Nužna upućenost jednih na druge | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nužna upućenost jednih na druge

Predstave Face Nord i Rare Birds koje je na Cirkobalkani izvela skupina Un loup pour l'homme slijede ideju međuovisnosti pojedinaca kao društvenih bića.

Piše: Ivana Slunjski

Face Nord, Un loup pour l’homme / FOTO: Ivan Marenić

Nakon ukidanja Festivala novog cirkusa prije gotovo tri godine (još se nadam da je to privremeno) poklonici cirkuske umjetnosti s razlogom su se pitali hoće li ostati zakinuti za visokoprodukcijske inozemne predstave na kakve su nas organizatori FNC-a godinama navikavali. Mlađa i nomadskija Cirkobalkana pokrenuta je s nešto drukčijim predznakom – ponajprije kao regionalna inicijativa povezivanja cirkusera i međusobnoga osnaživanja dviju scena još u začecima, s namjerom da izvedbeni i edukacijski višetjedni program bude podjednako zastupljen u Hrvatskoj i Srbiji. U usporedbi s festivalima koji se usredotočuju na prikazivanje selektiranoga programa, Cirkobalkana nema konvencionalni festivalski štih. Cjelodnevno okupljanje u šatoru i oko šatora podignutome na savskoj obali (u dvorištu zagrebačkoga Pogona Jedinstvo), stalni muving, cirkuliranje poznatih i manje poznatih lica, mnoštvo pratećeg programa, radionice, razgovori, kabarei, open stage, gatare, buvljaci, ove godine i koncerti (u suradnji s klubom Močvara), sve to pridonosi razbarušenoj atmosferi i nekoj idiličnoj slici cirkuskoga načina života.

U tome se kao logični slijed dnevnih zbivanja dogodi i predstava. A njihov je izbor s godinama sve bolji. Iako se ne može zanijekati brojnost izvođača u nas koji se okušavaju u raznim cirkuskim disciplinama, o razvijenoj cirkuskoj sceni koja može računati na infrastrukturnu i ozbiljniju financijsku potporu teško je govoriti. Stoga su i njihove scenske realizacije, za koje izvan cirkuskih krugova malo tko zna kad se i gdje događaju, više nalik izvođačkim točkama koje ističu vještinu negoli koherentnijim i dramaturški opravdanim umjetničkim cjelinama. U opskurnim uvjetima kojima su izloženi akteri neinstitucionalne scene, na čijem se rubu nalazi i cirkuska, Cirkobalkana sedmu godinu ispunjava produkcijsku prazninu, pod svoj šator tako dovodeći i ostvarenja iz uređenijih i društveno cjenjenijih cirkuskih sredina. Ne samo kao svijetle primjere koji pokazuju da se može. Ne samo radi kontinuiteta izvođenja na razini koja zadovoljava izbirljivijega gledatelja. Već i pokazujući da su domaći cirkuseri i publika dio iste priče ma kako se to malo vjerojatnim činilo. Jer cirkuska nas umjetnost više od ijedne druge uči neposrednosti življenja i dijeljenju trenutka, strepnji za drugoga i radosti zbog tuđega podviga, podsjećajući da je granica između uspjeha i pada neznatna. 

Zbog tih vrijednosti i odluke članova francuske skupine Un loup pour l’homme da se vrate osnovama cirkusa i akrobatike izdvojila bih dvije iznimne njihove predstave, Face Nord i Rare Birds, koje su u zagrebački dio programa sedme Cirkobalkane izabrali Milan Manić, Nikola Mijatović i Jadranka Žinić Mijatović. Autori i izvođači Un loup pour l’homme znaju da se i samo tijelom može postići mnogo. Uz mnogo rada, dakako. Njihova vizija partnerske akrobatike slijedi ideju međuovisnosti pojedinaca kao društvenih bića, o nužnoj upućenosti jednih na druge. Ako to ogolimo do kraja, sve ovisi o tome hoćemo li nekomu pružiti ili izmaknuti oslonac. Iz toga proizlazi i sva kompleksnost ljudskih odnosa.

U objema predstavama scena je ogoljena, nema scenografije, sprava ni rekvizita. Svakodnevnoj su, udobnoj odjeći u početnim prizorima predstave Face Nord dodane tek kacige i štitnici za ramena. Ništa nije skriveno, nema trikova ni maske, izvedbeni mehanizam rastvara se pred našim očima: jedno je tijelo aktivno, drugo je potporanj. Od jednostavnih izdržaja drugoga tijela na ramenima do teže izvedivih vertikalnih kompozicija više tijela. Izvođači ispituju limite vlastitoga tijela, također i tijela s kojima su u odnosu, ali tijelo se ni u jednome trenutku ne prikazuje moćnijim nego što jest – unatoč uvježbanosti, samo je pitanje vremena kad će, fizički determinirano, izgubiti bitku s gravitacijom. I ta se činjenica ne pokušava zamaskirati – baš suprotno, pad se shvaća sastavnim dijelom uspona, bez kojega se uspjeh ili mala pobjeda nad samim sobom ne bi mogli takvima ni percipirati. Svaka je figura, svaka situacija nova borba, s vlastitom jakošću ili slabošću, izdržljivošću, koncentracijom, snalažljivošću. Iz posve tjelesnoga materijala na temelju akcija i reakcija, odnosa između dvaju izvođača te pojedinca i grupe moguće je čitati različite životne kontekste i pripadna značenja. 

