Od festivala do udruge i natrag | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Od festivala do udruge i natrag

O počecima i razvoju Monteparadisa u Puli razgovaramo s jednim od inicijatora i koordinatorom mnogobrojnih aktivnosti udruge - Edgarom Buršićem.

Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović
KP: Kako su transformacije koje su početkom 1990-ih zahvatile hrvatsko društvo, ekonomski i politički sustav, utjecale na tadašnju pulsku alternativnu kulturnu scenu?

E. B.: Možda bih u kao uvod mogao reći nešto o vremenu kada je moja generacija počela izlaziti i uključila se u već postojeće događaje na pulskoj sceni. Aktivirali smo se negdje između 1989. i 1990. Te 1990. u Puli se održao veliki Arena festival na gradskom nogometnom stadionu koji se danas zove Aldo Drosina. Koliko se mogu prisjetiti, festival su radili stranci, netko iz Slovenije, zajedno s lokalnim organizatorom Draženom Majićem. Arena festival je bio veliki događaj i tek je neizravno vezan za naše kasnije aktivnosti. Na njemu su svirali poznati i zanimljivi bendovi, kao na primjer Einstürzende Neuebauten i Disciplina kičme, a mi smo bili klinci i te godine nam je bilo fora vidjeti toliko "alternativaca", pankera i ostalih na okupu. Nakon Arena festa krenulo je dosta toga. Često su se održavali koncerti po manjim mjestima, po kafićima i u Uljaniku. Doduše, u Uljaniku manje, jer je u to vrijeme bio pravi disko klub. Tih godina i nešto kasnije, najkasnije do 1993, koncerte u Puli je uglavnom organizirao Majić, najčešće preko Foruma mladih SDP-a koji je direktno proizašao iz SSOH (Saveza socijalističke omladine Hrvatske). Kako je 1991. počeo rat, Arena festival nije nastavljen, no Majić je i dalje radio manje koncerte. Nama se to baš i nije sviđalo jer smo sva događanja prepoznali kao komercijalna. Mislili smo da je cijela priča tu radi profita i to nam nikako nije bilo blisko. Kada smo 1992. radili prvi festival na tvrđavi Casoni Vecchi, interno smo ga prozvali "Anti-Majić fest". To jest bila ideja, ali mi protiv njega osobno nismo imali ništa posebno. On je u našim očima jednostavno bio komercijalni organizator, dovodio je znane bendove, a nama je u to vrijeme sve živo bilo komercijalno, čak i ono što se jedva pokrivalo, htjeli smo nešto mračnije, onako više underground. Kada danas gledam unazad više mi se ne čini da je to bilo tako komercijalno.


KP: Možeš li se sjetiti koji su bili vaši argumenti zbog kojih ste nešto proglašavali komercijalnim? 

E. B.: Smetalo nam je što je upad bio skup i što se bendovi preseravaju. U tom smislu, postojalo je i nekoliko frakcija unutar naše pankerske scene. Jedan dio nas bili su više hardkoraši, nismo imali jakne na bodlje i zakrpe, jer smo smatrali da je taj stil za one koji ništa ne kuže. Bili smo u trenirkama, ružno obučeni, ali smo kao sve kužili. Organizirali smo koncerte, putovali smo i pratili muzičku scenu, dok oni drugi, "naortisani", nisu nigdje išli, ali su izgledali ljepše što se punk estetike tiče. Smetalo nam je što su svoje postojanje na sceni centrirali na ono što nama nije bilo važno, na kožnjake i irokeze, odnosno na izgled. Unutar našeg društva više se cijenilo dobiti majicu od benda na njihovom koncertu, nego je kupiti, kao što to svatko može. Insistirali smo na tome da scena bude u duhu DIY kulture (Do-It-Yourself). Slušali smo bendove koji se sami produciraju, koji nisu melodični, nabavljali smo muziku nepoznatih bendova i nismo slušali Sex Pistols ili The Clash. Naša ekipa iz principa nije ulazila na koncert ili u disko Colosseum u Hotelu Pula ukoliko je ulaznica bila skuplja od jedne marke. Prihvatljiv je bio upad do pet kuna, ako je bio više nije postojala nikakva šansa da uđemo na koncert plativši kartu. 


