Novinarstvo | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Novinarstvo

U suradnji s Multimedijalnim institutom donosimo ulomak o novinarstvu iz trećeg poglavlja knjige Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy.

Autor: Robert W. McChesney

Kako nam politička ekonomija komunikacije može pomoći u razumijevanju interneta?

Dok katekizam [slobodnog tržišta] pribavlja jednu pogrešnu i varljivu predodžbu o kapitalizmu te opravdava slabu demokraciju, komercijalni sustav medija u Sjedinjenim Državama to nadopunjuje vlastitim katekizmom. On ide otprilike ovako: 
Komercijalni mediji međusobno se nadmeću kako bi zadovoljili prohtjeve publike. Nadmetanje prisiljava komercijalne medije da se prilagode, jer u suprotnom, neki konkurent preuzet će im tržište i ostaviti ih bez posla. Rezultat je da taj sustav "ljudima daje ono što žele“. Kada je riječ o novinarstvu, i ono živi pod prijetnjom konkurencije kako bi tvrtke držalo pod nadzorom. No, komercijalni pritisak tu može postati problem, stoga je najvažniji razvoj jačanje neovisnih profesionalnih izvjestitelja posvećenih pribavljanju nepristranih, objektivnih novosti. Ključ uspjeha i zabavne i novinarske sastavnice medijskog sustava leži u tome da budu konkurentni i pripadaju privatnom sektoru, a ne da ih kontrolira vlada. Ako postoji išta o čemu ne treba raspravljati, onda je to činjenica da je uplitanje vlasti u medije opasno i treba ga izbjegavati po svaku cijenu. Slobodno novinarstvo ključ je slobodnog društva, a slobodno tržište temelj je slobodnog novinarstva i zdrave demokratske kulture. 

Ovo viđenje slobodnog medijskog sustava uglavnom prihvaća većina proučavatelja pa se ono potom primjenjuje na digitalnu tehnologiju. Iako to viđenje slobodnog novinarstva ima neke točne i privlačne komponente, ono je upitno s obzirom na učinkovito razumijevanje i djelovanje u pogledu interneta ili svih medija. Koliko god da je politička ekonomija korisna za pojašnjenje kapitalizma te odnosa između kapitalizma i demokracije, ona u svojem tradicionalnom obliku ne može priskrbiti temelj za išta više od jedne provizorne kritike ove zamisli o slobodnom medijskom sustavu. Na sreću, postoji ogranak političke ekonomije – politička ekonomija komunikacije (PEK) – koja je idealno zamišljena da se pozabavi većinom središnjih pitanja oko digitalne revolucije prilično iscrpno.

PEK u raspravu uvodi komunikaciju zajedno s kapitalizmom i demokracijom. Ona procjenjuje medije i komunikacijske sustave utvrđujući kako oni utječu na političku i društvenu moć u društvu te jesu li oni, ukupno gledano, sile za demokraciju ili protiv nje i učinkovite samouprave. Ta kritička eksplicitna i normativna osnova razlikuje je od sličnih područja kao što su medijska ekonomija i medijsko pravo. Ta područja, kao i vodeća ekonomija, razmatraju Sjedinjene Države takve kakve jesu, u dobru i u zlu, a sebe smatraju neutralnima s obzirom na postojeće stanje, pa posvećuju malo kritičke misli sustavu kao cjelini. Ta neutralnost se uglavnom rastače u prešutno prihvaćanje postojećeg stanja i postojeće strukture vlasti kao primjerene slobodnom društvu. 

PEK ima dva opće smjera istraživanja. Prvo, ona istražuje institucije, subvencije, tržišne strukture, tvrtke, mehanizme potpore i radne prakse koji definiraju neki medij ili komunikacijski sustav. Način na koji medijska tržišta zbiljski funkcioniraju ima malo toga zajedničkog s katekizmom slobodnog tržišta, stoga klišeji o nadmetanju i nevidljivoj ruci uglavnom imaju ideološku vrijednost. PEK nastoji pribaviti točnije razumijevanje medijskih tržišta i istinske uloge vlasti. Ona istražuje kako strukturni i institucionalni faktori oblikuju sadržaj medija te kako komunikacijski sustavi funkcioniraju u društvu. Političke ekonomiste komunikacije živo zanima procjenjivanje kalibra novinarstva koje se proizvodi u komercijalnom medijskom sustavu objavljivanja vijestî.

