Očekujemo dobrodošlicu izbjeglicama | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Očekujemo dobrodošlicu izbjeglicama

O sustavu azila i integraciji migranata u hrvatsko društvo, izbjegličkoj krizi u Europi te ksenofobiji i govoru mržnje u hrvatskom medijskom prostoru razgovaramo s Teom Vidović iz CMS-a.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

O sustavu azila i integraciji migranata u hrvatsko društvo, odluci Vlade RH o prihvatu 550 osoba povodom pritisaka na azilni sustav Italije i Grčke, izbjegličkoj krizi na Balkanu i mogućnosti samostalnog djelovanja Republike Hrvatske povodom nje te sveprisutnijoj ksenofobiji i govoru mržnje u hrvatskom medijskom prostoru razgovaramo s Teom Vidović iz Centra za mirovne studije.

 

KP: Možete li nas ukratko upoznati s hrvatskom imigracijskom i integracijskom politikom?  

T.V.: Sustav azila u RH postoji od 2004. godine kada je na snagu stupio prvi Zakon o azilu. Taj zakon se otad do danas u nekoliko navrata mijenjao, a zadnje izmjene su bile u srpnju ove godine, kada je promijenio naziv u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Prvi azil odobren je 2006. godine, sljedeći 2008. godine, te do danas sveukupno 165 osoba uživa neki oblik međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Sveukupno je u tom periodu (od 2004. do sredine 2015. godine) azil u Hrvatskoj zatražilo 4885 osoba, prema podacima UNHCR-a. Ukoliko se te brojke usporede, možemo vidjeti kako je u prvih nekoliko godina jako malo osoba dobilo neku vrstu zaštite. Približavanjem Hrvatske EU taj se broj povećava, no i dalje je znatno nizak. 

U Hrvatskoj postoje dva Prihvatilišta za tražitelje azila. Jedno je u Zagrebu, u Dugavama, nekadašnjem hotelu Porin – namijenjeno muškarcima samcima; a drugo je u Kutini – namijenjeno ranjivim skupinama. Europska unija je 2004. godine htjela izgraditi Prihvatilište za tražitelje azila na terenu u Stubičkoj Slatini, no tada su se stanovnici pobunili protiv toga te se EU povukla, a kao alternativa se pronašla zgrada MUP-a u Kutini. Osim ovih tipova centara, koji su centri otvorenog tipa, postoje i centri zatvorenog tipa, a namijenjeni su osobama koje nezakonito borave na teritoriju RH te nisu zatražili azil. Takav centar postoji nedaleko od Zagreba, u Ježevu. Uz njega se trenutno u RH grade još dva centra takvog tipa – jedan u Trilju, a drugi u Tovarniku, dakle na samim granicama Hrvatske. U njih će se smještati osobe koje uđu u Hrvatsku bez dokumenata, a ne zatraže azil. U tim centrima se utvrđuje identitet osoba te ih se vraća ili u zemlje porijekla ili u susjedne zemlje iz kojih su došli u RH (što Hrvatska može na temelju readmisijskih sporazuma sa susjednim zemljama). 

Osoba kojoj je azil odobren u Hrvatskoj dobiva izbjegličku putovnicu s kojom se može kretati unutar zemalja EU te ondje boraviti po jednakim pravima kao i hrvatski državljani. To pravo su neki od 165 osoba, kojima je odobrena međunarodna zaštita u Hrvatskoj, iskoristili te otišli u druge zemlje EU gdje imaju obitelj, prijatelje i priliku za zaposlenje. Integracijski sustav u Hrvatskoj je vrlo slabo razvijen te je većina izbjeglica prepuštena sama sebi. Tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice je uspostavljen tek u lipnju ove godine. Koordinacija pronalaska smještaja nakon odobravanja azila je vrlo loše funkcionirala te su osobe znale čekati po šest mjeseci na smještaj u Prihvatilištu za tražitelje azila. Sustav prekvalificiranja i doškolovanja ne postoji, što im još više otežava integraciju u hrvatsko društvo. Posla nema. 

