Obračun s redudantnim ostacima prošlosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Obračun s redudantnim ostacima prošlosti

Kustosice 29. Salona mladih, Ivana Bago i Antonija Majača, razjasnile su nam osnovne zamisli skrivene iza "Salona revolucije" i otkrile nam neke od zaključaka do kojih su došle pripremajući

Razgovarao: Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Salon i revolucija – naizgled oprečni pojmovi, no u vašoj koncepciji ovogodišnjeg Salona mladih upravo je oprečnost tih pojmova prožimajuća nit. Možete li nam razjasniti kako se umjetnost revolucije i salonsko izlaganje susreću u vašoj koncepciji?

A.M. i I.B. - Polazište koncepcije ovogodišnjeg Salona mladih temelji se na svjesno postavljenom paradoksu sadržanom u samom naslovu - Salon revolucije - kojim se implicitno postavlja pitanje o društvenom fenomenu “salonizacije” revolucionarnog potencijala i otpora te, s druge strane, mogućnosti “revolucionarizacije” anakronih, salonskih, revijalnih i nacionalno određenih oblika likovnih manifestacija u lokalnom kontekstu. Pod salonizacijom revolucionarnog potencijala podrazumijevamo svaki pokušaj intelektualizacije ili estetizacije realnih manifestacija političkog otpora i društvenog neposluha. Ona je, s jedne strane, nužna, jer sudjeluje u kreiranju teorijskog i intelektualnog polja otpora koji zatim osnažuje i neposrednu akciju; s druge strane, međutim, u vrijeme globaliziranog neoliberalnog poretka i ekspanzije konzumerističkog društva, takva salonizacija nužno podrazumijeva i "omekšavanje" stvarnih potencijala i posljedica otpora, pretvarajući sve u atraktivno zapakirani proizvod, bez obzira je li je riječ o reklami, predmetu na polici supermarketa, knjizi ili izložbi.

Naslov izložbe tako reflektira i svijest da i mi same, pridružujući se "proslavi" 40-te godišnjice studentskih i radničkih pokreta 1968. godine, sudjelujemo u toj salonizaciji, nudeći diskurs o revoluciji unutar jedne tako konvencionalne i tradicionalne manifestacije kao što je Salon mladih u Zagrebu. Sam naslov, po definiciji funkcionirajući kao brza komunikacija sadržaja, javnosti i potencijalnoj publici sugerira upravo, kako ste i sami rekli, nekakvu umjetnost revolucije, što također samo po sebi zapravo već zvuči kao oksimoron. Sama izložba pak nipošto nije zamišljena kao pregled umjetnosti revolucije ili umjetnosti o revoluciji, već se proteže kroz nekoliko tematskih okosnica, koje obuhvaćaju povijest samog izložbenog prostora i zgrade HDLU-a i širi društveni i politički kontekst njenih transformacija od doma umjetnika, preko džamije, muzeja revolucije i natrag do doma umjetnika; kritički odnos prema nacionalnoj i kolektivnoj povijesti, kolektivnoj memoriji i kolektivnoj amneziji; revolucije prošlosti i prijelomne povijesne događaje, potencijal nostalgije; reinterpretaciju utopije, melankoliju, umor i odmor od revolucije ali i primjere "izravne akcije".

Smatrate li da ovakvo spajanje može dovesti do nekih novih zaključaka ili odrednica budućeg razvoja stvari pogotovo po pitanju uloge i pristupa suvremenoj umjetnosti u nas?