Drugo, PEK naglašava temeljnu ulogu vladinih politika u uspostavljanju medijskih sustava, čak i u komercijalnim sustavima koje pokreće profit. PEK istražuje i procjenjuje to kako se raspravljalo o komunikacijskim politikama i kako su se definirale, pa ima snažnu historijsku komponentu dok propituje kako su nastajale medijske politike i sustavi. Rasprave o komunikacijskoj politici srž su problema pa ako medijske sustave treba reformirati ili mijenjati, to je onda mjesto kamo se moramo zaputiti. 

Oba te elementa PEK-a, po mojem mišljenju, pribavljaju nezaobilazan način za razumijevanje toga kako se razvio internet, koja su bila važna pitanja i još jesu, te koje opcije stoje pred nema. PEK ne može dati sve odgovore na sva pitanja, ali može barem osigurati koristan kontekst kako bi se pribavila osnova za odgovore na većinu njih. 


Novinarstvo

Odvajam novinske medije od ostalih komercijalnih medija (zabave) iz tri razloga. Prvo, novinarstvo se razvilo iz donekle drugačije tradicije negoli zabava: od začetka republike ono je bilo ključni dio upravljačkog sustava i tako ga se shvaćalo. Uglavnom tijekom posljednjih desetljeća, kada su medijski konglomerati spojili vlasništvo nad novinskim medijima s onim nad zabavnim medijima, osobito nad vijestima obične i kablovske televizije, razlika između novinskih medija i zabavnih medija zamaglila se, ako ne i izbrisala. 

Drugo, čak i u katekizmu, kriteriji tržišta ne mogu se upotrijebiti kako bi se ocijenila kvaliteta novinarstva. Komercijalizam je bio ključni čimbenik u novinarstvu od začetka republike, a važnost mu je porasla, no nikada nije bio prihvaćen kao sasvim legitiman. Štoviše, puka jurnjava za zaradom uglavnom je dovodila do senzacionalizma, korupcije i krize u novinskim medijima. Ono je također značilo da je kontrola nad političkim informacijama stavljena u ruke malog broja vrlo bogatih ljudi. Normativne ocjene novinarstva rabe različite kriterije, tako da je napetost između kapitalističke osnove novinskih medija i informacijskih zahtjeva samouprave središnji problem u PEK-ovoj kritici novinskih medija. 

Treće, iako vijesti koje se emitiraju na radiju i televiziji dobivaju izdašnu potporu monopolističkih frekvencijskih koncesija, a svi novinski mediji profitiraju od reklamnih subvencija, novinski mediji slabo profitiraju od autorskih prava, budući da je njihov proizvod sklon brzom zastarijevanju. Stoga je najvažnija subvencija za komercijalne zabavne medije od minimalne vrijednosti za novinske medije. Ako je novinarstvo u krizi zbog interneta i/ili komercijalnih pritisaka, onda će mu vjerojatno trebati specifičan skup politika posvećenih isključivo njemu, budući da su te ekonomije različite. 

Postoji značajan konsenzus u demokratskoj teoriji i među proučavateljima novinarstva o tome što su pretpostavke za zdravo novinarstvo: 

