Obnavljanje iskustva kvalitetne manipulacije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Obnavljanje iskustva kvalitetne manipulacije

Tri predstave - Doviđenja, djeco, Bez Drugoga i Ponos i predrasude - zatvorile su prvi dio Eurokazove sezone 2015/2016.

Piše: Igor Ružić

Ivan Planinić, Doviđenja, djeco

Nakon ukinuća festivala, nimalo slučajno koincidiranog s ulaskom Hrvatske u takozvanu europsku obitelj, Eurokaz nije prestao postojati nego je, na sva zvona kojima mu je dano rezonirati, oglašavao svoju transformaciju u produkcijski pogon. Od srpnja 2013. njegovo "drukčije a isto" svodi se na nekoliko produciranih naslova: Pomutnje prema Pomutnjama gojenca Törlessa Roberta Musila u režiji Branka Brezovca i napokon realizirani Plaidoyer po pički Milka Valenta. Prvo je produkcija klasičnog Brezovčevog filigranskog stila, koja s popriličnim uspjehom gostuje u regiji i izvan nje, dok je drugo namjerno neuspješna ali upravo nevjerojatno vitalna izvedba teksta koji je dugo stajao u ladicama i planovima nekadašnjeg festivala novog pa onda i inovativnog kazališta i koji je konačnu realizaciju dobio s predumišljenim pljuckavim podnaslovom "Piši propast predstave!". Proslavivši tako najprije sebe, u dihotomiji koju je bolje ne razlagati, krajem 2015. je pod nazivom Eurokaz sezona predstavljeno nekoliko projekata koje produkcijski nosi ili potpomaže, uz pokoje prigodno gostovanje nekadašnjih suboraca ili današnjih partnera, ukoliko je te kategorije u ovom slučaju uopće moguće razlikovati. Ako gostovanja, ciklus kojih nosi naziv Eurijala, i jesu svojevrsni ostatak respektabilne i utjecajne povijesti festivala koji je nesumnjivo mijenjao kazališnu svijest i sliku ne samo Hrvatske, ipak su nove produkcije, nastale gotovo u pravilu u partnerstvu sa zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti, onaj važniji dio ponude tog "novog" Eurokaza

Kao i u vremenima kad je bio to što je bio, Eurokaz i u svojoj novoj pojavnosti i funkcionalnosti, a u okolnostima koje se sve drastičnije mijenjaju, ostaje specifična vrsta kazališnog poduzetništva, koja otkriva mane institucionalne zatvorenosti ali i manjkavosti takozvanog slobodnog, poduzetničkog polja i nepripremljenost domaće infrastrukture za takve pothvate. Filtriranjem sustava izvana i iznutra, uz pomoć specifičnih vještina koje crpe podjednako iz starih i novih logika preživljavanja, čitaj: konceptualnih zadanosti i ostataka ortačke privrženosti s jedne te vještom apliciranju i provlačenju kroz domaće i europske modele potpora i financiranja s druge strane, Eurokaz postoji. Između ostaloga i zato što svoje i nedostatke domaćeg kazališnog konteksta nadoknađuje inventivnošću, pri čemu trajna mogućnost oslanjanja na resurse ADU-a jest neprocjenjiva, ali možda nije i presudna. Eurokaz stoga više nije simbol, iako se te funkcije teško sam odriče, nego aktivna, nanovo izmišljena jedna od mnogih refleksija ranijeg sebe. Ne onog koji je drugima držao lekcije o količini kazališne pameti, nego onog još ranijeg, koji je živio za drukčije kazalište kojim će tu pamet najprije i sam dosegnuti. Plan prvog dijela Eurokazove sezone 2015/16, dokazuje sve navedeno jer riječ je o tri različita naslova, od kojih je jedan nastao kao ispit na ADU-u, drugi je interdisciplinarni istraživački projekt ADU-a u suradnji sa zagrebačkim Arhitektonskim fakultetom i Studijem dizajna, a treći tek raskošno gostovanje iz Slovenije. Učinci su im također poprilično različiti. 