A.M. i I.B. - Salon revolucije prije nastoji zaustaviti i reflektirati sadašnji trenutak, nego ponuditi naznake za potencijale i uloge suvremene umjetnosti i kulture u budućnosti. Iako se, sudeći po svakodnevnim reakcijama i interakciji s publikom i medijima, čini da većina ljudi naslov doživljava kao borbeni poklik, zaboravljavajući, nakon susreta s revolucionarnim drvećem, salonsku šumu u pozadini, Salon revolucije zapravo je, ako ne melankoličan, a onda barem hladan naslov koji konstatira da se revolucija s ulica, čini se, preselila na salon. S druge strane, on zaista sadrži i potencijal optimizma i poletnosti, prihvaćajući salon kao polje eksperimentiranja i prihvaćajući mogućnost da se i unutar takvog formata mogu potaknuti određeni pomaci, ne samo unutar njega samog, nego i oni koji će ga koristiti kao platformu za propitivanje i agitiranje šireg društvenog konteksta. S jedne strane, dakle, ovogodišnji Salon mladih dotiče se pitanja mitologizacije, "nostalgizacije" i melankolije, preispitujući pritom i transformativne, a ne samo paralizirajuće. potencijale koje pogled u prošlost može generirati, a s druge se postavlja prije svega kao pitanje o mogućnostima, odgovornostima i pozicijama koje suvremena umjetnost danas može zauzeti.

On zaista želi biti nositelj poruke o našoj zajedničkoj i individualnoj odgovornosti u procesima kreiranja kulturnih politika i praksi te njihovoj vezanosti uz širi društveno-politički kontekst. Prihvaćanje poziva HDLU-a da budemo kustosice 29. Salona mladih za nas također predstavlja i prihvaćanje odgovornosti za kulturne prakse i institucije u umjetničkom kontekstu u kojem radimo. Čini nam se da u Hrvatskoj prevladava defetizam po pitanju odnosa prema nacionalnim i lokalnim kulturnim i umjetničkim institucijama. Svi se slažemo da to uglavnom nisu institucije kakve nam trebaju (da parafraziramo naziv projekta udruge CDU koji se intenzivno bavio propitivanjem upravo institucionalnih mehanizama i mogućnostima njihova razvoja), ali mi, koji djelujemo izvan institucija, rijetko smo spremni prihvatiti odgovornost djelovanja unutar njih, makar i privremenog.

Velikom broju mladih kustosa na sceni, mogućnost stalnog radnog odnosa u lokalnim umjetničkim institucijama, baš i ne predstavlja ispunjenje životnih snova. Upravo suprotno, ono što znamo o takvim institucijama često nas potiče da, što je duže moguće, ostanemo nevezani i samostalni. Nužno nam se čini, međutim, nastojati djelovati i mijenjati lokalni institucionalni kontekst i iznutra, ne samo izvana. Već u samom pozivu na natječaj referirale smo se na to, upućujući na samu povijest zgrade HDLU-a koja je nastala upravo malom subverzijom njenog autora Ivana Meštrovića i tadašnjih aktera kulturne scene: umjesto (još jednog) naručenog konjaničkog spomenika u čast vladara u Zagrebu, učinjena je mala "modifikacija" narudžbe i napravljen je Dom umjetnika.

Što bi to po vašim očekivanjima i zamislima, 29. Salon mladih trebalo učiniti bitno drugačijim od dosadašnjih Salona? U kakvom je on odnosu s prijašnjim izložbama – stremi li on potpunom raskidu s četiri desetljeća dugom tradicijom Salona mladih ili ga zamišljate kao njen logičan nastavak?



A.M. i I.B. - Ovakav tip revijalnih izložbi u nacionalnim okvirima čini nam se kao redundantni ostatak prošlosti; utvrđivanje, ali i osnaživanje statusa quo na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Uglavnom osrednje ili loše kvalitete, ove su izložbe tako godinama ukazivale na “situaciju” u kojoj prevladavaju formalizam, neinventivnost i neangažiranost radova mladih umjetnika, ali su istovremeno odražavale i šire probleme na lokalnoj sceni: nedostatak problemskih izložbenih projekata, posve nekritičnu kulturnu praksu te obilje neselektivnih pristupa kuriranju koji često tek reflektiraju model nacionalne ili regionalne reprezentativnosti, na kojemu je utemeljena lokalna kulturna politika en general.

