Nove generacije trebaju iznijeti svoju priču | kulturpunkt

Nove generacije trebaju iznijeti svoju priču

O vječno mladom vinkovačkom i putujućem Festivalu dokumentarnog rock filma razgovaramo s njegovim ravnateljem i spiritus movensom Tonijem Šarićem.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

KP: Jedan si od osnivača Udruge ljubitelja filma Rare koja organizira DORF, festival dokumentarnih glazbenih filmova. Možeš li nas upoznati s tvojom vlastitom pričom? Kako si se uopće našao u kulturnim vodama, zašto je baš kultura, njena proizvodnja i distribucija, postala osnovno područje tvoga djelovanja?

T.Š.: Volim. Glazbu i film, a uvijek ti u malom mjestu nekako stvari idu sporije i ako se nećeš sam zabaviti – male su šanse da će to netko drugi napraviti. I svirao sam u jednom super bandu, Thee Knuckleheads, otišao sam za sve godine na šestotinjak koncerata, imam hrpu ploča i digitalnih čuda, pa je nekako samo bilo pitanje kada će se to kanalizirati u ovako nešto. U paralelnom životu prošao sam sve, promijenio četiri posla, radio sam i u banci jedno vrijeme, završio ekonomski faks u Zagrebu, oženio se, kćerka i nekako je ovako završilo, što je okej. Tek sad postajem svjestan da je ovih zadnjih par godina postalo ozbiljno i da više nije samo hobi, ali da mi je netko prije tri godine rekao da će ovako biti, hm… Iako, kakva su vremena, ne može se ništa planirati i idemo godinu po godinu. 


KP: Kako je došlo do osnivanja udruge Rare, je li ona bila nužnost da se pokrene priča oko DORF-a ili je udruga posljedica organiziranja festivala?

T.Š.: Da, zahvaljujući jednom super frendu V.L. (ne voli da ga spominjem), koji je imao više iskustva i nagovorio me da se što je moguće prije upoznam s procedurom pokretanja udruge, te 2006. je sve skupa formalizirano i preko udruge smo krenuli u prvu akciju – Festival DORF. Ideja je bila da radimo reviju – otuda i RARE ("radimo reviju"). I onda je sve krenulo uzlazno i polako se počelo otvarati, slagati. Nedostatak prostora je usporio ozbiljnije razvijanje, ovim tempom se može ograničeno i mislim da je ovo sasvim dovoljno s obzirom na okolnosti. Hvala svima koji su sve ove godine nekako uskakali i iskakali, nas nekoliko je ostalo do kraja, a prije svih tu ide big thanks Marku Šošiću, jednom renesansnom genijalcu iz Vinkovaca koji je osmislio sve vizualne stvari od prvog dana i kod njega su održani neki od najboljih aftera kojih se sjećam. Inače, njegov pas se zove DORF i to je one davne večeri kad smo smišljali ime nakon bezuspješnih nekoliko sati brainstorminga bilo odlično rješenje. Pravi DORF je jos uvijek živ… Moj savjet onima koji počinju – nemojte se bojati pitati, najgore je gubiti vrijeme, nema ga baš puno.


KP: Regija u kojoj djeluješ specifična je po tome što se, u kontekstu civilnoga društva i nezavisne kulturne scene, stvari počinju pokretati tek početkom dvijetisućitih, ili u najboljem slučaju, krajem devedesetih. Možeš li nas upoznati sa situacijom u tom razdoblju?

T.Š.: Hm, te godine su pojeli skakavci i nekako danas mislim da je najbolje se i ne osvrtati previše i ne analizirati, sumnjam da se može izvući neki smislen i koristan zaključak koji garantira da se greške ne bi ponovile. Majka svih problema je nemogućnost proširivanja baze korisnika i stvaranje jedne stabilnije ekipe koja će na rok dulji od dvije godine htjeti nešto operativno poduzimati. Ne ulazim u razloge tomu, to je činjenica s kojom treba živjeti i preživjeti. Moja generacija je apsolutno nevidljiva i predala se. Nažalost, jako puno kreativnih i zanimljivih ljudi napušta ove krajeve (mislim na Vinkovce, prvenstveno), a ekonomska kriza je pojačala sve negativne efekte i vratila nas u 60-te. Rat i sve pukotine koje je uzrokovao sigurno su ostavili traga, ali sada više nema te isprike. Mičite se i borite za sebe, kao i u životu, uostalom. Treba vidjeti kako će se generacije rođene poslije rata priključiti… Kad ovo pričam, sjetim se uvijek frenda iz Subotice, koji je dosegao zen i koji kaže da je broj ljudi u undergroundu uvijek isti – onoliko koliko izađe, taman toliko novih dođe na njihovo mjesto.


