Obrisi nekadašnjeg života | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Obrisi nekadašnjeg života

Filmovi Martin Torpedo i Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem portretiraju ljude koji se mire s postojećim stanjem, tjelesnom i emotivnom samoćom.

Piše: Andrea Borović

Martin Torpedo (2021), r. Toni Jelenić

  • A
  • +
  • -

Neupitna je činjenica da su ljudi, pogotovo oni u poznijim godinama, obuzeti rutinom i strahom od promjena. Čak i u slučajevima katastrofalnih pojava poput požara, potresa, poplava, ali i ratnih stradavanja, oni jednostavno ne mogu (i ne žele) napustiti svoje domove. Ti domovi su nerijetko dotrajali, skromni, zapušteni, ipak, njihov su dom i utočište od kojih ne žele iseliti. Tamo pronalaze svoj mir. Pomireni sa svojom sudbinom, oni ne traže pomoć društva, čak ni svojih najmilijih. Ne traže, ali ni ne dobivaju pomoć. Nekad predstavnici snažnih obiteljskih figura, danas bivaju zaboravljeni. 

Toni Jelenić u svojem dokumentarnom filmu Martin Torpedo izdvaja (iz mnoštva sličnih sudbina!) Martina, simpatičnog starca koji svoj dom pronalazi među starim ruševinama nekadašnje riječke tvornice Torpedo. To je znakovito mjesto, poznato svim riječkim beskućnicima, predstavlja utjehu na samom zalasku života, a nerijetko i završetak. Javna je tajna da su upravo ondje prepušteni sami sebi, da im se životi lagano gase poput izgorene šibice. Ipak, socijalni problemi društva gurani su pod tepih, oni su tamo negdje, ne dotiču nas se. 

Beskućnik Martin svoje posljednje dane provodi u mjestu potpuno obilježeno siromaštvom, u mjestu koje se niti ne može nazvati domom. Taj skromni starac opečen je i umoran od životnih borbi. Međutim, i dalje ga snaga života ne napušta, iako je u poodmaklim godinama. Ne predaje se niti traži suosjećanje i samilost. Statična kamera ga iz daljine prati i prikazuje nam njegov jedan dan života. Jedan od mnogih istih dana. Sijeda brada i naborano lice, usta koja uvlače zadnji dim cigarete koja polako nestaje u filteru, svi ti elementi njegovoga bića isijavaju životnu mudrost čovjeka s mukotrpnim i nepravednim životom. Jeftine cigarete York, posljednja navika luksuza, postaju glavni motiv koji se isprepliće cijelim filmom i bude asocijacije u Martinu na minule dane kada je ocu poklonio dvije kutije cigareta, a majci čokoladu, zarađenim novcem prve plaće. 

Martin je narator svoje priče i on, poput tehnike unutarnjeg monologa, budi sjećanja na dostojanstven prošli život. Otkriva nam o svojim radnim danima, obitelji, prošlim ljubavima, značenju tetovaža, kćeri i unucima. O tim danima i bliskim ljudima govori s ljubavlju i toplinom, čežnjom, u njegovom glasu osjeća se tuga jer ga ne posjećuju i budi u gledatelju suosjećanje koji se može pitati: Gdje su oni? Gdje mu je kći kojoj je poklonio svoj stan kako ne bi završila u ruševinama s ocem? Međutim, Martin ne zamjera, ne traži i ne očekuje. Melankoličan izvanjski zvuk riječke grupe Japanski premijeri postupno se pojačava i smanjuje tijekom filma i dobro se uklapa u prikaz vanjskog prostora povezanim s pripovijedanjem naratora. Kraj je također simboličan, ispunjen utjehom i nadom – netko će jednoga dana doći i dostojno urediti njegov životni prostor. Jer to mu je obećano. A možda i neće? 

U igranom filmu Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem Sanje Milardović, kći (Iva Šimić Šakoronja) odlazi na tri dana u rodni kraj Rijeku svojoj majci (Olivera Baljak), ali prvenstveno poslom kako bi pronašla i fotografirala zanimljive lokacije grada za snimanje filma na čijem projektu sudjeluje. Na samom početku filma prisutan je krležijanski motiv povratka. Već u prvom kadru vidimo nestrpljivu kćer kako stoji u zamračenom hodniku zgrade pred ulaznim vratima majčinoga stana i čujemo nervoznu zvonjavu zvona. Ta neosvijetljena scena pred stanom iz djetinjstva sugerira nam da će se moguća nostalgična iluzija prošloga vremena naglo raspršiti u okrilju zabrinjavajuće sadašnjosti. 