Jedina inovacija prošlog, 28. Salona mladih, bila je spuštanje dobne granice s 35 na 30 godina starosti. U situaciji u kojoj hrvatski obrazovni sustav prolazi kroz radikalnu transformaciju i bolan bolonjski proces (pri čemu studenti još uvijek ostaju na fakultetima do kasnih dvadesetih), takva nam se odluka činila u najmanju ruku nepromišljenom, ako ne i smiješnom, pogotovo ako uzmemo u obzir da ju je organizacijski tim isticao kao prijelomnu i radikalnu inovaciju u povijesti ove nacionalne manifestacije, uz argument da je to mjesto na kojem mladi umjetnici dobivaju prve prilike za izlaganje, a koje će se sada, eliminacijom nešto starije konkurencije, dodatno povećati. Pitanje je, međutim, treba li to uopće biti svrha Salona mladih ako znamo da je nekoliko galerija, organizacija i neformalnih prostora za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj usmjereno upravo na te iste, mlade autore.

Omeđivanje Salona unutar nacionalnih granica također je redovito doprinosilo osjećaju izolacije, odajući komplekse samodostatnosti malog naroda i dodatno podsjećajući na tužnu situaciju u kojoj mladi umjetnici (ne bitno drukčije od mladih povjesničara umjetnosti) izlaze iz hrvatskih umjetničkih akademija i fakulteta najčešće posve neinformirani o svijetu izvan te institucije, što se odnosi čak i na ono što ih izravno okružuje – na lokalnu umjetničku produkciju, intelektualnu i izložbenu praksu (da širi kontekst i njegove političke i društvene konstelacije izvan svijeta umjetnosti i ne spominjemo).

Nadamo se da će ovogodišnji Salon mladih utjecati na format koji će ta manifestacija imati u budućnosti: smatramo da bi Salon revolucije trebao biti i određena prekretnica u povijesti ove manifestacije i da bi njena buduća izdanja trebala biti također bazirana na kustoskoj koncepciji mlađe generacije hrvatskih ali i internacionalnih kustosa/ica i uključivati mlađu generaciju hrvatskih i stranih autora. U trenutnoj konstelaciji HDLU-a, s novim upravnim odborom i vodstvom - bez kojih na koncu ne bi bilo ni ovogodišnjeg Salona - čini se da bi takvo što moglo čak biti moguće ali trebalo bi i jasno artikulirati format Salona za budućnost i formalizirati načine njegove realizacije.

Kojim ste se kriterijima služili pri odabiru radova koji će biti izloženi? Na što nam ti radovi i njihovi autori žele ukazati, što nam žele poručiti i imaju li oni uopće potencijal za uspostavu komunikacije s publikom?

A.M. i I.B. - U odabiru prijedloga pristiglih na natječaj vodile smo se između ostalog, upravo i njihovim potencijalom za izravnu komunikaciju s publikom. Tako primjerice rad Karle Šuler u obliku bannera na samom ulazu u Meštrovićev paviljon prolaznicima poručuje kako je za vrijeme trajanja 29. Salona mladih posjetiteljima omogućeno besplatno korištenje sanitarnog čvora bez obveze posjeta izložbi. Čini nam se da upravo taj rad na ironičan, ali i duhovit i pristupačan način komunicira s publikom, djelujući začudno, ali i privlačeći pažnju.

Rad Petra Bunića na krovu zgrade u susjedstvu HDLU- a za vrijeme otvorenje posjetiteljima je pružio tren odmora od hektične atmosfere otvorenja velike izložbe i ujedno implicitno postavio pitanje o tome koliko ovaj tip velikih izložbi koji nastoji promovirati angažiranu umjetničku praksu uistinu može utjecati na društvenu promjenu.

Rad Dine Rončević pak preipituje upravo okoštale obrasce i ograničenja s kojima se umjetnica susreće kao studentica zagrebačke akademije, ali i s rodnim normama s obzirom da Dina Rončević za svoj diplomski rad na Akademiji predlaže prekvalifikaciju u automehaničarku.

