O Gazdi i kako se do njega došlo | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

O Gazdi i kako se do njega došlo

U vrijeme kada je Agrokorova moć na vrhuncu, dok se novinarstvo kao profesija degradira, u filmu o tabuima najveći je tabu što će se dogoditi ako se to klijentelističko carstvo sruši.

Piše: Ana Orsag

FOTO: Gazda/Facebook

Dario Juričan na ideju o snimanju filma Gazda došao je 2013. dok je razmišljao kako spojiti novinarstvo i film. Nakon razgovora s nekoliko novinskih urednika iskristalizirale su se dvije teme koje su u Hrvatskoj tabu - jedna su banke, a druga je Agrokor. Tri godine kasnije, ovaj redatelj u udarnom terminu u jednoj od najgledanijih emisija na javnoj televiziji izjavljuje: "Ja sam ovaj film radio uz moto - ne možeš me kupiti, nema tog novca. Netko mora napraviti film o tome kako izgleda Hrvatska s Agrokorom".

Juričan je u Hrvatsku s Agrokorom imao insajderski uvid, istraživanje je počeo od sebe budući da je on zaista koračao s Konzumom kroz život, a priču o tranziciji, privatizaciji i korporaciji osjetio na vlastitoj koži jer je njegov otac Ljudevit, inače vršnjak i školski kolega Ivice Todorića, cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu i Konzumu gdje je zarađivao plaću 30-40 posto manju od zagrebačkog prosjeka. Činjenici da je ozbiljno shvatio istraživački zadatak ide u prilog i to da je posljednjih godina prisustvovao otvorenjima Konzumovih trgovina diljem Zagreba, vinskim tečajevima u organizaciji Agrokora, a ovaj profesor njemačkog jezika i komparativne knjiženosti s diplomom režije na Londonskoj filmskoj akademiji svojevremeno se prijavio i za posao prodavača u jednoj od Todorićevih prodavaonica na koji nikad nije primljen. Sam priznaje kako je Todorićevo carstvo toliko veliko da nije znao otkud da krene, i dok je film stvaran u tajnosti i bez pritisaka, put ga je vodio preko Beograda do New Yorka, od arhiva do arhiva, od dokumenta do dokumenta, od radnika i sindikalaca do vodećih političara koji su obilježili modernu hrvatsku povijest, a od kamere se nisu uspjeli sakriti čak niti članovi njegove vlastite obitelji. I tako je, zahvativši vremenski raspon od šezdesetih godina prošloga stoljeća do jučer, uspio ispričati priču o uspjehu i kako se do njega došlo, ali i o neuspjehu i kako u njemu živimo, a Todorić mu je u tome poslužio kao narativna kičma.

Nit vodilja bila mu je dotad najtemeljitija istraživačka priča o Todoriću autora Saše Paparelle, nastala zahvaljujući danskoj mreži za istraživačko novinarstvo Scoop i objavljena u tjedniku Forum. Nakon jednog telefonskog poziva i nekoliko piva, rodila se suradnja koja je rezultirala prekidanjem medijske šutnje o najbogatijem Hrvatu i najvećem domaćem oglašivaču koji medijskim prostorom vlada više od dvadeset godina. Znači li to da su tabui razbijeni? Paparella, novinar i autor istoimene knjige Gazda, u odgovoru na to pitanje citira svog omiljenog kolumnista koji je u jednoj domaćoj tiskovini objavio tekst o filmu i nakon toga mu u mailu napisao: "Vi ste fakat odčepili branu. Nevjerojatno mi je da je kolumna izišla, ali bez i najmanjeg problema, kao da sam pisao o proljeću u parku. Pred par mjeseci ili čak tjedana, to bi bilo nemoguće". 

Odjek koji je film ostavio u medijima i javnosti Paparellu ne iznenađuje, šali se da ljude privlači ono čega se plaše i da zbog toga i idu gledati horror filmove. Podsjeća kako je Todorić po izboru Večernjeg lista formalno dobio titulu najmoćnijeg građana Hrvatske i da je normalno da ljude zanimaju detalji iz njegovog života. "Znatiželja je utoliko veća ako su tu postojale neke zabrane. Ljudi idu u kina kako bi ispucali tih 20 godina nepričanja o Todoriću, sada su napokon dobili priliku".

