Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge

Zašto a priori odbacivati koncept "Javne ustanove" kad je u njemu očuvan element zajedničkog i javnosti koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti?

Piše: Dejan Kršić

Predstavnici HZSU-a se posebno bune i protiv prijedloga da se njihove ovlasti, kao navodno demokratične udruge, prenesu na Hrvatski umjetnički centar (HUC) kao javnu ustanovu u kulturi. Argument da "članstvo neće imati nikakve ingerencije niti moći išta mijenjati, nego ćemo samo dobiti još jednu ustanovu za uhljebljavanje" nije naročito jak. Moramo se upitati o čemu to danas članovi odlučuju i nije li danas sama HZSU jedna takva ustanova za uhljebljivanje, jer je ionako riječ o paraudruzi, pukoj transmisiji budžetskih para preko Ministarstva. Nije li strukturno pogrešno da postoje strukovne udruge (ULUPUH, HDD. HDLU, UHA...) i onda neka nad-udruga, HZSU? Ovako bi situacija bila bar jasnija. Ukoliko su Zakon o javnim ustanovama, kao i onaj o javnim službenicima problematični, onda i njih u sklopu jasne široke politike razvoja treba mijenjati i poboljšati a ne odbacivati sam koncept javne ustanove.

Jer, već je u samom pojmu "Javne ustanove" očuvan onaj element zajedničkog i javnosti, koji u doba opće privatizacije vrijedi braniti. Udruga se prvenstveno brine za dobrobit svojih članova, dok javna ustanova ima i neke šire zadatke i agendu. I ne stoji u potpunosti primjedba da ako se HZSU pretvori u javnu ustanovu u kulturi onda članstvo neće imati nikakve ingerencije ni moći išta mijenjati. Ne samo da bi u tijelima HUC-a trebali biti predstavnici strukovnih udruga i umjetnici, već postoje i druge metode demokratskog javnog pritiska i zagovaranja kojima zainteresirani umjetnici, kulturni radnici mogu ostvarivati svoj utjecaj.

Također, možda bi u pregovorima oko Zakona bilo mudro tražiti da uz Ministarstvo, odnosno Vladu RH, suosnivači HUC-a budu i sve registrirane strukovne udruge (kao što je slučaj sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon) čime bi se mogao ostvariti uravnotežen odnos između javnog financiranja i nadzora s jedne, te nezavisnog rada i participativnog donošenja odluka s druge strane.

Na spomen javne ustanove članovi HZSU kukaju oko realizacije takvog modela na slučaju Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC-a), ali rekao bih da je ipak bolje da postoji takva javna ustanova, nego da se sve odlučivanje (o financiranju ali i drugim pitanjima) koncentrira isključivo unutar Ministarstva. Ukoliko telekomunikacijske kompanije i TV kuće odbijaju HAVC-u uplaćivati postotak od prihoda za stimuliranje filmske proizvodnje, na što su prema Zakonu obavezni, a država u čijoj je to nadležnosti ne čini ništa da se to promijeni, to nije problem "nefunkcioniranja takvog sustava", odnosno HAVC-a kao javne ustanove, već problem nefunkcioniranja države kao takve, odnosno neke vrste političke korupcije, činjenice da se politička kasta nikako ne želi zamjeriti medijskim i telekomunikacijskim  korporacijama. Uostalom, nedavno predstavljenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o audiovizualnim djelatnostima i ti bi problemi financiranja HAVC-a trebali biti konačno riješeni.

