Oči uperene u kontekst | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Oči uperene u kontekst

S Tomislavom Medakom razgovaramo o prvih 10 godina rada Multimedijalnog instituta.

Razgovarala: Dea Vidović

Multimedijalni institut, programski nositelj net.kulturnog kluba MAMA, jedna je od ključnih organizacija koje su ponudile zamašnjak za razvoj brojnih projekata te podršku mnogim novim organizacijama na nezavisnoj kulturnoj sceni. Otvorenost, prostorna podrška, progresivne ideje, pogled u tehnološku budućnost neke su od ključnih svojstava ove organizacije koja je magnetskom privlačnošću okupila brojne aktere i pokrenula projekte koji će činiti os današnje mobilizacije građanstva.

Kako je sve počelo i što se sve izgranalo iz mi2 i kluba MAMA pobrojao je Tomislav Medak, predsjednik Multimedijalnog instituta.

ljevaruka 

KP: Multimedijalni institut jedan je od spin-offova Instituta otvoreno društvo – Hrvatska. Možeš li se prisjetiti kako je sve počelo i što je vas nekoliko pojedinaca privuklo zajedničkom radu? 

T. M.: Multimedijalni institut navršio je 2009. desetogodišnjicu djelovanja, a u maju 2010. desetogodišnjicu djelovanja navršava i net.kulturni klub MAMA. Sve je započelo procesom odvajanja Instituta otvorenog društva – Hrvatska od programa koji su nastali u njegovom okrilju:  Hrvatskog pravnog centra, Centra za suvremenu umjetnost, Centra za dramsku umjetnost... Multimedijalni institut bio je tako zamišljen kao nastavak aktivnosti fondacije na razvoju internetske infrastrukture i pismenosti. U tom trenutku u djelovanje organizacije uključuju se lančano osobe koje će obilježiti daljnje usmjerenje organizacije: Marcell Mars, Teodor Celakoski, Vedran Gulin, Vanja Nikolić, Željko Blaće, Petar Milat i ja. Kasnije će nam se pridružiti Ranko Vučinić, Ivana Pavić, Emina Višnić, Ružica Gajić-Gulijašević, Tomislav Domes, Aleksandar Erkalović, Bojan Mandić, Branka Sučić, Mario Kolnić, Višeslav Laboš, Miran Božićević, Vanja Kaluđerčić i još mnogobrojni drugi koji su bili uključeni u organizaciju, projekte i aktivnosti i ne zavrjeđuju ostati ne spomenuti.

Mnogo toga se od tih prvih dana izmijenilo i danas, retrospektivno, možda je bitnije vidjeti kontinuitete koji su karakterizirali naš rad tijekom tih deset godina nego oko čega smo se okupili u tom času. Rekao bih da su tu tri, četiri elementa. Prvo, raznolikost interesa koje je svaka osoba unosila u djelovanje organizacije, tako da se polaznom interesu za digitalnu kulturu i širi društveni angažman ubrzo pridružio interes za socijalnu teoriju, slobodni softver, slobodnu kulturu, kulturnu politiku, politiku prema mladima, eksperimentalnu muziku, film itd. Drugo, zajednički interes za otvaranje novih polja djelovanja. Treće, želja da djelovanje rezultira društvenom promjenom, što se najčešće ogledalo u izgradnji širokih platformi u cilju transformacije kulturnog i društvenog sistema odozdo. Konačno, okupljanje zajednica entuzijasta oko naših aktivnosti: DJ-a, muzičara, hakera, teoretičara itd., zajednica čije smo pokretanje i rad potpomagali, ali koje su imale zaseban život. Teme i ljudi modularno su se nakupljali oko organizacijske jezgre.

 

KP: radio.active je zamišljen kao politička provokacija i umjetnički eksperiment, a Multimedijalni institut je bio uključen u proces iniciranja ovoga projekta. Možeš li nam reći nešto više o tome?