Interes iznad profita

Na primjeru filma Gazda pokazalo se kako se publiku može privući domaćim dokumentarcem. Nezavisna kina su puna, a film je već pogledalo oko 10 000 ljudi. "Naravno, nisu sve teme toliko tržišno atraktivne kao što je to Ivica Todorić, pa je u njihovoj obradi i plasiranju važna pomoć države. Na žalost, Ministarstvo kulture ukinulo je pomoć neprofitnim medijima i pritom se jedan dio političke scene jako naslađivao, ne shvaćajući koliko je važno imati medije koji će pisati o onome što mainstream neće ili ne može. Toliko spominjani financijski aspekt tu je bio najmanje važan - kad pogledate kolike je stotine milijuna kuna država poreznim rasterećenjima poklonila novinskim nakladnicima, ili pak koliko daje određenim vjerskim zajednicama, tih par milijuna kuna s kojima je pomagala desecima nezaposlenih novinara da se bave svojim poslom, zarađujući pritom skroman mjesečni honorar, nije trebalo dokidati".

Prema Paparellinim riječima, Tisak, tvrtka u vlasništvu Agrokora, odbila je njihovu ponudu da prodaje knjigu Gazda čime su propustili priliku za zaradu. "Tiskovo odbijanje da prodaje Gazdu, kao i odbijanje Blitz Cinestara da prikazuje taj film, dokazali su kako tržišna privreda u Hrvatskoj ne funkcionira. Oba su distributera dobila priliku zaraditi na Gazdi, no odbili su to učiniti, zbog nekih svojih drugih interesa. Pa koji bi im to interes trebao biti iznad njihova profita? A da pritom ne spominjem nekakav javni interes, iako bi se dalo postaviti pitanje zašto kinoprikazvači uživaju povlaštenu stopu PDV-a od svega pet posto, koja vrijedi samo za kruh, mlijeko i lijekove", pita se Paparella. Ostaje nam pričekati hoće li javni interes biti zadovoljen u slučaju javnog televizijskog servisa. 

Ostavi poštenog poduzetnika na miru!

Film Gazda kroz šest dijelova priča priču o Hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, iza filma stoje tri godine intenzivnog istraživačkog rada o sistemskoj korupciji, ali i o sistemskoj šutnji koja u medijskom prostoru, kad je vodeći oglašivač u pitanju vladaju već dvadesetak godina. Javni medijski servis, financiran pristojbom i neovisan od oglašivača, trebao bi jamčiti financijsku neovisnost, a samim time i veće slobode novinarima, no da tome ipak nije tako možemo se uvjeriti dok svjedočimo čistkama prilikom svake smjene vlasti. Paparella smatra da iznimka nije bila niti u slučaju gostovanja Juričana u emisiji Nedjeljom  u dva: "Čini nam se da dio urednika na HTV-u, a Aleksadar Stanović je očito jedan od njih, koristi ovo nedefinirano razdoblje bezvlašća kako bi javnu televiziju bar privremeno priveli svojoj svrsi, a ta je da govori o problemima od javnog interesa. Nekog oblika cenzure ima u skoro svim medijima, no povremeno se ipak otvori prostor povećane slobode, kojeg je kolega Stanković dobro iskoristio".

U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, redatelj Juričan rekao je kako je film uspio prvenstveno zbog toga jer su imali vremena za temeljitu pripremu i istraživanje, dovoljno novca i svemirsku volju. No, ta tri faktora rijetko se poklapaju u novinarskim redakcijama gdje su novinari pod konstantnim pritiscima urednika, oglašivača i, pogotovo u slučaju javnog servisa, politike. Paparella objašnjava zbog čega je iluzorno očekivati da javni servis producira filmove poput Gazde: "Kad radite takav film mnogima se zamjerite, često skupljate informacije u nekoj sivoj zoni i nije dobro da iznad sebe imate šefa čijeg je pak šefa postavila politika i koji može u bilo kojem trenutku reći - budi nježniji, ostavi poštenog poduzetnika na miru, znaš li koliko usta on hrani, zakoči malo…".