KP: Možeš li nam opisati kulturnu scenu Vinkovaca i šire, Slavonije, u vrijeme pokretanja udruge odnosno festivala DORF?

T.Š.: Pa taman je tada i krenulo malo ekonomski življe pa je bilo lakše – postojao je barem u krugu ljudi koji su se muvali oko DORFa priličan entuzijazam i zadovoljstvo što je pokrenuto nesto svježe i zanimljivo, ali vrlo brzo je situacija opet došla u neku negativnu varijantu, tako da se tog vremena sjećam kao prilično zanimljivog. Zapravo, u Vinkovcima je kičma uvijek bila oko kafića Walkow, koji je ponovo pokrenuo malo baru od prošle godine ulaskom novih igrača sa klupe, pa se nadam da će oni malo kozmetički popraviti sliku i siguran sam da je to prostor u kojem će se pojaviti neki novi sudionici. Međutim, proces koji se paralelno odvijao i koji je puno brže jeo zdravo tkivo je neumitno uzimao maha, tako da je sve ovo o čemu pričam jedan omanji geto, u kojem se nalazi maksimalno 200 ljudi, što je statistički zanemarivih 0,5% stanovništva grada i nema utjecaja. Postoji jedan zamah na hip-hop terenu i bit će zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru to razvijati, ali da nisam optimist – nisam.


KP: Unatoč valu buđenja civilnoga društva, kulturna je scena u Slavoniji u trenutku našeg razgovora, poprilično nevidljiva, a njene udruge skoro pa nepostojeće. Koja je tvoja dijagnoza takvoga stanja?

T.Š.: Rak. Bojim se da su prilike propuštene i da nema potrebne fronte koja će pogurati, o nekoj viziji ili situaciji da se promišlja za par godina unaprijed, da ne govorim. U pitanju je i odgovor. Promišljanje slobodnog vremena – kojeg ima puno – je skroz redefinirano i ja bih baš volio čuti odgovor nekih mlađih na ova pitanja, siguran sam da ne gledamo kroz iste naočale. Suradnja s gradskim kulturnim institucijama je stidljiva i funkcionira na podražaj, što je meni ok. 


KP: DORF je pokrenut 2007. godine. Na festivalu je prikazano 13 filmova iz šest zemalja, festival je imao oko 2000 posjetitelja. Čemu pripisuješ toliki uspjeh prvom izdanju? Tko je sve organizirao DORF? Je li postojao popratni program? Je li prvi festival bio koncentriran samo na Vinkovce ili je već u svom prvom izdanju DORF krenuo na put?

T.Š.: Prve godine je to bilo skroz gerilski, uključili su se mnogi iz radoznalosti pošto takav projekt nije postojao, a bilo je dovoljno materijala da se pokrene, takvi filmovi su se snimali stidljivo, ali ih nitko nije okupio na taj način. Autori su bili vrlo zainteresirani (i još uvijek su), popratni program je bio tako logičan i potreban – mislim da je to zapravo prava stvar, sve te zanimljive izložbe, promocije knjiga, koncerti bendova koji inače ne bi nikad došli ovdje, a činjenica da su se javili ljudi iz susjednih gradova je bila super. Ekipa koja je pokrenula DORF nije našla motiv za daljnje sudjelovanje i povukli su se. Već je to sljedeće godine bila situacija da 80% istih ljudi gledaš i da društvo spektakla ima svoje pipke, naravno. Ali činjenica da smo bili do sada u 57 gradova u 5 država, da u nekim gradovima imamo stalne reprize i da se taj manji broj posjetitelja zanima za ovakav sadržaj je bila veliko ohrabrenje. 


KP: Danas, sedam godina od pokretanja festivala, možeš li opisati put kojim se festival kretao, organizacijske želje i nadanja, strahove te, naravno, uspjehe koje rado spominješ?