Početna snažna netrpeljivost između majke i kćeri naglo se mijenja kada kći osvijesti da su jednu majčinsku, snažnu figuru izgrizle godine. Majčin jak, pomalo prkosan karakter, u nekim trenutcima i bistrina, zapravo su samo fragmenti onoga što je majka nekada predstavljala. Kći i majka tako postepeno mijenjaju uloge i ona shvaća da majka, koja ju je kroz život čuvala, sada treba biti čuvana. Tako trezvenost majke u dijalogu sa kćeri ostaje samo maska, a dobro odabran scenarij (i izvrsnost uloge Olivere Baljak) u kojem se pomoću lokalnog dijalekta ostvaruje humor, na primjer u sceni svađe sa lučkim redarom gdje govori: "Dobit ćeš kacot!", ovom filmu daje na razigranosti same radnje i razbija ozbiljnost i složenost teme.  

Gradacija riječkih vanjskih scena – planina, tvornica, more – kao u scenariju filma u kojem se čovjek želi otopiti u moru tako što će se baciti sa planine, postaje iskonski strah kćeri gdje uviđa da će možda majka preuzeti slične obrasce, odnosno ulogu iz scenarija. Kći kasnije kroz film zabrinuto emocionalno luta nakon spoznaje o psihičkoj rastrojenosti majke, a to je vidljivo u pojedinostima njezinoga lica prikazanoga u krupnom planu. Tako vidimo njezin zatiljak i vrat niz kojeg se cijedi hladan znoj, ili pak nervozno uvlačenje dima cigarete, a postupnim pojačavanjem izvanjskim šumom vjetra prikazane su bitne točke (samo)otkrivenja.

Kraj filma simbolično prikazuje šumu, mjesto koje nije navedeno u kćerinom scenariju. Ovo je sada prostor majke, duboko ukorijenjeno vraćanje na izvorni početak, na (ne)povratni mogući pravi put za obje. Kao svojevrsno resetiranje za kojim kći žudi i teži. Kraj je otvoren jer se trodnevni izlet u Rijeku možda pretvori u dugoročan ostanak, odnosno povratak. Kći uviđa da izgubljena majka više ne može sama. Ono što je važno istaknuti jest da je kod majke, ali i kod Martina u prvom filmu, snažno izraženo mirenje s postojećim stanjem, tjelesnom i emotivnom samoćom.

"Al' tu da se ubiješ recimo, tu te ne bi našli najmanje tjedan dana, to je dobro…", govori majka svojoj kćeri. Mjesto radnje oba filma kao da je simbolički određeno pa Rijeka postaje unutarnja i vanjska personifikacija likova obaju filmova. Rijeka danas leži pod ruševinama onoga što je nekada predstavljala, a to je bogati industrijski grad prije dva stoljeća. Glavni junak Martin živi u lučici nekadašnje tvornice Torpedo, tvornice oružja, motora i vozila, gdje je izumljen prvi torpedo u svijetu. Majka i kći se kreću po sablasnom području slavne tvornice papira Hartera u kojoj su ostali samo neuništivi zidovi, ali i po lučkim kontejnerima grada koje sada samo predstavljaju divovske skulpture nekad "živih" ljudskih priča.  

Oni su tu pronašli svoje mjesto pod suncem, svoj dom. Njihovi samotni životi gase se u sjeni toplog, mlakog, ljetnog zalaska sunca. Oni su margina društva, predstavljaju surov konac mukotrpnog života. Oni su danas društveni "problem", a sutra potvrda definicije života. Oni su pobijeđeni, ali ne i poraženi. Oni su životom izmučeni ljudi koji su se svojevoljno maknuli u hladne zidine samoće. 

 

Tekst je nastao u sklopu edukativne radionice Hrvatski kratki film – online radionica filmske kritike i analize, pod vodstvom filmske kritičarke Višnje Vukašinović.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 15.05.2022

VEZANE VIJESTI

Osobno je najmoćnije

Piše: Tibor Đurđev
Recentni kratkometražni dokumentarci Sunčice Ane Veldić, Marka Bičanića i Tihane Martinjak uspješno savladavaju zadatak pretvaranja vlastite intime u kontroliranu umjetničku formu.

O(p)stati u prijelazu

Piše: Marija Krstanović

Filmovi redateljice Sunčice Ane Veldić govore o promašenosti simplifikacija koje filmsko stvaralaštvo dijele na amaterizam i profesionalizam.

Izmaknuta obilježja

Piše: Tajana Kosor

U filmu Bijeli Božić Josip Lukić oslikava egzistencijalnu bijedu i superiornost pojedinačnog nad općim u životu svakodnevnog čovjeka.