Muke po nezavisnom izdavaštvu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Muke po nezavisnom izdavaštvu

Nezavisno izdavaštvo i glazbena scena: što nose diskografski ugovori i je li samizdat najbolje rješenje?

Piše: Antonela Marušić

FOTO: JacoTen

  • A
  • +
  • -

Kako izdati vlastiti glazbeni materijal i na koji ga način učiniti vidljivim publici i slušateljima, staro je i uvijek kompleksno pitanje koje stoji pred izvođačima nezavisne, ali i komercijalne glazbe. Velik broj nezavisnih autora svoje albume odlučuje objaviti samostalno, kao digitalni download preko nekog od glazbenih servisa poput Bandcampa, na CD-u ili ponovno popularnom LP-ju. Neki od njih proces izdavanja povjeravaju nezavisnim, malim kućama, ali i većim diskografima. U želji da zadrže vlasništvo nad autorskim pravima i master snimkama albuma, nezavisni izvođači sve češće izbjegavaju velike diskografske kuće u regiji. Javna je tajna da većina većih diskografa nude nakladničke ugovore u kojima se četvrtina autorskih malih prava (prava javnog priopćavanja glazbenih djela) i mehaničkih prava (prava mehaničke reprodukcije glazbenih djela objavljenih na nosačima zvuka) daje izdavaču. Zauzvrat, veliki izdavači nezavisnim bendovima nude tek proizvodnju fizičkog nosača zvuka uz čestu klauzulu o obaveznom otkupu dijela naklade i promociju u medijima. 

Novim, ali i iskusnijim nezavisnim i alternativnim bendovima i izvođačima nije se lako snaći u šumi (ne)mogućnosti koje nude nezavisne i one veće diskografske kuće u regiji. U razgovoru s nekolicinom izvođača i izdavača prisutnih na nezavisnoj sceni pokušali smo dati pregled različitih načina izdavanja glazbenih materijala.  

Nezavisno izdavaštvo u Hrvatskoj čini nekoliko kuća s različitim iskustvenim i kataloškim kapitalom. Među publikom i glazbenicima jedna od najcjenjenijih etiketa je Moonlee Records, slovensko-hrvatska kuća s desetogodišnjim iskustvom u izdavaštvu. Kako to inače najčešće biva, Moonlee su osnovali članovi underground grupa Analena i Lunar, a s vremenom su se razvili u vrlo dobru potporu indie izvođačima iz regije. Dovoljno je reći da ova kuća među svojim izvođačima ima neke od ključnih aktera regionalne nezavisne scene, grupe Repetitor, Bernays Propaganda, Damira Avdića, a najsvježiji bend koji im se pridružio je varaždinski Vlasta Popić. Problem Moonleeja, ali i ostalih regionalnih nezavisnih kuća je potkapacitiranost i nemogućnost da godišnje pod svoje okrilje prime veći broj izvođača, premda bi se mnoga od potentnih imena voljela naći u njihovu katalogu. 

O tome kako funkcionira Moonlee Records, razgovaramo s Miranom Rusjanom: "Moonlee Records još uvijek funkcionira po principu 'stisak ruke i pogled u oči'. Sukladno tome smo s bendovima više u prijateljskom nego u poslovnom odnosu. Osobno vjerujem da je naš dobar rad najbolja garancija da će bendovi htjeti i dalje raditi sa nama. S obzirom da su Moonlee osnovali ljudi iz bendova, nakon 10 godina djelovanja držimo se jednostavnog pravila - bendu ne nudimo deal, koji mi kao bend ne bi prihvatili. I prilično sam siguran da nudimo bolje uvjete nego major kuće". Većinu svog budžeta Moonlee Records, inače registriran u Sloveniji, ostvaruje prodajom ploča i merchandisea te bookingom i organizacijom koncerata, ali i redovno aplicira na natječaje slovenskog Ministarstva za kulturu i Mestne občine Ljubljana. Njihova je priča od samog starta, kaže Rusjan, bazirana na samoodrživosti: "Nikako ne želimo da budućnost našeg rada zavisi od 'uspjeha' na javnim natječajima. Zato nam javne subvencije predstavljaju samo dodatna sredstva, koja nam pomažu u samom radu, ali nisu krucijalna za egzistiranje labela".

