Od šok-komičara do beznadnog romantika | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Od šok-komičara do beznadnog romantika

Glazbeno djelovanje Georgea Millera, poznatijeg kao YouTube ličnost Filthy Frank, kontroverzan je, kontradiktoran, ali utoliko i zanimljiv dokument transformacije internetske kulture.

Piše: Juraj Hadjar

Pink Guy - STFU / FOTO: YouTube

Proteklo desetljeće će u određenom smislu ostati zapamćeno po transformaciji koju je George Miller (27) uspio ostvariti. Porijeklom iz Japana, Miller je internetsku slavu stekao kao YouTube ličnost po imenu Filthy Frank. Prema opisu dostupnom na TVFilthyFrank YouTube kanalu, Filthy Frank je "utjelovljenje svega što osoba ne bi trebala biti. Protivi se političkoj korektnosti, društvu kao takvome i pristojnosti. Pretjerano ponašanje i reakcije su način isticanja apsurdnosti rasizma, mizoginije, strogog pridržavanja pravila, nepravde, neznanja i ostalih društvenih pošasti. Također predstavlja primjer lakoće s kojom se na društvenim mrežama može pomoću osebujnog sadržaja pridobiti sljedbenike kroz jednostavno dijeljenje neugodnih mišljenja i zbijanja šala na teme koje mnogi smatraju uvredljivima. Ne može se poreći da je emisija užasno uvredljiva, ali je upravo ta užasna uvredljivost namjerna i beskompromisna parodija cijele mašinerije socijalnih mreža i odraz ljudskog mikrokozmosa koji one predstavljaju. Ili je jednostavno j*beno retardiran."

Ovim projektom Miller se bavio od 2009. do 2017. godine. Tijekom tog razdoblja uz TVFilthyFrank ima još dva kanala – DizastaMusic (prvi Millerov kanal) i TooDamnFilthy. Tri kanala u trenutku pisanja ovog teksta zajedno imaju više od milijardu i 400 milijuna video pregleda i gotovo 10 milijuna pretplatnika. Također je poznat je kao začetnik viralne serije Harlem Shake videozapisa koja je postala internetski mem. Primjer Filthy Franka pokazuje koji su elementi potrebni za uspjeh u svijetu masovnih medija, društvenih mreža, senzacionalizma i žutila. Hiperbola kao modus operandi, naglasak na fizičkoj komediji koja često prelazi u sfere odvratnog i odbojnog, uz zadržavanje svijesti o vlastitoj nebitnosti i naglašavanje kritičkog momenta upućenog društvu, ali i samome sebi. 

Filthy Frank kao anti-vlogger stvara kontrast ušminkanim licima koja svojim sljedbenicima svakodnevno govore o svojim životima i razmišljanjima. Na taj način dovodi u pitanje autoritet osoba koje sebi uzimaju za pravo da svakodnevno, na ovaj ili onaj način, putem interneta komentiraju i izražavaju stavove o svemu i svačemu. I dok se profesionalni vloggeri trude prikazati u najboljem svjetlu, koristeći se pritom najboljom opremom koja im je dostupna i nastojeći prikovati gledatelja uz ekran, Filthy Frank često zbija šale na vlastiti račun, osuđen je na nisku produkcijsku vrijednost i trudi se natjerati gledatelja da ga prestane gledati. Česte su pojave psovke i vrijeđanje gledatelja ili različite šale koje nisu za osobe osjetljivijeg želuca. U doslovnome smislu. 

Zgražanje, osuda, razumijevanje i prihvaćanje. Tako možemo opisati pristup prosječne osobe koja ima smisla za određenu vrstu humora prema Filthy Franku. Kod onih koji taj humor ne razumiju sve najčešće ostaje na zgražanju i osudi. Mnogi će reći da Filthy Frank zapravo promovira određene stereotipe i prikazuje ih kao određenu datost i kako su neke teme i osobe izvan mogućnosti kritike i ismijavanja. Kod tih ljudi se manifestira određena želja za autoritativnošću, za nametanjem vlastitog stava drugima, vlastitih kriterija humora i stila života. Iako svako društvo ima svoje tabu-teme, vjerujem da je dobro da takve teme povremeno izađu na svjetlo dana. Kada se društvo s određenim temama izbjegava suočiti unutar "ozbiljnog" diskursa, ostaje na odvažnima da ih provuku kroz karnevalski i parodijski spektar. Onaj koji kritizira uvijek je i sam podložan ismijavanju i kritici kao i onaj koji je predmet kritike, i Filthy Frank to dobro zna. 