Zakonski okvir koji uređuje integraciju je Migracijska politika 2013-2015, iz koje je izrađen Akcijski plan za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca za razdoblje 2013-2015. godine. CMS je član radne skupine za izradu nove Migracijske politike koja bi se trebala donijeti krajem ove godine. Donošenje nove Migracijske politike ključno je za sveobuhvatan pristup migracijama te kvalitetnu integraciju stranaca i izbjeglica u hrvatsko društvo. Smatramo da je važno okupiti multidisciplinaran tim raznih stručnjaka i aktera u području migracija, jer to doprinosi raspravi i razumijevanju cijelokupnog fenomena migracija. Nužnim smatramo da se i napravi evaluacija dosadašnje Migracijske politike 2013-2015. kako bi se uviđanjem dosadašnjih slabosti u narednom procesu mogli usmjeriti na pronalaženje boljih i kvalitetnijih rješenja. Ono što posebno želimo istaknuti jest izrada realne financijske konstrukcije, te osvrt na dosad zanemarena područja poput alternative detenciji migranata, izrade integracijske politike, prikupljanje podataka, brige za migrante kojima nije odobrena zaštita, a ne mogu se vratiti u zemlju porijekla, kampanja usmjerenih na senzibilizaciju javnosti te prevenciju ksenofobije u društvu. 

CMS već godinama informira javnost o ovoj temi – kroz edukacije, javna predavanja, izložbe, kulturne manifestacije i slično. Neke od važnijih su: projekt Okus doma – gdje smo u lokalnim zajednicama nastojali građanima približiti izbjeglice kroz zajedničku pripremu hrane s mišlju "ako smo prihvatili hranu, zašto ne bismo i ljude?". Zatim projekt Šarene priče gdje smo zajedno sa studentima dizajna prikupljali od izbjeglica priče koje su im bile pričane kao maloj djeci, te smo te priče objedinili u slikovnici koja je namijenjena vrtićima, školama i svima zainteresiranima za upoznavanje drugih kultura. Također smo potakli same izbjeglice da osnuju vlastitu udrugu, te je prošle godine osnovana prva migrantska udruga u Hrvatskoj – Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj – koja okuplja izbjeglice i migrante.

 

KP: Radi pojačanog pritiska na azilni sustav Italije i Grčke, Vlada RH sredinom srpnja donijela je odluku o prihvatu 550 osoba te osnovala posebnu radnu skupinu  za provedbu te odluke. S obzirom na vaša dosadašnja iskustva suradnje s Vladinim tijelima, što očekujete od te odluke i što možemo očekivati u pogledu zbrinjavanja izbjeglica u RH?

T.V.: Očekujemo da će Hrvatska sprovesti odluku koju je donijela te da će se osobe prihvatiti te im se osigurati prava – jednima pravo na postupak traženja azila, a drugima pravo na integraciju u hrvatsko društvo. Kako u integracijskom sustavu postoji dosta poteškoća, očekujemo da će se institucije početi baviti tim problemima te ponuditi kvalitetna i dugoročna rješenja. Očekujemo dobrodošlicu izbjeglicama u hrvatsko društvo, koja će im omogućiti da budu ravnopravni članovi društva – s pravom na smještaj, zdravstvenu skrb, obrazovanje, zaposlenje i pravnu pomoć. 

U pogledu zbrinjavanja izbjeglica koje bi tek mogle doći – očekujemo da će Hrvatska prepoznati nužnost priznavanja izbjegličkog statusa po Konvenciji svima koji uistinu jesu izbjeglice, te da ih neće tretirati kao iregularne migrante te smještati u Detencijske centre. Osim toga, očekujemo politička rješenja koja će ljudima omogućiti slobodu kretanja prema svojim članovima obitelji te da ih se neće primoravati da ostaju u zemlji koja u ovom trenutku nema kvalitetan sustav integracije izbjeglica. Smatramo da bi Hrvatska trebala podržati prijedlog Njemačke o tome da status azila vrijedi na razini cijele EU te da se ukine Dublinski sustav, što bi izbjeglicama omogućilo slobodnije kretanje unutar EU.

 

KP: Ovom se odlukom RH obvezala prihvatiti do 550 državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva, i to 150 osoba po osnovu preseljenja i 400 osoba po osnovu premještanja. U čemu je razlika?