Ali zato među istraživačkom ekipom koja je radila na filmu nije postojala autocenzura, no na neka pitanja jednostavno nije bilo odgovora. To se ponajprije odnosi na razdoblje od 1989. do 1991. kada je Todorić akumulirao kapital kojim se kasnije uključio u privatizaciju društvenih poduzeća. "Strahova nismo imali, jer mi koji živimo ovdje znamo da Ivica Todorić nije profil onog zlog tajkuna koji će vam nauditi, poslati ljude da vas ‘urazume’. Takve probleme ponekad rješava korumpiranjem novinara, no u našem slučaju nije niti to pokušao, očito je na vrijeme shvatio da samo čekamo neku nemoralnu ponudu pa da i ona završi u knjizi i filmu. Iako, žao nam je što nikada nećemo saznati koliko njemu taj film vrijedi. Tu govorimo o ogromnim iznosima. U knjizi ćete naći podatak da je na izborima 2000. samo jednoj političkoj stranci, za koju se nije znalo niti hoće li ući u Sabor, dao 50 000 kuna u gotovini. Koliko bi tek dao da film i knjiga Gazda nikad ne dođu do javnosti?". 

Cilj istraživačkog novinarstva je otkrivanje informacija za koje neke osobe, tvrtke ili vlast žele da ostanu skrivene. Vjerojatno zato se i radi o jednoj od najzahtjevnijih, najtemeljitijih i najizazovnijih vrsta novinarstva. Nakon iscrpnog istraživanja konačni produkt je taj da, baš kao i u slučaju filma Gazda, s dokumentima nema rasprave. Autorski tim koji je radio na filmu bio je svjestan da su pod povećalom javnosti i zbog toga si pogreške nisu smjeli dopuštati, a u jednom trenutku količina informacija koju su skupili o Agrokoru narasla je toliko da su se i sami teško snalazili među njima, zbog čega su napravili bazu podataka koja sadrži više od tristo stranica. Paparella otkriva kako im je najveće prepreke stvarala državna administracija. "Pročešljali smo niz raznih institucija, arhiva, sudova, kopali po dokumentima od 60-ih godina prošlog stoljeća nadalje, no ponekad nismo uspjeli dobiti ono što smo tražili pa smo se pozivali na pravo na pristup informacijama. Većinu odgovora smo dobili, a neke još čekamo". 

Možda bi bilo drugačije da je Dario Juričan dobio priliku da za potrebe filma intervjuira poslodavca svoga oca, no Agrokova PR služba ga je ljubazno odbila, a Ivica Todorić nije se pojavio na premijeri filma iako je pozivnicu dobio prvi. "Žao nam je što nije htio sudjelovati u filmu, jer na par pitanja, koja se uglavnom odnose na njegovo poslovanje potkraj '80-tih i početkom '90-tih, kad u procesu privatizacije kupuju svu silu pretvorenih tvrtki, nismo uspjeli naći odgovore. Kao i kod svakog uspješnog poduzetnika, najviše nas je zanimao prvi milijun. Znamo, kao cvjećar je naporno radio, dizao se ujutro u četiri sata i vozio cvijeće na prodaju po zagrebačkim tržnicama, međutim i drugi su tako živjeli pa danas ne zapošljavaju 60 000 ljudi. Njegovo nesudjelovanje u filmu mogu pravdati time što nije dobar govornik, često radi lapsuse, neki od njih nasmijali su publiku filma, pa donekle razumijem zato nije htio da ga snimamo - tada ne bi mogao upravljati situacijom, jer kad jednom kamera nešto snimi tu više ne pomažu niti piarovci, takvu je grešku nemoguće ispraviti".

Novinarstvo je poziv, a ne samo zanimanje

Još 2012. godine emisari Agrokora uredništvu tjednika Forum obećavali su cijele serije oglasa da ne objave njegov tekst o Ivici Todoriću, no tekst je, pomalo neočekivano za domaće medijske prakse, na kraju ipak objavljen. "Vlasnici vole kooperativne urednike koji im ne stvaraju probleme. Zapravo, znatan dio vlasnika domaćih medija nema blage veze o novinarstvu, pa taj posao tretiraju kao i bilo koji drugi, bez puno razumijevanja za one kojima je novinarstvo poziv, a ne samo zanimanje. U rijetkim situacijama kad se u redakciju dovode novi novinari, čak se zna čuti pitanje - zašto bi baš njega zaposlili, koliko nam on oglasa može donijeti?". Hrvatsko novinarsko društvo prošli je mjesec u svom priopćenju za javnost skrenulo pozornost da je sa zadnjim danom rujna 280 novinara ostalo bez prihoda za život, a da je budućnost 20 neprofitna medija, u kojima je radilo 30 stalno zaposlenih novinara i 250 vanjskih suradnika, neizvjesna. I Forum, koji je u međuvremenu prešao u elektronički oblik, dijeli tu sudbinu: "Danas su tu, ali sutra ih možda neće biti, osim ako nova ministrica kulture ne prepozna važnost javnog informiranja. Propadnu li ti portali, nova masa urednika i novinara naći će se na ulici. Nekoliko mojih kolega, obrazovanih ljudi sa znatnim novinarskim iskustvom, postali su bauštelci. Stvari se valjda odvijaju po logici - ako vlasnik građevinske tvrtke može postati novinski nakladnik, zašto novinar ne bi postao fizikalac?".