KP: Je li vaše odbijanje plaćanja ulaznica koje su bile skuplje od 5 kuna isključivo rezultat vašeg otpora komercijalizaciji alternativne glazbe ili je bila i posljedica vaših nedostatnih financijskih sredstava? 

E. B.: U to vrijeme smo bili stvarno jadni jer smo proživljavali sve negativne eksternalije rata. U Puli nas nisu bombardirali, živjeli smo gotovo normalno, ali smo bili izrazito siromašni. Doslovno smo bili  jadni. Činjenica da je Italija blizu, da smo gledali talijansku televiziju i mogli biti tamo za samo sat vremena, dodatno je isticala naše siromaštvo. Što se tiče socijalnog konteksta u to doba, u svom krugu smo imali dosta prijatelja koji su bili srpske ili neke druge jugoslavenske nacionalnosti i čiji roditelji su bili zaposlenici JNA. Oni su s vremenom napustili Pulu zbog niza razloga, tako da je početkom 1990-ih dosta naših prijatelja i poznanika otišlo. Bilo nam je jasno zašto. Takve specifične demografske promjene na sceni vidim kao svojstvene Puli više nego nekim drugim gradovima koji su u Jugoslaviji imali manje vojske. U Puli je bila komanda za Sjeverni Jadran i ovdje je živjelo mnogo oficira čija su djeca bila dio rock'n'roll scene. Jedan prijatelj je izložio zanimljivu teoriju o velikom broju oficirske djece na rock'n'roll sceni koju, doduše, još uvijek nisam uspio potvrditi. Njegova teza jest da veliki broj sudionika scene dolazi iz vojnog miljea jer je takav kulturni identitet bio jedini moguć s obzirom na njihov "nomadski" način života. Lokalni Istrijani, nevezano za nacionalnost, imali su kulturni background u mjestu u kojem žive. Dakle, folklor, dijalekt i tako dalje, dok oficirska djeca nisu imala nešto takvog tipa pošto su im korijeni bili negdje drugdje, roditelji su im većinom slušali neku vrstu narodnjaka i slično, a djeca se nisu mogla prilagoditi nečemu tako dalekom. Njihova je glavna karakteristika bila da kruže Jugoslavijom slijedeći svoje roditelje. Rock'n'roll je bio njihov folklor iz razloga što ništa drugo nisu imali i s ničim drugim se nisu mogli identificirati. Takvu tezu potvrđuje činjenica da ih je bilo izrazito puno na sceni i u raznim nezavisnim organizacijama. No, kad sam probao malo istražiti početke scene uočio sam da su mnogi akteri bili iz Istre, čak štoviše sa sela kao što je Rakalj ili gradića poput Raše. 


KP: Monteparadiso festival pokrećete 1992. godine. Jeste li od početka planirali festivalski koncept? 

E. B.: Da, ali se događaj u početku nije zvao Monteparadiso festival. Nije se nikako zvao i imao je WGW-ov logo. Znali smo da od ulaznica ne možemo skupiti novac za pokrivanje troškova pa smo tražili sponzora. Na kraju smo stavili WGW-ov logo na plakat i dobili 500 kuna kako bi barem nešto napravili. Sve ostalo smo radili volonterski. Susjed nam je prepustio struju za tvrđavu. Iako se taj prvi koncert nije službeno zvao Monteparadiso festival, već koncert ili tako nešto, mi taj događaj smatramo početkom našeg djelovanja. Te 1992. godine nismo znali organizirati koncerte. U sve smo ušli bez ikakvog znanja, iskustva i tutorstva. Vjerujem da su to bila prva nezavisna događanja u pravom smislu riječi u Puli. Ostali koncerti, i ranije i kasnije, organizirani su ili od SSOH-a ili od Foruma mladih SDP-a, ili od privatnika. Budući da su to institucije i da su se koncerti održavali u nekom privatnom bircu, smatram da se takve aktivnosti ipak ne može smatrati nezavisnom kulturom u tom smislu. Po mom mišljenju, Monteparadiso festivali su bili prvi nezavisni koncerti koje je radio netko iz scene, za scenu. 