T. M.: Kad već govorim o kontinuitetima kroz desetljeće djelovanja, valja reći da na početku to nije izgledalo sasvim tako, ambicije su dijelom bile drukčije. Neke od njih nisu se ostvarile. Neke jesu. A neke su zaživjele i onda u međuvremenu zamrle. Primjerice, veliki zamašnjak na početku bila je suradnja s udrugom Labinary na pokretanju neprofitnog, prvo internetskog, a kasnije kratkovalnog civilno-društvenog radija radio.active. Inicijativa je okupila tada veći broj aktivista, mladih novinara, teoretičara, stvaraoca..., međutim sam radio nikada nije pokrenut. radio.active je pokazao da hibridne forme djelovanja prihvaćaju i u njima nalaze izazove primarno ljudi s iskustvom rada u polju novih medija. Većina ljudi okupljena oko radio.activea nije se mogla zamisliti u internetskom radio streamingu, a vrijeme je pokazalo da su bili u pravu: internetski radio, osim kao platforma za distribuirane playliste, nije zaživio. Podcasti su i dalje poprilična margina u ekonomiji pažnje. Međutim, iz te zajednice prvo je proizašao jedan zanimljiv portal, a kasnije je, zajedno sa zagrebačkim Studentskim radijem, ljubljanskim Radio studentom i beogradskim Radio B92, pokrenuta platforma za prekograničnu razmjenu kulturnih programa u regiji Cross Radio.

 

KP: Spin-offiranje Multimedijalnog instituta dovelo je do otvaranja kluba MAMA. Kakav ste koncept osmislili za net.kulturni klub MAMA? Klub je od samih početaka zamišljen i kao javni prostor koji koriste druge organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni. Što leži u pozadini ove ideje?

T. M.: Jedna od tih ranih ambicija Multimedijalnog instituta bilo je otvaranje javnog prostora. U tom trenutku, 1999, smatrali smo da same internetske tehnologije nisu dovoljne za punu realizaciju njihova potencijala javne komunikacije, okupljanja i kreativnosti, nego da je potreban i prostor okupljanja, prostor gdje će biti na raspolaganju resursi da se dalje gradi na tom potencijalu. Riječ je, također, o trenutku kada gotovo da nije bilo javnih prostora u kojima su neovisni kulturnjaci i drugi civilno-društveni akteri mogli djelovati. Godinama će se to svoditi na tri slova: Attack, Močvara, MAMA. Tek posljednjih godina svjedoci smo da se ta situacija – uglavnom zahvaljujući udruženim naporima scene – polako mijenja. Međutim, 1999. prostora i resursa za rad i javne aktivnosti nije baš bilo. Stoga smo se rano, već u periodu prije otvorenja kluba, poveli načelom da drugima trebamo omogućiti slobodan pristup resursima kojima smo stjecajem okolnosti raspolagali. 

Od otvorenja kluba MAMA 14. maja 2000. to je načelo imalo inkubacijski učinak. Pored naših redovitih programa, otpočetka su programe u prostoru krenule priređivati i druge organizacije civilnog društva i institucije u kulturi. Okupljali su se tu, također, DJ-i (koji su nakon tih svojih prvih sati na gramofonima stasali u istaknute ličnosti klupske scene), elektronički muzičari (koji će kasnije formirati kolektiv oko izdavačkog projekta za slobodne sadržaje Egoboo.bits), medijski umjetnici, teoretičari, alter-globalizacijski aktivisti, LGBTQ zajednica, ljubitelji anima, hakeri i geekovi (koji će se kasnije okupiti oko Razmjene vještina i današnjeg Hacklaba), zaljubljenici u nove tehnologije i mnogi drugi. Uredske prostore za rad tu su, na svojim počecima ili kada bi im zatrebalo, nalazile mnoge istaknute organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni. Premda bi barem neki pojedinci i sve organizacije koje su pridonijele oblikovanju programa u klubu MAMA zaslužile spomen u ovakvoj rekapitulaciji, više ih je no što trpi kratki napor prisjećanja i već iscrpljena pažnja čitatelja.


hrff_plakat_final_2


KP: Već od samih početaka Multimedijalni institut je pored programa u net.kulturnom klubu MAMA organizirao i veće projekte koje je smještao na druge lokacije rasute širom grada. Većina tih projekata je uključivala i suradnje s drugim organizacijama na nezavisnoj kulturnoj sceni. Možeš li izdvojiti neke od značajnijih projekata? 