Kao što smo rekli, HZSU trenutačno samo administrira budžetska sredstva dodijeljena od Ministarstva kulture za uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Hrvatski umjetnički centar (HUC) – trenutačno se služimo tim nazivom jer tako stoji u Prijedlogu Zakona, ali možda bi doista bilo dobro smisliti naziv koji će bolje odražavati smisao i opseg djelovanja te nove institucije – mogao bi ostvarivati i niz drugih poslova i zadataka kao što su:

  • autorski ugovori (standardan model, varijacije za različite tipove poslova, djela, aktivnosti), pravni savjeti u vezi s ugovorima, prodajom djela, autorskim pravima, patentima... 
  • financijska kontrola i savjetovanje; 
  • rješavanje problema ateljea, prostora za rad (uz suradnju s državnim i lokalnim vlastima ali i privatnim investitorima te bankama); 
  • organiziranje tzv. inkubatora u području umjetnosti, kulturnih/kreativnih industrija; 
  • stručna, organizacijska, financijska i pravna podrška pri uključivanju u projekte EU fondova i stranih fondacija; 
  • dio strukturalnog i dugoročnog programskog financiranja različitih projekata i inicijativa u području kulture i umjetnosti odnosno kulturnih / kreativnih industrija; 
  • edukacija i suradnja s obrazovnim institucijama različitih profila.

 

Za većinu samostalnih umjetnika, malih poduzeća, studija, kreativnih radionica, ateljea i udruga poseban, trajan i velik problem predstavlja dostupnost prostora za rad, odnosno visoka cijena najma prostora što onda često onemogućuje ili opterećuje njihov rad i razvoj. U posljednje vrijeme puno se govori i o problemima sigurnosti u gradu, a s druge strane o pitanjima urbanističkog uređanja. To su primjeri problema koji se teško mogu riješiti nekom neposrednom akcijom ali poboljšanje situacije može biti nusproizvod nekih drugih aktivnosti. Danas, već s prvim mrakom dobar dio centra Zagreba izgleda kao slum. Prazni prostori, plakatima prelijepljeni ili slomljena stakla izloga, grafiti... Mali dućani propadaju, zanatlije prestaju s radom, centar grada ostaje pust, bez aktivnosti, života. Grad Zagreb želi biti turistički i kulturni centar a nedavno je – s punim pravom – izglasan za najdosadniji glavni grad u Evropi. Istodobno, Grad Zagreb i RH u svom vlasništvu imaju niz prostora koji godinama stoje neiskorišteni. Te prostore na transparentan način treba staviti u službu kreativnih industrija i kulture. To ne znači da svima treba prostore podijeliti besplatno i bezuvjetno. Ali treba javno, na internetu objaviti listu postojećih i dostupnih prostora, jasno definirati kriterije i proceduru dodjele, uvesti diferencijaciju tipova korisnika, najma i cijena. Dok neki mogu biti dani na upotrebu uz simboličku naknadu, drugi mogu biti iznajmljivani po komercijalnim cijenama. Svojom politikom cijena, Grad i država bi tako utjecali i na privatne najmodavce ali bi trebali i nizom zakonskih i fiskalnih mjera poticati vlasnike da koriste, obnove i iznajmljuju svoje prostore.

Jedan način rješavanja problema prostora je i pretvaranje čitavih zgrada, npr. starih industrijskih ili vojnih objekata, u svojevrsne poduzetničke inkubatore u polju kulturnih odnosno kreativnih industrija. HUC bi tu mogao i trebao imati ulogu da s lokalnim gradskim upravama potakne postupak dodjele prostora u državnom i gradskom vlasništvu na korištenje pod povoljnim uvjetima; razviti kriterije i transparentnu proceduru odlučivanja. Time će se potaknuti i urbana obnova.

Također, na državnoj, zakonskoj, odnosno poreznoj razini, potrebno je pronaći i osmisliti načine kako privatne vlasnike prostora potaknuti na njihovo aktivno korištenje. Od uvođenja posebnog poreza na nekretnine koje se ne koriste, do poticanja legalizacije iznajmljivanja i kontrole cijene najma, a ako se to ostvari onda se mogu uvesti i strože sankcije za ilegalno, neprijavljeno iznajmljivanje. Prostore od javnog interesa oko kojih se vode dugogodišnji sporovi oko vlasništva lokalna zajednica treba preuzeti na upravljanje do okončanja spora i hitno dati u najam ili staviti u upotrebu. Pod prijetnjom takvog zakona možda bi i strane u sporu brže pronašle rješenje.

