O neprilikama, ali i ustrajnosti kritike | kulturpunkt

O neprilikama, ali i ustrajnosti kritike

Mogućnosti i perspektive kritike u njezinoj trenutnoj medijskoj i kulturnoj okolini bile se temom rasprave na kolokviju koji je okupio književne, glazbene i izvedbene kritičare iz regije.

Piše: Hana Sirovica

FOTO: Norbert Eder

Uslijed promjena u medijskom sustavu, prostor kulturnih rubrika posljednjih dvadesetak godina u velikoj se mjeri smanjio, a u slučaju mnogih medija čak i potpuno iščeznuo. Umjetnička kritika kao tekstualna forma u tom je procesu gotovo nestala iz medija šireg dometa, a ondje gdje je i preostalo prostora za kulturu, on se u pravilu puni kraćim tekstualnim formama koje su bliže registru PR-a no artikuliranom, analitičkom i argumentiranom promišljanju nekog umjetničkog rada. Shodno tomu, već nekoliko desetljeća na raznim frontovima propituje se sama uloga, status i funkcija kritike, kao i niz nekoć stabilnih kategorija poput autoriteta kritičara ili kritičke distance. U našem, postjugoslavenskom kulturnom prostoru, kritički pristup umjetničkoj produkciji preživljava gotovo isključivo u neprofitnom medijskom sektoru ili u za kulturu specijaliziranim medijima, pa kritika može računati sa znatno užim krugom čitateljstva no nekada.

Upravo su mogućnosti i perspektive kritike u njezinoj trenutnoj medijskoj i kulturnoj okolini bile temom rasprave na jednodnevnom kolokviju koji je okupio književne, glazbene i izvedbene kritičare/ke iz regije. Kolokvij je najnovija u nizu rasprava o kritici koje zajedničkim snagama organiziraju zagrebačke udruge Kurziv (nakladnik Kulturpunkta) i Kulturtreger (nakladnik portala Booksa.hr), a održao se u sklopu višegodišnjeg programa Kritika - jučer, danas, sutra. Posebnu pažnju u ovom izdanju kolokvija okupljeni kritičari/ke posvetili su pitanjima profesionalizacije, mogućih transformacija kritike i promjenama okolnosti umjetničke recepcije, kao i obrazovanja i prijenosa kritičarskog znanja. 

Kolokvij je izlaganjem o kritičarskoj ustrajnosti otvorila kazališna kritičarka Nataša Govedić. Polazeći od pitanja što čini kritičara/ku danas i kako se on/a profesionalizira, odnosno kako se kritičarem/kom postaje, kao mogući odgovor ponudila je sposobnost trajanja u kritičarskoj poziciji. Budući da kritički odgovor, za razliku od akademskih pristupa umjetnosti, nastaje brže i djeluje neposrednije, u prisnijem je dijalogu sa samom produkcijom, kao i s većim brojem čitatelja. Zbog toga, za kritiku kao formu specifična je i veća doza rizika kakvu podrazumijeva javni iskaz, odnosno zauzimanje stava u medijskom prostoru. Nadalje, kritičarsku (i kritičku) poziciju Govedić je povezala sa sposobnošću kritičara/ke da se nosi s takvim rizikom i pritiskom, istaknuvši i otvorenost prema mogućnosti vlastitih pogrešaka kao važan dio te sposobnosti. U tom smislu, samokritičnost, izdržljivost u vlastitim pogreškama i kapacitet da se istrpi neslaganje s vlastitim ranijim tekstovima, stavovima ili prosudbama iznimno su važne postavke kritič(ars)kog rada. Ovakva je, rizična artikulacija prema Govedić ključna karakteristika koja u novom medijskom krajoliku izdvaja kritički iskaz od drugih javnih iskaza, a kritičku poziciju iz niza drugih glasova koji sudjeluju u govoru i pisanju o umjetnosti i kulturi.

