O deset prstiju koji u strahu često zakažu | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

O deset prstiju koji u strahu često zakažu

S mladim pjesnikom Jakovom Skokom razgovaramo o njegovoj poeziji, pogledima na umjetničko stvaranje i književnost, te važnosti pisanja na dijalektu.

Razgovarala: Petra Sever
  • A
  • +
  • -

Mladi student Jakov Skok iza sebe ima već tri pjesničke zbirke. Prvo djelo naziva Oskvrnuti zvuk pobijedilo je na natječaju Društva prijatelja knjige u Hrvatskoj Kostajnici, nakon čega je 2014. godine objavljeno u tiskanom izdanju. Drugu zbirku upečatljivog naslova Desetorica skeptika Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu objavio je 2018. godine, a svestrani je autor za nju dizajnirao i ilustracije. U listopadu ove godine u izdanju Biblioteke Insula iz Čakovca objavljena je i treća zbirka Verestovaje. Više o značenju ove međimurske riječi, ali i o mladom pjesniku, njegovoj poeziji te pogledima na umjetničko stvaranje i književnost, saznali smo u razgovoru koji vam donosimo u nastavku.

KP: Mlad si se upustio u autorske vode, imao si šesnaest godina kada je objavljena tvoja prva zbirka. Što te potaknulo na pisanje i otkud interes za književnost?

Piskarao sam već u osnovnoj školi, no puno jednostavnijim stilom kojim često nisam bio zadovoljan. Mislim da se preokret dogodio kad sam u čitanci za osmi razred naletio na Mihalićevu pjesmu Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more od koje su me prošli trnci. Dakle, čitanje je stvorilo poticaj. Čitanje, otkrivanje, čuđenje kako nešto može biti tako dobro, a time i želja da i sam ostavim neki trag. Tada sam ozbiljnije prišao poeziji, imao sam punu podršku gimnazijskog profesora, slao sam svoje radove na više natječaja i uspjelo je.

KP: U zbirkama se koristiš različitim pjesničkim figurama i isprobavaš različite forme. Doživljavaš li poetski jezik kao prostor prenošenja značenja ili kao mjesto jezične igre? 

S izrazom sam se počeo poigravati u pjesmama svoje druge zbirke, a pogotovo zatim u trećoj, kajkavskoj zbirci. Nevjerojatna je snaga koju može imati lukavi glasovni odnos – nekad upravo on osvoji na prvu, a odgonetanje sadržaja dođe tek poslije. Nastojim, ipak, postići da jedno bude u službi drugog i obrnuto, to jest da neka figura dikcije, lom stiha ili iznenadna rima bude onaj završni, fini sloj na sadržaj, ono što je gotovo pa neizrecivo. 

KP: Naslov tvoje druge pjesničke zbirke je Desetorica skeptika. Sam pojam skeptika može nositi šarolike konotacije, ako ga promatramo iz različitih gledišta. Kako ga ti doživljavaš?

Tako je, skepsa koja nas je nekad vodila do svjetskih otkrića danas se pretvorila u podrivanje tih istih otkrića, u paranoični strah i teorije zavjere, udaljila se od razuma kojem se nastojala približiti. No skeptični možemo biti i prema sebi, prema onome što radimo, prema onome što možemo. U pjesmi po kojoj je druga zbirka dobila ime upućuje se na naših deset prstiju koji u strahu često zakažu pri iskazivanju onoga što jesmo. Nevjerovanje sebi samom i uvjeravanje sebe da drugi znaju i misle bolje vodi u štetni konformizam. Tako skepsa može značiti i slobodu mišljenja, ali i njenu čistu suprotnost.

KP: Kruna ove zbirke je sonetni vijenac naziva Zgarište. Zanimljiva je kombinacija slobodnog stiha koji prevladava u suvremenoj poeziji i stiha čija je struktura iznimno propisana. Kako si se odlučio za tu formu?

