Novi modusi drame | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Novi modusi drame

Dodatak histerije, ubrzanja… bavi se pitanjima kako organizirati afektivne tokove i afektivni univerzum recepcijske situacije predstave.

Piše: Una Bauer

"Kada kažem "siromaštvo", vjerojatno prizivate slike djece negdje daleko, s televizijskih oglasa za pomoć, pod vlašću bezočnih diktatora. Ali ova je zemlja puna siromaštva. Isključivanje grijanja i preskakanje obroka za neke ljude nema veze s odabranom i ugodnom ekonomičnošću. Pokušajte. Isključite frižider zato što je prazan. Prodajte sve što posjedujete, a za što možete dobiti više od funte. Prelijte konzervirani paradajz preko najjeftinije tjestenine koju možete naći u samoposluživanju i suzdržite se da tanjur ne razbijete o zid kada vam vaš sin kaže da to ne želi jesti. "Želim nešto drugo, mamice", ali nema ničeg drugog. Ali ne bismo li jednostavno trebali biti zahvalni na mrvicama poreznih obveznika u obliku socijalne pomoći, biti mirni i nastaviti? Jer nije moguće da je stvarno riječ o siromaštvu, ne u šestoj najbogatijoj zemlji na svijetu, zemlji blagostanja. Radi se o mjerama štednje, zar ne?"

Ovo je izvadak iz govora britanske blogerice, samohrane majke i lezbijke, 25-godišnje Jack Monroe, održanog 1. listopada 2013, u kojem se obraća članovima Konzervativne stranke na njihovoj konferenciji. Ta jedna od kulinarskih blogerica mjera štednje privukla je znatnu medijsku pažnju, kao i niz njoj sličnih autorica, pišući o tome kako preživjeti u Velikoj Britaniji ako ste po svojim primanjima statistički ispod praga siromaštva. Njezin govor sadrži gotovo sve elemente melodrame: rad na povećanju emocionalne reakcije gledatelja, na stvaranju emocionalne tenzije što se najlakše postiže tako da se situacija oblikuje kao moralni problem: netko je ovdje žrtva a netko krvnik, netko treba biti kažnjen, a netko osvećen. Sugeriraju se jasni karakternih tipovi: heroina ove pripovijesti, sama Jack Monroe, marginalizirana kao žena, lezbijka i samohrana majka u patrijarhalnom društvu, u potpunosti je pozitivan lik, koji se bori kako najbolje zna i umije s velikim životnim teškoćama u kojima se našla kada je ostala bez posla. Heroina uspjeva uteći prijetnji, pobjeđuje životne nedaće, s apsolutnog dna ponora i gladi polako se uspinje prema ugovoru za knjigu (bez najobičnije sveučilišne diplome, a kamoli onu s prestižnih sveučilišta), postaje kolumnistica Guardiana i svjetski poznata blogerica s tisućama obožavatelja. Heroina govori u lice konzervativcima, na njihovoj vlastitoj konferenciji, da nisu fer, da ne znaju što je to siromaštvo jer ga nisu okusili i poziva ih da se suoče sa svojom odgovornošću za nastalu situaciju. Dobili smo sretan kraj. 

Problem s tvakvim narativom i takvom podjelom uloga jest da je jedini manevarski prostor koji omogućuje, skučeni prostor reakcije oko moralne ispravnosti nečijeg karaktera. Dakle, jedini prostor propitivanja koji se otvara u ovako definiranom čvrstom žanrovskom obrascu jest taj da se dovede u pitanje apsolutna pozitivnost heroine, odnosno da se dokazuje kako ima konzervativaca koji su pola svog imetka dali siromašnima, i uvjereni su filantropi, a sve svoje su stekli teškim radom bez pomoći bogatih roditelja. Upravo je ta reakcija dominantna u komentarima na Jackine postove. Izdvojit ću jedan: "Ova žena ima velike tetovaže koje nisu jeftine. Umjesto keramičkih pločica, kuhinja joj je opremljena onima napravljenim od ogledala, što jasno ukazuje na to da je u nekom trenutku imala novca, ali ga je potrošila na nepotrebne stvari. Ljudi poput nje ponašaju se poput ovisnika o cracku, kada dođu do novca, troše ga olako."