1. Ono mora priskrbiti rigorozno preispitivanje ljudi koji su na vlasti i onih koji žele doći na vlast u državnoj upravi, korporativnom i neprofitnom sektoru.
2. Ono mora imati uvjerljivu metodu odvajanja istine od lažî ili barem spriječiti lažljivce u tome da budu neodgovorni i odvedu narode u katastrofe – naročito ratove, ekonomske krize i društveni nesklad. 
3. Ono mora smatrati potrebe ljudi za informacijama legitimnim. Ako se pojavi pristranost u opsegu i smjeru popraćenosti, onda ona treba ići prema onima s najmanjom ekonomskom i političkom moći, jer oni su upravo ljudi kojima najviše trebaju informacije kako bi postali učinkoviti sudionici. Oni na vrhu sustava će uglavnom iz vlastitih izvora dobiti informacije koje su im potrebne kako bi vladali kokošinjcem. 
4. Ono mora pribaviti širok raspon informativnih sadržaja o najvažnijim pitanjima našeg vremena. Istraživanja pokazuju da je to ključni čimbenik za poticanje informiranog građanina da se uključi u politiku. Takvo novinarstvo ne bavi se samo prolaznim preokupacijama trenutka, nego također preispituje obrise na horizontu. Ono mora točno prevesti važne znanstvene probleme u razumljiv jezik. Ti problemi ne mogu biti primarno determinirani time što ljudi na vlasti o tome govore. Novinarstvo mora naciji osigurati sustav ranog uzbunjivanja, tako da je probleme moguće predvidjeti, proučiti, o njima raspravljati i njima se pozabaviti prije nego što prerastu u krizna stanja. 

Nemoguće je da sve medijske kuće mogu ili trebaju pribaviti te usluge svojim zajednicama, jer to bi bilo nepraktično. No, nužno je da medijski sustav kako cjelina učini takvo novinarstvo realnim očekivanjem za građanstvo. Treba postojati temeljno razumijevanje među građanima – u svijetu društva – da svi ljudi međusobno nešto dijele tako da svi ljudi mogu učinkovito sudjelovati u političkim i izbornim procesima samouprave. Slobodno novinarstvo mjeri se po tome koliko dobro ispunjava te kriterije za davanje građanima onih informacija koje su im potrebne da zadrže svoje slobode i prava.

Ima još nešto. Kvalitetno novinarstvo, kako je to rekao Ben Bagdikian, iziskuje kvalitetne institucije. Kao bilo koji složeni poduhvat, podjela rada potrebna je da bi se ostvario uspjeh: lektori, kontrolori činjenica i korektori su potrebni, osim izvjestilaca i urednika. Kvalitetno novinarstvo također iziskuje institucionalnu snagu da se suprotstavi vladama i korporativnoj moći – institucije koje ljudi na vlasti ne samo da poštuju, nego ih se i boje. Učinkovito novinarstvo iziskuje nadmetanje tako da, ako nekom novinskom uredu za zaprimanje vijesti promakne neka vijest, netko drugi zabilježi tu vijest. Ono iziskuje ljude koji će biti plaćeni za to da poprate priče koje ne bi pratili da se novinarstvom bave na dobrovoljnoj bazi. Ukratko, da bismo imali demokratsko novinarstvo, potrebni su materijalni resursi, koji odnekud moraju doći i koje je potrebno organizirati na institucionalnoj osnovi. To također mora biti otvoreni sustav, tako da se svatko može baviti novinarstvom, a da mu za to nije potrebna dozvola, potvrda ili odobrenje odozgo.

Naravno, novinarstvo nije jedini dobavljač političkih informacija ili stimulans za informiranu debatu i participaciju. Političke informacije također dolaze iz škola, umjetnosti, akademskog istraživanja, zabavnih medija i razgovorâ s prijateljima i obitelji. No, svi ti drugi putovi mnogo su učinkovitiji i vredniji ako počivaju na snažnom novinarstvu i podupiru to novinarstvo. Temeljna slabost katekizma površno je razumijevanje povijesti i razvoja novinarstva. Branitelji katekizma i slavitelji interneta skloni su ne uočiti koliko se američko novinarstvo dvadesetog stoljeća odmaknulo od ostvarivanja tih ideala. Stoga rekonstrukcija novinarskog sustava pod digitalnim pokroviteljstvom započinje na sumnjivim osnovama. 