Premda mnogi bendovi i glazbenici koji do sada nisu surađivali s izdavačkim kućama smatraju kako potpisom za nezavisni label zadržavaju sva prava nad vlastitim snimkama, praksa koju provodi Moonlee dokazuje da to nije u potpunosti tako. Pravilo o vlasništvu nad master snimkama albuma vrijedi za veliki broj velikih, ali i malih diskografskih kuća, pa tako i za Moonlee Records. "Po nepisanom pravilu, master pripada Moonleeju, iako ga nećemo držati u trezoru ako se bendu nudi super prilika za dobar korak naprijed", objašnjava Rusjan i dodaje kako Moonlee ne uzima nikakav postotak malih i mehaničkih autorskih prava, koji ostaju u stopostotnom vlasništvu autora. 

Jedan od osnivača Moonlee Recordsa je i Danijel Sikora, bivši član grupe Analena i čovjek koji je odgovoran za pokretanje nekih novih nezavisnih etiketa, poput Geenger Records i PDV Records koju je nedavno pokrenula udruga Pozitivan ritam, poznata po organizaciji festivala Seasplash, Dimensions i Outlook. Od njega saznajemo da ni Geenger Records ne prakticira potpisivanje ugovora sa svojim izvođačima: "Znam da se to možda ne bi smjelo reći, ali tako je. Ne kažem da su ugovori loši i da ih uskoro s nekim izvođačima nećemo potpisati, ali trenutno je tako. Dogovor oko ulaganja i raspodjele sredstava i aktivnosti ovisi od izvođača do izvođača. Zaista, sve je vrlo individualno i specifično od situacije do situacije. Mi kao izdavač imamo određene medijske i distribucijske kanale kojima lakše pristupamo nego nezavisni bendovi, stoga većina našeg angažmana otpada na te aktivnosti. S druge strane, najdraže nam je čuti kad neki od naših izvođača ima dogovoreni koncert ili turneju jer naša je realnost ta da su živi nastupi još uvijek najbolji način promoviranja i prodaje nosača zvuka i izdanja - pa bi u tom smjeru bila i naša očekivanja tj. postavljanje obaveza pred izvođače, da imaju što više koncerata".

Što PDV Records donosi nezavisnoj glazbenoj sceni? "PDV je oko sebe okupio prilično kvalitetnu i raznovrsnu skupinu imena i objavio zaista zavidan broj kvalitetnih izdanja u prvoj godini svog postojanja", ističe Sikora i dodaje: "Iskreno mi je drago što mogu sudjelovati u svemu tome. Osim tog pristupa da se pokriva jedno šire područje nezavisne scene mislim da su i neki standardi u izvedbi i pristupu svakom pojedinom izdanju nešto po čemu se izdvajamo i na čemu ćemo i dalje raditi i napredovati zajedno s bendovima s kojima surađujemo".

Ako je suditi prema isprepletenosti kuća poput Moonleeja, Geengera i PDV Recordsa, ispada da se nezavisnim izdavaštvom u Hrvatskoj posljednjih godina bave manje-više isti ljudi. Sikoru pitamo smatra li da na sceni nedostaje "svježe krvi" i novih aktera. "Naravno da treba svježe krvi, tko bi se protiv toga bunio, ali da, doista izgleda kao da se radi o jednoj hermetičnoj grupici entuzijasta. Izdavači su neko vrijeme bili izgubili na značaju kod izvođača, ali mislim da je to vrijeme lagano iza nas i da će s tim novim tokovima u muzičkom poslu doći i do ponovnog zanimanja neke nove snage koja će se možda odlučiti baviti izdavaštvom, jer evo, kao što rekoh, dolaze neka nova vremena - vinili se ponovo vraćaju, streaming postaje sve prisutniji, izgleda sve nekako malo bolje nego prije godinu-dvije", kaže nam Sikora. 