Dakle, žanr melodrame kao manevarski prostor vlastitog nadrastanja u najboljem slučaju otvara nekakvu vrstu individualizirane forenzike i hermeneutike, u svojevrsnoj parodiji Sherlocka Holmesa: razotkrivanja nekog kao lažnog karakternog tipa, dovođenje u pitanje Jack Monroe kao heroine. Ipak, struktura ostaje netaknuta: netko mora biti heroina ili heroj, a netko zločinac ili zločinka, i te su uloge zamjenjive.  

Ipak neosporno je da melodrama ima ogroman mobilizacijski potencijal koji je itekako relevantan za nešto što ću, na najopćenitiji mogući način, nazvati borbom za pravednije društvo. U tom se prostoru organizira konceptualizacija nove predstave Dodatak histerije, ubrzanja... kazališne skupine BADco, premijerno izvedene u Tvornici Jedinstvo. 

Predstava nipošto nije fokusiran na apsolutnu kritiku ili zgražanje nad žanrom melodrame. Prije je tim žanrom fascinirana, odnosno u kompleksnom je odnosu privlačnosti i odbijanja. Dodatak histerije, ubrzanja… želi ponuditi svojevrsnu izvedbenu analizu sadašnjeg socio-političkog trenutka, u kojem melodramatski način strukturiranja odnosa igra veliku ulogu. Radikalna društvena transformacija i sva nastojanja, obećanja i napori koji su se vodili u tom smjeru u 20. stoljeću, danas se čine propali, neuspješni i izgubljeni. Dominira osjećaj nemoći u odnosu na neprestanu eroziju teško stečenih prava radnika, potpuni raspad socijalne države, komercijalizaciju obrazovanja i slično. U takvom osjećaju nemoći, koji rezultira jakim emocijama ogorčenja, bijesa i moralnom indignacijom, melodrama se sama nameće kao način strukturne organizacije materijala. Melodramatskim rječnikom, prijeti nam propast! 

Sofisticirani teoretičari političke ekonomije poput izvrsnog Michaela Heinricha, nasuprot tome, neprestano upućuju na to da "kapitalizam" kao režim socijalne organizacije nije materijal za melodramu. Nema zlikovaca i heroja, ne radi se o individualnim moralnim podbačajima. Pojedinačni kapitalisti prisiljeni su na konstantnu akumulaciju, ekspanziju produkcije i uvođenje novih tehnologija kako ih konkurencija ne bi pregazila. Oni su u neprestanom natjecanju s drugim kapitalistima. Ukoliko se ne inovira, ne mijenja, ne unapređuje proizvodnja, ne snižava cijena i ne poboljšava kvaliteta, tvrtka je u opasnosti od prevlasti drugih koje to čine. Kapitalist je prisiljen participirati u tom procesu, neovisno o tome želi li on to ili ne. Prema tome, grčevita potraga za profitom nije posljedica kapitalistovih amoralnih karakteristika, već je strukturno pitanje: ako zauzimaš određeno mjesto u strukturi, ponašat ćeš se u skladu s tim što struktura od tebe zahtijeva. Međutim, ako pogledamo još jednom, to nas opet vraća na strukturu melodrame – postaješ zlikovcem zato što to žanr od tebe traži, a ne zbog svojih individualnih karakteristika. Zato su i heroji/heroine i zlikovci/zlikovke međusobno zamjenjivi, i zato se tako često i zamjenjuju. Također, to što je problem s kapitalističkom organizacijom strukturna prisila na eksploataciju, kako ljudi, tako i okoliša, nipošto ne dokida bujanje moralnih kategorija. U krajnjoj liniji, u definiciji borbe za bolje društvo, krije se upravo "bolje" društvo, a to jest moralna kategorija, a ne tehnički zahtjev za efikasniju proizvodnju i strukovnu izvrsnost.