T. M.: Unatoč centralnoj važnosti net.kulturnog kluba MAMA za naš rad, Multimedijalni institut uvijek je paralelno imao druge aktivnosti, koje su se zbog modularne organizacije odvijale izvan kluba i često imale vlastiti identitet. Izdvojio bih redovite izložbe novomedijske umjetnosti i kulture: nakon I'm Still Alive, koju je postavio Darko Fritz u Galeriji PM i HDLU povodom otvorenja kluba za net.kulturu MAMA, uslijedile su re:Con kustosa Marcella Marsa i kolektiva radioqualia, genART kustosa Željka Blaćea u sklopu festivala Critical Upgrade!, runtimeART kustosa Andreasa Broeckmanna i Željka Blaćea, System:hack kustosa Marcella Marsa i Tomislava Medaka, Peer Economies istog kustoskog tima u suradnji s kolektivnom Što, kako i za koga/WHW. Nadalje, obrazovni kamp Otokultivator, koji je od 2001. do 2003. organiziran zajedno s Udruženjem za razvoj kulture i Platformom 9,81 na otoku Visu u bivšoj kasarni Samogor. Human Rights Film Festival koji od 2002. organiziramo također u suradnji s URK-om. Muzički projekt Explicit Music koji ima višegodišnju suradnju s Muzičkim biennaleom Zagreb. Konačno, klaster projekata koji su proizašli iz našeg interesa za slobodni softver, informacijske slobode i slobodnu kulturu: EGOBOO.bits, hrvatska lokalizacija Creative Commons javnih licenci i festival slobodne kulture, znanosti i tehnologije Sloboda Stvaralaštvu!

 

KP: Djelovanje Multimedijalnog instituta ide u 4 smjera. Jedan od njih je vezan uz kritičku digitalnu kulturu i medijski aktivizam.

T. M.: Naše polazište bilo je snažno usidreno u novomedijskome. S jedne strane željeli smo posredovati najnovije tendencije u novomedijskoj umjetnosti, a s druge strane promjenu koju su digitalne i mrežne tehnologije unijele u društveno-političku dimenziju javnog govora i zajedničkog djelovanja. Nakon smiraja Novih tendencija i Bit Internationala prelamanje kulture i društvenosti u kibernetici na duže razdoblje postalo je zaboravljena tema. Izuzetak su tu bili rijetki umjetnici i nekolicina osoba okupljenih oko Splitskog filmskog festivala, a zamjetna promjena došla je tek tijekom olovnih devedesetih nadiranjem mrežnih tehnologija. Zamir i Arkzin otvorili su teren našeg djelovanja. Nama su pritom bila bitna tri aspekta: tokovi suvremene medijske umjetnosti, međusobno približavanje društvenog aktivizma i tehnološke prakse te taktičko djelovanje u kontekstu u kojem jednosmjerni dominantni mediji gube monopol nad javnim govorom i društvenim značenjima. Zanimali su nas lukavstvo net.arta, solidarnost alter-globalističkih pokreta, semantička igra culture jamminga.

Međutim, partikularni problemi lokalnog konteksta i izgradnja suradničkih praksi postupno su udaljile naš interes od tih globalnih tema kraja 1990-ih, početka 2000-ih. Oko 2001. naš tehnološki interes kreće zaokupljati pokret za slobodni softver, copyleft  i GNU Opća javna licenca kao kompleksan pothvat suradničke proizvodnje bez vlasništva. Otvara nam se praktično pitanje kako proizvodni model slobodnog softvera – gdje svi pridonose i slobodno razmjenjuju, a nitko ne privatizira zajedničko dobro – prenijeti na druge kulturne i šire društvene prakse u koje smo uključeni.