Otvaranje novih prostora slobode

Kada je riječ o perspektivama istraživačkog novinarstva i stanju u struci Paparella nije previše optimističan iako neotvorenih tema koje su ostale iza filma i knjige ima na pretek. "Kad smo počeli raditi Gazdu, sve je bilo jasno postavljeno - idemo se tući s velikim i moćnim, užitak je Golijata pogoditi praćkom. Pri tome cijelo vrijeme mislite da iza vas stoji neka ekipa koja vas podržava i jedva se čeka uključiti u nastavak priče. Kolege novinari su nas podržali, nahvalili su film koliko god su mogli i na tome smo im zahvalni, uostalom kao i oni nama na otvaranju novog prostora slobode. Međutim, skoro nitko se nije zakačio za bilo što od onoga što je vidio u filmu, primjerice – kako je moguće da Agrokorove Jana iz godine u godinu crpi znatno više vode, nego što bi to smjela činiti po koncesijskom ugovoru?". Papaparella, baš kao i Juričan, u gotovo svakom intervjuu naglašava kako su njihovi arhivi i dalje otvoreni svim kolegama koji žele nastaviti neku od tih priča. 

Nažalost, ni mladi novinari više nemaju priliku učiti o istraživačkom novinarstvu jer je taj kolegij, apsurdnom odlukom uprave Fakulteta političkih znanosti ukinut još prije tri godine zbog navodnog nedostatka financijskih sredstava za njegovu provedbu. Iako se radi o najvažnijoj i društveno najodgovornijoj vrsti novinarstva, ova odluka nije naštetila ugledu fakulteta. Paparella smatra kako je nezainteresiranost šire i akademske javnosti veći problem od moći koji krupni kapital ima nad medijima. "Kao i u primjeru financiranja neprofitnih medija - jedan manji dio će se naslađivati jer su 'komunjare i lezbe ostali bez love', a većinu - uključujući očito i dio akademske zajednice - taj problem uopće ne zanima. A krupni kapital koristi tu našu nezainteresiranost, zbog nje se sami moraju manje truditi oko gušenja istraživačkog novinarstva ucjenjivanjem novinskih nakladnika".

U vrijeme kada je Agrokorova ekonomska, politička i društvena moć na vrhuncu, dok se novinarstvo kao profesija materijalno i društveno urušava, u filmu o tabuima možda je najveći tabu to što će se dogoditi ako se jednog dana to klijentelističko carstvo sruši. Paparella zaključuje kako je malo vjerojatno da će do toga doći jer je u tu mrežu upleteno sve što je bitno u domaćoj politici i gospodarstvu, a eventualno je moguće da kompanija ili njezin dio bude prodan nekoj još većoj korporaciji. "Tako ćemo se barem riješiti mantre o tome kako je bolje da vlasnik korporacije bude domaći čovjek, a ne stranac. Pa blagajnica u Konzumu niti kod novog vlasnika neće imati manju plaću od one mizerije koju sada dobiva. Barem ju više nitko neće tlačiti da, za vrijeme nogometnih prvenstava, usred ljeta navlači plastični dres".

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 01.11.2016

VEZANE VIJESTI

Paražurnalistička groteska

Piše: Boris Postnikov

Kako se Zdravko Mamić od "društveno neprihvatljive" pojave pretvorio u objekt višestruke žudnje ili o "dosljednostima" uredničkih politika.

Feta kruva i zrno otpora

Piše: Mario Kikaš
Dok elite budu uživale u sporim ručkovima od ekološki uzgojene hrane, ostatak populacije će obolijevati od bolesti uzrokovanih zapadnim načinom prehrane.

Ako ne može nitko, može umjetnost

Piše: Antonija Letinić

Iza laserskih intervencija na Ciboninom tornju, koje su se po njemu rasplesale u večeri s četvrtka na petak, stoje Rafaela Dražić i UrbanFestival.