Obljetnički Eurokaz obogaćen koprodukcijama | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Obljetnički Eurokaz obogaćen koprodukcijama

Ove je obljetničke godine Eurokaz krenuo u koprodukcijske vode, što je logićan smjer ovog tradicionalnog festivala. Prve izvedene predstave bile su Grmače, Nike Goršića te predstava <

Una Bauer

Polazeći od dva snažna i poznata predloška, roman nobelovca J.M. Coetzea Sramota i Bergmanov film Krici i šaputanja, od kojih je barem jedno već desetljećima urezano u zapadni kulturni kanon, režiser Saša Božić slika kazališnu predstavu visoko modernističkog okusa. Božićeva Sramota jest ograničena u svom rasponu recepcije publike i recepcije od publike (a koja dobra predstava nije, uostalom?) te svjesno njeguje danas nepopularan artificijelni elitizam uzvišeno estetskog, koji prilično strši unutar nogometnih poplava i potresa, čineći je tim više odmorom za oči napregnute loptom na crvene kockice. Ako zanemarimo osobno pitanje o tome imamo li senzibilitet za taj tip teatra, uz koji se često veže problematičnu političku poziciju (ili sumnjivi izostanak iste), ostaje nekoliko važnih momenata. Prvi jest da je Božićeva odluka da se bavi ni manje ni više nego Bergmanom, rezultirala uravnoteženom, zaokruženom predstavom finog senzibiliteta, mekoće, osjećaja za mjeru, tempo i, paradoksalno, jednom skromnošću koja ne dolazi često u kombinaciji s prirodnom arogancijom umjetne ljepote. Čak i način izmjene scena, jednostavno gašenje svjetla i zvuk sličan tonovima koji u kazalištima zovu na početak predstave, umjesto da trivijalizira tu estetsku pretencioznost (i precioznost), postaje mobiliziran u mehanizam predstave i dodaje njenoj dramaturškoj logici. Drugi su izvrsne izvođačice (Barbara Matijević, Linda Begonja i Antonija Stanišić) a osobito je uspješan scenski pokret (što nije čudno s obzirom na Božićevo i Matijevićkino iskustvo u plesu) i usložnjavanje plesa koji počinje zadobivati tri pojavnosti: osim one tjelesne, ples se događa i u govoru (specifičan melodiozan način izgovora teksta) i u kombinaciji izgovorenih materijala – upravo u koreografiji teksta. To je predstava u kojoj se ima što gledati bez da smo se uopće dotakli interpretativnih slojeva koje nameću ta dva predloška. Ako Božićevu predstavu promatramo kao svojevrsnu Eurokazovu produkciju ili barem postprodukciju jer je nastala pod Brezovčevim mentorstvom kao ispitna predstava na ADU, Grmače Nike Goršiča su druga prikazana Eurokazova obljetnička produkcija, također nastala na relaciji ADU- Eurokaz, u koprodukciji s Festivalom Ex Ponto i Teatrom &TD. Iako ponešto raskošnija, ova produkcija pleše po vrlo tankoj oštrici gotovo HNK-ovske ukočeno mrtve glume, vrlo zbunjujuće u kontekstu Eurokaza, intenzivnog ali daleko predugog teksta u čijim plahtama se počinjemo daviti, neostvarene strasti prema ("autentičnom") performansu koji ima muda i mitoloških mistifikacija koje funkcioniraju opet samo ako imaju muda, a muda u kazalištu su često samo redateljska kombinatorika koje ovdje jednostavno nedostaje. Ponižavajući tretman Vlaste Delimar, koja obučena u crnu boju na koži, opslužuje predstavu kao neka hostesa, te zbunjena publika koja počinje bauljati naokolo zbog nejasnih uputa refleks je zbunjenosti same predstave, u kojoj se teatar počinje događati tek pred sam kraj.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.06.2006