S Doviđenja, djeco Ivan Planinić položio je ispit iz inovativne režije i predstava, nastala prema tekstovima Jean-Luca Godarda i Quentina Tarantina u dramaturškoj obradi Nikoline Bogdanović i samog redatelja, igra u nevjerojatnom Kunst teatru na Trešnjevci. Prostor opremljen strašću i dobrom voljom, dovoljno je jednostavan ali i razvijen da Hrvojka Begović, Domagoj Janković i Sven Jakir kruže oko gledatelja i zauzimaju puno više od onoga što bi im pozornica, koje zapravo i nema, mogla dati. Ideja prolaznosti nosi se kako u retro kostimima Petre Dančević, tako i u prostornom oblikovanju Katarine Perić, pri čemu su gledatelji i isluženi ugostiteljski hladnjak jedine čvrste točke neuhvatljive igre citata i lebdećih značenja nastalim njihovom montažom. Planinićev postupak jasan je koliko i neproničan: strukturiranjem citata, od navedenih filmaša do ikona poput Elvisa ili Madonne, on plete značenjsku mrežu potpuno izvan konteksta radnje ili događajnosti jer spaja dijelove teksta i akcije kolažno, logikom estetičke vrijednosti materijala i vlastite autorske prosudbe. Komad se zato otima interpretaciji drugoj osim one gotovo ekološke: reuse, recycle, rethink.  Međutim, ukoliko se zaista ponovno promisli, i te relikvije pop kulture, ili popa samog, uzme kao zajednički reziduum, svojevrsnu nakupinu ili naplavinu prošlih vremena i njihove, možda i tek ponekad avangardne zabave, otkriva se kako ostaje i onaj drugi dio, iza značenja, ono nečitko na prvi pogled što vrijednost dobiva, nakon što je gotovo svaku osim nostalgične izgubila, tek suodnosom sa sličnima. Možda paradoksalno a možda i samo zato što je po logici protoka vremena današnjem gledatelju najbliži, najbolje u tome funkcionira Tarantino i njegova fascinacija pop arheologijom, primarno filmskom ali ne i u potpunosti ograničenom na takozvanu sedmu umjetnost. Retro zaslužnost materijala koji Tarantino postavlja u svoje filmove zato istodobno već sama po sebi ima nekoliko slojeva prihvaćanja: gledatelju je drago što postoji netko tko se svega toga sjetio i koji, prije svega, sve to zna, a nakon toga slijedi podsjetnik na to koliko je sam primarni materijal kvalitetan, a onda i kako je novovjekovna igra s njim također na visokoj razini, jednom riječju: dostojna. Igra je to visokog rizika, u kojoj je prihvaćanje popa pravocrtno i nesumnjivo, a njegovo kolažiranje ujedno i posveta njegovoj eklektičnosti. Le Big Mac, reklo bi se u nekom drugom registru, negdje nakon i Godarda i Madonne i Tarantina, ukoliko takvo vrijeme uopće postoji.  