Na svome putu Filthy Frank nije sam već je uz njega čitava plejada šarolikih karikatura (iako većinu likova glumi sam Miller) pomoću kojih oslikava apsurdan svijet u kojem kromosomi postaju mjerna jedinca vremena, platna valuta i izvor energije. Ne šalim se. Millerov YouTube serijal The Filthy Frank Show iza šok-komedije skriva izmišljeni svijet prepun originalne mitologije, dodatno opisane u knjizi The Francis of the Filth. Simbiozu serijala i knjige možemo promatrati kao parodiju animea i znanstveno-fantastičnog žanra, dok knjiga sadrži reference na Bibliju. 

U tome apsurdnom svijetu posebno mjesto zauzima lik po imenu Pink Guy, kojeg također glumi Miller. Prema Wiki stranici koju vode fanovi serijala, Pink Guy pripada vrsti Lycra ljudi (ljudi od elastana?), pati od nekoliko vrsta invaliditeta, kao i mnogih fizičkih i mentalnih vrsta bolesti i poremećaja. Ipak, to ga ne sprječava u stvaranju glazbe koja je korištena tijekom snimanja serijala. Izdavši dva albuma koja se temelje na liku Pink Guya i dogodovštinama koje su prikazane kroz serijal, Miller je pokazao da se glazba može koristiti u zaista provokativne svrhe pritom razvijajući određen smisao za melodiju i ritam koji će primijeniti u kasnijoj glazbenoj karijeri. 

PINK GUY

Prvi od dva albuma izdan je 2014. godine i nosi ime čudnovatog bića opisanog u prethodnom odjeljku. Većina pjesama s albuma se već pojavila u nekom obliku u serijalu. U tome smislu ovaj besplatni album je poklon koji su fanovi tada željno iščekivali. S 38 naslova i više od 50 minuta (u proširenom izdanju) ružičastih provokacija, album uključuje klasike koje fanovi obožavaju poput Kill Yourself, Friendzone, Fried Rice, Gibe de pusi b0ss i drugih. 

Kill Yourself je upućena svim mrziteljima koji ostavljaju komentare na videozapisima te u isto vrijeme prokazuje internet kao mjesto na kojem argumentirana rasprava ne može postojati – dovoljno je poručiti nekome da se ubije ili da jednostavno začepi. Friendzone prokazuje ideju prijateljske zone kao zabludu kojom se ljudi tješe kako bi izbjegli prihvaćanje krivice zbog svojih ljubavnih neuspjeha. 

U određene pjesme su također ukomponirani audioinserti ili šale iz serijala. Kao zasebne pjesme su istaknute Gay Mickey (Interlude) i Birth of b0ss (Interlude), iako je riječ o kratkim audiosnimkama koje su tu kao komičan i uznemirujuć uvod u pjesme koje slijede nakon njih. 

Mnoge su pjesme usko povezane sa serijalom ili imaju reference na njegove šale i likove, poput Do the Salamander, Ladies Man ili gorenavedene Gibe de pusi b0ss. Druge pjesme poput In Da Womb i Peanut Butter progovaraju o tabu-temama. In Da Womb govori o problematici neželjene trudnoće iz perspektive fetusa koji zbog vanjskih čimbenika ostaje deformiran ili umire. Pjesma je parodija hita In da Club repera 50 Centa. Peanut Butter pak opisuje muškarca koji stavlja maslac od kikirikija na testise kako bi namamio psa da ih liže. 

Albumom dominiraju pjesme hip-hop i rap žanra, s ponekom pjesmom laganijeg stila i melodije, najčešće s upotrebom klavira ili ukulelea; kao primjere možemo izdvojiti Tribute to Ronald i Fuck Tha Police. Kontrast između lagane glazbe i eksplicitnih tekstova proteže se kroz mnoge pjesme. Na taj način se postiže i dodatna doza komičnosti koja se u samim tekstovima bazira na pretjerivanju, iznevjerivanju očekivanja i elementu iznenađenja. 