KP: Na koji način ste uspostavili kontinuitet festivala? Dakle, krenuli ste potpuno samoorganizirano i samoinicirano čak i bez ideje da festival radite iz godine u godinu. Kako se s vremenom razvijala priča koja je dovela do velikog i prepoznatljivog festivala na koji su dolazili mladi iz svih dijelova zemlje?

E. B.: Ne bih mogao reći da je Monteparadiso polako rastao. Mladen Rabota, poznatiji kao Maske, i ja smo radili fanzin preko kojeg smo sve više dolazili u kontakt s ostalim akterima u Hrvatskoj i Evropi. Često smo autostopom odlazili na koncerte i obećavali ljudima da ćemo organizirati koncert u Puli, pa smo na slična događanja u drugim gradovima ulazili besplatno ili plaćajući jeftiniju kartu. Nakon prvog festivala kojeg smo tako i zvali, 1993. godine smo imali već popriličan broj kontakata i mogli smo napraviti prvi veliki Monteparadiso festival. Na njemu su svirali svi najvažniji bendovi s hardcore i punk scene iz Hrvatske i Slovenije, kao na primjer Deafness by Noise i Nula koji i danas postoje na underground sceni. Nakon Paradisa iz 1993. smo prikupili još više kontakata! Međutim, iduće godine se promijenio zakon i nije bilo dopušteno organizirati koncerte kao neregistrirana fizička osoba. Do tada bismo dozvolu iz MUP-a tražili preko jednog od nas, jer udruga nije postojala. Promjena zakona i još neke peripetije, dovele su do toga da se festival 1994. nije održao. Do zadnjeg dana se nije znalo hoćemo li dobiti dozvolu, ali su pankeri svejedno došli u Pulu, tako da je na kraju bilo mnogo posjetitelja, ali ne i festivala. Čak su i bendovi došli, ali nisu svirali. 


KP: Oslanjali ste se na volonterski rad i male sponzorske donacije. No, trebalo je osigurati putne troškove i smještaj za sve bendove koji su dolazili iz drugih krajeva. Kako ste financirali navedene troškove?

E. B.: Od 1993. putne smo troškove bendova pokrivali prodajom ulaznica za festival. Iako je ulaz na festival uvijek bio minimalan - insistirali smo na cijeni od 5 kuna - uspijevali smo skupiti dovoljno sredstava za pokrivanje tih troškova. Uvijek je postojala čvrsta politika oko cijene ulaznica i pića na šanku – one su bile minimalne. I sad je manje-više tako, ali ne toliko fanatično koliko se tada držalo do toga. Festival smo 1995. organizirali preko Foruma mladih. Mislim da je Majić u to vrijeme bio u Amsterdamu, pa je jedan od nas od nekoga iz SDP-a uspio dobiti ključeve prostora Foruma i njihovog pečata kojim smo se poslužili kako bi ispunili birokratske zahtjeve i dobili dopuštenje za održavanje koncerta. Mislim da smo isto napravili  i 1996, da bi 1997. osnovali svoju udrugu i preko nje nastavili rješavati te birokratske obaveze. Udrugu Monteparadiso osnovali smo s kopijom statuta zagrebačkog URK-a (Udruženja za razvoj kulture), kojeg sam posudio od Marka Vukovića. Njihov statut smo malo prepravili i tako se registrirali. Do 2001. smo održavali koncerte na tvrđavi Casoni Vecchi, a 2001. smo festival prebacili u vojarnu Karlo Rojc.


KP: Koliko je formaliziranje vašeg djelovanja i osnivanje udruge utjecalo na vaš rad i je li došlo do nekih vidljivih promjena s vašim prelaskom u vojarnu Karlo Rojc? 