T.V.: Pojmovi preseljenje i premještanje predstavljaju različite procese. Preseljenje, koje je na engleskom resettlement, označava proces traženja azila u kojem osoba boravi u jednoj zemlji, a postupak traženja azila vodi se u drugoj zemlji. Kada i ako ta druga zemlja osobi odobri azil, ona se preseljava iz zemlje u kojoj je boravila tokom trajanja postupka azila u zemlju koja joj je odobrila azil - međunarodnu zaštitu. Premještanje (eng. relocation) je dio zajedničkog sustava azila EU koji uključuje premještanje tražitelja azila iz jedne zemlje članice EU u drugu zemlju članicu EU, čime druga zemlja članica postaje odgovorna za postupak traženja azila. Osnovna razlika je u tome da bi 150 osoba o kojima se govori, dolaskom u Hrvatsku odmah dobilo pravo na azil – čime dobivaju jednak set prava kao i hrvatski državljani (osim što nemaju pravo glasa na izborima), te ulaze u proces integracije. Dok bi 400 osoba koje bi se navodno premjestilo iz Grčke i Italije u Hrvatsku, dolaskom ovdje dobile status tražitelja azila te bi morale čekati da hrvatski sustav obradi njihov postupak te odluči hoće li im odobriti azil ili neće. Ove kvote ne uključuju sve druge osobe koje budu došla u Hrvatsku i zatražile azil – tako da uz ovih 550 osoba, Hrvatska mora dati pravo na postupak traženja azila svakoj osobi koja u Hrvatsku dođe i to zatraži.

 

KP: S obzirom da su odluke zemalja članica EU donesene prije izbjegličke krize koja posljednjih mjeseci ponajviše pogađa podkapacitirane Makedoniju i Srbiju, na koji će se način utvrditi da je migrantima "nedvojbeno potrebna međunarodna zaštita"?

T.V.: Odluke o kvotama iz lipnja su donesene na temelju situacije koja je tada postojala – kada je bio veliki priljev izbjeglica na rubne zemlje EU: Italiju i Grčku. Situacija koja je trenutno aktualna već sada primorava političare da promisle o rješenjima koja će ponuditi. 

Postupak utvrđivanja međunarodne zaštite unutar europskog sustava azila je takav da se svaki slučaj traženja azila sagledava individualno i utvrđuju uzroci zbog kojih je nekome život ugrožen u zemlji iz koje bježi. No u trenucima u kojima svi znamo da je u nekoj zemlji ratno stanje zbog kojeg ljudi očigledno bježe, mogu se koristiti drugi mehanizmi. Pa tako osim međunarodne zaštite, sustav azila ima mehanizam privremene zaštite (koji je definiran i u hrvatskom zakonodavstvu) – "zaštita odobrena u izvanrednom postupku, u slučajevima masovnog priljeva ili predstojećeg masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u zemlju svog podrijetla, osobito ako postoji rizik da zbog tog masovnog priljeva nije moguće učinkovito provesti postupak odobrenja međunarodne zaštite, radi zaštite interesa raseljenih osoba i drugih osoba koje traže zaštitu". Mehanizam privremene zaštite formiran je tijekom 1990-ih godina, upravo u vrijeme kada je na području bivše Jugoslavije bilo ratno stanje. Tada su formirane posebne procedure kojima se rješavao priljev masovnog dolaska raseljenih osoba. Pa su tako izbjeglice bile primljene u određene zemlje, a nakon što se situacija u ratnim područjima smirila – ljude se vratilo. Razlika između privremene zaštite i međunarodne zaštite je u opsegu prava koji se dodjeljuje – osoba pod privremenom zaštitom ima mnogo manje prava tokom boravka u stranoj zemlji. 

 

KP: S obzirom da je Vlada donijela odluku na temelju odluke Vijeća EU, čini li vam se da postoji mogućnost samostalnog djelovanja, ponude prihvata prije priljeva odnosno reagiranja na izbjegličku krizu izvan direktiva EU?

T.V.: Direktive EU postavljaju cilj koji je zemlja članica dužna ispuniti, te se uz njega postavljaju standardi za ispunjenje tih ciljeva. Zemlje članice na temelju tog cilja i standarda potom grade vlastiti zakonodavni okvir. U tom smislu je Hrvatska svakako u poziciji da može samostalno djelovati i ponuditi prihvat za veći priljev. Njemačka je primjerice u ponedjeljak objavila da će suspendirati Dublinsku uredbu za izbjeglice iz Sirije – što znači da se neće pridržavati odredbe iz zajedničkog sustava azila EU koja definira da osoba može tražiti azil u samo jednoj zemlji EU (sustav koji funkcionira kroz elektronski sistem otisaka prstiju dostupan svim zemljama članicama EU). Njemačka će dakle omogućiti pravo na postupak traženja azila svim izbjeglicama iz Sirije, bez obzira na to ukoliko su azil već zatražili u drugoj zemlji EU. Iz medija možemo vidjeti kako je glasnogovornik Europske komisije izjavio da pozdravlja ovaj čin europske solidarnosti. 