Sve u svemu, album je šokantan, ali je u svakom slučaju zanimljiviji onima koji su upoznati sa serijalom. Međutim, drugi album, objavljen početkom 2017. godine zadržava svu prljavštinu koju donosi prvi i stavlja ju na n-tu potenciju, šireći pritom područje vrijeđanja na cijele skupine društva. Riječ je o albumu Pink Season, također izdanom pod umjetničkim imenom Pink Guy. 

Pink Season

Pink Season se može promatrati kao ismijavanje različitih internetskih i općih stereotipa umotanih u ružičasto pakiranje puno psovki i uvreda odaslanih na sve moguće adrese; od rasističkih bijelaca, preko crnaca koji će učiniti sve za hood, teoretičara zavjere, Donalda Trumpa, internetskih repera, trendova i karikatura, pa do tinejdžera, dosadnih djevojaka, perverznjaka, homofoba i ženomrzaca, svatko dobije svoju porciju uvreda. Sve to je dostupno kroz 35 pjesama i skoro 80 minuta materijala koji najčešće zvuči kao Krankšvester obojan u ružičasto s japanskim štihom. Album je ostvario veoma velik uspjeh, s obzirom na specifičnosti tekstova i glazbeno usmjerenje: 70. mjesto na Billboard 200 američkoj glazbenoj ljestvici kao i prvo mjesto u rubrici Hip-Hop & Rap na platformi iTunes u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji. Album je također bio deveti na Billboardovoj ljestvici najboljih R&B/hip-hop albuma. Objavljen je i Pink Season: The Prophecy koji sadrži remix verzije određenih pjesama. 

Nastavljajući tradiciju gašenja požara vatrom, i ovaj album ismijava društvene probleme na način da ih predstavlja u njihovom najprljavijem obliku. U White Is Right upoznajemo nepismenog razrokog bijelca sa zečjom usnom koji živi na američkom Jugu, vjeruje da Hitler nije učinio ništa loše, da je crncima mjesto u hoodu, vjeruje u Boga Isusa Krista – u čijim očima su svi jednaki – osim homoseksualaca i crnaca. Uz to što misli da je predstavnik arijevske rase ima seksualne odnose sa članovima svoje obitelji. Na polovici pjesme upoznajemo bijelog tinejdžera koji radi u tatinoj odvjetničkoj firmi, i koji će uz dosta glasno plakanje biti oslobođen bilo kakve kaznene odgovornosti, pa čak i za silovanje. Kaže da ga čuva otac i Bog Otac. Pjesma je toliko kontroverzna da je zabranjena na platformama Google Play, iTunes i Spotify. Zanimljivo je da pjesma I Do it for My Hood, koja na sličan način opisuje život i mentalitet stereotipnog crnca koji živi u hoodu, nije zabranjena. 

Nastavlja se i trend korištenja zvučnih isječaka umjesto klasičnih pjesama. Please Stop Touching My Willy je kratki isječak u stilu Gay Mickey (Interlude) s prošlog albuma. Ipak, ova snimka jest mnogo više uznemirujuća i opisuje zlostavljanje maloljetnika. U sličnu kategoriju smještamo i Goofy's Trial. Riječ je o snimci u kojoj se popularnom Šilji iz Disneyjevih crtića sudi zbog ubojstva osnovnoškolske djece. 

S druge strane, Hot Nickel Ball On A P*ssy, She's So Nice, Uber Pussy, セックス大好き (I love sex) i ostale već samim svojim naslovima sugeriraju eksplicitnu seksualnu tematiku. Ove pjesme dovode opsjednutost seksom do iznemoglosti oslanjajući se na repetitivne motive, te funkcioniraju na isti način kao i pjesme tog tipa s prethodnoga albuma. Pjesma Erectile Dysfunction s prvoga albuma doživjela je reinkarnaciju sumnje u muškost i načine na koji se ona mjeri u pjesmama d i c c w e t t 1, Small D*ck i PLEASE STOP CALLING ME GAY. Na sličan način Kill Yourself s prethodnog albuma ovdje postaje STFU, koja je mnogo eksplicitnija od svoje prethodnice.