Drugi radovi mladih hrvatskih umjetnika kritički preispituju mogućnost akcije i kritike u javnoj sferi kao što su akcije i performansi Marka Markovića i Božidara Katića koji se bave degradacijom životnog standarda, nestanka srednje klase ili pak pretvorbene pljačke u devedesetima. Jednostavna intervencija Đure Gavrana u okolici HDLU-a upućuje ne besmisao plaćanja pretplate nacionalnoj televiziji, a neizvedeni rad Ivana Latina, za kojeg nam gradski komunalini ured nije dao dozvolu, trebao je biti reminiscencija na studentske pokrete 60 –tih, ali istivremeno i simbolička "prepreka" svemu onome protiv čega bi bunt mladih mogao biti usmjeren danas.

Uglavnom, svi radovi mladih hrvatskih umjetnica i umjetnika koje smo uvrstili na ovogodišnji Salon mladih imaju, po nama, izuzetno jaki potencijal izravne komunikacije s publikom i mnogi od njih se i ostvaruju upravo kroz tu komunikaciju. Logično je da većinu akcija i radova u javnom prostoru potpisuju hrvatski umjetnici, jer oni, na vlastitom terenu, imaju mogućnost neposredne reakcije na lokalni društveni, kulturni i politički kontekst. Oni su, također, gotovo svi, potpuno nove produkcije i projekti koje su umjetnici zamislili upravo kao reakciju na teme Salona, a također su i financirani od strane Salona mladih, što je također prekretnica u odnosu na prijašnja izdanja ove manifestacije.

Selekcija radova stranih umjetnika nije se odvijala putem natječaja (iako smo zaprimili i određeni broj prijava, ne samo iz bliže regije, nego iz čitave Europe), nego putem poziva umjetnicima čiji rad poznajemo i pratimo na internacionalnoj sceni već duže vrijeme. Neke od tih suradnji također su se realizirale kao nove produkcije u sklopu Salona mladih, primjerice rad Nasana Tura Time for Revollusion ili pak rad Samuela Dowda i Floriana Roithmayra Kuća od karata. Većinom su to već postojeći radovi koje smo birale na temelju kombinacije njihove umjetničke kvalitete i uzimajući u obzir cjelokupno djelovanje njihovih autora, a zatim naravno i pitanja koje ti radovi problematiziraju i tematskih okosnica koje, sveukupno, čine narativ cijele izložbe, čije smo neke tematske odrednice već spomenule u ovom razgovoru.

Svaki od tih radova progovara nužno i o vlastitoj umjetničkoj strategiji tj načinu na koji se postavlja kao umjetnost prema "realnosti", pa tako radovi opet sežu, sažeto rečeno, od izrazite melankolije, primjerice u radovima Alejandra Cesarca do entuzijastične i, zašto ne reći mladalačke, proaktivnosti, koju vidimo primjerice u radovima francuske grupe Jeudi Noir, ukrajinskih Revolutionary Experimental Space i ruske grupe Voina.

Ovogodišnji Salon mladih zapravo i nije samo salon mladih. U prvoj objavi koncepta projekta naše ste mlade umjetnike namjeravale staviti u odnos s generacijama umjetnika koji su na Salonu izlagali tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Također, 29. Salon nije po svom programu niti nacionalan. Naime, hrvatske autore izlažete uz bok nekim etabliranim međunarodnim imenima. O kakvim se točno dihotomijama radi (mladi/stari, nacionalno/međunarodno) i što očekujete od takve konstelacije?

A.M. i I.B. - Jedna od pocetnih ideja bila nam je stvoriti ili barem započeti arhiv kritičkih umjetničkih praksi iz prošlosti, na području Istočne Europe, čime bi se automatski umjetničke prakse 60-ih i 70-ih stavile u zajednički kontekst i doticaj s današnjima. Međutim, ideja o tom arhivu, kao uostalom i ideja o apt-filmu -polulegalnom/polujavnom programu kućnih projekcija filmova (čime smo se također htjele referirati na prošlost i na polujavnu i underground poziciju kritičkih umjetničkih praksi u nekim zemljama Istočne Europe) na kraju se iskristalizirala kroz želju da pozovemo i prezentiramo neke već postojeće projekte i kulturne prakse koji su zamišljeni na srodan način: to su Arhiva neposluha čiji je autor talijanski kustos i kritičar Marco Scotini te Ilegalni bioskop čiji koncept potpisuje mlada beogradska video umjetnica i kulturna radnica Marta Popivoda.