E. B.: Iz naše perspektive, osnivanjem udruge Monteparadiso nije se ništa promijenilo. Bili smo u filmu da "varamo" – formalno smo napravili što smo morali, a dalje od toga nas postojanje udruge uopće nije zanimalo. Tek smo 19. veljače 2004. imali prvu pravu Skupštinu udruge. Zapravo, Skupštine smo imali i prije, ali ne i ozbiljne i participativne sastanke na kojima bi mijenjali Statut, sređivali račune i zapisnike. Do 2004. smo sve to radili pro forma. Zapravo je bio važan kolektiv i mogućnost da svi mogu sudjelovati bez obzira na bilo kakve formalnosti i bez "pametovanja", kako smo tada mislili o nekim participativnim procedurama.

Što se pak tiče akcije oko vojarne Karlo Rojc, one su za nas bile veliki skok u kontekstu druženja i međusobnog povezivanja. Preseljenje u Rojc je bilo super, jer smo tamo imali stalno i funkcionalno sjedište. U srpnju 1999. smo dobili prvu prostoriju koja je u rujnu počela raditi kao društveni centar u kojem su se ljudi okupljali i organizirali zauzimanje ostalih prostorija. Prostore koje smo mogli održavati smo zadržali za naše potrebe, a ostale smo prepustili drugim udrugama, na primjer Metamediji. U vrijeme osvajanja vojarne Karlo Rojc Boris Šuran je bio predsjednik Gradskog vijeća Grada Pule koji je vodio politiku dijaloga s građanima i želio se družiti sa svima koji su se u Puli nečim bavili. On je uostalom bio prvi koji je dolazio na tvrđavu Casoni Vecchi kako bi pacificirao susjede koji su se žalili zbog buke. Dakle, uz njegovu podršku je i krenulo osvajanje vojarne Karlo Rojc. 


KP: Što se dogodilo 2004. godine kada ste odlučili potpuno prihvatiti svoju formalizaciju i na neki način "birokratizirati" svoje djelovanje?

E. B.: Budući da sam imao iskustvo rada u udrugama u Zagrebu, u KSFF-u i KSI "Mate Balota", i ranije sam razmišljao urediti Monteparadiso u formalniju udrugu. Iskustvo iz Zagreba sam htio i ovdje primijeniti, ali trudeći se da budemo više autonomni. Sve je krenulo iz Rojca. Uredili smo prostoriju koja je doslovno svaki dan bila krcata ljudima. Nedavno sam uzeo popis iz 1999. po kojem ispada da smo u to vrijeme imali 170 članova koji su bez problema plaćali članarinu od 50 kuna. Svaku večer su dolazili ljudi, volonterski sam organizirao i vodio šank, a imali smo i jednog zaposlenog šankera s plaćom od 1500 kuna. U ono vrijeme je taj iznos bio veći od onog koji je na crno mogla zaraditi konobarica u privatnom kafiću. Pivo smo prodavali po 5 kuna ili manje – iz iskustva u KSFF-u sam znao da se može smisliti sistem u kojem je moguće nešto sitno zaraditi, a da svi budu sretni. No s vremenom, kada je jedan "lik" počeo raditi na šanku, sve je počelo ići prema dnu. Na šanku su se održavale prave alkoholičarske seanse, članstvo se osipalo itd. 


KP: Znači li to da je kriza koja je početkom nultih godina zahvatila Monteparadiso proizašla iz orijentiranosti udruge na rad šanka i društvenog centra – kluba, a manje na razvijanje sadržaja i kulturnih programa? 