Postojeći jednogodišnji projektni sustav financiranja od strane Ministarstva kulture i gradskih ureda za kulturu ne doprinosi stabilnosti aktera na kulturnoj i umjetničkoj sceni, a niti pojavljivanju i kvalitetnoj izvedbi kompleksnijih projekata koji zahtijevaju višegodišnji rad i istraživanje. Uz daljnji pritisak na Ministarstvo kulture i gradske urede za kulturu da se to promijeni, dio aktivnosti HUC-a trebao bi biti usmjeren i na trajnije i kontinuirano financiranje umjetnika, udruga, inicijativa, poduzeća ili institucija u području umjetnosti i kulturnih/kreativnih industrija. Riječ je prvenstveno o višegodišnjim projektima (prosjek 3 godine, manje samo ako aplikanti to smatraju primjerenim) kod kojih je važno već na početku projekta osigurati dio financiranja u dužem vremenskom razdoblju.

Uz postojeći sustav projektnog financiranja, trebalo bi uvesti neku vrstu sustava match-fundinga između grada, republike, komercijalnih sponzora, stranih fondacija. U tom cilju dio financiranja treba izmjestiti u nezavisnu organizaciju, tijelo, poput zaklade, fonda ili centra koje bi objedinjavalo dio dostupnih izvora financiranja tj. dijelom bila korisnik ali i distributer budžetskih sredstava gradova, županija, države, ali i privatnih sponzora i stranih fondacija te EU fondova s ciljem promicanja i razvoja kulture i umjetnosti, odnosno implementacije kreativnih/kulturnih industrija. Time bi se izbjegle [ili barem umanjile] diskusije o političkom arbitriranju, te doprinijelo dugoročnoj i kontinuiranoj realizaciji ciljeva nacionalne kulturne politike i strategija posebnih područja. U nekom pametno razvijenom nacrtu zakona dio tih poslova mogao bi obavljati i HUC ili neka njegova sekcija.

U posljednje vrijeme mnogo se govori i o komercijalizaciji školstva. Javne škole i sveučilišta, financirani iz javnog budžeta, pa tako i škole, fakulteti i akademije u području kulture i umjetnosti, u načelu ne bi smjeli primati neposredne donacije korporacija i privatnih poduzetnika. Kod nas to uopće nije riješeno, mada se prema važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju spominje da se mogu financirati "izravnim ulaganjem pojedinaca, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba" te donacijama. Ne treba niti spominjati da u svim aktualnim polemikama oko prijedloga novog Zakona o visokom školstvu problem te "sive zone" nitko nije niti detektirao, kamoli u njemu vidio napad na toliko spominjanu autonomiju sveučilišta. U svakom slučaju, neko neovisno tijelo, poput HUC-a u ovom slučaju za škole, fakultete, akademije i institute na području kulture i umjetnosti, mogao bi biti transparentna transmisija i tako prikupljenih sponzorskih sredstava (nabavka opreme, organizacija vannastavnih aktivnosti, putovanja studenata i nastavnika na stručne skupove, natjecanja, izložbe...) te izdavanja potvrda o sponzorstvu i donacijama radi ostvarivanja određenih poreznih olakšica (još jedan sustav koji kod nas postoji na papiru ali nikako da zaživi).