Face Nord naglašenije se dohvaća sportskih i društvenih pravila te se izvođači Alexandre Fray, Mika Lafforgue, Arno Ferrera i Špela Vodeb upuštaju u niz igara, prizivajući u pomoć borilačke sportove i američki nogomet (na što podsjećaju kacige), ali i bezazlenije dječje igre poput lovice zatvorenih očiju ili preskakivanja zamišljenih prepreka. Igra po pravilima pritom se suprotstavlja neobveznoj igri, slobodnoj u smislu igrivosti i zaigranosti, koja se događa kad se odstupa od pravila. Povlači se i pitanje što se događa kad jedan igrač igra po pravilima, a drugi ih iznevjerava – najjasnije predočeno u vježbi doskoka na partnera u ležećem položaju koji ne ublažava doskok suigrača, nego ga komično odbacuje u stranu i pušta da tupo tresne o pod. Time se ističe i drugi neizbježan sportski činitelj – natjecanje. Kako se predstava zahuktava tako izazovi postaju zahtjevniji te izvođači neizbježno zakažu kad dosegnu granice svojih mogućnosti. Iznevjeravanje pravila nasuprot povjerenju u suizvođača te posustajanje tijela dva su načina, dakle, na koje se prekida igra.

Upravo je tjelesno ograničenje točka koja povezuje i razdvaja cirkus i sport. Obje discipline traže predanost, upornost, odricanja, obje nose rizik od povreda, izlažu izvođača, odnosno igrača pogledu, pritiscima, očekivanjima, nadmetanju sa stvarnim i lažnim heroizmima. Ali dok se podbačaj u sportu smatra neuspjehom, a neuspjeh je i veći kad netko svjedoči porazu, u cirkusu se može pretvoriti u prednost, pa i na tome izgraditi karakter ili cijela priča. Tako se u predstavi Face Nord razvijaju duhovite scene kao, primjerice, kad se, izazvan jačim i svjestan da ne može izvući bolji kraj, jedan od izvođača skriva iza najsitnije izvođačice. Prekidi igre ili pogreške zbog kojih izvođači ponavljaju pojedine figure ili izvedbene segmente dramaturški su promišljeni (dramaturginja Bauke Lievens) i ne narušavaju kontinuitet (dijelom i zbog toga što je mehanizam eksplicitan otpočetka), već se vide kao nova konfiguracija koju treba svladati, novo odmjeravanje snaga. I kad se unaprijed zna kako će situacija završiti, kao kod preskakivanja sve veće udaljenosti s leđa na leđa izvođača ili kod rastezanja mosta s četvero izvođača, publika suspregnuta daha prati napore ekipe, nadajući se da će nadmašiti same sebe makar za centimetar.

Rare Birds, u kojoj se već navedenim izvođačima pridružuju Sergi Pares i Frédréri Vernier, odmiče se prema slobodnijoj formi. Iako nisu u tematskome fokusu, pravila su i dalje tu, vidljiva u svakome traženju oslonca i hvatišta ili signaliziranju pogledima, ali uobičajene akrobatske figure izranjaju samo mjestimično, a i onda nakratko, kao prijelazna faza u neki neprepoznatljiviji oblik. Posrijedi je akrobatsko improviziranje, s definiranim početkom i svršetkom izvedbe. Umjesto pojedinačnih figura, cijela se izvedba može shvatiti kao fluidna figura u stalnoj izgradnji i razgradnji. Početni dvojac traženjem balansa u kružnoj vrtnji, pri čemu izvođač u kleku podupire penjača, najavljuje i preokupacije komada – održavanje ravnoteže u situacijama u kojima je tijelo izbačeno iz sigurnih i stabilnih zona. Time se, preneseno, upućuje na neravnotežu kao pogonsku polugu svijeta, odnosno na neravnotežu kao silu evolucije. Ništa nije trajno osim gibanja samog, a razvoj, i čovjekov i svega organskoga, ovisi o sposobnosti prilagodbe na promjenu. Stoga se i formacija izvođača u neprekidnu kružnom previranju prelijeva iz jednoga oblika u drugi – u jednome času naslućuju se obrisi žabe, u drugome dobiva dojam lebdenja.

Neprestana vrtnja postupno se ublažava osipanjem izvođača, smirujući se u završnome prizoru kad se izvođaču koji već na izmaku snaga trapi tijelo izdržavanjem teških poza pridružuje dotad neaktivna izvođačica iz publike, stišavajući treperenje njegova tijela jednostavnim hvatanjem za ruke. Kako sugerira ta neposredna gesta, privremena se ravnoteža može postići uravnoteživanjem drugim ili uravnoteživanjem u drugome, poravnanjem s njime. Za trenutak predavanja potrebna je izvjesna doza hrabrosti i međusobna povjerenja. No istina je da nam ništa drugo i ne preostaje – i kad se društvena koegzistencija doima kao osuda na niz besmislenih kompromisa, svjesni smo da sami ne možemo daleko odmaknuti. Dragocjeno je što publika, gorljivo prateći program Cirkobalkane, to i prepoznaje. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.05.2019

VEZANE VIJESTI

Razigrani laboratorij cirkuskih entuzijasta

Razgovarala: Ivana Pejić

O festivalu Cirkobalkana, raznovrsnostima programa i razvoju suvremene regionalne cirkuske scene razgovarali smo sa suosnivačem festivala Nikolom Mijatovićem.

Osnovni problem scene je nedostatak prostora za rad

Razgovarao: Vatroslav Miloš

Ususret Cirkobalkani, sa selektoricom programa Jadrankom Žinić Mijatović razgovaramo o suvremenoj regionalnoj cirkuskoj sceni, nužnom povezivanju te uvjetima rada u sektoru.

Pedagogija suvremenog cirkusa

Pripremila: Martina Domladovac

Umjetnici cirkuskih udruga Cirkorama i Razbibriga gostuju na Nedelji savremenog cirkusa u Beogradu gdje će sudjelovati u izvedbi predstave Cirkobalkana Cabaret.