U prvom stoljeću republike karakteristika novinarstva bio je sveprisutni i vrlo stranački tisak koji je bio sklon širokom rasponu gledišta, uključujući presudan abolicionistički tisak. Najslabije poznata značajka tog razdoblja ta je da je taj sustav bio zasnovan na izuzetno velikim javnim subvencijama pa je bio sve drugo samo ne testament slobodnom tržištu. Kako je oglašavanje sve više podupiralo novine, a objavljivanje novina sve više postajalo izvorom rastuće profitabilnosti, te subvencije gubile su na važnosti. Tijekom većeg dijela posljednje trećine devetnaestog stoljeća medijski sustav vijesti poprilično je naginjao kompetitivnosti u ekonomskom smislu. Velik gradovi često su imali više od tuceta konkurentnih dnevnih novina. Novine su dolazile i odlazile, a gotovo svake novine posjedovao je jedan nakladnik koji je bio i urednik ili je imao znatan utjecaj na smjer uređivanja. 

No, kapitalizam je nametnuo svoju logiku. U nekim slučajevima su nakladnici gladni zarade otkrili da je senzacionalizam, ono što smo mi kasnije nazvali novinarskim žutilom, bio probitačan smjer. Potkupljivanje novinarâ, pokazivanje pristranosti prema oglašivačima i mnoge druge neetičke prakse bile su uobičajene. I najvažnije, do 1890-ih godina novinska tržišta počela su prelaziti iz kompetitivnih u oligopolističke, čak monopolističke. Iako su prihodi i pučanstvo nastavili rasti velikom brzinom, ukupan broj novina počeo je stagnirati, a onda i opadati. "Snažnije novine jačaju, a slabije novine muče se da opstanu", jedan novinski direktor je zamijetio 1902. godine. Novine su počele služiti sve većem dijelu populacije svojih zajednica – s mnogo manje straha od nove konkurencije nego što je to prije bio slučaj – a kao rezultat toga zadobile su znatnu moć.  

Štoviše, veliki novinski lanci Pulitzera, Hearsta i Scrippsa nastali su gotovo preko noći. Novi nakladnički giganti više nisu imali nikakvu potrebu biti usko povezani s političkim strankama. Zapravo, kako su lokalne novine postajale sve monoplističkije, strančarenje je moglo odbiti dio tržišta i osujetiti njihove komercijalne izglede. No ipak, mnogi nakladnici nastavili su koristiti svoju sada monopolističku moć kako bi zagovarali svoja politička stajališta, koja su općenito bila konzervativna, naklonjena biznisu i protiv radništva. Napredni velikan Robert La Follette posvetio je jedno poglavlje krizi tiska u svojoj knjizi o političkoj filozofiji iz 1920. godine. "Novčana moć", pisao je on, "kontrolira novinsko izdavaštvo... kada se vijesti na bilo koji način dotaknu kontrole biznisa od strane vlasti, te vijesti krivo se prenesu." 

Do prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća ta pristranost pretvorila se u glavnu krizu američkog novinarstva. Biznis prenošenja vijesti neprestano je napadan zbog podmitljivosti i dvoličnosti. Kako je to čak priznao izdavač novina The Detroit News u Scrippsovom vlasništvu u privatnom razgovoru 1913. godine, korozivan utjecaj komercijalnog vlasništva i utrka za zaradom bile su tolike da bi racionalno demokratsko rješenje bilo uspostava općinskog vlasništva nad novinama s urednicima koje bi izabralo pučanstvo. Imajući u vidu eksplicitnu političku narav novina tijekom američke povijesti, to nije bila baš toliko apsurdna zamisao kakvom se danas može pričiniti. Scripps, oduvijek radničkoj klasi najposvećeniji od glavnih lanaca, nakon što je shvatio koliko komercijalizam podriva integriteta novina, čak je pokrenuo dnevne novine bez oglasâ u Chicagu 1911. godine. 