S druge strane, naš aktivizam kreću zaokupljati strukturna pitanja kulturnog sustava i organiziranja kulturne scene, zaštite javnih dobara, a kasnije i održivog urbanog razvoja. Pritom se u našim akcijama često služimo taktikama koje smo promovirali na početku. Naše djelovanje danas bilo bi zanimljiv predmet našeg proučavanja nekad.

 

sloboda_final_2

KP: Pokrenuli ste i izdavački projekt za slobodne digitalne sadržaje – EGOBOO.bits, a ubrzo nakon njega ste realizirali i nekoliko izdanja festivala Sloboda stvaralaštvu! Kroz ove projekte zagovarate razvijanje tehnoloških i pravnih rješenja koja omogućuju pristup digitalnim alatima i kulturnim dobrima (slobodni softver, otvoreni tehnološki standard i slobodna kultura).

T. M.: Kao što sam rekao, negdje oko 2001. našu pažnju kreće privlačiti slobodni softver. U istom tom periodu u klubu MAMA se kreće okupljati mlada generacija muzičara koji muziku skladaju i izvode na osobnim računalima. Zvuk Broda, Blashko, Aesque... Priređuju tjedne svirke. Nastaje neki kolektivni duh razmjene i zajedničkog rada. Marcell tu uviđa nenadanu priliku da pokuša primijeniti suradnički proizvodni model slobodnog softvera na širu kulturnu proizvodnju i pokreće izdavački projekt za slobodne digitalne sadržaje – EGOBOO.bits. Ni po čemu klasična izdavačka etiketa, EGOBOO.bits će tijekom godina okupiti 50-tak pojedinaca i grupa iz Hrvatske i drugih zemalja koji svoju muziku, video, film i tekst objavljuju prvo pod GNU Općom javnom licencom, a kasnije i licencom Creative Commons Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima – kao slobodno djelo koje svatko, bez naknade ili upita može, kopirati i prerađivati. Bit će tu većih i manjih uspjeha, pored već spomenutih, Ghetto Booties, Plazmatik, Labosh, Dada Jihad, No Name No Fame, MistakeMistake, Ana Hušman, OXO i mnogobrojni drugi.

Uspjeh EGOBOO.bitsa navest će nas da se usrdnije angažiramo oko pitanja slobodne kulture, pravnih alata i tehnoloških standarda. Godine 2004. lokaliziramo Creative Commons javne licence u hrvatski pravni sustav, a 2005-2007. organiziramo trogodišnji festival slobodne kulture, znanosti i tehnologija Sloboda stvaralaštvu!. Priređujemo predavanja Richarda Stallmana, Ebena Moglena, Lawrencea Lessiga i drugih prvaka slobodnog softvera, slobodne kulture i informacijskih sloboda.

Istovremeno krećemo s razvojem vlastitih slobodnosoftverskih alata, od kojih svakako treba izdvojiti TAMTAM koji nastaje, programerskim radom Aleksandra Erkalovića, u rano doba wiki platformi. TAMTAM kreiramo iz potrebe da razvijemo vlastitu wiki platformu u doba kada Mediawiki, primjerice, još ne nudi dobro sučelje prema velikom broju multimedijskih datoteka, kakvo nam je bilo potrebno za rad stranice EGOBOO.bitsa, kao ni mogućnost prilagodbe vizualnog identiteta brojnim inicijativama i projektima koji su trebali platformu poput wikija.