T.Š.: Mi smo napravili puno za promociju žanra, u našim uvjetima to je velika stvar. Super je i osjećaj da smo brendirali ovo kao vinkovački proizvod, da je prilično vidljivo i da ima taj neki zadovoljavajući faktor coola. Plaši činjenica da je u Vinkovcima to jedina urbana manifestacija, koja koliko toliko korespondira s trenutkom u kojem živimo. Meni osobno je drago da nas je sve ovo što bi išlo u rubriku "pare nisu problem, para nema" samo natjeralo da tražimo rješenja na nekoj drugoj strani i da smo se povezali s frendovima. Prije svih tu je Subotica, sjajni Palić film festival, a sada i Cinema City iz Novog Sada, koji su isto tako čekali neki signal da se sve uozbilji i postane profesionalno, a i uspjeli smo realizirati neke stvari financirane EU novcima iz pretpristupnih fondova, u sklopu Prekogranične suradnje Hrvatska-Srbija, i fondacija i to je omogućilo razvoj svega, odnosno spriječilo micanje unazad. Ja sam se nakon 2-3 godine skulirao, nahranio ego i sad razmišljam u drugim smjerovima, mislim da je to i normalno. Pred dobivanjem smo prostora za rad, uključilo se nekoliko mlađih koji bi mogli cijelu priču nastaviti, a ja bih se povukao u neke druge vode, zadovoljan da DORF funkcionira u novim okolnostima. Recimo, ovo ljeto smo radili u suradnji s Gradskom knjižnicom (inače, izvrsnom ekipom, koja je na dobrom putu da bude na dobrom putu) Ljetno kino, što je bilo super, oko 100 ljudi u prosjeku je gledalo svaku projekciju, a program je bio prilično zahtjevan i to me obradovalo jako.


KP: Kakva je situacija u Vinkovcima po pitanju dobivanja prostora za kulturne udruge? Postoje li prostori, kako se njima raspolaže? Ako možeš, provedi me kroz situaciju u proteklih desetak godina. I naravno, kako to da je Rare sada u postupku dobivanja prostora - otkud potreba za njim i kakve su šanse, s obzirom na Grad?

T.Š.: Naravno, ni tu nema naročito dobrih vijesti. Mi smo se prošle godine udružili s još četiri udruge i tražili zajedno, na kraju, poslije zaista iscrpljenih svih mogućnosti – od pravoslavnog svećenika do Grada, našli smo prostor kod HŽ-a i još uvijek čekamo službenu potvrdu, iako su se prije nekoliko mjeseci svi nadležni složili da je to ok. Godine povlačenja po mjesnim zajednicama i kafićima su nadam se iza nas, raspolaganje prostorom otvara milijun novih mogućnosti. Brojni projekti i planovi čekaju upravo taj detalj i siguran sam da bi nam barem 30% diglo cijelo priču. Pojava novih ljudi, a koji sigurno postoje, ali koji su vjerojatno uznemireni stanjem na terenu i ne izlaze i ne pojavljuju se previše, a imaju u ladicama i folderima super stvari, vjerojatno bi se tako ohrabrili. Moja je teorija da je i prije rata bilo isto, kad se sjetim te mitske vinkovačke rock priče, to je isto bilo jako malo ljudi, samo su bili talentiraniji i imali više muda, odnosno drukčije su koristili droge… Naš program je prilično konzistentan i stvoren je krug ljudi koji prate i cijene to što radimo, a za nešto više od toga treba stalna adresa i stvaranje navike, odnosno odgajanje novih i njihovo uključivanje u akciju. Počeli smo raditi s nižim razredima osnovnih škola i nadam se da će se za 5-6 godina vidjeti prvi rezultati. Kolege iz drugih udruga uključenih u Inicijativu TRES su također prilično nervozni, siguran sam da taj logistički problem koči mnoge i da bi se puno toga otvorilo, pa s nestrpljenjem čekamo novi početak.


KP: DORF je uvijek ugošćivao glazbene dokumentarce iz cijeloga svijeta. Koje je zemlje DORF posjetio i s kim se suradnja pokazala najstabilnijom?