Teško je pomiriti monopolističke komercijalne novinske medije s novinarskim zahtjevima političke demokracije. U mnogim bogatijim europskim nacijama rješenje je došlo u obliku izdašnih stranačkih i povremeno javnih subvencija kako bi se poduprlo novinarstvo posvećeno radničkoj klasi i interesima radništva, kao i stvaranje neovisnog javnog radio-televizijskog emitiranja. U Latinskoj Americi novinski mediji često su bili privatno područje bogatih obitelji s izrazito konzervativnom politikom i nikakvim zanimanjem za političku demokraciju ukoliko njihovi kandidati naklonjeni biznisu ne odnesu pobjedu. Oni rijetko žele proširiti moć i povlastice velike mase siromašnih ljudi u svojim zemljama. Napori od naroda izabranih socijalističkih ili populističkih vlada kako bi stvorili novinske medije koji nisu izrazito neprijateljski nastrojeni prema njihovim politikama – ili, prema tvrdnjama vlada, kako bi imali elemente koji predstavljaju interese većine – razumljivo su se susreli s optužbama za cenzuru. No, čak i oni koji brane predvodnike medija u Latinskoj Americi priznaju da su oni često sumnjivi tipovi te da njihova dominacija nije nikakvo rješenje za jedan vrlo stvaran problem.

U Sjedinjenim Državama rješenje tog problema bila je samoregulacija novinske djelatnosti, u obliku profesionalnog novinarstva. To je utjelovilo revolucionarnu ideju da se vlasnik i urednik mogu razdvojiti te da se politička stajališta vlasnika (i oglašivačâ) neće odražavati na naravi novinarstva, osim u uvodnom članku. 

Bio je to zaokret od 180 stupnjeva u odnosu na cjelokupnu povijest američkog novinarstva, koje se zasnivalo na zamisli o eksplicitno stranačkom i iznimno kompetitivnom tisku. Sada bi vijesti utvrđivali i proizvodili izobraženi profesionalci, a vijesti bi bile objektivne, nestranačke, činjenično točne i nepristrane. Postoji li u nekoj zajednici deset novina ili samo jedne ili dvije bilo bi uglavnom nebitno, jer izobraženi bi novinari – poput matematičara koji se bave nekim problemom iz algebre – svi izašli s istovjetnim novinskim izvještajima. Kako je to objasnio novinski magnat Edward Scripps, jednom kada čitateljima "više nije bilo važno koja stajališta zastupa urednik... kada se radilo o vijestima, jedne novine bile su dobre kao i tucet". Nisu postojale škole za novinarstvo u Sjedinjenim Državama (ili u svijetu, kada to već spominjemo) 1900. godine. Do 1920-ih godina sve glavne novinarske škole bile su utemeljene, a do 1923. godine osnovano je Američko društvo novinskih urednika i ono je utemeljilo profesionalni kodeks kojeg su se trebali pridržavati urednici i novinari. 

Nema ničeg neizbježnog ili prirodnog u svezi s tipom profesionalnog novinarstva koje se pojavilo u Sjedinjenim Državama tijekom posljednjeg stoljeća. Vrijednosti profesionalnog izvještavanja koje su ovladale ovom zemljom dovedene su u pitanje: novinski sindikat, Novinarski ceh, tijekom 1930-ih godina bezuspješno je pokušavao njegovati nestranačko novinarstvo koje je bilo mnogo kritičnije prema svim ljudima na vlasti. On je dokazivao da novinarstvo treba biti zagovornik ljudi koji nisu na vlasti – "tješiti pogođene i pogađati zbrinute", kako je to sročio komičar Finley Peter Dunne. Taj ceh smatrao je novinarstvo trećom silom neovisnom i od vlasti i od velikog biznisa, a nakladnicima je htio zabraniti da imaju kontrolu nad sadržajem vijesti. Kako nas o tome izvještava vodeća povijest nastajanja ceha: "Ideja da bi Ceh mogao ponovno izbalansirati borbu za moć između javnosti i nakladnika kroz neku novu skrb za slobodu tiska postala je središnjom tezom njegove misije kao organizacije." Ta institucionalizirana neovisnost ostaje primamljiva vizija novinarstva, koja je vrijedna toga da bude dio dobrog novinskog sustava, a još uvijek je prakticiraju neki od naših najboljih novinara.

