Nove avanture iz povijesti elektroakustike | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nove avanture iz povijesti elektroakustike

'Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja' urednika Višeslava Laboša prvo je izdanje u povijesti hrvatske diskografije u cijelosti posvećeno ovom zanemarenom području.

Piše: Nina Čalopek

FOTO: Vatroslav Miloš / Kulturpunkt.hr

Na hrvatskoj suvremenoglazbenoj sceni, prije svega onoj tzv. akademskoj, u okruženju i na površini oficijelnih institucija poput muzičkih akademija, strukovnih udruženja ili etabliranih izvođača bliskih tradicionalnoj koncertnoj djelatnosti, često se "obljetničari“. Tom prigodom, kako red i nalaže, traga se za možebitnim reprezentativnim djelima, no samo vrlo rijetko izbor može pasti na neku elektroakustičku skladbu. Jer pozicija elektroakustičke glazbe u zoni skladateljsko-muzikološkog, pa čak i organizatorsko-promotorskog akademizma, vrlo je rubna. To ne znači da je uvijek i negativna. Barem ne za same skladatelje. Oni od elektronike ne zaziru. Štoviše, iako se interes za nju ponekad percipira poput kakve dječje znatiželje, poželjna je i dobrodošla u opusu svakog skladatelja. Dok se neki za istu opredjeljuju u većini svojega djelovanja, drugi je koriste samo kao efekt, kao neku dodatnu mogućnost, a trećima je tek jedan od jednakovrijednih interesa. Stoga je elektroakustička glazba hrvatskim skladateljima bitna. Nažalost, određeno nerazumijevanje i krivo pozicioniranje postoji, a proizlazi iz kompletne petlje aktera (organizatora, promotora, izvođača, medija, profesora i dr.)  procesa institucionaliziranja (u svakom smislu) glazbenog djelovanja. Sami skladatelji su dio tog procesa u kojem poput kakvih poremećenih ličnosti njihov nagon da se svide, da budu izvođeni i da se etabliraju, počinje vladati njihovom kreativnom, čisto skladateljskom voljom.

U potrazi za novim zvukom 1956.-1984., Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja, autora Višeslava Laboša (Croatia Records/Multimedijalni institut, 2016.) stoga je prvo izdanje u povijesti hrvatske diskografije u cijelosti posvećeno ovom zanemarenom području. Istovremeno stamen i profesionalan, a opet gerilski, odnosno pionirski pothvat, ovaj dvostruki CD gigantsko je ostvarenje za dosadašnje okvire hrvatske elektroakustičke glazbe. 21 skladba (od kojih jedaneaest do sada nikad objavljenih) 14 skladatelja (Ivo Malec, Branimir Sakač, Miroslav Miletić, Milko Kelemen, Dubravko Detoni, Silvio Foretić, Natko Devčić, Igor Kuljerić, Marko Ruždjak, Zlatko Pibernik, Josip Magdić, Davorin Kempf, Zlatko Tanodi, Mladen Milićević) poredana kronološki unutar naznačenog razdoblja od 1956. do 1984. godine čine Labošev izbor koji ukoričen i prozvan antologijom postaje i njegov komentar ili interpretacija te, u Hrvatskoj, podređene glazbene tradicije od njezinih početaka krajem pedesetih, odnosno početka šezdesetih pa sve do trenutne krajnje točke njezinog razvoja. 

Iako izdanje započinje Malecom koji je u godini nastanka prve kompozicije s izdanja (Mavena, 1956./57.) već djelovao u pariškom studiju učeći i surađujući sa Pierreom Schaefferom i Groupe de Recherche de Musique Concrète (nakon 1958. preimenovana u Groupe de Recherches Musicales), zapravo se radi o razdoblju nakon osnivanja Muzičkog biennala Zagreb i opatijske Tribine početkom šezdesetih, o razdoblju avangardnog zanosa i zamaha u eksperimentalno (za domaće prilike) od sredine šezdesetih do kraja sedamdesetih kada i nastaje većina djela s ovog izdanja. Zaista je neobično čuti djela poput Lumine Ive Maleca ili Ruždjakov kultni Chanson blanche pored iz arhivske prašine iskopanog, zvučno vrlo naivnog Svemirskog pejzaža Branimira Sakača ili Studie 1a dvadesetosmogodišnjeg mladca Foretića. Stoga je li Laboš u svojim izborima dosljedan? I kojim se kriterijima, ako ne uvijek kvalitetom skladbe, rukovodio? 