Na pitanje statusa kritike u (novo)medijskom kontekstu nadovezao se književni kritičar Dinko Kreho. U svom izlaganju govorio je o promjenama u književnosti i književnoj kritici koje su na prostorima bivše Jugoslavije pokrenule društvene mreže. Iako su književnost i iskazi o njoj prisutni na svim većim društvenim mrežama, prema utjecaju na književno polje i književni život svojom važnošću ipak (i još uvijek) prednjači Facebook. Početak Facebookova šireg utjecaja i značaja Kreho je smjestio u 2008. godinu istaknuvši kako se ta društvena mreža, unatoč općem padu popularnosti, sve do danas u književnoj domeni kontinuirano održala kao ključni prostor recepcije i razmjene, odnosno kao platforma koja na različite načine kroji kako književnost, tako i njezinu kritiku. Naime, nekoliko desetljeća urušavanja izdavaštva i promjene u društvenom statusu književnosti doprinijelo je tomu da danas brojni autori/ce rabe Facebook kao platformu za promociju vlastitog rada i na taj način pokušavaju doprijeti do čitatelja/ica. Nadalje, ova je društvena mreža postala ključan prostor rasprave o književnosti, a posebno je važna promjena mogućnost javne, vidljive komunikacije kritičara/ke i književnika/ica. Kao jednu od posljedica, Kreho je istaknuo odnos književnika/ica spram kritičara/ki koji je opisao pojmom apriorne afirmacije, upozorivši kako književnici/e kritičke reakcije sve češće u djelomično javnim reakcijama (poput komentara na društvenim mrežama) primaju kao dobrohotne savjete, pa kritika djeluje kao svrhovita saveznica književnosti, čime se umanjuju mogućnosti neslaganja, suprotnosti i polemičnosti, ali i dokidaju druge, ne toliko utilitarne mogućnosti kritike kao samosvojne forme.

O specifičnostima likovne kritike govorio je Bojan Krištofić, istaknuvši oskudnost kritičarskog obrazovanja u čitavoj regiji kao posebno akutan problem. Naime, natruhe prijenosa znanja i vještina koje bi se moglo shvatiti kao podučavanje kritičarskih kompetencija na fakultetima postoji u okviru rijetkih, u pravilu i izbornih kolegija. Proces učenja o kritici (ili učenja kritike) stoga je većinom autodidaktički, a upravo zbog toga presudna je važnost neformalnih obrazovnih programa, kao i urednički rad u okvirima rijetkih preostalih medija koji objavljuju kritiku. Međutim, kao glavna poteškoća ponovno se pokazuje izostanak uvjeta koji bi jamčili kontinuitet kritičkog promišljanja, odnosno raznolikijeg medijskog prostora za kulturu i postojanog uredničkog rada s kritičarkama.  

Unatoč svim problemima s kojima se kritika danas (i ovdje) susreće, tvrdnje o njezinoj propasti i smrti ipak zvuče pretjerano pesimistično. Ona možda jest izgubila dio svoje društvene moći, no i dalje opstaje, makar trenutno na rubovima medijskog polja. Umjesto toga, zanimljivije je usmjeriti pažnju njezinim transformacijama. Neka od pitanja koja su na tom tragu otvorili sudionici kolokvija tiču se upravo mogućih novih smjerova, od kritičkih potencijala kraćih ili netekstualnih formi kao novih jedinica kritike, do inovativnosti u kritičkom pristupu tekstu ili pak političnosti kritike kao nečega na čemu je nužno još više inzistirati. U tom smislu, ustrajnost se zaista pokazuje kao najvrjedniji i najlogičniji mogući potez.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 09.12.2019

VEZANE VIJESTI

Kritika u statusu

Piše: Mario Kikaš
Skup književnih, kazališnih, muzičkih i likovnih kritičara u studenom i prosincu 2016. godine nastavio je tamo gdje je godinu ranije stao s razgovorima o statusu umjetničke kritike danas.

U dijalogu s kritikom

Piše: Mario Kikaš

Na Kolokviju o kritici, održanom 5. i 6. studenog u organizaciji Kurziva i Kulturtregera, raspravljalo se o poziciji i novim pojavnostima kritike umjetničke produkcije.

Promišljanje kritike iznutra

Piše: Martina Domladovac

Kolokvij o kritici dotaknuo je pitanja transformacije tradicionalnih medija, interdisciplinarnosti kritike i promijenjene uloge kritičara u njenim novim okvirima.