E. B.: Mislim da tome nije bio razlog nedostatak programa, jer je klub u početku bio bez ikakvog sadržaja i upravo je to privlačilo ljude. Htjeli smo se družiti i stvari su super funkcionirale. Nije bilo ni projekcija, ni koncerata, niti bilo kakvog drugog programa. Koncerte u klubu smo počeli organizirati tek kasnije i oni su u prvo vrijeme bili posjećeni, ali se publika počela osipati. Moja je pretpostavka da su nas u propast odvukli ljudi koji nisu imali što izgubiti, koji nikada nisu imali nikakve veze s punkom kao idejom ili bilo kojim drugim žanrom alternativne muzike, a na neki način su djelovali i unutar i oko Udruge. Oni su imali bodlje, tetovaže, zakovice i prije svega su bili vidljivi mladima koje su svojim ponašanjem na kraju i otjerali. Razmišljajući o odnosima između nas i njih, pokrenuo sam svoju teoriju za koju imam i argumente. Problem je bio što su oni počeli raditi između 16. i 18. godine. Moja generacija koja je otišla na studij u Zagreb, počinje se u Pulu vraćati između 1999. i 2001. U to vrijeme smo još uvijek studenti koji nemaju ni posao ni novac, ali smo društveno i ekonomski mogli napredovati. S druge strane, oni su bili "face" cijelo to vrijeme dok nas nije bilo - imali su automobile, možda su od roditelja dobili i stan - pulska radnička klasa je uvijek bila malo imućnija. Dakle, tih se godina vraćaju studenti kojima ide sve bolje, dok njima, koji su cijelo vrijeme na istom mjestu u Puli, ide sve gore ili stagniraju. Od kada su počeli raditi padaju u čisti alkoholizam i narkomaniju. Da skratim, ti atraktivni, ali izgubljeni ljudi, su uvijek prisutni u kafiću preko puta Rojca. Tamo piju pivo, i kada dođe novi klinac on ne vidi mene koji sam normalno obučen i stojim u kutu, nego vidi njih, vidi tu tetovažu, irokezu, i krene njihovim putem. Znam da su neke klince odvukli u propast. Iako sam ja organizirao koncerte i vodio djelomično scenu, poznavao ljude i organizaciju, oni su se nametnuli kao dominantni, a zbog vlastitog kompleksa su nas ocrnili pred mlađima. 

Problem je i u tome što se oni nikada nisu angažirali ili surađivali, osim u onome gdje su mogli biti vidljivi. Takva ekipa nikada neće pomoći oko koncerta, ali će pomoći oko festivala jer tada dolazi puno ljudi s kojima se mogu družiti. Oni se skupe na Paradisu, prenesu jednu cijev, dobiju majicu, narukvicu za besplatan ulaz, ukradu par piva i izađu pred Rojc i pričaju s ljudima koji su došli na festival. A ti ne pričaš s ljudima, jer moraš raditi na festivalu! Oni iskoriste sve pozitivne stvari od Paradisa, a sve negativne ne doživljavaju na svojoj koži. Zbog toga se i pitaju zašto mi radimo sve ovo i zaključuju da smo pokvareni, jer mora da imamo neku korist od svega. Takve stvari su zaista govorili klincima koji su tek ulazili na scenu. Klinci su takve priče "popili" i sada su tamo gdje jesu. Na kraju smo ipak uspjeli "uloviti" dvojicu mlađih, Pericu Grgića i Matka Plovanića, koji su odlični i sada vode Udrugu, ali i oni imaju iste probleme sa svojom generacijom.

Najveći sukob smo imali 2002. i 2003, i to je iskustvo srž moje motivacije da 2004, kroz sređivanje Udruge, stvari pokušam dovesti u red. Uostalom, uvijek sam Paradiso želio urediti. Preko Clubturea sam vidio kako se možeš organizirati i koliko je potrebno formalizirati udrugu kako bi ju pokrenuo s mrtve točke. Shvatio sam koliko je važno imati funkcionalan žiro račun ako želiš nabavljati donacije. Sada kad na sve gledam s odmakom i nakon što sam dobio informacije zašto su ljudi odlazili iz Monteparadisa, vidim da se u stvari ništa nije moglo napraviti. No, tada sam vjerovao da je potrebno postati dio formalne scene koja više nije vezana isključivo uz punk. To je bila moja eksplicitna politika, maknuti Paradiso od punka i muzike kao čistog hedonizma, ostaviti njegov originalni karakter, ali vezati ga i uz neke druge sadržaje. Po uzoru na klub mama iz Zagreba, ali s više undreground duha. Želio sam da Monteparadiso prestane biti stanje duha i postane udruga. Mislim da su mikro priče, vezane uz Monteparadiso, jako važne. Za vrijeme festivala bi svi glumili da su Paradiso, a nikada ne bi logistički pomogli ni na kakav način. Pokušao sam formirati udrugu kako bih probao angažirati te koji se duhom osjećaju kao Paradiso. Dao bih im da boje zidove, što bi nas na koncu stajalo više nego da smo angažirali profesionalne malere. I to uglavnom zbog cuge koju bi za vrijeme posla popili. Kasnije bismo od njih dobili gadne kritike, čak je išlo do toga da su smatrali kako sam protiv radničke klase. Jednom mi je jedan od njih rekao da su oni napravili Hacklab a da se mi samo "furamo". Mislim, kakva je to mjera, ofarbao je zid! Hacklab je ono što se događa unutra, a ne ono materijalno. 