T.Š.: Bili smo po cijeloj Hrvatskoj, pa u Srbiji, BiH, Sloveniji, Makedoniji, nikad u Crnoj Gori i to mi je malo žao… Imali smo gostovanja po festivalima u Češkoj, pripremamo sad DORF u Beču, to će biti zanimljivo. Povezali smo se s mnogima i sad pripremamo nešto i u Rumunjskoj i Francuskoj, nisam još svjestan da smo u EU i da se puno toga može i mora drukčije. Najbolje je u Srbiji, a meni je najdraži festival Cinedays u Skopju i Grossmann u Ljutomeru, osobno. Od gostiju, druženje s Don Lettsom i projekcija filma o Morphine prije dvije godine u Rijeci, gledana s balkona sjajnog Art-kina Croatia, te jedno bizarno gostovanje u Bjelovaru. U gradskom multifunkcionalnom prostoru prije projekcija filmova na brzinu je ugurano neko finale u bodybuildingu, pa sam prvi put uživo gledao izbliza takvo natjecanje i bilo je cool vidjeti u roku od dva sata u istom prostoru tako značajnu promjenu ekipe, to ću pamtiti.


KP: S kojim je udrugama Rare najviše surađivala i gdje su te suradnje danas?

T.Š.: U Vinkovcima tu je sjajno Društvo naša djeca Vinkovci, u Vukovaru Mirovna udruga mladih Dunav, SKIG iz Gunje, pa redovna suradnja sa Slavonskim Brodom i udrugom PUŽ, udruga Kinofon iz Zagreba s kojima smo pokrenuli Antičke filmske večeri, DOKUart ekipa iz Bjelovara, Voodoo iz Osijeka, tu je i ekipa iz Valpova, često smo i u Varaždinu i Čakovcu, VANIMA su sjajni i volio bih s njima jos više surađivati. Naravno, izvrsni GOKUL iz Zaboka, tu su i sjajne riječke epizode (Art-kino Croatia posebno), naravno Restart i nezaobilazni Oliver Sertić. U Zadru je Šigureca, u Pločama je Ivica Martinović, u Dubrovniku su Orlando, u Istri je Labin i Pulska filmska tvornica…da ne nabrajam dalje, puno ih je. Svake godine se pojave neke nove udruge, u nekim gradovima smo svake godine (Osijek, Slavonski Brod, Vukovar…) i to je super.


KP: Upoznaj nas s projektom Fresh Danube Films. Koja je po tebi specifičnost dunavske regije i koji je interes udruge Rare za sudjelovanjem u ovom projektu?

T.Š.: Fresh Danube Films je početak jedne platforme za promoviranje mladih autora, dakle, otvaranje prostora ljudima s njihovim prvim filmom. Uključivanje superzanimljivih kinematografija iz dunavske regije ima ogroman potencijal, to može otići u 15 smjerova. Inače, povezivanje festivala ima primarno programsku i financijsku komponentu, a sve naše suradnje – od Paličkog festivala preko Cinema City i Slobodne zone su tako prirodne i raduje nas sve što se možemo ozbiljnije družiti i razmjenjivati informacije, uz kolege iz drugih zemalja. Mi se godinama srećemo i samo je bilo pitanje tetrisa kada će se to uobličiti u neku formalnu suradnju, nadam se da ćemo proširiti ideju i na druge zemlje. Iskustvo poput odlaska na festival Crossing Europe u Linz i praćenje sa strane kako funkcionira jedan tako skoro-pa-savršen organizam je ogroman benefit i transfer iskustva i novih ideja je nemjerljiv, to su stvari koje smo svi već zaboravili i za koje mislimo da se događaju nekom drugom. 


KP: Pretpostavljam da poznaješ svjetsku proizvodnju glazbenih dokumentaraca bolje od većine hrvatskih profesionalaca i raspolagača novcem za proizvodnju filmova. Kakva je Hrvatska u pogledu te filmske proizvodnje, koji su joj temeljni nedostaci, a koje prednosti? 