Slobodna kultura u međuvremenu je postala sveprisutna. Svatko tko se koristi internetom danas zna barem za Wikipediju – slobodnu internetsku enciklopediju koja nastaje zajedničkim radom bezbrojnih anonimnih pisaca na wiki platformi. EGOBOO.bitsu više nisu potrebni naši serveri i naša promocija, jer ta zajednica, ti umjetnici i njihovi radovi danas mogu živjeti na mnogobrojnim društvenim servisima i mrežama na internetu, a EGOBOO.bits ne treba biti više od zajedničkog nazivnika, taga.

 

KP: Organiziranjem predavanja, konferencija, izdavanjem knjiga i nizom drugih aktivnosti posredujete najnovije tendencije na području filozofije i socijalne teorije. Koja su ključna polazišta vaših odabira i kako se vaša nastojanja reflektiraju na zajednicu?

T. M.: Samostvoreni okvir omogućio nam je da se posvetimo temama za koje akademski svijet, iz kojeg smo netom prije izašli ili dropali, nije imao interesa i nije imao resursa. Mogli smo odjednom uvoditi teme, izdavati knjige, pozivati predavače, surađivati s organizacijama koji su nama bili formativni ili novina u pogledu teorije i prakse. Oko teorijskog programa past:forward krenula se okupljati i skupina teoretičara-prijatelja. Naši su interesi bili sinkretički: biopolitička teorija, teorije globalizacije, normativna teorija, mediologija, filmologija, itd. Premda ne možemo reći da nismo radili na etabliranju nekih naših teorijskih preokupacija, uvijek je bitnija bila raznorodnost mišljenja i popularizacija novih tema. Pored 'velikih imena' koja su privlačila javnost, uvijek su nam bila važna 'skrivena imena' na koja je trebao nagovor. Bitnu ulogu tu igra i naša javna biblioteka u kojoj ima nekih 1500 recentnih teorijskih i publicističkih naslova. Međutim, ako bih morao svesti ta nastojanja na jedno polazište, jedan prioritet, onda je to rad na tome da se ponudi novi teorijski aparat, mogućnost rediskripcije, drukčijeg promišljanja naše društvene zbilje.

 

 padaj_silo_i_nepravdo_final

 

KP: Od samih početaka radite na jačanju nezavisne kulture i zagovaranju progresivnih kulturnih politika. Kako bi definirao te progresivne kulturne politike i na koji način djelujete u ovom polju? Ujedno kakva je uloga Policy_foruma?

T. M.: Poznato je da je naš kulturni sistem obilježen podjelom na dva posve odijeljena podsistema – javne institucije u kulturi i nezavisne kulturne organizacije – i da su kulturna politika i financijski okvir krojeni prema mjeri javnih institucija u kulturi. Riječ je o jednom naslijeđenom sistemu kojim dominiraju učmalost, zatvorenost, mastodontizam, reprezentativnost, politička podobnost i logika interesa. Što ste veći to se više kačite, bez obzira na kvalitetu vašeg rada. Ta polarnost kulturnog sistema dodatno je zakitana i političkim nasljeđem devedesetih godina, kada su se institucije spremno upregnule u politički projekt izgradnje hrvatskog duha. To je kontekst u kojemu treba shvatiti progresivne kulturne politike i nastojanje nezavisnih da, kroz široko okupljanje, artikuliraju potrebu promjene sistema odozdo i istovremeno grade autonomne mehanizme za vlastiti razvitak. Nakon gotovo deset godina razvidno je da se sistem u cjelini neće mijenjati, da smo na duže vrijeme osuđeni da manje-više stojimo na mjestu i da je jedini prostor pomaka u nalaženju mehanizma održivosti nezavisnog kulturnog sektora, a ne promjene sistema u cjelini. Policy_forum nastao je u prvoj polovici 2000-ih, nakon početnog uspjeha Klubture, upravo kao takvo neformalno okupljanje pojedinaca i organizacija koji su bili zainteresirani raditi na kulturnoj politici odozdo.

 

KP: Multimedijalni institut je inicirao formiranje mreže Klubtura. Možeš li nam opisati kontekst toga vremena? Zašto je bilo važno pokrenuti mrežu nezavisnih organizacija na nacionalnoj razini?