I na ovom albumu je za jedan dio pjesama rezerviran manje agresivan pristup u glazbenom smislu, ponovno kroz upotrebu ukulelea. Najviše odskače pjesma We Fall Again. Kriptična i začudo bez ikakvog eksplicitnog ili implicitnog kontroverznog i/ili uvredljivog sadržaja, jedina je takva pjesma na albumu. Ipak, primjer maksimalnog kontrasta je pjesma HELP, u kojoj vesela melodija ukulelea prati tekst koji progovara o želji za smrću. 

Pink Season je album koji je razradio elemente prvoga i proširio područje svojeg interesa. Na žalost mnogih, to će biti i zadnji album koji će Miller napraviti kao Pink Guy. Naime, krajem 2017. Miller objavljuje novi album pod novim umjetničkim imenom što će označiti kraj njegove YouTube i glazbene karijere koju je do tada stvarao. 

In Tongues

Miller uzima umjetničko ime Joji i 3. studenog 2017. godine izdaje album In Tongues. Albumu prethode dvije pjesme s otkazanog albuma Chloe Burbank Vol. 1 objavljene 2015. na servisu SoundCloud. Na istom servisu 2016. godine objavljuje Plastic Taste te Worldstar Money koja će naći svoje mjesto i na In Tongues. Pjesme I Don't Wanna Waste My Time i Rain on Me su singlovi koje je objavio u suradnji s producentskom kućom 88rising tijekom 2017. godine. In Tongues je ostvario 58. mjesto na Billboard 200 ljestvici i 28. mjesto na listi najboljih R&B/hip-hop albuma.

In Tongues se sastoji od svega šest pjesama: Will He, koja je kao singl najavila album, Pills, Demons, Window, Bitter Fuck i već spomenuta Worldstar Money. Album ima i deluxe izdanje na koje su uvrštene sve pjesme s originalnog albuma uz dodatne Plastic Taste i I Don't Wanna Waste My Time. Deluxe izdanje dolazi i s osam remix verzija. Na kolekciji po imenu Lost Instruments nalaze se tri pjesme koje nisu pronašle svoje mjesto na originalnom In Tongues

Šest pjesama na albumu tvore cjelinu koja se može opisati kao šest faza prolaska kroz prekid. Will He i Pills govore o bivšoj ljubavi, maštanju o njenom novom ljubavniku i minulim užicima te uzimanju tableta za smirenje kao lijeka za slomljeno srce. Također, Pills zvuči kao glazbena razrada pjesme Thom sa Chloe Burbank Vol. 1. Demons opisuje borbu s vlastitim demonima koja dovodi do mogućnosti prekida romanse, s natruhama nasilnih tendencija prema sebi i voljenoj osobi. Window djeluje kao razvodnjeni tekst pjesme HELP sa Pink Season dok mu je glazbeno dodan lo-fi ritam koji umjesto ukulelea daje jednu mračniju notu. Bitter Fuck predstavlja nagovještenje oporavka koji se nastavlja na Worldstar Money, iako cijeli proces nije prošao bez mentalnih ožiljaka, formirajući stanje subjekta koji na rubu ludila ipak ne želi umrijeti. 

Unutar iste godine Miller je objavio dva dijametralno suprotna albuma, preokrenuo svoj glazbeni izričaj i pridobio novu publiku. To je rezultiralo stvaranjem podjela unutar njegove publike, i to na više načina: jedan dio žali zbog napuštanja šok komedije i humora koji nije za svačiji ukus u pjesmama i videozapisima, dok drugi dio najčešće nije ni svjestan da su Filthy Frank, Pink Guy i Joji zapravo ista osoba. Jedan dio publike koja uživa u pjesmama Pink Guya razumije da se Miller odlučio posvetiti komercijalno isplativijoj glazbi, dok drugi komentiraju kako je prodana duša. Ukratko, Miller doživljava što i većina punk ili rock bendova koji odluče malo ublažiti svoj zvuk i tekst. 