T.Š.: Hm, pa i nisam naročito upućen u pozadinske detalje ili trendove industrije, jako puno pogledam filmova godišnje i razgovaram o svemu, ali nisam baš prava osoba za ovakve odgovore. Mislim da su nas puno zeznuli Kusturica i Bregović svojim rebrandiranjem Balkana i percepcija se teško mijenja, ono, kad ti se javi neki festival iz Brazila koji te našao na googlu pa kao, jel' imate neki film s Balkana za preporučiti i kad im ne kazes baš nešto iz tog stereotipnog seta, nisu baš zainteresirani za dalje. Recimo film o Edi Maajki koji bi mogao biti zanimljiv i nekome iz Brooklyna, recimo, ali oni hoće trube. To su stvari koje se moraju strpljivo graditi i pozicionirati, a čini se da je hrvatska dokumentarna produkcija na dobrom putu da se pozicionira kao kvalitetan proizvod i kao nešto na što bismo mogli biti ponosni. Nove generacije uz podršku HRT3, HAVC-a i takvih raspolagača, hm, možda bi se i moglo nešto zanimljivo dogoditi, ali to ovisi o toliko puno faktora da je to nepametno uopće uzimati kao odgovor… Plus još što nisam u Zagrebu i nemam dovoljno kvalitetnih insajderskih informacija, no ovako sa strane, uz puno upitnika, stvari se ne čine baš jako loše. Restart ili Fade In upornošću i na mišiće mogu pomoći, recimo, ZagrebDOX radi super stvar isto sa svoje strane. 


KP: Kakvo je trenutno stanje amaterske proizvodnje glazbenih dokumentaraca i postoji li na DORF-u još uvijek mjesto za nju? Koja je točka razlikovanja između profesionalnog i amaterskog snimanja na kojoj organizator DORF-a odlučuje da taj i takav film ne može ući u selekciju festivala?

T.Š.: Naravno, ja sam oduvijek vidio na DORF-u prostor za filmove snimljene s puno srca, iako nisam siguran da time i pomažemo tim autorima. Možda bi zbog njih trebalo biti žešći i oštriji, pa im reći da je to moglo i bolje, ne znam, ali meni je super da bilo tko svoje vrijeme koristi pa makar i za neke ne-naročito-kvalitetne filmove, više ga cijenim od onih underground elitista koji još žive sa starcima i gunđaju kako "ništa nema". Plus, uvijek mi je drago saznati nešto o nekoj sredini ili bendu pošto mislim da svaki grad ima neku zanimljivu priču koja zaslužuje biti dokumentirana. Iako je industrija otišla u drugom smjeru, naravno, svi ti ljudi su okej i svi bi vrlo rado snimali nešto zanimljivo kad s njima pričaš u petak, za šankom, ali treba napuniti frižider pa u ponedjeljak moraju odraditi neku sapunicu i platiti režije. Jasno mi je da industrija ima svoje zakone i da će raditi upravo tako, a ovi neki ekscesi – pošto je to uvijek u pravilu sve neka intimna priča koja je morala biti ispričana iz nekih iks razloga - ako ih mi možemo sa svoje strane pogurati, baš dobro.


KP: Koji bi glazbeni dokumentarac, po tebi, morao biti snimljen u Hrvatskoj, i kakva je budućnost hrvatskog filmskog glazbenog stvaralaštva?

T.Š.: Ma ja čekam da se snimaju ozbiljni  filmovi o Todoriću i da se hrabrije počnu izbacivati pravi životni problemi. Lako ćemo za muziku, naravno i to bi isto moglo biti ozbiljnije, ali još uvijek je ovako i ove neke nove generacije bi trebale iznijeti svoju priču. Bojim se da u ovim okolnostima nema mogućnosti za neke bitno ozbiljnije stvari i da trebamo čekati neku Janicu Kostelić ili tako nešto, barem iz slavonske perspektive ne nazire se svjetlost na kraju tunela. Da sad ne idem duboko i daleko, pošto svi koji ovo čitaju vjerojatno slično misle - osobno bih volio vidjeti zanimljiv film nebitno kojeg glazbenog žanra, koji će imati potrebnu komunikativnost i neće biti namijenjen uskom krugu odabranih. Danas ima more odličnih filmova i čak su muzički dokumentarci u značajnom kvalitativnom padu, izlizalo se prilično i sad prolaze priče o nekim ekscentricima i čudnim likovima, što je i razumljivo s jedne strane, no bojim se da će kod nas još dugo sve ostati na toj želji i potrebi da se terapeutski zatvori neko poglavlje odrastanja i snimi film o herojima iz formativnih godina. Nadam se da će ekipa odrasla na elektronici i novim tehnologijama unijeti svježinu i ispričati svoju generacijsku priču.

Fotografija: dokumentarni.net/ Damir Zovko

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 26.11.2013