Novi načini i prostori borbe | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Novi načini i prostori borbe

Pomalo kihotovski, osječku letargiju na trenutke zaljulja pokoja čestica alternativne kulture kakvu njeguje M-art i njihovi programi unutar projekta Barutana.

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Nataša Kopeč i David Belas, NE, NIŠTA, dobro

  • A
  • +
  • -

Unatoč obećavajućim najavama i stvaranju privida o početku kulturne dinamike s prvim znacima jeseni, u Osijeku je zavladala letargija koju uvjerljivo ne narušava niti jedna zanimljivija umjetnička inicijativa, a kalendar događanja tek se čvrsto drži šačice dogovorenih programskih točaka koje se realiziraju po već viđenoj inerciji. Tu uspavanu dokolicu (koja vjerno preslikava onu istočnoslavonsku, egzistencijalnu) krajem listopada uzbibalo je desetodnevno izdanje programa Barutana 014 u organizaciji Udruge M-art koja jedina godinama ustrajava u nezahvalnoj ulozi produciranja onih sadržaja koji oponiraju ne samo institucionalnoj kulturnoj proizvodnji, već se bave i umjetničkim rubljenjem, formama koje se teško mogu "konzumirati" i u nekim drugim, znatno osvještenijim alternativnim središtima. Jednostavnije rečeno, nakon ljetnog izdanja Performance Art Festivala, Udruga M-art priredila je, uz financijsku potporu Ministarstva kulture, deveto izdanje programa Barutana koje nudi uvid u nezavisnu kulturu, predstavlja autore koji propitkuju različite načine umjetničkoga djelovanja na području plesa, glazbe, performansa i inih multimedijskih izričaja.

Gorka konotacija ovogodišnjeg izdanja Barutane čitljiva je i iz njezina proširena naziva, Barutana u Studentskom centru. Naime, kada je ova kulturna inicijativa zaživjela u svom izvedbenom smislu 2006. godine njezin je naziv preslikao naziv poznatog osječkog kulturnog spomenika (smještenog na lijevoj obali Drave, u blizini poznatih katakombi) kako bi naglasio značaj njegove povijesne i kulturne revitalizacije, točnije, kako bi u tom uistinu sjajnom arhitektonskom zdanju zaživjelo novo umjetničko žarište. Tijekom pet godina Barutana je uistinu oblikovala svojevrsni nukleus nezavisne kulturne scene, ugošćavala umjetnike koji istražuju različite modalitete umjetničkog rukopisa te nastojala u gradu osnažiti izvaninstitucionalnu produkciju koja, zanimljivo, u Osijeku nije nepoznata i rijetka inicijativa, ali koja u isto vrijeme u svakom od tih pokušaja ima kratak rok trajanja.

Nakon takve dinamične petoljetke program Barutane dobiva odbijenicu grada Osijeka, uskraćeno mu je pravo na korištenje spomenutog prostora te je primoran preseliti se u prostore kina Zvečevo i hotela Royal u kojima obitava sljedeće tri godine. Zanimljivo je kako je riječ o prostorima izuzetno indikativnim u kulturnom identitetu Grada: u jednom je održana prva dadaistička matineja (1922), a drugi je zaštićeni secesijski spomenik, te su kao takvi umjetnički amblemski i u nacionalnom i u europskom kontekstu. Tijekom tih godina Barutana zadržava svoj naziv unatoč preseljenju da bi ga ove godine proširila pomalo paradoksalnim "podnaslovom" te se doslovno preselila u prostor Studentskog centra čime nastoji i podsjetiti i aktualizirati još jedno središte nekadašnjeg kulturnog života ovoga grada. 