Kad je riječ o nezavisnom izdavaštvu u nas nezaobilazan sugovornik je Zdenko Franjić, osnivač etikete Slušaj najglasnije!, prve nezavisne kuće u regiji. Franjić je rekorder po broju objavljenih naslova, od kraja osamdesetih do danas objavio je oko 500 albuma alternativnih izvođača. Ovog zagriženog, po mnogočemu specifičnog alternativca, ne zanimaju načini funkcioniranja glazbenog tržišta, no upravo je on na svojoj etiketi prvi put izdao mnoge od kasnije afirmiranih underground bendova. Smatra li nužnim da nezavisni izvođač u trenutku rasta svog utjecaja i dosega potpiše ugovor s većom kućom i tako na neki način izgubi 100% nezavisni status? "Mislim da to nije nezaobilazno. Izvođači koji krenu tim putom obično imaju u cilju da stignu do većeg broja slušatelja, a i nadaju se nekoj konkretnoj koristi od rada koji su uložili no obično se ubrzo i ono umjetničko i pokretačko (po meni dobro) pretvori u rad, odrađivanje i kolotečinu. No, ima i autora kojima je važnija sloboda izražavanja i umjetnička sloboda i koji ostaju na mojoj etiketi i nastavljaju sa radom. Takvi autori imaju i po dvadesetak albuma i jako su produktivni jer ih ne ograničavaju zakoni biznisa. Takvi autori su po meni i najkvalitetniji", tvrdi čovjek koji nikad nije težio podizanju svoje kuće na organiziraniju razinu.

Na više puta postavljeno pitanje o tome je li se Slušaj najglasnije! mogao razviti u legalnu glazbenu firmu koja posluje s većim kapitalom i omogućuje veća ulaganja u bendove, Franjić odgovara: "Slušaj najglasnije! je na početku krenuo tim putem, ali sam vrlo brzo shvatio da je to ćorsokak i odustao od tog načina vođenja posla". Slušaj najglasnije! nudi usluge proizvodnje nosača zvuka, kako Franjić dodaje "u okviru svojih skromnih mogućnosti", pa bi se moglo bi reći da je ova kuća neka vrsta servisa za nezavisnu glazbu. U skoro 30 godina egzistiranja na nezavisnoj glazbenoj sceni Slušaj najglasnije! stekao je prepoznatljivost u krugovima glazbenih entuzijasta, novinara i medija koji se bave underground scenom, zato se Franjić ne bavi uobičajenim oblicima promocije poput ostalih labela. 

O tretmanu nezavisnih i alternativnih izvođača razgovarali smo i Brankom Komljenovićem iz Menart Recordsa, kuće koja je godinama surađivala s manje afirmiranim i alternativnim glazbenim imenima. "Menartov odnos prema nezavisnim i alternativnim izvođačima i samim time suradnja mijenjala se kroz godine, i evoluirala s obzirom na prilike u industriji. Ne mogu reći da postoje dva jednaka indie izvođača, pa ne postoje dva jednaka obrasca suradnje s njima, pa onda ni dva ista ugovora", kaže Komljenović i dodaje kako u svim ugovorima Menart zadržava vlasništvo nad pjesmama na albumu, što je, tvrdi, propisano svim konvencijama. Pravilo da diskografska kuća vrlo često zadržava vlasništvo nad snimkama albuma, Komljenović ne smatra spornim. "Većinom u ovih 17 godina Menartovog prisustva u Hrvatskoj, ako smo financirali snimku, te se bavili komercijalnom eksploatacijom samog albuma, gdje smo odradili lavovski dio PR i marketinškog dijela posla, normalno je da diskograf bude vlasnik snimke, te da ako je izvođač istovremeno i autor, potpišemo neki publishing ugovor, kojim bi za određeni period dio prihoda od airplaya (za koji se opet diskograf brine, svojim vezama), autor prebaci na publishera, koji može istovremeno biti i diskograf. Ovdje je internim aktima HDS-ZAMPA propisano da autor ne može na publishera prebaciti više od 25% malih prava i 50% mehaničkih prava, pa se dakle već i time brane prava autora na neki način. No najčešće, ako se ovdje radi o manjim nezavisnim bendovima, ti prihodi od airplaya nisu baš veliki, jer se takve stvari rijetko emitiraju u program TV ili radio stanica", objašnjava Komljenović koji priznaje kako u posljednje vrijeme sve manje ulažu u alternativne i underground izvođače. 