Usprkos tome, Miller se trudi odvojiti od svega što je radio prije nego što je postao Joji i otvoreno govori o svojem nezadovoljstvu slavom koju je stekao kao YouTube zvijezda. Tako u intervjuu sa Caitlin Kelley za Billboard kaže da se zasitio svojeg srednjoškolskog humora koji je u njemu probudio osjećaj stagnacije, te da je In Tongues zaokret, kako u glazbenoj karijeri, tako i u životu, koji mu pomaže da iza sebe ostavi sve loše stvari. Velik skok u pristupu glazbi sam Miller je komentirao objašnjenjem da je Pink Guy parodija trap žanra dok je Joji njime inspiriran.

Bez obzira na želju da se odvoji od prijašnjih albuma i YouTube karijere, određene sličnosti daju nam naslutiti da Miller nije mogao u potpunosti odijeliti glazbenu produkciju koju je stvarao paralelno pod različitim imenima. Na Worldstar Money se ponovno pojavljuje ukulele koji je bio zastupljen na Pink Guy albumima. Također, ranije spomenuta We Fall Again kao da više odgovara radu pod imenom Joji nego Pink Guy. Naravno, postoje i razlike u glazbenom izričaju. Rap žanr je potpuno nezastupljen na albumu i zamijenjen je laganim pjevušenjem. Umjesto žestokih i napadnih ritmova često se provlači zvuk zveckanja lanaca i sedirani ritam. Kontrast, koji je bio glavna odrednica poetike, iskazan kroz tekstove koji zgražaju i poletne melodije, kao i refrene koji stilski odudaraju od ostatka pjesama, ovdje se gubi i zamijenjen je pojačavanjem osjećaja tuge, beznađa i besperspektivnosti. 

Kratak album zapravo je bio test mogućnosti promjene imidža kojim je Miller kao pjevač u usponu bio opterećen zbog svoje YouTube prošlosti. Ipak, možemo zaključiti da je od iskustva koje mu je donijelo snimanje pod imenom Pink Guy zadržao određene elemente, kako u glazbenom, tako i u tekstualnom smislu. Prijezir prema samome sebi i prema drugima, samopodcjenjivanje uz čestu kontemplaciju smrti bili su dio Millerove ličnosti čak i tijekom vrhunca njegove YouTube karijere. Svi ti elementi će se artikulirati i sljedećem albumu koji će objaviti 23. listopada 2018. godine. 

Ballads 1

Nastavljajući svoj razvoj na temeljima koje je postavio In Tongues, čiji zvuk možemo opisati kao primjer lo-fi žanra, sljedeći album koji Miller izdaje kao Joji, Ballads 1, ostvaruje dobre rezultate: treći je na ljestvici Billboard 200 i prvi na ljestvici najboljih R&B/hip-hop albuma istog magazina. Album odlikuje suradnja s nekoliko drugih glazbenika i producenata, što možemo protumačiti kao traganje za jasnijom vizijom zvuka koji će definirati buduća izdanja. Album ima 12 pjesama od kojih su sljedeće izdane kao singlovi s videospotovima: Yeah Right, Slow Dancing in the Dark, Can't Get Over You, Test Drive Wanted U. Godine 2019. izdana je kolekcija neuvrštenih pjesama s nazivom Lost Ballads. Sadrži dvije do tada neobjavljene pjesme i jedan remix. 

R&B izričaj najvidljiviji je u pjesmama poput Can't Get Over You, No Fun, XNXX, Yeah Right u kojima se veselija melodija suprotstavlja tekstu koji stavlja naglasak na negativna iskustva i osjećaje. Joji ponovno otkriva kontrast i njime se dobro služi. Tekstovi na albumu su uglavnom puni dilema i sukoba između subjekta i osobe od romantičnog interesa, bilo da je riječ o djevojci koju je tek upoznao, s kojom je već neko vrijeme u vezi ili s kojom je tek prekinuo, i svim ostalim mogućnostima između. Uglavnom kako i priliči baladama. 