T. M.: Negdje 2001. ili 2002. Institut otvoreno društvo molio nas je da pomognemo pri stvaranju fondacijske strategije financiranja kulturnih projekata. U to doba u Zagrebu već je bio zamjetan zamah nezavisne kulture, koncentracija kvalitete i kvantitete, a i tadašnje lokalne kulturne vlasti na čelu s Andreom Zlatar napravile su pomake u financiranju nezavisne kulture. Učinilo nam se potrebno iskoristiti taj moment i predložiti metodologiju kojom bi se potaknuo razvoj organizacija izvan Zagreba, koje su bile prisiljene djelovati u oskudnijim uvjetima i manje dinamičnim sredinama, i razbiti centralističku koncentraciju kulturne proizvodnje u Zagrebu, koja je podjednako bila izražena u nezavisnoj kulturi koliko i u kulturnom sistemu u cjelini. Institut otvoreno društvo je odlučio poduprijeti početno djelovanje mreže. Ideja je bila jednostavna: svaki kulturni program u sklopu mreže Klubtura morao je putovati između barem tri organizacije u barem tri različita mjesta u Hrvatskoj, Klubtura bi nalazila sredstva za aktivnosti razmjene, predlagači programa bi suodlučivali o optimalnoj raspodjeli sredstava. - Izgradnja autonomnog mehanizma na djelu. I nakon kratkog vremena od pokretanja mreže Klubtura programska razmjena pokazala se uspješnom, vidljiva je bila velika geografska i sadržajna disperzija, broj članica porastao je na nekoliko desetaka, članovi su krenuli kulturno-politički djelovati na lokalnoj razini. Klubtura se pojavila na početku jednog ciklusa naglog razvoja nezavisne kulture. Danas nam treba novi.

 

operacija_final

KP: Pored mreže na nacionalnoj razini, Multimedijalni institut je sudjelovao u pokretanju mreže na lokalnoj razini – Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000. S kojim ste namjerama pokrenuli ovu mrežu i o kakvoj je platformi riječ?

T. M.: Igra riječima capital/kapital (prijestolnica/kapital) u engleskom imenu platforme Zagreb – Cultural Kapital of Europe 3000 bolje ukazuje na početnu namjeru. Zagrebačke gradske vlasti bile su jedno vrijeme saživljene s idejom da žele Grad kandidirati za Europsku prijestolnicu kulture ne bi li iskoristili taj povod da dodatno ulupaju novac u institucionalnu infrastrukturu i predstavljanje svega onoga čime se eto Hrvatska može predstaviti. U okrilju te dominantne reprezentativne logike, koja je od ranih devedesetih ustrojavala hrvatsku kulturu, istovremeno se događao bankrot društveno-kritičke uloge kulture. Eklatantno nestajanje socijalnog kapitala u društvu i razgradnja javnog ostajalo je van horizonta kulture u službi nacionalne ideologije.

Stoga se nekolicina zagrebačkih organizacija nezavisne kulture –  početno četiri organizacije: Centar za dramsku umjetnost, Što kako i za koga/WHW, Platforma 9,81 i Multimedijalni institut, a kasnije još četiri: Kontejner, BLOK, Community art i Bacači sjenki – odlučila na eksperiment polazeći od jedne drukčije vizije kulture: nova društveno-kritička uloga kulture mora krenuti od suradnje. Tri godine intenzivno ćemo djelovati na interdisciplinarnim suradnjama, pokušavajući proizvesti maksimalno iz naših raznorodnih kompetencija, ali onda transdisciplinarno uložiti tu novu praksu i znanje u djelovanje na zaštiti javnoga i promjeni sistema. Taj eksperiment dobio je podršku Njemačke savezne fondacije za kulturu i današnje fondacije Erste banke, što je u razdoblju 2003-2006. omogućilo realizaciju velikog broja programa među tim organizacijama.