Na pitanje smatra li da diskograf treba biti vlasnikom snimke, ako nije sudjelovao u troškovima snimanja, produciranja, miksanja i masteriranja album, od Komljenovića dobijamo proturječan odgovor u kojemu za smanjivanje ulaganja u bendove okrivljuje krizu: "Ulaganja su nekada varirala, od ulaganja u studio, produkciju, post produkciju, grafičko oblikovanje, albuma, fotografije, video spotove, ili do neke kombinacije, tih dijelova unutar izdavaštva, no zbog krize u kojoj se našla diskografija, to je danas sve rjeđe". Prema svim informacijama koje smo dobili od direktora Menartove hrvatske podružnice, može se zaključiti kako je status nezavisnih i alternativnih izvođača u većim diskografskim kućama za glazbenike vrlo često nepovoljan, stoga ne čudi sve veći zazor nezavisne scene od potpisivanja takvih ugovora.

Slučaj sinjske grupe M.O.R.T. svjedoči o tome da je s velikim diskografima moguće pregovarati o povoljnijem statusu i ugovornim obavezama, naravno - ako kuća u izvođaču vidi određeni oblik interesa. Najveća hrvatska diskografska kuća Croatia Records za M.O.R.T. se, posve očekivano, zainteresirala tek nakon što su zahvaljujući vlastitim ulaganjima postali prepoznatljivi široj publici te uspjeli pobijediti na banjalučkom Demofestu. "Kontaktirali su nas tjedan dana prije nego smo počeli snimati album Odjel za žešće. Naravno da nismo odmah potpisali prvu verziju ugovora, sve smo provjerili kod drugih glazbenika, usporedili ugovore i dobro odvagnuli koje stvari možemo i moramo pregristi, a od čega nećemo odustati", kažu članovi M.O.R.T.-a. 

No, potpis za veliku diskografsku kuću ni za njih nije bio jednostavna odluka. "Mladi bendovi se zalete i idu potpisivati ugovor dok im je pozicija slaba, pa pristaju na sve. Mi smo odlučili da nećemo potpisati ni za koga dok ne dobijemo pristojne uvjete. Osim toga, najprije smo potpisali ugovor samo za singl Tango koji je prošao jako dobro, pa smo za album dobili još povoljniji ugovor. Dugo smo se premišljali, ali na kraju smo odlučili da je najbitnije da pjesme čuje što više ljudi, a to je puno brže i lakše kad potpišete za veliku izdavačku kuću". Za razliku od većine ostalih novih bendova od kojih veće izdavačke kuće u pravilu traže da potpišu ugovore za dva ili tri albuma, M.O.R.T. se uspio izboriti za ugovor za samo jedan album, što je nesumnjivo komotniji aranžman. 

Pitamo ih što smatraju da su dobili, a što izgubili ovom suradnjom. "Dobili smo ogromnu promociju u tiskanim medijima i na internetu, garantirano vrćenje spotova na televiziji, na radijima. Došli smo do širokog broja ljudi do kojih ne bi nikad došli da smo nastavili najbolje šta smo mogli sami. Kad pogledamo s ove distance, mislim da nismo ništa izgubili, možda status underground benda, što nije loše, a ti hipsterski prigovori nas ne diraju. Mi donosimo rokenrol u mainstream i nitko nam nije ni jednu notu u glazbi promijenio. Dobili smo novac za neke potrebe benda, sve podijeljene i poklonjene CD-ove su oni platili, prate nas medijskom promocijom, plaćaju reklame za prodaju albuma, reklamiraju nam turneje, imamo njihov studio na raspolaganju. Master albuma je njihov na milijun godina, ali toliko dugo i mi dobivamo novac od prodaje albuma, nas to ne dira", kažu članovi benda. 