Dodatak histerije, ubrzanja… bavi se dvama pitanjima. Prvo je ono kako organizirati afektivne tokove recepcijske situacije predstave, a da oni ne upadaju u provjerene matrice emocionalnog uživljavanja, i u stereotipne narative njihove realizacije. Dakle, ne radi se o tome da se emocije negiraju, potiskuju ili odbijaju, za što je BADco. često nepravedno optužen, već da se pokuša emocije organizirati oko drugačijeg strukturiranja scenskog materijala, mimo provjerenih narativa. Pritom je nužna posljedica, i za publiku i za izvođače, određena anksioznost oko toga kakva je to drugačija organizacija, i kako ona izgleda. Do nje dolazi u tenziji s nemogućnošću da se na to pitanje da definitivan odgovor, upravo zato jer bi se tim definitivnim odgovorom nju također uguralo u neku strukturnu matricu. Uostalom, anksioznost oko toga što gledamo je i sama afekt, a ne suho intelektualno poigravanje idejama. Drugo pitanje, koje se nadovezuje na prvo, jest kako organizirati afektivni univerzum te iste recepcijske situacije, a da se izbjegne dramski konflikt isključivo vezan uz pojedinačne biografije (fikcionalne ili ne): odnosno, kako strukturu, povijesne tokove, i nepravdu koja proizlazi iz njihove donekle i arbitrarne organizacije učiniti glavnim "junakom" predstave. Tematska okosnica nafte pritom nije korištena kao metafora za, ponovo, melodramatsku okosnicu u kojoj "zle zemlje eksploatiraju dobre zemlje", držeći ih pod vlasti diktatora iz vlastitih interesa, oduzimajući im njihovo prirodno bogatstvo, ili onu u kojem "dobre, demokratske zemlje pokušavaju uvesti red u zle, tiranske zemlje" već kao metonimijski element u kojemu je naglasak upravo na srazu materijalne političnosti nafte (i posljedicama koje iz toga proizlaze) i energetsko-afektivne proizvodnje tijela performera. 

U knjizi Demokracija ugljika: politička moć u doba nafte politički teoretičar Timothy Mitchell bavi se formama političkog života proizašlima iz cirkulacije ugljika i njegovih različitih manifestacija, Mitchell na fascinantan način analizira razliku ugljena i nafte, posvećujući se pitanju, kako ga formulira Mazen Labban "što se događa s političkom praksom ako fiziokemijska svojstva materije postaju konstitutivna za političko djelovanje?". Mitchellova je teza da su geofizičke osobine ugljena i uvjeti eksploatacije u direktnoj vezi s razvojem demokracije kroz radničko inzistiranje na zahtjevima za jednakost i pravdu. Naime, onako kako je bila ustrojena, proizvodnja ugljena je omogućavala radnicima da sabotiraju industrijsku produkciju putem generalnog štrajka. Velik broj radnika grupirao se na određenim točkama oko kojih je organiziran transport ugljena, što im je davalo političku moć da ucijene one u čijim je rukama ta proizvodnja bila, i da shodno tome osvoje neke demokratske tekovine kao što su osmosatni radni dan, pravo na mirovinu, pravo glasa, pravo na osnivanje sindikata. Drugim riječima, ta prava nisu izborena prvenstveno zahvaljujući razvoju radničkih organizacija, pa ni razvoju nove političke svijesti, već zato što su radnici mogli usporiti ili spriječiti protok ugljena. Nasuprot tome, geofizičke osobine nafte, potkopavale su sposobnost radnika da kolektivno organiziraju otpor, jer proizvodnja nafte zapošljava manje radnika po energetskoj jedinici. Nafta se zbog svog tekućeg stanja može transportirati na velike udaljenosti, bez da taj transport bude popraćen velikom koncentracijom radnika na transportnim sjecištima, kao što je bila riječ kod ugljena. Dakle, naftna mreža je bila daleko manje podložna sabotaži od distribucijske mreže ugljena, i time je smanjivala moć radnika u borbi za svoja prava. Nafta je, također, zbog svoje relativno lake mogućnosti eksploatacije, bila idealna za organizaciju kolektivnog života utemeljenu na principu neograničenog ekonomskog razvoja, dakle na kapitalizmu.