Međutim, stvarni značaj i uspjeh te platforme pokazat će se u djelovanju na zaštiti javnih dobara i promjeni gradske politike. Aktivnosti kao što su Nevidljivi Zagreb i Operacija:grad u kompleksu Badel–Gorica u direktnoj su vezi s procesom donošenja deklaracije Nezavisna kultura i mladi u Gradu Zagrebu, kojom se gradska vlast pod gradonačelnikom Bandićem obavezala rješavati loš položaj nezavisne kulture i mladih, čuvati industrijsku baštinu za javnu namjenu i surađivati s civilno-društvenim akterima. Danas, nakon četiri godine sukoba s tom vlašću, koji su, između ostalog, rezultirali političkim progonom i zatvaranjem Močvare, znamo da je to bilo obećanje dano s jednom velikom figom u džepu. Iz tog procesa, međutim, rodio se početni impuls inicijative Pravo na grad, a nakon još jedne predizborne kampanje četiri godine kasnije, u kojoj su se 'padavičarski' ispunjavala obećanja iz prethodne, osnovana je napokon mješovita civilno-društveno-javna institucija Centar za nezavisnu kulturu i mlade. To je politika malih koraka do konačnog iscrpljenja.

 

KP: Nezavisna kulturna scena je prošla kroz niz faza tijekom svoga razvoja. Je li započela faza njene institucionalizacije i profesionalizacije ili zbog neadekvatnog sustava, njegove neprovedene transformacije te nepostojanja strategije kulturnih politika, još uvijek nisu ostvareni uvjeti za ovu fazu? 



T. M.: Nezavisna kulturna scena doživjela je nagli uzlet u prvoj polovici dekade. U strukturnom smislu došlo je do djelomične profesionalizacije ili prelaska iz volonterstva u siromaški profesionalizam. Sredstva u međuvremenu otišlih stranih fondacija za nekolicinu organizacije nadomjestili su programi Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. No, kulturni sistem nije se promijenio. U ovim godinama recesije prvi na panju našli su se nezavisni. Nakon godina djelovanja u uvjetima podfinanciranosti, dosegnutih financijskih plafona potencijalu za daljnji razvoj unatoč, socijalne nesigurnosti, nemogućnosti da se stvoreno znanje dalje institucionalno reproducira, potreban je novi zamašnjak nezavisnoj kulturi, novi razvojni ciklus. Moguće otvaranje tog ciklusa pretpostavljalo bi rješavanje starih akutnih problema dostupnosti adekvatnih prostora za produkciju i osnivanje fondacije za nezavisnu kulturu, ali također nove instrumente kao što su višegodišnje programsko financiranje, značajniji poticaji za djelovanje u međunarodnom prostoru, bolje sufinanciranje za EU sredstva, ulaganje u ljude ili institucionalizacija stečenog znanja.

 

KP: Koji su planovi za budućnost i je li ih uopće moguće imati kada još uvijek nisu osigurani uvjeti za dugoročnu stabilnost scene pa tako i Multimedijalnog instituta?

T. M.: Jednogodišnji financijski ciklusi i jednogodišnji produkcijski ciklusi nisu osnova za stabilnost. U programskom radu mi dijelimo sudbinu scene. Također, naša prostorna situacija i dalje je neizvjesna, iako je gradska vlast dala obećanje da će riješiti prostore Centra za nezavisnu kulturu i mlade, Močvare, Attacka i Mame. Institucionalni planovi dugoročno su više okrenuti jačanju pojedinih programa, proizvodnji znanja i policy ekspertize. Nadamo se da će novootvoreni Hacklab i zajednica tehničkih entuzijasta nastaviti kontinuitet rada u polju slobodnog stvaralaštva i suradnje. Našu budućnost, međutim, uvijek smo vezivali uz pomake u kontekstu. Danas, naše oči uperene su u Varšavsku.

 

***

Foto: Marcel Marcell

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010