Zagrebački "akustičarski" bend Mika Male svoj je prvi diskografski ugovor s velikom kućom potpisao još 2010. godine za Dallas Records, no i nakon pet godina u toj kući još su uvijek dio zagrebačke underground scene. O razlozima potpisivanja ugovora s Dallasom razgovaramo s pjevačem i glavnim autorom benda Orlanom Tusom. "Budući da većina članova benda nije odrastala u doba interneta, još uvijek je taj romantični prizvuk potpisivanja diskografskog ugovora bio prisutan pri razmišljanju o tome kako naša glazba može doći do većeg broja slušatelja. Na kraju krajeva, takav jedan 'pečat' od strane diskografa bio je važan u nastojanju da nas ljudi shvate ozbiljno, da nismo samo jedan u nizu 'demo' bendova. S druge strane, nismo imali velikih iluzija o financijskoj koristi koju bi mogli imati od takvog ugovora, jer ipak radimo glazbu koja ne ulazi u mainstream. Dakle, motivi su bili isključivo vezani uz to da naša glazba dođe do šire publike kroz podršku izdavačke kuće i njihovih mehanizama promocije te distribucije i izdavanja naših albuma", kaže Tus, tvrdeći kako im je Dallas pomogao da nastupe na većim festivalima poput InMusica, Terranea i Hartere, te da također obavlja posao oko promocije i plasiranja singlova i videospotova na radio i televiziju, dok je snimanje albuma i spotova te dogovaranje koncerata i dalje njihova obaveza.

Pitamo ga i što bi savjetovao mladim bendovima i izvođačima koji razmišljaju o potpisivanju za neku veću izdavačku kuću. "Mislim da je jako važno da sami razmisle što bi zapravo htjeli napraviti u životu s glazbom, a nije ni svejedno kakvu glazbu stvaraju. Ako su 'radiofonični' i imaju zvuk koji se često može čuti i ciljaju na masovnu publiku onda će im potpisivanje ugovora sigurno biti samo još jedan 'vjetar u leđa'. Ako i sami znaju da se njihova glazba neće moći dobro 'prodati', da razmisle u koju svrhu bi im izdavač služio. Ako ne želite da itko išta uzima od vaših prava i smatrate da ste vi jedini koji trebate imati koristi od vaših pjesama i da možete s njima apsolutno autonomno upravljati onda ne potpisujte niti za jednog izdavača. Ako želite potpisati, onda računajte na kompromise, i to pretežno s vaše strane. Diskografi su danas pretežno PR agencija. Ako se već odlučujete na samostalno izdavanje i promociju, važno je naći neku osobu koja će se tome predano posvetiti. Bilo bi najbolje ako je to netko unutar samog benda ili osoba bliska bendu. Dakle, i bez izdavača morate obavljati sve poslove koje bi inače obavljao sam izdavač", ističe Tus. 

Na zadržavanju autorskih prava i vlasništva nad masterom inzistirala je zagrebačka grupa Žen. Naime, Žen je nakon snimanja svog drugog albuma I onda je sve počelo razmišljao o pronalasku nezavisnog labela koji bi objavio njihov materijal. "Stjecajem okolnosti, bile smo u kontaktu s Interstellar Recordsom preko kojih smo se povezali s queer feminističkim labelom Unrecords iz Beča. Da nismo izdale kod njih najvjerojatnije bi I onda je sve počelo bio self-released album, jer nam je to i bio prvotni naum", kaže bubnjarka benda Sara Ercegović i dodaje kako s Unrecordsom nisu vezani ugovorom, već međusobnim povjerenjem. "Cure iz Unrecordsa su i sve same glazbenice, znaju što nam treba i otvorene su za sve sugestije s naše strane. Mlad su label, tako da možda mi imamo sreću što smo ušli u tu obitelj na samim njihovim počecima, pa je naš odnos izrazito prijateljsko-obiteljske prirode. Ono što je nama jako bitno je da nema sjedanja na autorska prava, naše autorstvo je ostalo čisto".

Obzirom da su kroz rad kolektiva Živ Žar Žur stekle znatno iskustvo u organiziranju koncerata i promotorskom poslu, zanima nas jesu li razmišljale o pokretanju vlastite nezavisne etikete koja bi se također temeljila na queer-feminističkim principima. "To je ideja koja stalno tinja, a nikako da se rasplamsa. Za sada smo dosta zauzete vlastitim albumima, skupljamo iskustvo i utakmice u nogama. Pokrenuti label koji postoji samo kao etiketa može bilo tko, ali voditi uspješnu nezavisnu kuću je puno posla, vještina i truda, i nije nešto s čime se treba zezati".