Što se pitanja mladosti tiče, naravno, čini nam se apsurdno uopće raditi podjelu na stare i mlade, no u već zadanom formatu Salona mladih, bilo nam je zanimljivo preispitati tu dihotomiju, kao još jedan zaostatak prošlosti. Neki umjetnici koji sudjeluju na Salonu prelaze "dobnu granicu", ali smo već i u tekstu natjecaja nagovijestile tu malu subverziju s naše strane u odnosu na pravila Salona mladih. Za svaki od prijelaza imamo, naravno, vrlo precizne razloge i argumente. Općenito, Salon revolucije kao Salon mladih postavlja i pitanje što danas, u odnosu na, primjerice, vrijeme 1968-e, znači biti mlad, i na koji način Salon mladih može opravdati prisvajanje tog pridjeva, ne tek faktografskim postavljanjem dobne granice kao najlakšeg rješenja definicije mladosti, nego aktiviranjem novih sadržaja i formi koji se odupiru starima, te postaviti pitanje o tome koje su, ako postoje, institucije, norme, vrijednosti i autoriteti protiv kojih nove generacije mladih staju ili bi mogle (trebale) stati u opoziciju?

Selekcijom prijavljenih radova vjerojatno ste dobili dobar uvid u stanje umjetničke scene mladih. Kakav su dojam na vas ostavili naši mladi umjetnici i kako tumačite činjenicu da neki od tih autora dolaze s Akademije bez ijedne značajne grupne izložbe dok njihovi europski kolege, istog ili približnog godišta rođenja, od kojih će neki naravno izlagati i na Salonu, već imaju izgrađene karijere, mnoštvo zajedničkih ili samostalnih izložbi i status umjetničkih zvijezda? Što je po tom pitanju pošlo krivo i smatrate li da koncepcija koju vi predstavljate na neki način može pomoći našim mladim umjetnicima?

A.M. i I.B. - Čini nam se prije svega, da je natječaj bio uspješan samim time da je na njega stiglo preko 220 prijedloga mladih umjetnika koji žive i rade u Hrvatskoj i koji su, po prvi puta, već samim natječajem bili potaknuti reagirati na predloženu temu. Prijedlozi koji su pristigli pokazali su nam da na lokanoj razini uistinu ima mladih ljudi koji aktivno preispituju trenutni društveni i politički trenutak u Hrvatskoj i koji su, potaknuti natječajem i tekstom poziva na predlaganje projekata reagirali kritički, izašavši nerijetko iz svoje uobičajene prakse koja je, treba napomenuti, prečesto usmjerena na autoreferencijelna istraživanja vlastite pozicije ili proizlazi iz datosti određenog medija. Nažalost zagrebačka akademija najčešće potiče upravo takav pristup umjetničkom djelovanju podržavajući još uvijek anakrone ideje umjetnika - genija koji vođen nadahnućem u izolaciji vlastitog studija stvara umjetnička djela. Takav samodostatan princip na nesreću mladih umjetnika i umjetnica podržava i sama lokalna umjetnička scena.

Pri tome ih je zapravo teško osuditi s obzirom da su kurikulumi na akademijama, uz nekolicinu izuzetaka, izrazito neadekvatni i anakroni, te nisu u stanju pripremiti studente za ono što ih čeka u "stvarnom" svijetu umjetnosti. Sama "dinamika" lokalne scene nadalje (p)održava tu izoliranu i nekritičku situaciju – mladi umjetnici/e tako, redovitim javljanjem na godišnje natječaje lokalnih galerija čiji savjeti potom na temelju pristiglih prijava odlučuju o programu, imaju velike šanse da u svega nekoliko godina "obiđu" većinu izložbenih institucije koje postoje u glavnom gradu i da, ako su dovoljno snalažljivi i socijalno inteligentni već do sredine tridesetih imaju iza sebe nekoliko samostalnih izložbi koje posjete uglavnom njihovi kolege, prijatelji i rodbina.