Nova adresa rezultat je i znatno praktičnijih razloga. Grad Osijek i dalje je gluh na molbe za povratkom u zgradu Barutane u kojoj se, gle čuda, ionako ništa ne događa. Nakon što je nekadašnja zgrada austrougarske barutane obnovljena (zahvaljujući i sredstvima Ministarstva kulture), postala je predmet spora nekoliko kulturnih inicijativa. Grad Osijek (u čijem je vlasništvu) odbija ga ustupiti ili otvoriti kulturnim projektima unatoč tome što ne postoji (točnije, javnosti nije dostupan) program događanja unutar tih zidova. Danas se u zgradi Barutane sporadično realiziraju sadržaji i predstave Umjetničke akademije u Osijeku, ali je o dugoročnim planovima nemoguće pronaći bilo podatak bilo imena koja bi tu možebitnu strategiju i nosila. Grad Osijek na taj način pokazuje koliko haje i za spomeničku revitalizaciju, ali i za nezavisne inicijative u kulturi, odnosno projekte koji bi osnažili kulturnu ponudu Osijeka bez obzira na gradskoproračunsku apstinenciju. Nejasnim i neumjesnim ostaje taj dugogodišnji impertinentan stav gradskih vlasti koji potiskuje i sustavno ignorira projekte izvaninstitucionalnih prefiksacija, a koje unatoč hodu po marginama uspijevaju održati kontinuitet umjetničkog djelovanja, pohvaliti se značajnim imenima i programima. Pomalo je apsurdno što upravo te nezavisne inicijative (očito naviknute na rovovske borbe s financijerima, improvizacije i preživljavanje) traju bez prekida, bez zastoja, dok uhljebljeni institucionalni proračunski potrošači imaju znatno većih problema s realizacijom programa i trajnijim djelovanjem. 

Unatoč tome (ili baš zbog toga), ovogodišnja Barutana tijekom dva tjedna trajanja ponudila je bogat i raznovrstan program. U filmskom dijelu programa predstavljeno je jubilarno deseto izdanje festivala 25 FPS po izboru Branke Valjin, koje je sabralo inovativne autorske koncepte, nekomercijalne filmske radove usmjerene na istraživanje granica ne samo filmskog jezika već i samog filmskog medija. Nakon toga predstavljeni su i videoradovi nekih od najvažnijih poljskih autora koji, nastali u razdoblju od kraja 70-ih godina prošloga do prvog desetljeća ovoga stoljeća, prikazuju razvoj i mijene javnog prostora, ali i kronologiju tehnologije, odnosno medijskog izraza. U glazbenom ciklusu Sound &Vision nastupili su Zagrob (Denis Kuljiš) i TeHôM (Miljenko Rajković) nudeći opskurne eksperimentalne radove jedne sasvim originalne koncepcije. Matea Bilosnić u plesnom solu This is you? problematizira fizikalnost kose stavljajući ju u sadržajno i izvedbeno središte, minimalizirajući lice i tijelo, a potencirajući i analizirajući motiv headbanginga. U izvedbenom dijelu programa nastupila je i Josipa Štulić sa solom 1,2,3,4! u kojemu se bavi funkcionalnošću ponovljenih pokreta dok njezina kolegica, diplomantica suvremenog plesa na salzburškoj plesnoj akademiji, Lana Hosni u koreografskom djelu Brune Isakovića ReMove pokušava transformirati princip loopiranja slike iz eksperimentalnog filma u područje izvedbene umjetnosti. Posljednji u nizu autorskih programa bila je predstava Nataše Kopeč i Davida Belasa NE, NIŠTA, dobro u kojoj pokušavaju ogoliti dramsku materiju tematizirajući trenutnu situaciju, odnosno stvarajući hermetičnu i osobnu scenografiju u kojoj se potom isprepliće igra dvoje autora.