Obrnutim pristupom, predstavom Bez drugoga redateljica Anja Maksić Japundžić i Vedrana Vrhovnik kao autorica koja je ovdje puno više od dramatizatorice, žele Milanu Begoviću vratiti njegov pomalo izgubljeni avangardizam, koji je u međuvremenu neopravdano izgubio na zanimljivosti, te su i autor i njegovo djelo, s razlogom kanonizirani u novijoj hrvatskoj književnosti, iako reprezentativno u vrijeme nastanka danas tek svedeno na lektirnu činjenicu i diskreditirano kao gotovo malograđansko i nezainteresirano za kontekst historijskih promjena svojeg trenutka. Sve te diskreditacije, međutim, vrlo su problematične i zapravo netočne, s izuzetkom pomalo usiljenog salonskog tona, ali njemu može pomoći upravo suvremeniji registar izvedbenosti. I dramom Bez trećega i romanom Giga Barićeva čiji je ona integralni dio, dubinski se pozabavila Vedrana Vrhovnik i stvorila tekst predstave koji funkcionira kao slobodnija dramatizacija pojačanog shvaćanja vlastitog autorstva, ili kao odgovor na problemska žarišta koja Begović otvara, ali na njih ne odgovara ili barem ne odgovara dovoljno intrigantno za vrijeme današnje. Zaista živahni narativni tok i razvedena polifoničnost romana trebalo je za izvedbu sabiti, i to je učinjeno sasvim precizno, a opet bez protrčavanja kroz prizore nego sugestivnog lomljenja vremena i prostora u epizodama kojima, iako su prosci ti koji ih nominalno određuju, težište ostaju ipak protagonistica i njezine identitetske parabole. Giga Barićeva ovdje nije samo čekačica kojoj Penelopin šal ne stoji baš najbolje, nego je istodobno i sve ono što od nje očekuju njezini više ili manje sofisticirani prosci, muškarci koji su slučajno ili namjerno, kao nepozvani gosti ili uvjereni suputnici, svratili u njezin život. Svaka od tih uloga "Gige" i "uloga" Gige, razapeta je specifičnom kombinacijom prepuštanja čulima, sapetosti odgojem i građanskim konvencijama, odnosom prema ni mrtvom niti živom suprugu, ratnom ili poratnom stanju... Sve one odsjaji su onoga što heroina može biti i nije, jer dok igra za druge ona igra i za sebe, pa je u stanju i ratne strahote i majčinstvo i vjernosti i želju za ljubavlju u svim njezinim manifestacijama, oživjeti i iživjeti izvedbeno, kao glumica u šaradi vlastitog života. 

Izvedbenih Giga ima tri: od u institucionalnim i izvaninstitucionalnim produkcijama već prokušane Marije Šegvić, kojoj pripada i najviše dramskih silnica, preko koncentrirane i efektne Sare Stanić do mlad(olik)e Vini Jurčić, vizualno i gestualno suprotstavljene njima dvjema. U trajnom su sukobu i suradnji s muškim dijelom ansambla, koji čine Karlo Mrkša, Robert Šanić i Petar Cvirn, ovaj posljednji ujedno je i provodni element režije i sve ostalo prema potrebi, baš kao i violončelist Stanislav Kovačić. U historijskim kostimima Irene Sušac oni igraju narativ i analizu tog narativa u isti čas, pa se izvorni naglasci lako i brzo mijenjaju te frivolno postaje dramatično, dok sentiment, čak i onaj konačnog raspleta, u višem stupnju interpretacije prerasta u farsu. Gigino lutanje između sebe i sebe uokvirene očekivanjima i povijestima drugih, zahtijeva niz scenskih prostora i bilo bi gotovo nemoguće sve ih oprimjeriti da scenografkinja Ana Martina Bakić i autor zaigranih projekcija Ivan Marušić Klif nisu od Akademijine dvorane F22 u Frankopanskoj izvukli maksimum promijenivši gledateljsku perspektivu i koristeći nusprostorije kao pojedinačna prizorišta. Efektna je i upotreba pomičnih paravana, koji ograđuju i definiraju koliko i razvode prostor te inače ne baš podatne hale. Uz ponekad vidljiv a ponekad vješto skriven grijeh pretjerane analitičnosti i banalne ilustrativnosti, što su zapravo dva pola iste boljke dvostruke usporedne interpretacije, Bez drugoga je i više nego solidan primjer kvalitetne obrade proznog klasika, bitno zanimljiviji od mnogih koje, inače ali i trenutno, nude repertoarna kazališta. 