Dublinski sustav mnoge organizacije za zaštitu izbjeglica već godinama kritiziraju zbog ograničavanja izbora na mjesto stanovanja. Mnoge izbjeglice imaju članove obitelji u nekim zemljama EU te će svatko ići ondje gdje ima obitelj i prijatelje koji će im biti podrška, a i koji će ih sigurno znati uputiti kako nastaviti graditi život dalje. Te su zemlje posljedično uostalom i najspremnije doista ponuditi izbjeglicama najadekvatniju razinu integracije. Rubne zemlje EU su zemlje koje je ekonomska kriza najviše pogodila te je u takvom društveno-ekonomskom kontekstu za osobe iz različitih kulturnih miljea još teže pronaći posao. 

Treba vidjeti što će se dalje razvijati na političkoj razini oko sustava azila te što će odlučiti ostale zemlje članice. Prema najnovijim informacijama koje vidimo u medijima, Njemačka je predložila jedinstvenu politiku prema kojoj bi status azila vrijedio na razini cijele EU, a ne pojedinačno po zemljama. 

 

KP: Čini li vam se da postoji "lijek" za uporno promatranje izbjegličke krize izvan konteksta ratnih razaranja u kojima implicitno ili eksplicitno sudjeluju europske zemlje koje provode ovakve imigracijske politike? Postoji li "lijek" za ksenofobiju i govor mržnje koji se polako, ali uporno širi hrvatskim medijskim prostorom?

T.V.: Mnoge zemlje EU iza sebe imaju kolonijalnu povijest te su direktno utjecale na kreiranje društveno-političke situacije u zemljama iz kojih danas mnogi bježe. Od te činjenice se bježi i mnoge zemlje ne žele preuzeti odgovornost za posljedice kolonijalizma. Vrijedno je spomenuti kampanju organizacije Migreurop Frontexit koja ističe kako je Europa u ratu s imaginarnim neprijateljem – video koji to dobro prikazuje dostupan je na njihovoj web stranici. Zaista se trebamo pitati na koga se to šalje vojska i od koga se to Europa brani kada gradi zidove i ulaže ogromna sredstva u izgradnju sigurnosnog sustava? Od roditelja koji u rukama nose vlastitu djecu i djece koja u rukama nose jedinu igračku koju su uspjeli ponijeti prije nego što su pobjegli iz doma koji se ruši. 

Vjerujem da lijek za ksenofobiju i govor mržnje postoji, te na tome sa svojim kolegicama i kolegama već godinama radim – vjerujem da je promjena moguća. Potrebno je informirati se, izvještavati točno i dijeliti provjerene informacije, educirati se, razgovarati s ljudima. CMS je 2012. godine u lokalnim zajednicama gdje postoje Prihvatilišta organizirao medijacijske tribine na kojima smo doveli lokalno stanovništvo, tražitelje azile, izbjeglice, predstavnike institucija i kroz zajednički razgovor pokušali demistificirati mišljenja koja su tada vladala u društvu. Osim toga, više puta smo radili mini akcije na terenu – dijeljenje letaka, prezentacije zemalja iz kojih izbjeglice dolaze, show-kitchen događanja, puštanje filmova koji govore o izbjeglištvu. Moram spomenuti naše suradnike koji su svojim audio-vizualnim radom mnogo doprinijeli: Barbara Matejčić filmom I am nobody i Davor Konjikušić fotografskim projektima Sveti ljudi i Želimo te voljeti umjetnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 31.08.2015

VEZANE VIJESTI

Uzroci se ne vide niti rješavaju

Pripremila: Matija Mrakovčić
Mađarska gradi zid, u Njemačkoj neonacisti pale skloništa, Slovačka prihvaća samo izbjeglice kršćane, a Hrvatska, Slovenija i Crna Gora - čekaju.

Tvrđava Europa

Piše: Bojan Krištofić

Projekt Intermundia Ane Dane Beroš dočarava agresivnu klaustrofobiju i svakodnevni stres migranata, ljudi bez uporišta i nacionalnog identiteta.

Zahtijevati demokraciju

Piše: Martina Domladovac

Solidarnost, udruživanje i vidljivost jedini su načini na koje imigranti mogu ostvariti svoja ljudska prava, zaključeno je na socijalnom forumu u sklopu UrbanFestivala.