Obično o neobičnom | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Obično o neobičnom

Umjesto da iskoristi uvrnutost svoje građe, Disaster Artist prije podsjeća na banalno svakodnevno izrugivanje i suosjećanje s filmskim ekscentrikom Tommyjem Wiseauom.

Piše: Leonard Jurić

FOTO: IMDb

Možda nijedan žanr ne izbacuje toliko redovito prazne i nepamtljive filmove koliko biografski film. Postoje naizgled isključivo kao ekshibicije taštine uspješnih glumaca/ica koji njima love Oskare kao krajnju potvrdu industrije. Svaki od tih filmova kao da je potpuno isti: ničime ne naglašava svoju filmičnost niti osebujnost djela osobe koju uprizoruje pa se priča svede na u biti vrlo slične životne putanje uz dobar, ali nikako iskorišten soundtrack ako su u pitanju glazbenici. To je donekle možda i poželjno kada se radi o biografijama političkih, vojnih, aktivističkih pa i znanstvenih figura za koje i bolje da ih se ne mitologizira i oko kojih nužno postoji toliko uzavrelih, a u pravilu dosadnih kontroverzi da je "siguran" pristup gotovo jedini. Ali kada se životi prijelomnih umjetnika/ica obrade na razini uvida novinskog trač nekrologa na kraju kojih gledatelj ne nauči ili ne prepozna već naučeni autorski potpis to nekako iritira više od uobičajeno "lošeg" filma. Na taj način iritira Disaster Artist Jamesa Franca, osvrt na život i djelo Tommyja Wiseaua temeljen na istoimenoj knjizi Wiseauovih suradnika.

Disaster Artist prikazuje prijateljstvo mladog glumca Grega Sestera (Dave Franco) i neutvrdivo starog poduzetnika/glumca/režisera/producenta/pisca Tommyja Wiseaua (James Franco). Spajaju ih strast, ambicija i opetovano odbijanje od strane Hollywooda. Tommy odluči iskoristiti svoj kapital nepoznatog podrijetla da financira film koji će sam napisati, režirati i u kojem ću glavne uloge igrati on i Greg. Rezultat je The Room, jedan od najvećih kultnih filmova ikad. Na prijevod ovog kulta u mainstream Franco se odvažio jer je prepoznao nešto svoje i univerzalno u The Roomu – kao i svaki fan – ali prijevod je ispao puno previše čist. Istina, postoji nešto uvrnuto u tome da se na "normalan", konvencionalan način prikaže nešto tako iznimno poput Tommyja Wiseaua. Ali umjesto da dojam time bude perverzan i zanimljiv, prije podsjeća na banalno svakodnevno izrugivanje i suosjećanje s lokalnom ekscentrikom. Naime, fama The Rooma počiva na mantri da se radi o "najgorem filmu svih vremena" i da njegov autor mora da je prvoklasna budala. Ali gledanje tog filma je puno dublje iskustvo, nesvedivo na uvid kako se radi o "grešci" ili nekompetenciji. Obično je kod slavno loših filmova lako vidjeti gdje su promašaji i koje su bile namjere. The Room te kategorije toliko zamagljuje da mu je puno primjerenije prilaziti kao jedinstvenom kreativnom pothvatu nego podbačaju.

Usprkos lošoj bilanci ipak postoje biografski filmovi koji su dobro dočarali kreativne ljude i njihov potpis. I'm Not There je izmiješao kronologiju, stvarnost, fikciju pa i glumce u ulozi Boba Dylana da bi postao film koji teče – oduševljava i iritira – poput Dylanove pjesme, ponaša se kao da je tok svijesti samog svog predmeta. A Dangerous Method je iz Vigga Mortensena izvukao duhovitu izvedbu Sigmunda Freuda koja je svježi prikaz genija općenito. Get on Up se trudi da gledatelju ne promakne koliko je glazba Jamesa Browna nešto posebno pa Brown kao osoba postaje gotovo epifenomen, a u fokus se postavlja Brown kao medij viših sila. Pa čak i Steve Jobs u kojemu se Jobsova iznimnost ekscesivno demonstrira kroz karikiranu verbalnu spretnost koja gledatelju jednako imponira koliko i ostavlja dojam da je u biti čovjek samo pompozni blefer. Disaster Artist je više u maniri Ray ili Walk the Line – filmova koji mogu biti o bilo kome.

Doduše Disaster Artist ima dodatan specifični problem. Naime, The Room je poseban primjer čistog cinéma vérité. U narativnim crtama radi se o konvencionalnoj priči o ljubavnom trokutu između dobronamjernog i lakovjernog Johnnyja (Wiseau), njegove vamp zaručnice (Juliette Danielle) i njegovog najboljeg prijatelja (Sestero). Ali film je toliko pomaknut od bilo čega intuitivnog ili ironičnog da je njegov užitak u samoj činjenici da postoji. Dojam je da je uhvaćeno nešto neponovljivo. Ne sam film koliko činjenica da je netko taj film napisao, režirao, financirao i predano odglumio i da je sve to jedna te ista osoba! Snimati film o nastanku filma kada je i sam taj film prije svega svjedočenje o procesu svog nastanka je promašaj posebne vrste. Pritom se svi intenzivni osjećaji koje Tommy pobuđuje – jeza, zabavljenost, toplina, zbunjenost, gađenje – prikažu preko ostalih likova, ali se ne pobude u samom gledatelju. Vidimo da je Tommy neugodan okolini, ali nismo sami osjetili nelagodu. Njegovi ukusi, stavovi i ponašanja su tretirani kao simpatični kuriozitet, umjesto kao prodiranje nečeg nespoznatljivog u svijet vremena i prostora i krvi i mesa – čemu The Room duguje svoju besmrtnost. 

James Franco zapravo ima u sebi nešto Wiseauovog ludila. Stalno objavljuje uratke raznih vrsta (filmove, glazbu, kritike, knjigu...) koji u pravilu ne odjeknu onako kako je zamišljeno. Franco i Wiseau imaju sličan nezahvalan (Franco) odnosno tragičan/prekrasan (Wiseau) odnos prema umjetničkim anakronizmima. Wiseau je uvjeren kako su James Dean i rani Marlon Brando ideal ekspresivnosti koji treba imitirati bez ograde, usprkos svim kasnijim mutacijama u shvaćanju npr. patetike ili seksualnosti. Disaster Artist se tome ruga u sceni u kojoj Tommy misli da je Konstantin Stanislavski, otac brandovske "metodske glume", još uvijek živ. Franco ne može ići dalje s tim ruganjem jer je i sam zapeo u sličnom periodu. Kao da se doživljava "Autorom" iz kanona Cahiers du cinéma. On je holivudski plaćenik koji je ujedno kreativni vizionar, samo što je uz to i pompozni kritičar koji sebe promatra pa sve skupa ima neugodan, anksiozan efekt. Znači, postojao je potencijal da Disaster Artist bude prikladno začudan. Ali na kraju je običan "dobar" film kakav Tommy žudi da može napraviti, a Franco žudi da ne može.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 22.02.2018