No, takav način bavljenja novinarstvom bio je anatema za većinu nakladnika, koji nisu htjeli nikakvo agresivno izvještavanje o svojim kolegama, vlasnicima poslovnih organizacija ili o političarima s kojima su rutinski surađivali i na koje su se oslanjali kako bi bili uspješni. Također se nikada nisu željeli odreći svoje neposredne kontrole nad novinskim uredom za zaprimanje vijesti: urednici i izvjestitelji bili su autonomni isključivo onoliko koliko su im to dopuštali vlasnici. Ostvarena razina profesionalizma bila je uglavnom onakva kakva je odgovarala vlasnicima te više u funkciji njihovih komercijalnih i političkih potreba. Bila je i porozna pa su komercijalni faktori mogli utjecati na vrijednosti koje su dovodile do izbora priča, a oglašavanje je moglo utjecati na narav i sadržaj toga što će se objaviti kao vijest.

Ključni problem profesionalnog novinarstva kako se ono kristaliziralo bio je taj što se previše oslanjalo na službene izvore kao primjerene odrednice ciljeva vijesti i kao one koje odlučuju o rasponu legitimne debate u našoj političkoj kulturi. Postoji podosta ironije u takvom razvoju događaja. Razmotrite Waltera Lippmanna, kojeg općenito smatraju vodećim zagovornikom profesionalizma i oštrim kritičarom bankrotske kvalitete novinarstva u Americi tijekom 1910-ih godina. U dva briljantna ogleda koje je napisao 1919. i 1920. godine Lippmann je dokazivao da je glavno opravdanje i uvjet za profesionalnost u novinarstvu bilo to što je ono stvorilo izobraženu skupinu neovisnih, nestranačkih izvjestitelja koji su uspješno, sustavno i rigorozno mogli raskrinkati vladin (a implicitno i korporativni) spin, a ne ga prežvakavati.

To oslanjanje na službene izvore – ljude na vlasti – kao određivane legitimnih ciljeva i raspona debate uklonilo je neke od prijepora iz vijesti, a učinilo je vijesti manje skupima za proizvodnju. Nije bilo skupo postići to da izvjestitelji ponavljaju ono što su rekli moćnici. Tako su vijesti poprimile ton establišmenta. Izvjestitelji su morali biti oprezni da se ne zamjere onima na vlasti, a o kojima su ovisili za "pristup" svojim pričama. Chris Hedges, bivši izvjestitelj New York Timesa i dobitnik Pulitzerove nagrade, opisuje oslanjanje na službene izvore na ovaj način: "To je prljavi quid pro quo. Mediji dobivaju pristup eliti sve dok mediji vjerno izvještavaju o onome o čemu elita želi da oni izvještavaju. U trenutku kada pukne taj quid pro quo, izvjestitelji – istinski izvjestitelji – bivaju odbačeni i zabranjuje im se pristup." 

Temeljno ograničenje profesionalnog novinarstva ne očituje se u popraćenosti onih pitanja o kojima postoji opširna i istaknuta rasprava između ili unutar vodećih elemenata dominantnih političkih stranaka. Tada novinari imaju obilje slobodnog prostora u kojemu se mogu kretati, a profesionalni standardi mogu djelovati tako da osiguraju određenu mjeru činjenične točnosti, ravnoteže i vjerodostojnosti. U politički značajnim vremenima, kakve su bile šezdesete godine prošlog stoljeća, tendencija je da bude malo manje problema, kada masovni politički pokreti zahtijevaju pažnju, poštovanje i strah od moćnikâ. 

Stvarni problem profesionalnog novinarstva postaje očevidan kada političke elite ne raspravljaju o nekom pitanju, nego ukorak stupaju jedne s drugima. Ako je to na djelu, profesionalno novinarstvo je u najboljem slučaju neučinkovito, a u najgorem propagandističko. To je bio čest slučaj u vanjskoj politici Sjedinjenih Država, gdje su obje partije odane ogromnom globalnom vojnom kompleksu i prihvaćaju ekskluzivno pravo Sjedinjenih Država da napadaju druge zemlje kada to odgovara američkim interesima. Kada je riječ o ratu i vanjskoj politici, novinari koji propituju osnovne pretpostavke i političke ciljeve pa pokušaju pokrenuti raspravu o tim pitanjima o kojima nitko iz vodstva obiju partija ne želi raspravljati proglašavaju se "ideološkim" i "neprofesionalnim". To ima snažan disciplinski učinak na novinare.

