O suglasju i još ponešto | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

O suglasju i još ponešto

U filmu Porvenir Renata Poljak nastavlja istraživanje odbljeska velikih historijskih narativa na osobno iskustvo, ostvarujući pritom jedinstven vizualni dojam.

Piše: Iva Rosandić

Porvenir, r. Renata Poljak

  • A
  • +
  • -

Sinestetički moment preveden u metodu i način percepcije, najbliži je opis senzibiliteta Renate Poljak, vizualne umjetnice koja posredstvom filma taj princip dovodi do krajnosti, nadograđujući i preispitujući uvjete nastanka i recepciju vlastitog rada. Iako je dosad snimila tek nekoliko filmova, a intervencije u polju vizualne umjetnosti su joj primarna vokacija, prošle je godine odjek imao Još jedan odlazak, dok je na nedavno završenom Liburnia film festivalu nagrađen film Porvenir koji zadobiva puninu značenja tek kad ga se sagleda u odnosu spram svog prethodnika te u kontekstu autoričinih preokupacija i modela samoreprezentacije. 

Često inzistirajući na spoju projekcije i izložbe, Poljak film proširuje na fizičke artefakte, dok se njihov eho sukcesivno umnaža medijskim prikazima, uključujući gledateljevu svijest kao jednu od nestalnih manifestacija. Pritom se konstruirana situacija iz pasivnog uživljavanja premeće u aktivni susret, kreirajući kompleksniji spoznajni okvir mogućeg razumijevanja. Otvarajući prostor subjektivnom i intimističkom preoblikovanju svakog ponaosob, proširuje se temeljna pretpostavka, odnosno provocira dijeljenje umjetničkog iskustva s ciljem metamorfoze na različitim razinama, što je kroz nerazlučivi spoj individualnog i kolektivnog utkano duboko u autoričin izraz. Tako Poljak u svoje filmove uvlači minuli rad i autoreferencijalno ga prerađuje u novom mediju, ostvarujući nove odnose prema vlastitom stvaralaštvu i relacijama s okolinom. Ako je gledatelj involviran, svom će čitanju pridodati značenja na tom tragu, a ako i nije, sugestivnost filmskog izraza omogućit će mu autonomni doživljaj.

Dio autoričina opusa sadrži istu provodnu liniju propitivanja odbljeska velikih historijskih narativa na svakodnevno iskustvo, što konkretizira osuvremenjivanjem tema migracija, razdvajanja i novih početaka. Natruhe osobne povijesti imaju snagu ostvarenja preobraziti u iskaz ovladavanja kako prošlih, tako i anticipiranih trauma. Još jedan odlazak, eksperimentalni ekspoze o sudaru službene povijesti i osobne uronjenosti u povijesni trenutak, pridaje društveno politički kontekst pojmu kolektivne amnezije i osobnog sjećanja. Autorica se referira na političku povijest jugoslavenskog prostora, kao i njen globalni utjecaj, danas sveden tek na memorabilije. Snimke zatečenog muzejskog prostora na Brijunima suprotstavlja akciji nedavnog potapanja jugoslavenskog admiralskog broda. Ciklički tijek kolektivnog pristupa prošlosti izražen je doslovnim potapanjem preostale kritičke kontekstualizacije i pretvaranjem prošlog u još jednu plošnu manifestaciju otimanja značenja.

Na koji se god način društvo referiralo prema zajedničkom naslijeđu, nastojalo ga mitologizirati ili potisnuti, uvijek će krhotine osobnog sjećanja razarati nanovo uspostavljene političke narative u krhkoj vezi s promjenjivim društvenim preduvjetima. Ponavljanjem motiva Renata Poljak uspostavlja vlastiti kodirani umjetnički jezik, koji navedenu problematiku zahvaća u svim konotacijama. Otvorenim ostaje pitanje možemo li mehanizme konstituiranja službenog narativa prokazati osobnom uključenošću ili je i taj segment zaveden emocionalnim teretom i osobnom mitologizacijom kao prividno stečenom prednošću u odnosu na zaborav.

Svi se ti motivi na više razina sklapaju u totalitet u Porveniru. Stoga ne čudi da je na Liburniji, osim za najbolji film, nagradu osvojio i Boris Poljak za kameru, odnosno Iva Ivan za zvuk. Upravo ta tri segmenta čine nerazmrsivu cjelinu utemeljenu na ispreplitanju vizualnog i auditivnog, evocirajući taktilnost kao gotovo dohvatljivu karakteristiku. Porvenir postaje značenjski cjelovit promatramo li ga u kontekstu autoričina interesa iskristaliziranog iz njena prethodnog rada, a sam film takvoj sveobuhvatnosti teži već na razini forme. Pozicija na razmeđu dokumentarnog i eksperimentalnog sama implicira specifične učinke, koji neminovno proizlaze iz formalnih odabira i dalje usmjeravaju naša čitanja.

Okvir filma nastaje usuglašavanjem linije izvedene iz na prvi pogled nesrodnih izvora, pri čemu se izolirani detalji povezuju naslagivanjem novih slojeva kojima obiluje svaki pojedini kadar. Na taj se način doseže kontinuitet uklopljenosti u okolinu, neovisno o izvoru sile izvan ljudskog tijela, kao početnog elementa koji stimulira daljnje asocijativno nizanje. Pritom nastala atmosfera otkriva nešto od egzistencijalne ugroze u srži ostvarenja.