 
KP: Dakle, dio problema je proizlazio i iz razlike između materijalnog i nematerijalnog rada? 

E. B.: Ponekad me je zbog takve atmosfere čak bilo sram kada bih išao predstavljati Monteparadiso. Ta je skupina zbog nas dobila mogućnost da stvori neki identitet. Vjerojatno bi sa šesnaest godina prestali biti pankeri da nije bilo nas i Monteparadisa. No, upravo je u tome šteta koju je Monteparadiso napravio i sebi, i njima i cijeloj sceni. Naime, Festival i Udruga su im dali identitet - dobili su mjesto gdje alkoholiziranje nije bilo alkoholiziranje u bircu, već je to bio... punk

Sve takve mikro priče sada dekonstruiram, a ranije dosta toga nisam primjećivao ili želio vidjeti. Nisam se želio suočiti s činjenicom da su stvari tako jadne. U to vrijeme (do siječnja 2004) sam gotovo isključivo ja radio koncerte, ali kako me počeo zaimati haktivizam, htio sam se maknuti od tog dijela organizacije. Zadnji koncert sam organizirao krajem 2004. Te zime je kod nas održan Winter Meeting organizacije European Youth for Action, a u ljeto je održan i Trans Hack Meeting te još tri ili četiri velika međunarodna događaja. Na kraju godine sam shvatio da nemam ekipu. Mladi se jednostavno nisu priključili jer su ovi alkoholičari govorili svašta o meni. Usprkos svemu, uspio sam urediti Udrugu s točnim brojem članova i alkoholičari su se počeli udaljavati. Postali smo prava udruga, s pravim Skupštinama na kojima netko radi, računovodstvo je bilo savršeno i dobivali smo donacije. Svoju "karijeru" završio sa tako da sam 2008. vratio oko 150 tisuća kuna donacija. Ministarstvu kulture sam vratio 40 tisuća kuna, a Zakladi za razvoj civilnog društva 100 tisuća kuna.


KP: Što se dogodilo? 

E.B.: Možda sam i mogao izvući te projekte, ali da ih apsolutno sam radim. To nisam htio. Rekao sam: "Ili će to netko drugi raditi, ili ću vratiti novac". Nitko nije preuzeo posao, vratio sam pare i to je bilo to. Vrata od Hacklaba sam zaključao u ponedjeljak 7. svibnja 2007. Od tada Hacklab ne radi kao prije kada je svaki dan imao različiti program, od edukacija do filmova. Rekao sam da stavljam ključ, jer su sve rjeđe dolazili volonteri i to stvarno više nije imalo smisla. Nakon toga se kompletno udaljavam od scene. Imao sam PTSP zbog svega što mi se dogodilo. Ispadalo je da je sve oko Monteparadisa bilo vezano za mene, moje ime je uvijek moralo služiti kao potpis za sve, bilo to dobro ili loše.


KP: Sada kada pogledaš sveukupnu dvadesetogodišnju povijest Monteparadisa, je li kriza povezana s nedostatkom ljudi koji bi pratili profesionalizaciju udruge koju si htio provesti? 

