Oče, griješili ste | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Oče, griješili ste

Preacher, serija eskalirajuće bizarnosti, iako zabavna, rijetko je uzbudljiva poput njezina stripovskog predloška koji je bio pravi pripovjedački trijumf. 

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Pri kraju prikazivanja prve sezone Preachera prije dvije godine, u Guardianu je izašao tekst pod naslovom: "Problem s Preacherom: zašto nitko ne priča o najboljoj ovogodišnjoj seriji". Neki revni urednik očito je probao malo napumpati klikabilnost naslovom koji je u solidnom raskoraku s tekstom (nijednom nije spomenuto da je riječ o seriji godine), no još je veći raskorak bio unutar samog teksta, u kojem je recenzent istaknuo kako je riječ o seriji koja je "briljantna" unatoč "sitnim nedostacima" – iako je proveo većinu teksta ističući upravo te "sitne nedostatke"!

Iako je riječ o potpuno nebitnom i linkanja nimalo vrijednom tekstu, često ga se sjetim kad gledam Preachera jer je oslikao dosta vjeran portret jedne vrste fana Preachera. Ilitiga, mene. 

Mene, kojem je pomalo žao što seriju ne gleda više ljudi, iako ću na pitanje što mislim o njoj – nabrojiti više mana nego vrlina. Mene koji sam oduševljen mnoštvom njezinih momenata, ali i frustriran time koliko se često ne uspijevaju stopiti u podjednako dojmljivu cjelinu. Mene koji samoga sebe – a katkad, bezuspješno, i druge – pokušavam uvjeriti da je serija bolja nego što jest. 

A ta goruća želja da Preacher bude stopostotno kick-ass serija dolazi ponajprije od fanova stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona iz devedesetih po kojem je snimljena: ne znam nijednog čovjeka koji je čitao taj strip a da vam neće reći da je to jedna od najluđih i najzabavnijih stvari koje je u životu pročitao.

Priča je to o propovjedniku u čijem se tijelu udomi napola anđeoski, napola demonski entitet Genesis, zahvaljujući kojem Jesse dobiva moć da svatko doslovno učini ono što mu on kaže (za ilustraciju tona stripa, dovoljno je spomenuti trenutak kada Jesse jednom liku kaže "Go fuck yourself" i dotični izdahne nakon što nekoliko sati samoga sebe... pa, možete otprilike zamisliti, je l'!). I onda Jesse, skupa sa svojom bivšom djevojkom Tulip te vampirom Cassidyjem – kreće u potragu za Bogom (da, baš onim s velikim "B"!) koji je, takoreći, napustio svoje radno mjesto. 

Sa svim suludim pustolovinama u koje potom upadaju po američkom jugu te nizom iznimno upečatljivih negativaca na koje nailaze, Preacher se činio kao stvorenim za transfer na veliki, ili bar mali ekran. Ali avaj, vrag (ne brkati s Vragom, također jednim od likova iz stripa/serije!) je u detaljima – pa se ispostavilo da je balans elemenata koji je od stripa učinio klasik zapravo puno delikatniji nego što se na prvu čini.

Autori serije su izjavili da bi, da su doslovno ekranizirali radnju stripa, mogli imati seriju od dvije sezone uvrh glave. Pa su – pošto se ipak ciljalo na više sezona – krenuli malo po malo dodavati stvari i mijenjati radnju izvornika, i to je načelno okej: čak ni oni koji strip već znaju napamet nipošto se neće dosađivati jer, kao nešto je netko dobro primijetio, serija povremeno djeluje poput potpuno nove priče smještene u Preacherov univerzum.

Samo što je serija, iako manje-više uvijek zabavna, ujedno i jako rijetko uzbudljiva kao i njezin stripovski predložak. Jer Preacher je u stripovskom izdanju bio pripovjedački trijumf: priča je bila ispričana brzo i ekonomično i stalno te je gurala da okrećeš stranicu za stranicom, jednostavno nisi mogao stati čitati od napetosti i uzbuđenja... Za razliku od serije, u kojoj se baš osjeti kako je radnja razvučena i rearanžirana na ne uvijek najsretniji način: svaka od dosadašnje tri sezone pošteno je stisnula gas tek u drugoj polovici, dok je prva obično rezervirana za relativno sporovozni tok priče i razradu likova, koji... U temelju, jebiga, i nisu baš nešto ubitačno razrađeni.

U stripu to nije bilo problem. Izuzev onih nekoliko smarajućih sveski pri kraju kada se činilo da Jesse i Cassidy ne rade skoro ništa osim što naširoko razglabaju o svojoj bromansi i naravi muških prijateljstava – sve je bilo tako hiperdinamično i plot-heavy da i nije smetalo što, recimo, Tulip kao lik nije skoro ništa više od badass štemerice koja se ne zna držati dalje od nevolje, a Jesse... ehmm, isto to, osim što je još i propovjednik?