Performativnošću preobraženo u besvjesni entitet, ljudsko se tijelo rastvara u identično komponiranu vizuru prirodnog elementa, morske površine, koja gubi konkretnost i postaje intuitivno doživljena slika. Kompozicija kadra i prateći zvuk intenziviraju osjećaj uronjenosti, u smislu potpune čulne angažiranosti i pretapanja različito posredovanih osjeta. Prijelaze među kadrovima autorica povezuje po principu srodnosti, radilo se tu o usklađivanju kretnji linije, crte horizonta ili sličnosti u detalju, a istovjetan tretman raznovrsnog gradivnog materijala rezultira jedinstvenim vizualnim dojmom. Prevodeći univerzalni umjetnički postupak asocijativnog usuglašavanja Poljak se približava idealu gotovo poetskog suglasja. 

Iza jedinstva forme, nazire se ono tematsko – neraskidiva uvjetovanost osobnog i nadosobnog u oblikovanju zajedničke stvarnosti. Film se istovremeno oslanja na intuitivnost u dohvaćanju smisla, ali i na pozadinsku priču o kojoj kao gledatelji više saznajemo iz popratnog materijala. Ipak, u iskazivanju političkog momenta, mnogo je suptilniji od svog prethodnika. Tek se ubacivanjem čistih dokumentarističko opservacijskih kadrova konstituira distanca i osvješćuje položaj promatrača, dok se kamera fokusira na naoko središnju točku, sugeriranu već i začudnim naslovom. Porvenir se otkriva kao mjesto osnovano od strane hrvatskih doseljenika na krajnjem jugu Čilea, a da bi nam se ciklički karakter protoka povijesti otkrio u očiglednoj propasti svojedobnog simbola novog početka. 

Autorica svoj odabir potkrjepljuje crticom osobne povijesti i direktne involviranosti njenih predaka u oživljena sjećanja. Uzevši u obzir to saznanje, nove perspektive mogućeg razumijevanja otvaraju se prema materijalizaciji empatije i dohvaćanja pojedinačnog osjećanja egzistencijalnog pritiska, ali i iskorištavanja filma kao alata za refleksivni odmak i osobnu samospoznaju. Film zarobljava odjeke prošlog, manifestira poroznost historijskog sjećanja da bi na kraju bio izraz novog iskustva utjelovljenog kroz stvaralački čin. Fotografija koja nakon totala ogoljelog i čistog prostora gubi oštrinu prema zgušnjavanju prostorno vremenskih ograničenja, pomakom percepcije sugerira nemogućnost precizne rekonstrukcije iskustvenog.

U Porveniru eksperimentalni postupci nadvladavaju dokumentarizam, koji do izražaja dolazi tek kroz nestabilnu narativnu nit i natruhe esejističko-poetskog autorskog nerva. Drama odnosa pojedinačne spram kolektivne memorije provodi se na formalnoj razini – kontrastiranje slike i zvuka izaziva dezorijentaciju gledatelja, a u njegovu se svijest upisuje nestalnost granice objektivnog i prerađenog sjećanja. Svoj smisao zadobiva prvenstveno kao eksperiment koji izaziva očuđenje, naknadnu refleksiju i zaprepaštenje zbog rušenja privida jednostavnosti. S druge strane nemoguće je izbjeći romantizaciju univerzalnih motiva migracije i mijene, a koja se nameće bez analize konteksta u kojima se odvijaju. Svođenje društvene promjene na razinu prirodne neizbježnosti, anticipira pasivnost i bijeg nasuprot reakciji. Ipak, već je i čin snimanja način zadobivanja kontrole nad ugrožavajućim tendencijama. 

Koliko god Porvenir dobro funkcionirao na formalnoj razini, pomno izgrađenu strukturu donekle narušava upad dugih opservacijskih kadrova mjesta u konkretnom prostoru i vremenu, a bez uporabe retorički naglašenih rješenja. No u dijalektičkoj igri na koju svako poticajno ostvarenje u konačnici možemo svesti, ti kadrovi konstituiraju jezgru prema kojoj ostali dijelovi uspostavljaju antagonistički odnos.

Sagledan unutar cjeline autoričina opusa, Porvenir zatvara kompleks tema univerzalne vrijednosti s natruhama intimističkog, a kroz koje provlači relevantna pitanja od položaja žene u svijetu u kojem političke promjene direktno pogađaju muškarce, pa do posljednjeg radikaliziranja forme nauštrb racionalizacije priče. Utoliko Porvenir sadrži najviše od intimističko-intuitivnog autorskog potpisa Renate Poljak, a ispunjenje potencijala fotografije, kompozicije i popratnog zvuka, ostvaruju puninu gledateljskog doživljaja. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 16.09.2020

VEZANE VIJESTI

Dokumentarizam bez zadrške

Piše: Hana Sirovica
Ovogodišnje izdanje Liburnia Film Festivala uključuje velik broj studentskih i kinoklupskih produkcija, kao i filmove nastale u neformalnim programima filmskog obrazovanja.

Izazov dovođenja publike u kino

Razgovarala: Ivana Pejić
U povodu petnaestog izdanja 25 FPS-a sa selektorima Festivala razgovarali smo o njegovim ovogodišnjim fokusima, o žanrovskim i medijskim promjenama i budućnosti lokalnog kinoprikazivaštva.

Prostori proklamirane jednakosti

Piše: Mirna Rul

Treći prostor koji u kustoskoj koncepciji Jovanke Popove teži postati prostorom solidarnosti, ujedno razotkriva i nejednakosti unutar domaćeg umjetničkog univerzuma.