Tako se dogodilo da su, čak i u slavnim danima novinarstva iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, naši novinski mediji pomogli u tome da povedemo rat u Vijetnamu, unatoč činjenici da su sumnjive tvrdnje koje su dolazile od vlade – npr. prijevara u zaljevu Tonkin – u mnogim slučajevima mogle biti lako osporene i raskrinkane. "Proces ispiranja mozga javnosti započinje neslužbenim informiranjima novinara", I. F. Stone je napisao u to vrijeme. Dva velika kritičara, demokratski senatori Ernest Gruening iz Aljaske i Wayne Morse iz Oregona, razišli su se i s vlastitom partijom i republikancima kako bi upozorili na imperijalističke projekte na mjestima kao što je Vijetnam. Njihovo viđenje, za koje je povijest pokazala da je bilo točno, bilo je marginalizirano u vodećim novinskim medijima. Tisak je, zamijetio je Stone, "spustio Željeznu zavjesu prije nekoliko tjedana na antiratne govore Morsea i Grueninga". Morse je shvatio da je nedostatak kritičke popraćenosti i rasprave u novinskim medijima osujećivalo sudjelovanje pučanstva u vanjskoj politici. "Američki narod treba upozoriti prije nego što bude prekasno na prijetnju koja nastaje kao rezultat monopolističkih praksi [u vlasništvu nad novinama]."

Novinarske škole žale zbog tih propusta iz prošlosti, ali situacija se nikako ne popravlja, jer takvo je gravitacijsko privlačenje profesionalnog kodeksa prema konsenzusu onih na vlasti u pitanjima rata i mira. Invazija na Irak 2003. godine – koja se zasnivala na potpuno izmišljenom "oružju za masovno uništenje" – bila je jedna od najmračnijih epizoda u povijesti američkog novinarstva. Dovela je do astronomskih, gotovo nezamislivih, ljudskih i ekonomskih troškova. U svojoj knjizi iz 2012. godine Operateri (The Operators) vanjski dopisnik Michael Hastings, koji je dosta vremena proveo u društvu generala Stanleyja McChrystala i njegovog osoblja, pisao je o tome da su se vojni dužnosnici privatno hvalisali time "kako su masovno manipulirali tiskom", uključujući i najrenomiranije dopisnike. U ožujku 2012. godine Glenn Greenwald kritizirao je nekritičko izvještavanje Nacionalnog pučkog radija, točnije izvještaj o Iranu u kojemu je dopisnik okupio sadašnje i bivše vladine dužnosnike (zajedno s prihvatljivim stručnjakom iz establišemnta ubačenim u to šaroliko društvance), nekritički pustio u eter ono što su rekli, a onda to i sam ponovio. To je ono na što misle novinari u Washingtonu koji servisiraju establišment kada se hvale da se oni, ali ne i njihovi kritičari, upuštaj u takozvano "realno izvjestiteljstvo", a to znači: pozivanje Ozbiljnih Ljudi iz Washingtona i nekritičko ponavljanje onoga što oni izjave.

Čini se da je jedina prilika kada se elitni novinari razbjesne ona kada se raskrinkaju njihove prakse. "Nepisano pravilo" za novinare je jednostavno, napisao je Hastings. "Od vas se nije očekivalo da iskreno pišete o ljudima na vlasti. Osobito o onima koje su mediji smatrali nedodirljivima." 