Međutim, određen aspekt emocionalnog stanja koje je Miller izražavao najviše kao Filthy Frank, pa i Pink Guy, pojavljuje se i na ovome albumu. U Slow Dancing in the Dark ljubljenoj se poručuje da bi trebala biti s drugim muškarcem jer se subjekt ne može mjeriti s njime, što upućuje na čin samoponiženja, ali prikazuje i određenu razinu samosvijesti, elemente karakteristične za Millerovu YouTube karijeru u cjelini. Također se ocjena iskazana u Bitches Ain't Shit sa albuma PINK GUY, u kojem se žene opisuje kao dobre samo za jednu stvar, nakon čega ih se ostavlja, okreće za 180 stupnjeva na pjesmi Yeah Right. Ovdje se opisuje boravak u klubu i upoznavanje nove potencijalne partnerice. Međutim, nedostatak bilo kakve emocionalne povezanosti narušava užitak onoga što je trebalo biti neobavezno druženje i zabavan izlazak. Sumnja subjekta u vlastitu privlačnost dovodi ga do zaključka da se djevojci sviđa samo njegov novac i da joj zapravo nije stalo do njega. Propitkuje svoj ponos i svoje osjećaje prema djevojci, i dolazi do zaključka da ni njemu baš nije stalo, i da ona to zna. U tome vrtlogu emocionalne nezainteresiranosti kroz doživljaj subjekta partnerica postaje sponzoruša, a on postaje neugledni bezveznjak koji će progutati svoj ponos kako bi se na trenutak osjetio živim. Paralelno se on svodi na novčanik a ona na ženske čari koje je Pink Guy toliko puta opjevao u svojim himnama. 

Ljubav se u Jojijevom svijetu doživljava kao nekakav oblik sadomazohizma, u kojem katkad prevagne mazohistička, a katkad sadistička strana. Iskaz koji predstavlja Demons s prethodnog albuma u kojem najava prekida ima konotacije fizičkog nasilja i prijetnje smrću na Ballads 1 postaje Can't Get Over You u kojoj se ljubav na prvi pogled ne može preboljeti te se izjavljuje da "ako ju on ne može imati neće ju imati nitko". Subjekt također posjeduje skalpel s njezinim imenom, što se može shvatiti kao prijeteća poruka. U pjesmi Wanted U subjekt prekasno dolazi do saznanja da je zaljubljen u djevojku. Pojavljuje se motiv omče koja sugerira vješala koja možemo shvatiti kao metaforu za fatalnu ljubav i povezanost koja na određen način guši nesuđene ljubavnike. 

Na albumu posvećenom nesretnoj ljubavi provukle su se pjesme koje mogu imati i drugačija značenja. R.I.P. i Why Am I Still in LA kriptičnije su od ostalih, impliciraju neku vrstu romantičnog interesa, ali se pojavljuju i motivi koji se mogu dovesti u vezu sa zloupotrebom droga, što u kontekstu albuma može sugerirati onu staru o ljubavi kao drogi. R.I.P. također govori o spremnosti subjekta da se žrtvuje za svoju ljubav. Pjesma koja potpuno odskače od tematike albuma jest No Fun koja govori isključivo o prijateljstvu i nemogućnosti održavanja istog.

Ipak, profesionalna kritika nije pretjerala s pohvalama kada je riječ o Ballads 1. Pišući za Pitchfork, Braudie Blais-Billie ističe kako je balada odličan modus za Jojija, hvali Slow Dancing in the Dark te ističe kako se Joji valja u napetosti između bivanja boljom osobom i gubljenja kontrole. Ipak, cjelokupan album, osim nekoliko pjesama koje odskaču, prema mišljenju Blais-Billie ostavlja mlak dojam. Kao negativne primjere je istaknula pjesme Test Drive, R.I.P., i dijelom Can't Get Over You, posljednju zbog korištenja izmorenog klišeja u stihu "If I can't have you, no one can". Test Drive koristi jeftinu analogiju vožnje automobila i putovanja kako bi opisala različita očekivanja osoba u romantičnoj vezi, dok je R.I.P. opisana kao repetitivna i besciljno morbidna naracija.