Znakovit je primjer zagrebačka grupa Radost! koja je u više od deset godina svog postojanja prošla različite formate suradnje s izdavačkim kućama. Već 2009. godine album Radost si i u radost ćeš se pretvoriti izdali su za beogradsku kuću Kornet. "Dogovor s Kornetom bio je na prijateljskim osnovama i bez striktnog ugovora. Od njih smo dobili pomoć samo u dizajnu omota (koju bi vjerojatno dobili ionako) i nešto u distribuciji. Dakle, u procesu izrade CD-a smo sve troškove snosili sami", kaže gitarist i većinski autor benda Goran Bogunović. Radost! je izdavala i za kuću Slušaj najglasnije! Zdenka Franjića i to je suradnja na koju su, tvrde, ponosni. 

Negativna iskustva vežu ih za pregovore s Croatia Recordsom. "Ponuđeno nam je da jednu od svojih pjesama damo za kompilaciju Tragovi (dakle nikakav trošak izdavača u našu korist) uz promociju na CMC-u i slične pogodnosti. Zauzvrat bismo četvrtinu autorskih prava na pjesmu prenijeli na izdavača do kraja života, pa i dulje, uz klauzulu da u idućih pet godina ne smijemo napraviti čak ni alternativnu snimku svoje pjesme. Jasno da od dogovora nije bilo ništa. Trebalo bi možda izvođače koji su se našli na kompilaciji pitati koliko im je ona pomogla. No, nama to malo nalikuje reketu - izdavačke kuće potpišu mnogo ugovora bez nekih velikih obaveza za sebe, pa kad neka od pjesama koje su potpisali zaradi nešto od ZAMP-a, dijele novac s autorima. S druge strane, prilično je jasno da po pitanju recenziranja i prisutnosti u medijima, na radijima primjerice, grupe sa službenim izdavačem imaju bolji položaj od nezavisnih". Radost! je trenutno samizdat band, albume objavljuju besplatno na Bandcampu i u vlastitoj nakladi. "Ne razmišljamo o izdavaču, premda postoje zdrave i korektne kuće u regiji, međutim, mi smo previše navikli na svoj tempo i način rada te bismo teško ispunili ikakve uvjete u smislu broja koncerata ili nečega što bi njima moglo vratiti uloženo, a to je i u njihovom slučaju promocija i distribucija, a nikako ne proces proizvodnje. Dakle, mi smo i ovako sretni".

Primjer našeg posljednjeg sugovornika, koji je sa svojim bendom iskušao različite oblike izdavanja albuma, simbolički najjasnije podcrtava trenutni odnos izdavaštva i nezavisne glazbene scene. S druge strane, nespremnost velikih diskografa da odustanu od inzistiranja na nerealnim potraživanjima u nakladničkim i izdavačkim ugovorima koje nude nezavisnim i alternativnim izvođačima, rezultirat će daljnjim produbljivanjem krize u izdavaštvu koje se sve više udaljuje od undergrounda kao izvorišta novih glazbenih trendova. Prema svemu što smo čuli od izvođača koje smo ovom prilikom kontaktirali, a nismo ih uspjeli uvrstiti u tekst, u regiji postoji potreba za još većim brojem nezavisnih kuća koje bi ujedinivši iskustva i kroz umrežavanje s ostalima, izvođačima mogle ponuditi ono što im je potrebno: izdavačku podršku, promociju, booking te, kao iznimno važnu stavku, sudjelovanje u troškovima proizvodnje fizičkih nosača zvuka.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 27.02.2015

VEZANE VIJESTI

Bez značajnijih iskoraka

Piše: Antonela Marušić
Financijske potpore nadležnih institucija dobivaju već prepoznati sudionici kreativnog sektora, dok glazbenici s nezavisne glazbene scene ostaju prepušteni samima sebi i tržištu.

Podrška je važna

Piše: Antonela Marušić
Predstavljamo nekoliko malih, ali značajnih inicijativa koje svjedoče o potencijalu i održivosti etike nezavisne glazbene scene.

Emocije koje biznis ne može zamijeniti

Razgovarala: Petra Novak

S Danijelom Sikorom Sixom razgovaramo o prvim godinama Močvare, osnivanju labela Moonlee i Geenger Records te stanju u nezavisnom izdavaštvu.