Ipak, najzanimljiviji dio ovogodišnjeg programa bio je njegov okvir, sugeriran i naslovom i konceptom. Naime, otvorenje je pripalo predstavljanju Instituta Tomislav Gotovac, odnosno razgovoru u kojemu je pobliže pojašnjeno višegodišnje djelovanje ovog multimedijskog umjetnika, a koje je arhivirano i dokumentirano u prostoru u kojemu je djelomično i nastajalo. Riječ je Gotovčevu stanu koji je "transformiran u cjelovito ambijentalno umjetničko djelo" i koji čuva organiziranu dokumentaciju njegova umjetničkog djelovanja. Umjetnikova ostavština svojevrsni je dokumentarij i nezavisne, izvedbene umjetnosti u Hrvata, koja nesvjesno prati i internacionalne nekonvencionalne umjetničke moduse, ali i nekih umjetničkih formi koje su njegovom smrću dokinute u idejnom i izvedbenom smislu. Gotovčev performans Govorenje iz 1982. godine poslužio je kao spona (točnije, uvod) i posljednjem programskom sadržaju Barutane 014 u kojemu se nastojala prikazati i sažeti kulturna aktivnost Centra mladih i Studentskog kulturnog centra u Osijeku tijekom osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća.

Spomenuti performans zapravo je označio početak izuzetne kulturne dinamike i sadržajnosti koja se tijekom jednog desetljeća događala upravo u prostorijama osječkog Studentskog centra, a koja je iznjedrila mnoštvo programa, imena i radova koji se doimaju kao rariteti jedne kulturne hiperprodukcije nestvarne u današnjem kontekstu. Unatoč nezgrapnom i nefunkcionalnom arhitektonskom rješenju, Studentski je centar tijekom spomenutog razdoblja uistinu bio prostorom studentskog aktivizma, alternativnih mišljenja i djelovanja koja su često anarhistički i opozicijski tematizirali socijalistički sustav u kojem su živjeli, ali su istovremeno, a što je značajnije, proizvodili i stvarali povijest nezavisne kulture. Nezavisne utoliko što su programski djelovali prilično slobodno dok su financijski ovisili o sustavu koji ih je izdašno snabdijevao. Doduše, takav političko-kulturni deal treba promatrati i u kontekstu teorije Miška Šuvakovića koji je funkciju svih Studentskih centara u bivšoj Jugoslaviji (primjerice zagrebačkog ili ljubljanskog s kojima je osječki često i plodonosno surađivao) vidio kao pokušaj vladajućeg sustava da getoizira kulturu dajući im sredstva i tako kontrolirajući njihovo istupanje ili djelovanje protiv postojećih mehanizama vlasti, istovremeno im uskraćujući pravi značaj ili pozornost. No, programi osječkog STUC-a ne samo da su imali i značaj, već su imali i brojnu publiku koja je redovito pratila svakodnevna (!) događanja, posjećivala radionice, sudjelovala u kulturnim razmjenama, dakle vrlo aktivno participirala u programima. 

O književnom, filmskom, glazbenom, kazališnom i likovnom programu, posljednje večeri ovoga programa i to upravo na "mjestu zločina", u dvorani osječkog STUC-a, govorili su urednici i sudionici te široke kulturne osječke scene: Ivan Faktor, Goran Rem, Zoran Jaćimović, Vjekoslav Janković, Stjepan Pete File i Bruno Andrić Brmba. Svi su se složili u tvrdnji kako je upravo Centar mladih, a kasnije Studentski kulturni centar bio pokušaj začetka studentske alternativne scene koja nikada nije zaživjela u sličnom obliku, a nakon Domovinskog rata više nije bilo ni širih ni ozbiljnijih studentskih pokušaja njezina oživljavanja. U razgovoru popraćenom projekcijom fotografskog materijala s koncerata i kulturnih događanja, sudionici su se prisjetili tiskovina poput Tene, Heroine i umjetnika poput Ksenije Zec, Milana Živkovića, Damira Munitića ili grupe Močvara, a koji su svoje prve umjetničke radove potpisali upravo u prostoru i kontekstu osječkog STUC-a. U dijaloškim memorabilijama dotaknuta je i veza kultnog osječkog kafića Valentina i STUC-a, predstave Kaspar, fuzijskog benda Noise Slawonische Kunst, kinotečnog programa njemačkog novog vala, manifestacije Osječko ljeto mladih, javnih čitanja i čitavog niza događanja čiji su materijalni tragovi ostali rasuti u privatnim arhivima samih sudionika.