Jedno od takvih je i Antun Podbevšek Teatar iz Novog Mesta, po svemu sudeći primjer kako lokalna kazališta mogu biti institucije za sebe ali i biti u službi lokalnog konteksta, kulturnog i svakog drugog. Vodi ga Matjaž Berger, redatelj koji je slavu stekao u vremenima kad je slovensko kazalište bilo zaista i važno i vrijedno, u razmjerima većim od regionalnih, i koji je postulatima tadašnje avangarde ostao privržen do posljednjeg daha. U sklopu programa Eurijala, u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti gostovala je njegova najnovija produkcija Ponos i predrasude: scena za dvoje, u kojem je uz pomoć dramaturginje Ede Mahkovic, spojio roman Ponos i predrasude Jane Austen i traktat Pohvala ljubavi Alaina Badioua. Pothvat u svakom slučaju vrijedan pažnje, jer roman je činjenica koja nadilazi poslovičnu kvalitetu viktorijanske proze, u rasponu od čitateljskog užitka do ekranizacijskog ili inscenacijskog potencijala, dok je ime francuskog filozofa ne samo dovoljno da zainteresira i one koji ne pate za devetnaestostoljetnim "ljubićima", nego je i njegovo razlaganje kompleksa ljubavi i zaljubljivanja/zaljubljivosti pogodno kao nadgradnja i novo tumačenje peripetija Elizabeth i Darcyja. Rezultat spoja ipak nije impresivan, jer kao da je shvaćen doslovno, pa raskošno opremljena predstava, s gomilom tehnologije i prirodnih elemenata koji čine scenografiju Marka Japelja, kostime jarkih boja Alana Hranitelja i gotovo nezamislivim detaljima možda i osviještenog kiča, i nije drugo nego pravocrtna ilustracija romana, s epilogom od nekoliko Badiouovih rečenica. Iako je riječ o visokoprofesionalnoj produkciji, nesklad raskoši i banalnosti rješenja svedivih na binarne podjele i gromovitu simboliku, ostavlja malo mjesta sumnji da je zapravo riječ o predstavi koja ne pretjerano promišljeno spaja ugodno s korisnim: predodređenu lukrativnost lektire i redateljevo nagnuće da svoju sklonost teoriji pošto-poto oprimjeri. Matjaž Berger i dalje nije nevažno ime slovenskog kazališta, ali ovu predstavu mogao je postaviti i netko s manje fascinacije geometrijom u misli, riječi i djelu. 

Gradacija koja se u ove tri toliko različite stavke programa Eurokaza u prvom dijelu sezone 2015/16 jasno vidi, rezultat je možda i želje da se uhvati što više mogućeg prostora, publike i medijskog odjeka. Promišljenost kojom svaka od spomenutih predstava ima svoj prostor, svoje značenje i svoju publiku, koja se u idealnoj projekciji preklapa tek u razlomku, svjedoči o tridesetogodišnjem iskustvu bavljenja kvalitetnim kazalištem i jednako kvalitetnom kazališnom manipulacijom. U formatu koji je iz eksplozivno festivalskog proširen na ovaj trajnožareći, strategija ponavljanja uhodanih modela možda i nije loša, barem dok mlađi ne stasaju, a veterani ponovno pronađu vjeru ili odustanu. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.01.2016

VEZANE VIJESTI

Otvoreno pismo kolektivu Škart

Piše: Bojan Krištofić

Umjesto konvencionalnom kritikom, naš Bojan Krištofić odlučio se na izložbu шkart kvart u Galeriji Nova osvrnuti u epistolarnoj formi.

Nestanak kina kao centra komunalnog života

Piše: Neven Svilar
Želimo li uobličiti širu sliku propasti zagrebačkih kina u posljednjih dvadesetak godina svakako je potrebno baviti se djelovanjem Kinematografa, tvrtke koja je bila vlasnik većine kina.

Institucija kao akt suradnje

Piše: Iva Rosandić

U organizaciji BADco.-a, Hrvatskog dizajnerskog društva i Platforme Upgrade nastao je jedinstveni spoj izložbe i izvedbe naziva Neopipljivo – Institucije treba graditi.