Tijekom slušanja stalno je prisutna misao da je mogao odabrati reprezentativnija ili kvalitetnija djela pojedinih skladatelja, a neka pak kompletno izostaviti. No nakon odslušane cjeline postaje jasno da bi takva latentna varijanta ostala nedorečena. Jer Laboš je ovim albumom stvorio svoju verziju zvučne povijesti rane prve faze elektroakustičke glazbe u Hrvatskoj. S tim na umu, sva djela unutar ove kompilacije na neki način su opravdana. 

Ono što opravdava Laboša je da kreće iz neutralne pozicije polja ponude, neopterećen već ranije učinjenim interpretacijama kako hrvatske muzikologije, odnosno glazbene javnosti ili čak samim odnosnom skladatelja prema poziciji određene skladbe ili kompletnog žanra unutar vlastitog opusa. To se može prepoznati već po uvrštavanju nekih zapostavljenih ili zaboravljenih skladatelja, odnosno nekih manje poznatih skladbi tradicionalno važnijih autora (u oba slučaja barem za elektroakustičku glazbu navedenog razdoblja u Hrvatskoj) ili pokušajem da se repozicionira neka do sada zapostavljena ili negativno vrednovana djela. Ipak na taj način, htio ili ne htio, Laboš rekonstruira razdoblje, no ne samo na tom interpretativnom estetsko-historiografskom polju, već i zvučno. Tehnička ograničenost, nepostojanje profesionalnih studija, slaba opremljenost, te nakon svega i arhivska nebriga, doveli su u većini slučajeva do pada kvalitete zvučne slike. Ovo izdanje visokom kvalitetom realizacije te u nekim slučajevima i djelomične rekonstrukcije, odnosno restauracije, tim snimkama vraća možda nikada postignuti zvuk, no uvijek ostajući u okvirima skladateljevih zamisli i zadatosti.

Svakako nije uloga ovoga teksta valorizacija same glazbe, kako kvalitete pojedinačnih skladbi tako ni generalno neke razine bavljenja elektroničkom glazbom od strane hrvatskih skladatelja u navedenom tridesetogodišnjem razdoblju. No, zato Laboševa antologija osim kao poticaj, svakako mora biti jedan od temeljnih uvida za daljnju valorizaciju razdoblja. Na taj način prezentirano razdoblje važno je i zbog kristaliziranja nekih ideja i stavova koji će se na hrvatskoj glazbenoj sceni zrcaliti do danas; razdoblje koje nije samo zbroj utjecaja ponekih uspješnica ili snažnijih zamaha te hrabrijih, vještijih ili talentiranijih ostvarenja, već i brojnih propusta, promašaja i nerazumijevanja.

Na takav koncept "neke nove povijesti“ nadovezuju se odlični popratni tekstovi (autor, također, sam Višeslav Laboš, autorica kratkog uvodnika Davorka Begović, prijevodi na engleski Karolina Rugle i Ana Uglešić). Vrlo precizni, a nenametljivi, nastali su direktno iz Laboševog istraživačkog dijela koji je prethodio sklapanju ove kompilacije. Poneka svjedočanstva pa i anegdote, detaljni i pregledno naznačeni izvori, apostrofirane skladateljeve karakteristike i biografske crtice bitne upravo za bolje slušanje odabranog djela stvaraju dovoljnu informacijsku sliku te posredno portretiraju ne samo skladatelje već i njihove pojedinačne uloge u hrvatskoj glazbi naznačenog razdoblja. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.07.2016

VEZANE VIJESTI

Prilog brisanju svih granica

Piše: Leona Širac

O ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče: Književnost još uvijek ima potencijal za postavljanje temelja kritičkog društva koje više neće između ljudi podizati granice.

Oružje protiv uzroka trauma

Piše: Martin Bogdan

Premostiti tišinu isprepliće instalaciju u javnom prostoru, zvučni rad i poeziju, a svojim procesom materijal crpi od osoba koje su proživjele duboku patnju.

Prostor prilika

Piše: Nina Čalopek

Izlog suvremenog zvuka nije tek puki izlagač. Prije svega on je mjesto eksperimenta. Mjesto inovacije, pokušaja i promašaja, iznenađenja i uspjeha.