To stvara shizofrenu atmosferu u kojoj se, u posve nekritičkim i neselektivnim uvjetima stvara privid određene aktivnosti, čak i uspjeha, dok se zapravo nakon takve ture po nevelikom broju umjetničkih prostora, mladi umjetnici/ce mogu uputiti jedino u još jedan obilazak istih, jer je do tada uostalom ionako već prekasno da se izađe iz nacionalnih okvira.

Od 220 prijava lokalnih umjetnika/ca (uključuju i nekolicinu onih pristiglih iz uže regije) odabrale smo njih 12 i to uglavnom prijedloge projekata najmlađe generacije autorica i autora, od kojih su neki još uvijek gotovo nepoznata imena na lokalnoj umjetničkoj sceni. Pored tog broja pozvale smo jos četvero hrvatskih umjetnika/ca čiji rad poznajemo od ranije. Bez obzira na relativno strogu selekciju i mali broj odabranih projekata, uvjerene smo da je najvažniji rezultat objavljivanja natječaja upravo ovako dobar odaziv: ne samo u smislu sveukupnog broja, nego i s obzirom na određeni broj prijedloga koji na kraju nisu uvršteni u završnu seleciju, ali su za nas bili znak da je natječaj postigao jedan dio svog cilja, a to je želja da natječaj potakne reakcije na teme i pitanja koja je kustoska koncepcija stavila u fokus.

Neki od najzanimljivijih i najsvježijih prijedloga najmlađe generacije došli su, ne samo od studenata Akademije, nego i od studenata Filozofskog fakulteta, Ekonomskog Fakulteta, Grafičkog dizajna koji su, pored koncepcijske zrelosti sadržavali i intrigantan likovni jezik. Izložba Salon revolucije tako pored pozvanih međunarodnih i hrvatskih umjetnika i aktivista čiju praksu pratimo već neko vrijeme, predstavlja i dosad neeksponirane mlade hrvatske autore kojima će sudjelovanje na Salonu, nadamo se, biti poticaj i otvoriti smjerove u puteve za daljnji rad.

Razlikuje li se i organizacijski priprema ovogodišnjeg Salona od njegovih prethodnika? S obzirom na sve inovacije koje ste uvele svojim konceptom izložbe, koliko ste daleko otišle od uobičajenih i - nazovimo ih tako - formalnih oblika kuriranja?

A.M. i I.B. - Projekt ovogodišnjeg Salona je realiziran istim onim sredstvima kojima su se do sada organizirale revijalna, nacionalno limitirana izdanja ove manifestacije bez novih produkcija i omeđena samo na izložbeni format. Ove se godine, upravo uslijed entuzijazma i velikodušnog zalaganja svih uključenih u proces, javnosti predstavlja kao internacionalna izložba koja je, pored predstavljanja postojećih radova, producirala i niz novih projekata nekoliko hrvatskih i internacionalnih umjetnika, koji su nastali kao reakcija umjetnika na predloženi koncept projekta.

Unatoč uvjetima u kojima nedostaje financijskih sredstava, razvijene institucionalne infrastrukture i profesionalnih ljudskih resursa, projekt Salon revolucije tako uistinu predstavlja i eksperiment koji dokazuje da se na osnovu entuzijazma, predanog i neumornog rada, ogromnog socijalnog kapitala, samoorganizacije i fleksibilne infrastrukture prijateljstva ipak može ne samo (re)prezentirati, već govoriti i djelovati na načine koji mijenjaju postojeće institucionalne modele i stvaraju mogućnost aktivne participacije umjetničkih i intelektualnih praksi u javnoj sferi.

Fotografije: Marko Ercegović

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.10.2008