Dokumentacija te kulturne živosti iz osamdesetih djelomično je i izgubljena dok su devedesete većim dijelom zabilježene zahvaljujući fotografskom kroničaru Zoranu Jaćimoviću. No, problem arhiviranja ove građe i dalje ostaje otvoren. Studentski centar danas je "zgrada bez sadržaja" u kojoj postoji tek studentska menza, narodnjački noćni klub i trgovina, dok su nekadašnji prostori prepušteni propadanju i rijetkim "gostovanjima" nostalgičara kakvo je i ovdje pobrojano društvo. Plakati, fotografije, kulise, šapirografski otisci i ostali materijalni tragovi nekadašnje kulturne živosti danas su svedeni na zaboravljene svitke u praznim, oronulim dvoranama ili na privatne kolekcije. Kada je "rat presjekao priču" o Studentskom centru, novčana sredstva iz fondova bivše zemlje presahnula, a akteri kulturnog života se okrenuli ili drugim stvarima ili institucijama, STUC je izgubio i legitimitet i smisao te je "eutanaziran". Vrijeme je to u kojemu gotovo svi Studentski centri bivaju preobličeni u zavičajne klubove, poništen im je značaj, uskraćena sredstva, a time i smisao. Osječki STUC prisutan je tek kao nositelj Osječkog ljeta mladih koje se unazad nekoliko godina prometnulo u sve ono čega se atribut studentski nekada gnušao: poseljačeno i natražnjačko konzumiranje potrošnih hrvatskih kakofonijskih zvjezdica uz Osječko pivo i oskudno odjevene hostese. Taj sumrak kulturnog osječkog identiteta započeo je početkom devedesetih, a dokumentiran je videospotom Guards u režiji Ivana Faktora koji prikazuje jedan umjetnički pokušaj da se u granatiranom urbanom tlocrtu othrva kulturocidu koji neumoljivo stiže.

Buka kojom je ozvučen ovaj videospot nastao 1992. (riječ je o glazbi Noise Slawonische Kunsta, benda koji je tvrdoglavo i glasno nadglasavao ratnu partituru osječkih devedesetih) utihnula je par godina kasnije kada je prestalo doslovno svako događanje unutar Studentskog centra. Letargija koja je zahvatila ne samo studentsku populaciju, već i živalj ovoga grada protegnula se na sljedeće tisućljeće i danas se može svesti tek na događaje koji nastoje reaktualizirati prošlo stanje. Pomalo donkihotovski, spomenutu letargiju na trenutke zaljulja pokoja čestica alternativne kulture kakvu njeguje Udruga M-art i njihovi programi unutar projekta Barutana. Ovogodišnji sadržaji možda i jesu svodivi na umjetnički aktivizam koji prati recepijentska skupina izraziva dvočlanom brojkom, ali njihov značaj duboko je ukorijenjen upravo u spomenutu osvježenu i oživljenu tradiciju drugačijeg mišljenja, umjetničkog djelovanja i sudjelovanja u kulturnom razvoju ovoga grada.

Činjenica jest da novo doba iznalazi i nove načine i prostore borbe, no ostaje pitanje u kojoj je mjeri i ovaj razgovor o STUC-u oblik borbe, borbe za sjećanje, borbe za identitet koji grad jest ili nije zaslužio. Među okupljenim nositeljima ovih sjećanja nema nikoga tko bi nostalgiju i privatnu gestu ozbiljnije pretočio u arhiv, monografiju ili kroniku, a koja bi odgovorno i relevantno svjedočila (možda i sudila) o vremenu kada je osječka kulturna scena pulsirala, vibrirala, govorila, raspravljala i proizvodila. Možda bi tada svako drsko i narogušeno lamentiranje nad otužnom osječkom svakodnevicom konačno imalo svoju polaznu točku ili uporište u kojemu bi pronašlo opravdanje ili barem suvisao argument.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 10.11.2014