E. B.: Na primjer, kada smo u Clubtureu govorili o strategijama, kod mnogih je do izražaja došla ista greška. Svi razmišljamo o budućnosti, a nitko ne razmišlja o tome da zapravo nema ljude koji će u toj budućnosti djelovati. Kada se i koncentriraš na osposobljavanje i ništa drugo ne radiš, u rezultatu imaš ljudstvo, ali ne i sadržaj. Zapravo ništa ne radiš, jer si postao edukativna organizacija. 

S druge strane, Udruga Monteparadiso je nastala samo zbog jedne stvari – zbog organiziranja ljetnog festivala. To je jedino što Monteparadiso radi perfektno. Festival nikada nije loše radio, oko njega se svi skupljaju i oko njega postoji kolektiv. Pa čak postoji i to (kvazi)zajedništvo dok se gradi pozornica. Opet, bilo bi nam jeftinije da uzmemo gradski stage kojeg možemo besplatno dobiti jer smo na popisu udruga važnih za grad, ali kako, kad je izgradnja bine pravi team building za Udrugu Monteparadiso? Na takvoj akciji vidimo mlade koji dolaze i uključuju se u scenu. Tako smo i primijetili sadašnje voditelje Monteparadisa, koji pak imaju iste probleme kao i mi. Znači, ta komponenta je uvijek ostala ista. Dakle, pokušaj da se Monteparadiso profesionalizira i aktivistički angažira bio je priličan promašaj. To jednostavno nije bilo to, jer Monteparadiso nije napravljen radi aktivizma. Eventualno se moglo napraviti drugu udrugu, pa 'ko voli nek' izvoli. 


KP: Unatoč krizi kroz koju je Monteparadiso prolazio nekoliko godina i nemogućnosti da se uspostavi dinamika kolektiva, udruga i danas postoji i to ne samo kao ljetni festival. Što je dakle danas Monteparadiso i kako funkcionira?

E. B.: Maske i ja smo uspjeli naći zamjene. Nakon dugo godina su se pojavila dvojica mlađih članova, Perica Grgić i Matko Plovanić, koji su se nekako oduprijeli negativnom krugu ljudi koji je uništio dosta mladih iz njihove generacije i prethodnih generacija. Oni su '87. godište, a između naše '75-'78. i njihove '87, sve ostale generacije uništili su pojedinci kojima nije stalo do organizacije i programa, nego samo do zabave i pozicioniranja, odnosno pozerstva. No, i sadašnji voditelji imaju iste probleme kao i mi - napadaju ih da kradu novac, da ne znaju raditi, da ništa ne funkcionira, a u stvari sve radi gotovo savršeno. Vode udrugu po pravilima, točno onako kako treba. Sve je čisto i Paradiso je sada prava udruga. Problemi nastaju kada se požele riješiti alkoholičara koji onda grme protiv njih. A glasni su i neki koji nisu alkoholičari, ali bi željeli da su stvari ležernije, u smislu da bi im odgovaralo da je sve striktno i po pravilima kada oni nisu tu, a kada jesu da mogu besplatno piti, razbijati i tome slično. 

Kada je riječ o sadržaju i programima mlađa ekipa je počela svaki ponedjeljak organizirati projekcije tematskih igranih filmova ili dokumentaraca. Nakon projekcije se obično održava tribina na zadanu temu. Mislim da to dosta dobro ide. Na početku je program bio slabo posjećen, ali je kasnije krenulo i publika danas dolazi bez posebnih najava i obavijesti. Zadnja tribina je bila organizirana na temu konzumerizma. Igor Duda je napisao knjigu o tome pa je pozvan da govori i sudjeluje na tribini. Nedavno se u Pulu preselio jedan programer iz Poreča i sada se u Hacklabu nalazi grupa koju striktno interesira programiranje, po principu zagrebačke Razmjene vještina. Oni koji se sada okupljaju u Hacklabu nemaju apsolutno nikakve veze s kulturnom scenom, vole računala, programiranje i nisu zainteresirani za međusobne ideološke preferencije. To je možda dobar put.

 

*** 

Intervju s Igorom Šaponjom, još jednim akterom pulske nezavisne scene i pokretačem Monteparadisa, pročitajte ovdje

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.10.2011