Bez obzira na ozbiljne zamjerke Mitchellovoj argumentacijskoj strategiji iz pozicija povijesti političke ekonomije, u njegovim tvrdnjama sasvim sigurno ima nešto performativno, nešto poetično, a opet i zavodljivo racionalno u onom smislu u kojem je racionalnost zavodljiva jer skida maske, prikazuje situaciju drugačijom nego što nam se čini, izvrće univerzum u nove geometrijske obrasce. Mitchell tako kazališnoj situaciji, kao svojevrsnu inspiraciju, nudi neku alternativnu organizaciju odnosa moći i područja napetosti, koja se ne zaustavlja na individualnim odnosima moći, biografskim crticama iz života onih na vlasti, ili konkretnim političkim anegdotama ove ili one vlasti, a koja i dalje proizvodi dramu. Jer što ima tragičnije od toga da je sposobnost udruživanja i organizacije uvjetovana ne željom, voljom ili trudom onih koji u toj organizaciji žele surađivati, racionalnošću organizacije političkog polja, jasnim moralnim odrednicama, nego izvjesnom arbitrarnošću karakteristika žive materije, oko koje je organizirano kolanje svjetskih rezervi energije. To sasvim sigurno jest dramski materijal, iako trebamo paziti da pritom ne izvlačimo kakve banalno materijalističke zaključke o tome da je cijela socijalna organizacija života na zemlji posljedica biološko-organskih uvjetovanja. 

Ta fizičkost kolanja nafte, koja je duboko isprepletena sa socijalno-političkim prilikama, energetski pulsira u kretnjama izvođača, Darije Doždor odnosno Ane Kreitmeyer, Pravdana Devlahovića, Nikoline Pristaš i Zrinke Užbinec. Scenografija sastavljena od niza vrata kroz koje izvođači prolaze, vraćaju se, na čije se pragove spotiču, koja im se zatvaraju u lice, ili oko kojih se uvijaju omogućuje tu realizaciju protoka, kolanja, curenja i prožimanja. Inspiracija za koreografsko-stilski izbor poetika je Tanz teatra (na sreću, posve lišena dosadne rodno-spolne napetosti), koja s jedne strane vuče inspiraciju iz snažnog ekspresionističko-melodramatskog naboja traumatičnih emocija, ali koja, s druge strane, u formalno afektivnim eksperimentima, ponavljanjem, zaustavljanjima, prekidanjima, udaranjima o namještaj, uranjanjima u materijale kao što su pijesak ili voda, destabilizira taj svijet ekspresije. Pritom se ne radi o tome da se afektivnost zamijeni intelektualnošću, nego o pokušaju drugačije organizacije afektivnosti.

U kombinaciji s dizajnom svjetla, scenografija stvara dojam TV studija iz vremena dok je televizija organizirala socijalno vrijeme i pažnju na način na koji to ne čini internet, proizvodeći veću koheziju oko nacionalno-obiteljske dinamike svojim rasporedom programa i monopolom nad uredničkim poslom. Uvođenje atmosfere televizijskog studija u skladu je s izvjesnom retro-estetikom koju BADco. propituje u nekoliko posljednjih predstava, a koja je također povezana s mehanizmima afektivne proizvodnje, jer je nostalgija jedan od glavnim melodramatskih mamaca. Citiranje i ponovno izvođenje televizijskih intervjua Alexandera Klugea i Henera Müllera smješta Dodatak histerije, ubrzanja… u jedan konkretni povijesni trenutak, raspad SSSR-a. Ta konkretizacija nije ekskluzivna za cijelu predstavu, koja se bavi organizacijom moći gotovo cijelog dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća, ali njome se postiže određeno usidravanje priče i izbjegava njena pretjerana apstraktnost. Alexander Kluge i Heiner Müller pritom nisu tretirani kao kakvi neupitni autoriteti čije rečenice imaju povijesnu težinu, nego ih izvođači, prilagođavajući ih svojim tijelima, izvodeći njihove rečenice, transformiraju u svoje su-drugove, u supatnike u toj borbi za pronalaženje novih modusa drame.

Tekst nastaje u sklopu projekta Pogled izvana koji predstavlja osvrte autora iz lokalnog i inozemnog konteksta.
Autor naslovne fotografije je Dinko Rupčić.  

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 24.11.2013