Kritičari prijedloga Zakona iz redova HZSU tvrde da prema sadašnjem nacrtu, strukovne udruge više ne bi izdavale potvrde o umjetničkom statusu i autorskom/umjetničkom djelu, već samo HUC, pa se tvrdi da time HUC preuzima ne samo administriranje nego sveukupno verificiranje tko je umjetnik a tko nije, dok strukovne udruge u tom smislu gube relevantnost. Naravno, o umjetničkim pitanjima trebaju odlučivati same strukovne udruge. Svaka od njih sama određuje svoje kriterije za članstvo, i primaju koga hoće, ako hoće, kako hoće. O njihovoj politici prema prijemu članstva na neki će način ovisiti i njihov ugled, rad i razvoj. A HUC ne bi smio birati, odlučivati, nego samo promptno zavesti u Upisnik samostalnih umjetnika sve koji zadovoljavaju kriterije za članstvo. Na sličan način, prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju postoji i Upisnik zanstvenika, i nije poznato da se netko baš glasno bunio kako takva institucija ukida npr. autonomiju znanosti ili nešto slično. (Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, čl. 31 definira znanstvenike kao osobe koje su izabrane u odgovarajuća znanstvena zvanja i upisana u Upisnik znanstvenika.)

I tu Zakon treba biti potpuno liberalan: ako netko iz bilo kakvih razloga ne želi biti član neke strukovne udruge – a ima i takvih umjetnika – i taj se može prijaviti HUC-u i tražiti upis u Upisnik i onda nek njihova stručna komisija ocjenjuje ostvaruje li takav umjetnik ili umjetnica prema propisanim uvjetima pravo na upis ili ne.

Treba uvesti različite kategorije za estradnjake, glumce, likovnjake, pisce itd, i tu kategorizaciju bi trebalo pametno i otvoreno napraviti, da se sa svakim razvojem tehnologije, medija, ne mora mijenjati čitav Zakon da se ubaci neku novu kategoriju. Za svaku kategoriju treba utvrditi različite specifične kriterije. Možda je doista nepravedno da se svima priznaju iste linearne olakšice za umjetnički materijal s obzirom da jednom treba olovka, a drugom, recimo kiparu, tona željeza? Te kriterije bi strukovne udruge i umjetničke organizacije trebale polako javno ispregovarati s nadležnim ministarstvima i HUC-om kao izvršnim tijelom.

Evo, u ovom ne baš kratkom tekstu u prostor javne diskusije bačen je niz ideja i prijedloga kako bi sustav samostalnih umjetnika mogli unaprijediti. Kako zakonske promjene ne moraju biti tek kozmetika, opravdanje za "strukturne prilagodbe" shvaćene isključivo kao postepeno rezanje nekih davno izborenih i u sustav uvedenih prava. Nažalost, bojim se da ovaj i slični prijedlozi neće naići na zainteresirane uši, jer niti jedna od strana u ovom sukobu nije doista zainteresirana za kvalitativnu promjenu. Kao što prijedlog Zakona o visokom školstvu najmanje vodi računa o dobrobiti i potrebama studenta, nacrt Zakona o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti najmanje vodi stvarnu brigu o samim umjetnicima i razvoju umjetničkih djelatnosti, a javna prepucavanja se vode između onih koji samo krpaju rupe u državnom budžetu i onih koji, bez obzira na društvenu cijenu (koja će veoma brzo stići na naplatu), čuvaju davno stečene privilegije.

U takvoj situaciji, možda je najjeftinije i najracionalnije rješenje da i ovaj nacrt Zakona potiho nestane u birokratskim ladicama Vlade RH (kao što se npr. dogodilo s, možda ne savršenim ali ipak daleko boljim, prijedlogom Nacrta nacionalne strategije dizajna). Možda ćemo onda, jednog dana, za tko zna koliko godina ili kad voda dođe do grla, na izborima ipak izabrati neku političku stranku čija će Vlada imati volju, viziju, hrabrost i sposobnost da zamisli, javno ispregovara, donese i provede nove razvojne programe, i u cilju njihove provedbe oblikuje strategije i zakone koji će doista predstavljati radikalnu pozitivnu intervenciju u postojeći, nesposoban i nepravedan sustav.

 

Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:

1. Čarolije zakonskih promjena
2. Što ne valja u nacrtu Zakona?
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 25.07.2011