Novi Magreb, Novi Zagreb | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Novi Magreb, Novi Zagreb

Zagrebačka inačica dominant powersa dio je projekta kojem je u centru istraživanje nedavnih revolucija u Sjevernoj Africi, a nastala je na poziv MSU-a i Eurokaza.

Piše: Srđan Laterza

dominant powers. what is to be done then? / instalacija, performans / koncept/režija: Claudia Bosse, zvuk: Gunther Auer, produkcija: theatercombinat, Beč / Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / Eurokaz, Zagreb

biografski krajolici Novog Zagreba / umjetničko/urbanistički transfer, live instalacija / instalacija/koncept/režija: Claudia Bosse, video/dokumentacija: Guenther Auer, produkcija: theatercombinat, Beč / Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb / Eurokaz, Zagreb

 

Izvođačica dočekuje skupinu posjetitelja na ulazu u izložbeni prostor Muzeja suvremene umjetnosti. Počinje ih voditi kroz izložbu na dvije etaže, dok su iz njenih uzvika na nerazgovijetnom engleskom razabiru riječi "povijest" i "revolucija". Na podu su razbacane upute za "pametnu revoluciju" koje egipatskim pobunjenicima savjetuju kako uspješno svrgnuti Mubarakov režim. Ne zna se jesu li autentične. 

Bučna izvođačica dovodi posjetitelje do stolova prekrivenih fotografijama iz osobnih albuma na kojima leži desetoro Novozagrepčana, izvođača koje je za potrebe svoje izložbe/predstave dominant powers. what is to be done then? odabrala njemačka redateljica Claudia Bosse, članica theatercombinata. Fotografije su mahom starije, prikazuju prizore iz djetinjstva ili mladenaštva desetoro odabranih, tu i tamo je na njima neki natpis, ime osobe ili mjesta kojeg prikazuju. Čini se kao da prizivaju neku nostalgičnu prošlost koju je nemoguće rekonstruirati i ponovno proživjeti. 

Zagrebačka inačica dominant powersa dio je projekta kojem je u centru istraživanje nedavnih revolucija u Sjevernoj Africi, a nastala je na poziv MSU-a i Eurokaza. Bosse je odabrala desetoro stanovnika kvartova susjednih Muzeju, dokumentirala njihove intervjue o demokraciji, kapitalizmu i urbanizmu, te ih pripremala za izvedbu. Intervjui se mogu pročitati, pogledati i poslušati. Pitanja su vrlo generička, poput onih o mogućnosti revolucije, ali u odgovorima stanovnika ponekad se mogu pronaći tračci duhovitosti i nade u pravednije društvo. Njihovi su stanovi na nekoliko dana transformirani u galerije, jer su u njima izložena djela iz stalnog postava MSU-a, po izboru kustosa Tihomira Milovca. Lista stanova bila je dostupna posjetiteljima, pa su mogli biti gosti tih privremenih galerija.

Dok posjetitelji obilaze stolove na kojima leže stanari, najzanimljivije je prisluškivati fragmente razgovora njihovih prijatelja. Susprežu smijeh gledajući svoje polegnute prijatelje, potiho razgovaraju o njihovim fotografijama, sjećaju se nekih zajedničkih trenutaka. Uto se izvođačici s početka pridružuju još tri, pa buka u Muzeju postaje kakofonična. Glumice vode posjetitelje na drugu etažu. Na podu su tlocrti stanova u mjerilu 1:1, na zidovima projekcije intervjua sa stanarima, natpisi poput "Is there any way you can escape from yourself". Sa stropa vise zvučnici iz kojih se zvuk može čuti samo iz neposredne blizine. Stanari kasnije ustaju sa stolova i počinju "živjeti" u tlocrtima stanova na drugoj etaži. Repetitivno izvode svoje svakodnevne rituale: peru ruke, šeću po stanovima, kuhaju ručak, plešu. 

Tekst koji prati izložbu/predstavu tvrdi da se projekt dominant powers bavi "pitanjima identiteta, kontroverzama demokracije, političkim vizijama i zajedništvom kao takvim", te da autorica "propituje kako se stvara povijest". Iako projekt ima sve pobrojane sastojke, nije se ni s jednim uspio ozbiljnije pozabaviti. U središnjem dijelu dominant powersa Bosse videodokumentaciji prikupljenoj u sjevernoj Africi dodaje tri izvođačice čija izlaganja variraju od  uzvikivanja revolucionarnih parola do karikiranog opisivanja stradanja prosvjednika u uličnim neredima. Na zidovima su još i tekstualni dijelovi koji propituju poziciju revolucionara kao nasilnika. U Zagrebu je Bosse na navedeno nakalemila i site-specific komponentu, tj. koreografije dnevnih rutina spomenutih Novozagrepčana.

Sudeći po cjelini, autorica nam nesuptilno želi priopćiti da ju zanima kako nastaje povijest i kako se pojedinačno pretvara u zajedničko i javno. Na zahtjevni zadatak odgovara vrlo banalnim prisupom. Obimna dokumentarna građa u magrepskom, a posebice u zagrebačkom dijelu izložbe/predstave nije učvršćena jasnijim konceptom. Ni veza između dva navedena dijela nije jasno definirana. Eksperiment rekontekstualizacije u kojem su stanari i eksponati zamijenili mjesta nije pretjerano domišljat. 

Zagrebačka inačica dominat powers skupa je vježba iz prosječnosti u kojoj se izvedbeni element bazira na pokušaju korištenja karikirane tragedije i koreografiranja svakodnevice u svrhu propitivanja političkih problema. Od amaterskih izvođača-stanara daleko je zanimljivije bilo gledati reakcije njihovih bližnjih, blago prigušene činjenicom da se nalaze u muzej. U tim se trenucima najjasnije zrcalila kolizija privatnog i javnog. 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 11.01.2013