drugim, više ili manje dislociranim prostorima poput Povijesnog muzeja, Gliptoteke ili NSB-a, koji su otvorili svoja vrata u ovogodišnjoj noći muzeja, manifestaciji koja pokušava oživjeti muzejsku kulturu u preko 120 gradova širom svijeta, pa tako i u našem selu? Spomenuti trokut je od prvog mraka pa sve do kasnih večernjih sati odisao gotovo nestvarnom, prazničkom atmosferom. Pokušajte zamisliti rijeke ljudi koje se slijevaju u muzeje, cirkuliraju sistematično ili stihijski od jednog do drugog, čekaju u dugim redovima da se probiju kroz čepove posjetioca svih uzrasta i društvenih slojeva naguranih u predvorjima, traži se (besplatna) karta više. A sve to da bi se bacio uglavnom letimičan pogled na stalni ili trenutni postav spomenutih kuća. Da nisam znao o čemu se radi, pretpostavio bih, kao prvo, da je riječ o općem kolapsu javnog prijevoza. Nikad na tom potezu nisam vidio toliko ljudi odjednom. U čemu je kvaka?

Potražimo razlikovna obilježja. Kao prvo, ulaz u sve uključene institucije (Hrvatski školski muzej, Tehnički muzej, Muzej grada Zagreba, Etnografski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej suvremene umjetnosti u i sa Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom, Gliptoteka HAZU, HT muzej, Muzej Mimara, Hrvatski povijesni muzej i Arheološki muzej) bio je besplatan. No, profil posjetioca je, po mojoj procjeni, u velikoj većini pripadao društvenim slojevima (uglavnom studenti i ono što se nekad zvalo srednjom, pa i višom srednjom klasom) koji si, u pravilu, mogu priuštiti pojedinačne posjete ovim institucijama i u redovnim terminima, s obzirom na uglavnom vrlo razumne (za studente često i besplatne) cijene ulaznica. 'Otvorena vrata' su, dakle, služila više kao, za većinu možda presudan, osnovni inicijalni impuls, neka vrsta ovdašnjeg dobro poznatog i u ovom slučaju vrlo dobro iskorištenog, uzmi-sve-što-se-poklanja mentaliteta. Nadalje, termin. S obzirom na prosječno trajanje radnog dana, koje često uvelike prebacuje onih famoznih osam sati i sve ostale obaveze vezane uz prosječnu obitelj, za prakticiranje ovih oblika kulturnog 'mikroturizma' prosječnom Hrvatu ostaje jedino vikend na raspolaganju. A on je, naravno, rezerviran za tjedni shopping, bavljenje sportom i rekreaciju, obilazak rodbine, eventualno nekoliko sati na svježem zraku, odlazak u prirodu ili nešto slično. U zgusnutu mikroekonomiju vikenda u svakom slučaju teško je ugurati kulturu u ovako konkretnom prostor/vremenom ograničenom, strogo formaliziranom obliku, kakav muzej po svojoj prirodi nameće. Mogućnost da se muzej obiđe u večernjim satima, u vremenu često predodređenom za gledanje televizije ili neki drugi oblik kanaliziranja akumuliranog umora, u svakom slučaju predstavlja pozitivni presedan, i njemu možemo pripisati dio zasluge za ovako dobar odaziv.

Museum-clubbing

No, najvažniji faktor je, čini se, uz magiju riječi 'besplatno', svojevrsno očuđenje muzejskog prostora, gotovo reprezentativno formalistički princip prikazivanja koncepta muzeja, opterećenih negativnim semantičkim kapitalom, i njihovog obilaska u jednom novom, 'začudnom' svjetlu. Dosadna 'obaveza' poznavanja osnova svjetske i nacionalne povijesti čiji su artefakti razbacani po mračnim prašnjavim sobama, polomljenih vaza, zarđalog oružja, bezvrijednog novca i narodnih nošnji koja, u sklopu pragmatično - hedonističke vizure izrazito negativno konotira (kao nekorisna i najčešće neugodna i zamorna praksa). Konceptom "noći muzeja" muzej se pretvara u cool, super zabavni noćni izlazak, unutar kojeg počinje funkcionirati kao mjesto inovativne 'dobre zabave s razlogom', stapanja poslovičnog ugodnog s korisnim. Ovaj museum-clubbing uspio je, uz različito profilirane popratne sadržaje, poput žive glazbe najrazličitijih žanrova, performansa, projekcija, degustacija i sličnog, učiniti ovaj oblik 'visoke kulture' atraktivnim, kako studentima i srednjoškolcima, tako i 'radnom narodu' ili malograđanskom šepurenju i to usprkos uglavnom stalnom izložbenom postavu, te bez agresivne i skupe, široko osmišljene medijske kampanje.

Na kraju možda ne bi bilo neumjesno povući paralelu s fenomenom zagrebačkih i ostalih, pogotovo onih 'egzotičnih' filmskih festivala, pri čemu se sličnim postupkom, kombinacijom neke vrste očuđenja prostora kinematografa i gomilom popratnih sadržaja postiže istovrstan efekt – prepune kino dvorane i potražnja za dodatnim projekcijama, dok su ostatak godine kinematografi, s iznimkom multipleksa, na rubu propasti. U jednadžbu bi, dakako, valjalo uključiti i famu oko festivala, vidjeti-i-biti-viđen korpus publike, kvalitetu popratnog programa, itd., no to je već prostor nekog drugog teksta.

Ovako ili onako, usprkos na momente neizdrživim gužvama koje su uvelike otežavale adekvatan pristup građi, planirani efekt je, barem na jednu noć, u potpunosti postignut, i preostaje nam samo očekivati više sličnih inicijativa. Možda, uz nekoliko ovakvih 'aklimatizacija' šire populacije na iskustvo 'muzejiranja', novi muzej suvremene umjetnosti, kad jednom bude završen, neće zjapiti prazan. A zatim, tko zna… možda muzej fetiša na Kaptolu?

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.01.2007