Druga slabost ugrađena u profesionalno novinarstvo kako se ono razvilo u Sjedinjenim Državama bila je ta što je ono otvorilo vrata ogromnoj industriji odnosa s javnošću koja je žarko željela opskrbiti izvjestitelje materijalom o svojim klijentima. Priopćenja i paketi za javnost dolazili su brižljivo upakirani kako bi odgovorili na zahtjeve profesionalnog novinarstva, a često su ih proizvodili bivši novinari. Poanta PR-a je prenijeti klijentovu poruku u vijesti tako da ona izgleda kao legitimna vijest. Najbolji PR je onaj koji se nikada ne prepozna kao ono što jest. Iako su izvjestitelji uglavnom shvatili prijepornu narav PR-a i nikada ga nisu prigrlili, morali su se njime poslužiti kako bi obavili svoj posao. Nakladnici su bili skloni cijeniti PR jer je smanjivao cijenu proizvodnje. Prljava tajna novinarstva je da se značajan postotak naših priča iz vijesti, u rasponu od 40 do 50 posto, čak i u najprestižnijim novinama iz slavnih dana tijekom 1970-ih godina, zasnivalo na priopćenjima za javnost. Čak i tada, iznenađujuće velik dio vremena, ta priopćenja za javnost samo su ovlaš provjeravana prije objavljivanja.

Vrhunac profesionalnog novinarstva bile su kasne 1960-te i rane 1970-te godine. No, čak i u svojim najboljim danima, naginjalo je tome da ukloni kontekst i uzbudljivost iz politike, pretvorivši je tako u nezanimljiv i ponekad nesuvisao promatrački sport. Za razliku od stranačkog novinarstva iz prvog stoljeća nacije, bilo je sklono promicati depolitizaciju i apatiju jednako koliko i sudioništvo. Christopher Lasch okarakterizirao je jedno od ograničenja profesionalnog novinarstva u američkom stilu: "Ono što zahtijeva demokracija živahna je javna rasprava, a ne informacije. Naravno, potrebne su joj i informacije, ali ona vrsta informacija koja je njoj potrebna može se stvoriti samo kroz debatu. Mi ne znamo što nam je potrebno dok ne postavimo prava pitanja, a prava pitanja možemo utvrditi samo tako da svoje ideje o svijetu podvrgnemo testu javnog preispitivanja." 

Od početka 1980-ih godina komercijalni pritisak nagrizao je velik dio autonomije koje je profesionalno novinarstvo pribavilo uredima za prikupljanje informacija, a to je priskrbilo osnovu za najbolje obavljeni posao tijekom posljednjih pedeset godina. On je doveo do opadanja standarda u tolikoj mjeri da su priče o seksualnim skandalima i poznatim osobama postale legitimnije jer komercijalno imaju smisla: nije ih skupo pratiti, privlače čitatelje te pribavljaju iluziju preispitivanja, a da ne predstavljaju nikakvu prijetnju bilo kome na vlasti. 

Pojava interneta nanijela je mnogo više štete novinskim medijima nego što je nanijela zabavnim medijima. Cijelo to područje se raspada. No, veći dio rasprave o tom pitanju bio je besadržajan uslijed nedostatak političko-ekonomske kritike novinarstva. Profesionalizam se najčešće smatrao prirođenim američkim ili demokratskim sustavom novinarstva, organskim rezultatom medijskih tvrtki koje pokreće profit, a koje su obavljale predobar posao dok im digitalna revolucija nije pokvarila zabavu. Zatvoreni u tu prijetvornu shemu, komentatori nisu bili u stanju adekvatno odgovoriti na ono što je vjerojatno najvažnije komunikacijsko pitanje našeg doba: stvaranje sustava novinarstva u digitalnom dobu koje je dovoljno za vjerodostojnu samoupravu. 

U suradnji s Multimedijalnim institutom donosimo ulomak 3. poglavlja naslova "Kako nam politička ekonomija komunikacije može pomoći u razumijevanju interneta?" knjige Roberta W. McChesneyja The Digital Disconnect - How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy koja izlazi na jesen u izdanju Multimedijalnog instituta i Fakulteta za medije i komunikacije. Prevoditelj je Domagoj Orlić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 23.07.2014