Serija je, pak, produžila uvod u kojem upoznajemo Jesseja i probala nam podrobnije objasniti zašto je propovjednik – ali je u tome bila toliko slabašna da je i tri sezone kasnije teško dokučiti zašto je on baš toliko motiviran da nađe Boga. A svaki podzaplet koji stremi iole dubljem ulasku u psihu Tulip izgleda kao da je ubačen čisto reda radi, da i ona ima nešto za raditi iako nitko nije siguran što bi točno trebala raditi. Od glavne trojke jedino Cassidy, kao najbolje zaokružen lik, izvlači stvar (uvelike i zahvaljujući maestralnoj glumi Josepha Gilguna, ex Misfits). 

Nadalje imamo taj miks crnog humora i ekstremnog nasilja, sklisko tlo na kojem se strip lako mogao pretvoriti u em sprdačinu, em adolescentsko edgelord preseravanje, ali je uspijevao ostati duhovit i luckast no istovremeno nikad neozbiljno blesav zahvaljujući umješnosti scenarista Gartha Ennisa, koji je usto – skupa s crtačem Steveom Dillonom – imao i dara za osebujne, drsko spektakularne prizore krvavih gadosti koji bi u tuđim rukama bili obični splatter koji uđe na jedno oko a izađe na drugo.

A koliko se serija muči kad pokušava pogoditi taj ton, najbolje se vidi iz aktualne treće sezone u kojoj naš trojac odlazi u Angelville, imanje u kojem je Jesse odrastao sa svojom jezivom bakom Marie i njezinim pomoćnicima, Jodyjem i T.C.-jem, dvojicom stvarno gadnih likova... Ili je bar tako bilo u stripu. Jer nakon izvrsnog južnjačko gotičkog početka sezone, potonja dvojica postaju sve manje prijeteće figure: Jesse i Tulip se lako izvuku svaki put kad ih zarobe i srede ih bez problema u praktički svakoj makljaži, ne'š ti meni prijetnje! U stripu su njih dvojica monstrumi od kojih ti se diže kosa na glavi; u seriji T.C. uglavnom ostavlja tek dojam ljigavog čudaka, a Jody nadrkanog IT-jevca.

Dobro je što je nasilje, kada ga je već toliko, okrenuto više na humor: jedno je ipak kada imaš krvavi prizor na jednoj sličici stripa, a drugo kad je taj prizor pretvoren u pokretne slike pa tako gledate kako iznutrice lete na sve strane u 1080p po vašem velikom HD/Smart-TV ekranu. No i tu je problem što je malo previše okrenuto na humor, toliko da vam nakon nekog vremena više i nije pretjerano bitno tko tu koga ubija i zašto. 

A opet, a opet, a opet... Unatoč svemu tome – i dalje ipak jesam fan serije. Kao što rekoh, iako cjelina nerijetko šteka, čak i problematičnije epizode znaju upakirati po nekoliko O!M!G! scena. Vizualno je raspašoj. Druga polovica svake sezone šuta dupe bez greške. Uvođenjem devijantno-uštogljenog Herr Starra u drugoj sezoni sve skupa je dignuto na novu razinu. Pip Torrens u ulozi Starra apsolutno rastura svaki kadar u kojem se pojavi, a epizoda s njegovim origin storyjem je vrhunac serije. 

Serije koja se uvijek vraški, ali baš vraški trudi da zabavi gledatelje, i ako volite serije o nadnaravnom – a imate visok prag tolerancije i na prolijevanje krvi preko svake mjere i na meandrirajuće razjebanu radnju – ja bih vam je preporučio, svim manama unatoč.

Jest da bih vam preporučio da ipak prvo radije pročitate strip ako ga se možete dočepati, ali vjerujem da i gledanje bez predznanja ima svojih čari. Jer Preacher je serija eskalirajuće bizarnosti, i mogu samo zamišljati kako to tek izgleda nekome tko nije upoznat sa stripovskim izvornikom, nekome tko gleda pitajući se koliko daleko to sve može otići. A vjerujte da serija koja u svojoj galeriji likova ima Boga, Vraga i Adolfa Hitlera može otići jako, jako daleko.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 24.08.2018

VEZANE VIJESTI

Čovjek koji je previše znao

Piše: Tonći Kožul

Topla i dirljiva, ali ne i patetična, Adult Swimova serija Joe Pera Talks with You će vas podsjetiti zašto volite svijet i ljude oko sebe.

U ime obitelji

Piše: Tonći Kožul

Prikazujući mlade kreativce odbačene na krajnje margine društva samo radi kombinacije njihove boje kože i seksualnosti, serija Pose uspješno balansira između vedrine i mraka.

Pati, bejbe, pati

Piše: Tonći Kožul

Ni nakon dvije sezone autori serije The Handmaid's Tale nisu pokazali sposobnost za išta više od toga da njenu glavnu junakinju izlažu groznom zlostavljanju i ponižavanju.