Joji je od izlaska albuma službeno objavio dva singla: Sanctuary (lipanj 2019.) i Run (veljača 2020.). U tome najaktualnijem singlu Joji kroz videospot nastavlja stvarati imidž tužnog i neshvaćenog zaljubljenika dok kroz beskrajnu limuzinu bježi od svojih osjećaja i ljudi koji ga okružuju. Videospotom dominira upotreba specijalnih efekata, a možemo primijetiti i reference na druge videospotove poput onog za Sanctuary ili za Test Drive. Treba pričekati i vidjeti postoji li mogućnost stvaranja još jednog fikcionalnog svijeta čija se naracija proteže kroz videospotove na sličan način na koji je Miller to radio kao YouTuber.  

Također postoji i treći singl koji nije službeno objavljen i ne zna se hoće li biti na bilo kojem od budućih albuma. Bez obzira na to singl Love Us Again je dostupan na internetu. Singlovi su pjesme koje se nastavljaju na temu koja je dominirala prvim albumom tako da vjerojatno uskoro možemo očekivati i Ballads 2. Ako će se album tako zvati, jer Miller ipak ima tendenciju ostavljati projekte nezavršenima. 

Zaključak

Svidjelo se to nekima ili ne, činjenica je da se u današnjem vremenu onima koji su na bilo koji način stvorili brend, ime i publiku olakšava proboj u područje zabavne odnosno kulturne industrije. I to nas ne bi trebalo čuditi. U svijetu u kojem se svi bore za pet minuta slave, oni koji već imaju velik broj pretplatnika, sljedbenika ili pratitelja – riječi koje savršeno opisuju vrstu odnosa kakva se promovira – su u mnogo boljem položaju od onih koji to nemaju. Takva praksa nije ništa novo: mnoge pjevačice i pjevači su svojevremeno bili i zvijezde filmova ili serija, i prije zaraze društvenih mreža. Novina je u tome što više nije bitno na koji način i kroz kakvu vrstu sadržaja ste uspjeli okupiti određenu publiku – bitno je samo da je pozamašna. PR-agencije, treneri i marketinški stručnjaci će od vas napraviti proizvod koji će biti lakše prodati dok će učitelji glume, pjevanja i pisanja izbrusiti vaš talent i vještine. Ako talenta nemate, ili bi cijeli proces predugo trajao, uvijek su tu auto-tune i "ljudi iz sjene" koji će za vas napisati hit, složiti zaraznu melodiju i snimiti videospot. Glavno da ste vi u centru pažnje, jer ljudi žele vidjeti vas. Opisano možemo smatrati još jednom nijansom tamne strane mašinerije koju je Miller ismijavao kao Filthy Frank, koja je na određen način asimilirala i njega. Politička korektnost protiv koje se toliko borio kao da je pobijedila i kroz ispiranje prljavog taloga društvenih mreža koji se manifestirao u Filthy Franku ostavila umiveno, ali tužno lice Jojija. Ironija ipak nije potpuna, jer Miller usprkos svemu pokazuje određenu razinu talenta i smisla za glazbenu produkciju i izražavanje i ne možemo reći da je njegov uspjeh nezaslužen. 

Na kraju, koliko god truda George Kusunoki Miller uložio u strogo odvajanje svoje YouTube prošlosti od sadašnje pjevačke karijere, ne može poreći da su određene karakteristike glazbe koju je stvarao kao Pink Guy zadržane. Pokazali smo da se čak i na njegovom radu pod imenom Pink Guy provlačio utjecaj njegove komercijalnije glazbe. I to nije ništa neobično kada shvatimo da je na tim projektima radio gotovo paralelno. Teme koje zaokupljaju Millera zapravo ostaju iste kroz cijelo njegovo javno djelovanje. Ljubav – ovdje uključujemo i seksualnost – smrt, tuga i samoprijezir su teme koje Miller iznova otkriva na različite načine. Nekada šok-komičar a danas beznadni romantik, najveći iskorak je napravio po pitanju stila i formiranja određenog zvuka, dok je svoje tabu-eskapade sveo na pokoju psovku i stereotipne muško-ženske odnose i rodne uloge. Ostaje nam vidjeti u kojoj mjeri će uspjeti kapitalizirati na komercijalnijem tekstu i zvuku te hoće li ostati zapamćen kao internetski mem i šok-komičar ili uspješan pjevač balada.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.03.2020