Mislim da se danas od pjesnika više ne traži dokazivanje autorske vještine, pogotovo ne ovakvim starim formama poput soneta. To je za mene bio jedan osobni eksperiment, igra. Kad sam sve pomno isplanirao i pripremio, strukturu rime, priču (jer ipak se ne radi o klasičnom ljubavnom vijencu), išlo je prilično glatko. Sonet je zapravo jedna zahvalna forma – sve je dano i poznato, a postmodernizam usto pruža beskrajan spektar pojmova. Slažem se da je slobodan stih standard današnje poezije, no pogrešno je zalaziti u bilo kakve preskripcije i sve što je rimovano, vezano, a priori odbacivati. Često se olako sudi o pjesmama i to rađa mnoge propuste. Moja je primarna forma još uvijek slobodan stih, no i unutar njega koristim se tu i tamo krhotinama rime, a katkad i stiliziranim ritmom.

KP: Kako naša generacija doživljava poeziju i utječu li nova književna strujanja na takav doživljaj?

A sad, što reći o mladima i poeziji… Mislim da je tu generalno poezija "izgubila" s obzirom na prozu, iako je broj mladih koji se okušaju u pisanju pjesama zapravo puno veći nego što mislimo. O književnim je strujanjima teško govoriti jer je u postmoderni svaki pjesnik na neki način zasebna struja, sve ovisi na koga naletimo tragajući. Primijetio sam samo da je na cijeni jasnoća izraza, ljudi se obično ne vole mučiti.

KP: Što ti, kao mladi autor, misliš o budućnosti knjige i književnog tržišta u Hrvatskoj? Za eMeđimurje istaknuo si kako "čovjeku nedostatak inspiracije ne smije biti razlog da ne piše jer je pisanje rad, a ne inspiracija". Isplati li se takav rad? Autori se često pitaju ima li smisla stvarati u ovakvom okruženju koje je, čini mi se, dosta neprijateljsko prema umjetnosti i humanističkim znanostima. Ili sam previše skeptična? 

Malo jesi. (smijeh) Zaista ne sumnjam u opstanak knjige. Koliko god bila siromašna izdvajanja za izdavačke aktivnosti, knjiga opstaje, jača je od svih kriza. Čak i ako dođe neko apokaliptično doba zatvaranja svih nakladničkih kuća, u što ne vjerujem, knjige će još uvijek biti – u digitalnom obliku, na internetu. Iako takva forma još uvijek nema težinu tiskane knjige. Spisateljski posao je pak nešto drugo. Ruku na srce, od pisanja se danas ne živi, pisanje ne stavlja kruh na stol – barem u našim okvirima – već je riječ o aktivnosti gdje valja uložiti puno, a zauzvrat očekivati neznatno. Rad koji sam spomenuo podrazumijeva trud, napor, uloženo vrijeme, no nemoguće je govoriti o nekakvom privređivanju – tek o užitku, zadovoljenoj potrebi, dobrovoljnom komentaru na stvarnost, pa i o šačici ljudi kojima će se možda svidjeti napisano. Isplati li se? Sjetim se samo Hemingwayeve sabljarke i lavova na plaži te vjerujem da se isplati. 

KP: Za kraj, možeš li nam ukratko predstaviti svoju najnoviju zbirku Verestovaje? Za razliku od prethodnih zbirki koje su na standardu, ona je pisana međimurskom kajkavicom. Kako si se odlučio za pisanje na dijalektu? Što nas čeka u zbirci i što znači verestovaje?

Poticaji za pisanje na dijalektu stizali su sa svih strana – od obitelji, prijatelja, urednika… U novoj sam zbirci želio zadržati stil i rang prvih dviju zbirki. Razlika je u tome što je ona još tamnija i zatvorenija – upravo zbog tvrde kajkavštine. Čini mi se kako pjesme zvuče kao glas iz zemlje koji kudi, opominje, proklinje… Završna poema je Verestovaje. Naime, to je "po međimurski" – bdijenje nad pokojnikom. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 16.12.2020

VEZANE VIJESTI

Linearni senzibiliteti i poetike

Razgovarala: Petra Bolić
S piscem i esejistom Dinkom Krehom razgovarali smo o problemima književne scene i (ne)protočnosti postjugoslavenskog književnog polja.

Pank scena je mikrokozmos

Razgovarala: Lućana Jakelić
S Leom, pankericom koja svira u dva zagrebačka benda, razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti pank scene te o njezinom snalaženju u okruženju kojim dominiraju muškarci.

Budućnost je uglavnom pozitivna, vesela i bistra

Razgovarala: Tena Starčević
S ilustratorom Marinom Remićem (Tužni Marin u Čizmama) razgovaramo o njegovom iskustvu djelovanja na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj.